Pratite nas

Komentar

Stručnost ili pripadnost

Objavljeno

na

Po djelima, a ne po pripadnosti, svatko će biti prepoznat

 [ad id=”93788″]

Iako bi trebalo biti obrnuto, ljudi kao da više vjeruju riječima nego djelima.

Manje-više, svakome je poznata ona stara misao kako „riječi samo dokazuju, a da tek djela uvjeravaju“, pa ipak ljudi stalno pokušavaju riječima dati povjerenje koje, barem na temelju općeg iskustva, baš i ne zaslužuju.

Ako će im to uopće donijeti korist, i osobito u politici a ni druge profesije nisu imune na to, ljudi često govore i neistinu.

Svatko od nas se u predizbornom vremenu naslušao raznih obećanja, od onih za koje bismo mogli reći realnih do onih koje se ne može drugačije okarakterizirati nego naprosto kao bulažnjenje.

Pusta obećanja.

Kada dođu na vlast i postanu od opozicije pozicija, istog trenutka prestanu pričati o predizbornim obećanjima koja su glasačima davali, kao da si ih ištekao iz zida.

I neki novinari kao da se preštekaju s njima pa i oni, svjesno ili ne Bog zna, zaborave na njihova obećanja pa ih više za njih i ne pitaju, kao da ništa nisu ni obećavali.

A trebali bi.

Trebali bi ih pitati za dana obećanja i stalno ih na njih podsjećati.

Toga su svjesni i političari pa s još manje odgovornosti i grižnje savjesti pristaju na nova, veća, sve besmislenija i ispraznija obećanja.

Ako ih, ne daj Bože, tkogod pitanjem podsjeti na obećanja koja su biračima dali i sami nerijetko otvoreno, bez imalo srama, znaju reći kako je to ipak bilo predizborno vrijeme i da se u predizbornom vremenu znaju obećati stvari koje i nisu realno ostvarive, te da ta obećanja iz toga vremena i ne treba uzimati previše za ozbiljno.

Takvim ponašanjem, i političara i novinara, stvara se javno mnijenje koje im doista prestaje zamjerati za predizborne laži i obećanja, umjesto da se, dočim to i pokušaju, stvori takva lavina javnosti koja će ih pomesti s političke pozornice i zatrpati u političku ropotarnicu.

A ako se kojim slučajem i pojavi koja politička opcija koja u svojim istupima pokušava staviti u prvi plan stručnost a ne ideološku pripadnost, profesionalnu i moralnu odgovornost a ne svjetonazorsku opredijeljenost, onda se obično takvi unaprijed diskvalificiraju etiketama kao što su „političke naivčine“, „sanjari“, „molitvene grupe“, „neiskusni“ itd., itd.

Za političku biografiju kao da je bolje biti iskusni lopov nego neiskusni poštenjačina, pripadati određenoj ideološkoj grupaciji nego biti stručan, biti poželjnog svjetonazora nego moralno i profesionalno odgovorna osoba.

Pojedini novinari, u takvim situacijama, valjda misleći kako je i to dio istraživačkoga novinarstva, pokušavaju, od tih političara novoga kova, pošto poto izvući izjave o svojoj pripadnosti, kao da ne mogu zamisliti da postoje i ljudi koji javno ne žele pripadati ni jednom otvoreno suprotstavljenom taboru, nego i dalje biti i ostati samo svoji.

I ako se nekim slučajem tko i pojavi, koji se ne želi svrstati u te njihove klišeizirane grupacije, gle drskosti, oni će njega opet svrstati proglasivši ga „nesvrstanim bez boje, okusa i mirisa“.

Sutra će vjerojatno i njegovu stranku proglasiti nesvrstanom strankom bez boje, mirisa i okusa, a samo zato što se nisu dali svrstati u te njihove unaprijed pretpostavljene tabore.

Biblija svake vlade trebao bi biti program na temelju kojega su dobili mandat, a predsjednik Vlade i ministri bi trebali biti profesionalci koji će taj program realizirati.

Kada se Vlada formira, trebala bi prestati svaka priča o vjerskoj, nacionalnoj i bilo kojoj drugoj pripadnosti članova Vlade, a započeti priča o načinima kako realizirati program i koliko je realizacija programa uspjela.

Jer svako brojanje krvnih zrnaca samo su prepreke koje ometaju Vladu u realizaciji svojih programa i postizanju ciljeva, od kojih na kraju krajeva ovisi i koliko će ona biti uspješna, a građani bolje živjeti.

Dopuštam, a i svjestan sam mogućnosti, da je to možda nekima i cilj.

No, naivan kao što jesam, moram konstatirati kako je to loš cilj, kako je to zapravo apsurdan cilj.

Cilj bi, čini mi se, svim građanima morao biti isti i samo jedan: Republika Hrvatska, uspješna i poželjna za sve njezine građane.

No, svjestan sam kako mnogima to kao da i nije važno. Takvima je izgleda važnije kako će poraziti umišljenog protivnika, jer su sebi umislili kako i svi drugi sebi umišljaju to što i oni umišljaju, pa vjeruju kako uopće ne postoje druge mogućnosti nego samo: mi ili oni.

Zato, za razliku od gospodina Jurkovića, mene je intervju s ministrom pravosuđa gospodinom Šprljom u Jutarnjem listu baš oduševio i baš zbog toga što se nije dao ni ofarbati ni začiniti ni namirisati ni ugurati u njihove političke torove.

No još važnije od toga je ne dopustiti da riječi ostanu samo riječi.

Riječi treba materijalizirati, dati im materijalni oblik. Na kraju mandata, bilo bi dobro da djela uvjere hrvatsku javnost kako je ministar Šprlje doista i mislio to što je neki dan govorio.

Jer pisano je:“Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte“.(Iv 14,11)

Mnogi danas pričaju i raspredaju o vjeri, a bez djela.

No na kraju, svatko će biti upamćen, ne tko je što pričao, tko je i koliko obećao, kojoj političkoj, ideološkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj grupaciji je pripadao, nego samo po tome što je za života, ili u pojedinim životnim razdobljima, učinio i koja djela je iza sebe ostavio.

Po djelima će svatko biti prepoznat, a ne je li bio svrstan ili nesvrstan.

Grgo Mikulić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tri kraka ekstremne ljevice: Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam

Objavljeno

na

Objavio

Kažu, umjetnost treba biti opomena, potaknuti na razmišljanje, ići korak naprijed i držati nas budnima.

Umjetnost ne smije imati svrhu širiti poluistine. Što nas može toliko držati budnima, i toliko nas opominjati, i toliko ponekad šokirati kao istina? Zašto onda umjetnici bježe od istine?

Petokraka nije dovoljna za veličanje ekstremne ljevice. Kako bi se u potpunosti slavila ekstremna ljevica uz crvenu petokraku nedostaje kukasti križ.

Ne treba bježati od znakova vremena, ali ih treba pokazati u njihovoj punini i cjelini. #samohrabro #istinaboli

Tri kraka ekstremne ljevice: Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam, komentirala je Karolina Vidović Krišto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Jan Ivanjek: Dečki iz 393. EH ovim su videom pokazali ono što najviše drži naše zrakoplovstvo, entuzijazam i volja

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je objavljen video s obuke gađanja i raketiranja ciljeva iz zraka 393. eskadrile helikoptera na OH-58D Kiowa Warrioru u sklopu projekta vojnipilot.hr čiji je cilj privlačenje mladih pozivu vojnog pilota. Nedvojbeno je riječ o ponajboljem videu koji je naše zrakoplovstvo snimilo.

Odlično pogođena glazbena podloga, fantastične scene letenja iz kabine, s pilotskih kaciga, pa čak i s kamera pričvršćenih na repu helikoptera dok se izvodi gađanje i raketiranje ostavljaju izuzetan dojam.

Ono najvažnije je utisak koji sami piloti u videu, koji su sve i snimili, stvaraju, jer nisu suzdržani i rezervirani, već se smiju, zafrkavaju i pokazuju koliko uživaju u svom pozivu. Napokon javnost može vidjeti da piloti nisu uvijek ozbiljni i smrknuti, već pokazuje zajedništvo, opuštenost i dobru atmosferu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek.

No, dakako da kod nas ništa ne može proći bez dežurnih kritičara. DNEVNIK.hr je pokušao proizvesti skandal jer u videu pilot djeluje iz kabine jurišnom puškom G-36C, i pritom čahure iskaču ravno u kameru te po samoj kabini.

To je očito neupućenu postavu Nove TV uznemirilo, iako jednako tako očito nisu upoznati s procedurama na OH-58D, niti da je djelovanje jurišnom puškom standardna taktika za posadu tog helikoptera. Prvenstveno je samoobrambena, ali se koristi i za djelovanje po ciljevima koji su se iznenada pojavili, a nije praktično ili potrebno koristiti naoružanje samog helikoptera.

Ta je taktika navedena u priručniku za obuku posade, i jedan je od brojnih zadataka koje piloti moraju uspješno izvršiti da bi se mogli kvalificirati na Kiowa Warrioru.

Priručnik specifično navodi pušku M4, zato jer je standardno oružje američke kopnene vojske, no G-36C je po položaju zatvarača, odakle se izbacuju čahure, vrlo slična.

Izbacivanje čahura u kabinu se očekuje i uzeto je u obzir da ne može izazvati nikakve ozbiljne posljedice, a nakon gađanja piloti samo trebaju temeljitije provjeriti kabinu kako bi se sve čahure uklonile.

Dečki iz 393. EH ovim su videom pokazali ono što najviše drži naše zrakoplovstvo, entuzijazam i volja, te se treba nadati da će sve više video materijala iz MORH-a slijediti njihov primjer. Svaka čast!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari