Pratite nas

Komentar

Stručnost ili pripadnost

Objavljeno

na

Po djelima, a ne po pripadnosti, svatko će biti prepoznat

 [ad id=”93788″]

Iako bi trebalo biti obrnuto, ljudi kao da više vjeruju riječima nego djelima.

Manje-više, svakome je poznata ona stara misao kako „riječi samo dokazuju, a da tek djela uvjeravaju“, pa ipak ljudi stalno pokušavaju riječima dati povjerenje koje, barem na temelju općeg iskustva, baš i ne zaslužuju.

Ako će im to uopće donijeti korist, i osobito u politici a ni druge profesije nisu imune na to, ljudi često govore i neistinu.

Svatko od nas se u predizbornom vremenu naslušao raznih obećanja, od onih za koje bismo mogli reći realnih do onih koje se ne može drugačije okarakterizirati nego naprosto kao bulažnjenje.

Pusta obećanja.

Kada dođu na vlast i postanu od opozicije pozicija, istog trenutka prestanu pričati o predizbornim obećanjima koja su glasačima davali, kao da si ih ištekao iz zida.

I neki novinari kao da se preštekaju s njima pa i oni, svjesno ili ne Bog zna, zaborave na njihova obećanja pa ih više za njih i ne pitaju, kao da ništa nisu ni obećavali.

A trebali bi.

Trebali bi ih pitati za dana obećanja i stalno ih na njih podsjećati.

Toga su svjesni i političari pa s još manje odgovornosti i grižnje savjesti pristaju na nova, veća, sve besmislenija i ispraznija obećanja.

Ako ih, ne daj Bože, tkogod pitanjem podsjeti na obećanja koja su biračima dali i sami nerijetko otvoreno, bez imalo srama, znaju reći kako je to ipak bilo predizborno vrijeme i da se u predizbornom vremenu znaju obećati stvari koje i nisu realno ostvarive, te da ta obećanja iz toga vremena i ne treba uzimati previše za ozbiljno.

Takvim ponašanjem, i političara i novinara, stvara se javno mnijenje koje im doista prestaje zamjerati za predizborne laži i obećanja, umjesto da se, dočim to i pokušaju, stvori takva lavina javnosti koja će ih pomesti s političke pozornice i zatrpati u političku ropotarnicu.

A ako se kojim slučajem i pojavi koja politička opcija koja u svojim istupima pokušava staviti u prvi plan stručnost a ne ideološku pripadnost, profesionalnu i moralnu odgovornost a ne svjetonazorsku opredijeljenost, onda se obično takvi unaprijed diskvalificiraju etiketama kao što su „političke naivčine“, „sanjari“, „molitvene grupe“, „neiskusni“ itd., itd.

Za političku biografiju kao da je bolje biti iskusni lopov nego neiskusni poštenjačina, pripadati određenoj ideološkoj grupaciji nego biti stručan, biti poželjnog svjetonazora nego moralno i profesionalno odgovorna osoba.

Pojedini novinari, u takvim situacijama, valjda misleći kako je i to dio istraživačkoga novinarstva, pokušavaju, od tih političara novoga kova, pošto poto izvući izjave o svojoj pripadnosti, kao da ne mogu zamisliti da postoje i ljudi koji javno ne žele pripadati ni jednom otvoreno suprotstavljenom taboru, nego i dalje biti i ostati samo svoji.

I ako se nekim slučajem tko i pojavi, koji se ne želi svrstati u te njihove klišeizirane grupacije, gle drskosti, oni će njega opet svrstati proglasivši ga „nesvrstanim bez boje, okusa i mirisa“.

Sutra će vjerojatno i njegovu stranku proglasiti nesvrstanom strankom bez boje, mirisa i okusa, a samo zato što se nisu dali svrstati u te njihove unaprijed pretpostavljene tabore.

Biblija svake vlade trebao bi biti program na temelju kojega su dobili mandat, a predsjednik Vlade i ministri bi trebali biti profesionalci koji će taj program realizirati.

Kada se Vlada formira, trebala bi prestati svaka priča o vjerskoj, nacionalnoj i bilo kojoj drugoj pripadnosti članova Vlade, a započeti priča o načinima kako realizirati program i koliko je realizacija programa uspjela.

Jer svako brojanje krvnih zrnaca samo su prepreke koje ometaju Vladu u realizaciji svojih programa i postizanju ciljeva, od kojih na kraju krajeva ovisi i koliko će ona biti uspješna, a građani bolje živjeti.

Dopuštam, a i svjestan sam mogućnosti, da je to možda nekima i cilj.

No, naivan kao što jesam, moram konstatirati kako je to loš cilj, kako je to zapravo apsurdan cilj.

Cilj bi, čini mi se, svim građanima morao biti isti i samo jedan: Republika Hrvatska, uspješna i poželjna za sve njezine građane.

No, svjestan sam kako mnogima to kao da i nije važno. Takvima je izgleda važnije kako će poraziti umišljenog protivnika, jer su sebi umislili kako i svi drugi sebi umišljaju to što i oni umišljaju, pa vjeruju kako uopće ne postoje druge mogućnosti nego samo: mi ili oni.

Zato, za razliku od gospodina Jurkovića, mene je intervju s ministrom pravosuđa gospodinom Šprljom u Jutarnjem listu baš oduševio i baš zbog toga što se nije dao ni ofarbati ni začiniti ni namirisati ni ugurati u njihove političke torove.

No još važnije od toga je ne dopustiti da riječi ostanu samo riječi.

Riječi treba materijalizirati, dati im materijalni oblik. Na kraju mandata, bilo bi dobro da djela uvjere hrvatsku javnost kako je ministar Šprlje doista i mislio to što je neki dan govorio.

Jer pisano je:“Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte“.(Iv 14,11)

Mnogi danas pričaju i raspredaju o vjeri, a bez djela.

No na kraju, svatko će biti upamćen, ne tko je što pričao, tko je i koliko obećao, kojoj političkoj, ideološkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj grupaciji je pripadao, nego samo po tome što je za života, ili u pojedinim životnim razdobljima, učinio i koja djela je iza sebe ostavio.

Po djelima će svatko biti prepoznat, a ne je li bio svrstan ili nesvrstan.

Grgo Mikulić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Karamatić: Kako će oni organizirati ‘republiku BiH’ na četvrtini teritorija BiH, to je njihov problem

Objavljeno

na

Objavio

Član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) Mario Karamatić ocijenio je da se Programskom deklaracijom, usvojenom na Kongresu SDA, revitalizira Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Karamatić je rekao da je tzv. “republika BiH” bila prije Daytona i da je obuhvaćala 23 posto BiH, te podsjetio da su bile i Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Srpska.

– Kako će oni organizirati “republiku BiH” na četvrtini teritorija BiH, to je njihov problem – istakao je Karamatić.

Karamatić je rekao da mu je veoma drago što je SDA prepoznala inicijativu HSS o neophodnosti revitalizacije Herceg-Bosne i da su u tom pravcu i donijeli deklaraciju.

On je napomenuo da je deklaracija povratak na preddaytonsko stanje, budući da je neodrživa ovakva organizacija BiH, naknadno devastirana od visokih predstavnika.

– To je ono što mi zagovaramo ima dvije godine. SDA je sada napravila iskorak u tom pravcu i mi im zahvaljujemo – naveo je Karamatić.

On smatra i da je deklaracija SDA spisak želja, ali i da mu je drago što su u toj stranci naveli da će otvoriti vrata za druge narode.

– Tako će SDA postati multietnička stranka, jer će se u njoj nalaziti muslimani Bošnjaci, muslimani Sandžaklije, muslimani Arapi, Šiiti, Suniti, te će tako otvoriti vrata prema Europi – rekao je Karamatić. (Srna)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Istina je ‘voda duboka’, teško dohvatljiva plitkim umovima priprostih aktivista

Objavljeno

na

Objavio

Štefica Galić – apologet propale Jugoslavije i zločinca Tita dijeli lekcije i protežira svoju ‘povijest’ raspada SFRJ i rata u BiH

Kad čovjek pročita tekst sredovječne „novinarke“ Štefice Galić (fotografkinje po struci) koja bi barem sudeći po godinama već trebala ponešto znati o zanatu kojim se bavi (tim više što uređuje portal Tačno.net) i uz to sebi daje za pravo docirati ljudima oko sebe, a vidi pri tomu kako ista nije u stanju sklepati suvislu prosto-proširenu rečenicu, onda se upita komu ovakvo „novinarstvo“ uopće treba i gdje su granice prizemnih medijskih manipulacija kakve svojom verbalnom akrobatikom i diletantskim pristupom ozbiljnim i složenim temama prakticira Štefica Galić na svome matičnom portalu.

No, na stranu dikcija, interpunkcija, zbrkan stil, nevješto i pučkoškolski složene metafore čiji je cilj pokazati i dokazati neku tobožnju objektivnost iako je „iz aviona“ vidljivo da je nema ni u tragovima jer već je na prvu jasno kao dan kako iz nje progovara amortizirani i razočarani komunistički aparatčik koji je izgubljen u vremenu i prostoru bez nane Partije i babe Tita (da se izrazimo po „bošnjački“) i sad mu (joj) je svatko živ kriv zbog tog nenadoknadivog i neprežaljenog gubitka – a posebno „velikohrvatski nacionalizam“ kojega često apostrofira u svojim nebuloznim opservacijama raspada jugo-tvorevine.

Baš kao da su Hrvati sa Srbima opkoljavali i razarali Sarajevo, ubijali u Srebrenici i Goraždu, etnički čistili BiH, a ne ginuli za prostore što su ih „viteške“ brigade „Armije BiH“ izgubile bježeći glavom bez obzira od Karadžićevih i Mladićevih trupa.

Naime, u njezinoj viziji krvavog raspada mile i drage „Juge“, ključno mjesto zauzimaju „velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam“, dok „velikobošnjačkog“ ili „muslimanskog“ nema nigdje – baš kao da nikad nije bilo ni „Patriotske lige“, ni „Zelenih beretki“, ni Abu Nidala, Abu Hamze, Maktoufa Abdiladhima i tisuća drugih krvnika i zločinaca – mudžahedina niti njihovih napada na hrvatske prostore i masovnih zločina što su ih činili u suradnji s Alijinim i Seferovim jurišnicima, žareći i paleći od Mostara preko Jajca i Lašvanske doline do Konjica, Uzdola, Grabovice, ritualno odsijecali glave, ubijali, pljačkali i silovali po hrvatskim selima – „tako da kokoš ne ostane“.

Drugarica Štefica koja potpisuje tekstove muslimanske paraobavještajne službe koja krivotvori podatke i pravi konstrukcije, a pri tome druge proziva za laži, ovoga se puta dohvatila dr. Ive Lučića u namjeri da mu doskoči svojim improvizacijama i verbalnom ekvilibristikom nesvjesna činjenice da mu ni intelektualno ni retorički, niti u bilo kojem drugom smislu parirati ne može.

„Budali je more do koljena“ – kaže jedna stara narodna koja dobiva svoju potvrdu i u ovom slučaju.

No, da se ne bismo upuštali u analizu njezinih polupismenih nebuloza i prozirne kombinatorike, objavljujemo odgovor dr. Lučića s njegovog facebook profila, pa neka čitatelji prosude sami o čemu je riječ i tko je u pravu – amortizirana antifa aktivistkinja bošnjačkog usmjerenja Štefica Galić ili on, doktor znanosti i povjesničar – koji se (po našem skromnom sudu) možda i ne bi trebao upuštati u rasprave s dotičnom, koliko god ga prozivala.

Evo citata:

„Dva je članka potpisala Štefica Galić u kojima opisuje neke ratne događaje u Ljubuškom tijekom ljeta 1993. Oba su objavljena na portalu www.tacno.net, a u oba me spominje i citira:

„Ivo Lučić kaže – laže: ‘Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH.’“

Šteficu Galić jako je naljutilo to što u citatu piše kako bošnjački civili nisu protjerani iz Ljubuškog. O tome se doista može razgovarati, pa i s pravom prigovarati, ali kakve to veze ima sa mnom? Naime, riječi koje mi Galić pripisuje nikada nisam napisao niti izgovorio. To je izvadak iz članka Jurice Gudelja „IDEAL SLOBODE Što danas simbolizira Herceg Bosna?“ objavljenom 24. kolovoza 2018. na portalu www.dnevnik.ba. Lako je provjeriti i utvrditi tko zapravo laže. Evo i poveznice: https://www.dnevnik.ba/…/ideal-slobode-sto-danas-simbolizir….

Ne tražim ispriku niti ispravak, takav zahtjev podrazumijevao bi barem relevantnost onoga od koga se traži. Ovaj osvrt napisao sam zbog javnosti kako ne bi više puta ponovljena laž postala istina. Jer, istina je doista „voda duboka“ teško dohvatljiva plitkim umovima priprostih aktivista.“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari