Connect with us

Komentar

Stvarati Hrvatsku vjerom

Objavljeno

on

Ljudska povijest se može jako lijepo promatrati kroz vjerske naočale. Ne da bismo od države pravili sektu, Crkvu ili neku vjersku zajednicu, nego da bismo odgovornost prema narodu promatrali u širem kontekstu.

[ad id=”68099″]

Vjera i vjerska poimanja povijesti su izrazito dobar način analize, motivacije, nade i ispravljanja pogrješaka. Hrvatski narod, a i mnogi drugi, voli sebe predstavljati kao vjernički. Takvi opisi služe zbijanju redova, motivaciji onih koji su odgovorni da se vjera ne izgubi, a ponekada su ti pogledi čista obmana, nahranjeni iz nekadašnjih davnih vremena u kojima je vjera bila osnovica nacionalnog identiteta.

Tako će Hrvati za sebe koristiti onu papinsku motivacijsku rečenicu o predziđu kršćanstva, olako zaboravljajući da je skoro polovica naroda preuzela vjeru osvajača i da je upravo ta činjenica na ovom prostoru generirala veliki dio ratova i razdora, uz stalna posezanja za prostorom. No, hrvatski narod i njegovu situaciju možemo promatrati kroz naočale vjere i pri tomu možemo mnogo naučiti. Mene ne zanima individualna vjera ili procjena nečije vjere. To ostavljam rezervnim mesijama u raznim katoličko-nacionalnim sektama.

Jesmo li iskreni ili neiskreni vjernici, o tome je nemoguće raspravljat jer će svatko imati drugačiji stav. Vjera je toliko osobna da je nemoguće za nekoga reći da je dobar ili loš vjernik, to prepustimo milosti Gospodnjoj, a ona je sigurniji aršin od naše pravednosti.

Ono što mene zanima je pronalazak vjerskih motivacijskih modela u našoj situaciji.

Nakon rata, rušenja, priznavanja i nesposobnosti da napravimo bolji i sigurniji standard u naš narod se uvukla, namjerno se ubacuje, sumnja u samu državu u smisao samostalnosti i slobode. Taj smisao izroni povodom blagdana, kao dana Oluje, ali čak i tada je to kratki plamen koji sljedećeg dana splasne.

Hrvatski puk se pita kako dalje, imamo li nadu i izgled, hoćemo li ikada uspjeti ostvariti san o stvarnoj slobodi, pravdi i pravici? Jesmo li dobili ono za što su branitelji svih generacija umirali?

Ja volim osobnu povijest i sudbinu povezivati s narodnom, a njih obje opet s vjerskim simbolima, porukama i prispodobama.

Gledam jučer i prekjučer slavlja oko Oluje i ne mogu se oteti usporedbi sa stvaranjem Crkve. Naravno da ova usporedba nije hrvatska ekskluziva, ona se može primjeniti na svaki narod i na svakog čovjeka. Kad bi narodi svoj identitet crpili iz vjere, umjesto da vjeru kroje tako da pokrije njihovu sebičnu definiciju identiteta, onda vjerojatno nebi bilo ni ratova. U Božjem vrtu ima mjesta za različitosti, al ne i u ljudskim poimanjima svojeg ekskluziviteta. No, o tom jednom drugom prigodom, sad me zanim samo hrvatski narod.

Prva faza je faza idejne pripreme.

Najprije smo težili slobodi, bilo je to vrijeme pripreme. Kao u vrijeme dok je Isus hodao i propovijedao, vrijeme dok je Ivan Krstitelj narodu govorio o onomu što će doći. Uporno i neumorno pripremanje na novo vrijeme. Narod sumnjičav iz raznih razloga, nešto iz lagodnosti života pod tuđom palicom, nešto zbog straha, nešto zbog lijenosti. Neki se priključiše, vjeruju, zaneseni su, planiraju svoju ministarsku fotelju u tom novom kraljevstvu, neki samo slušaju zbog ideje, a nekima se proroci sviđaju kao osobe. Sljedbenici ideje su različiti i imaju različite motive, al ideja je neodgovdiva, dolazi novo vrijeme.

Druga faza je faza muke i stradanja.

Novo vrijeme je odmah na početku povezano s mukama, iskušenjima, borbom i na kraju nova ideja završava na križu, u mukama, od nje ostaje mali komadić, rastrgano je sve što njezin prorok imaše na sebi. Lopovi oteše i zadnju krpicu, a narod uplašen, sljedbenici se raspršili.

Treća faza je faza čekanja, neočekivanog uskrsnuća, entuzijazma i straha.

Nitko nije vjerovao da je to moguće. Učenice, zavijene u crno, odlaze do groba i ne mogu vjerovati da je to što vide moguće. Sve je ukradeno, čak i ono najsvetije, ali uskoro shvaćaju, kaže im se, da je ostvareno nemoguće. Konačno je smrt pobijeđena. Prvu euforiju zamjenjuje neka vrsta straha. Dok je Isus tu nekako oni mogu izdržati, al čim se on makne ljudi počinju sumnjati, Tome govore da to nije to, ne vjeruju, bacaju crv sumnje u krhku vjeru onih koji su sudjelovali. Strah ih obuhvaća na posebno brutalan način nakon odlaska Isusovog, nakon prvih progona i nakon što su njihvoi protivnici izmigoljili iz svih rupa.

No, ipak je Crkva i vjernici uspjela osvojiti svijet, uspjela je zaživjeti.

Zašto?

Zato što postoji i četvrta faza.

Četvrta faza je faza osobnog djelovanja i odgovornosti, faza u kojoj sitni, naoko nevažni, sljedbenici sami postaju proroci.

Taj mali čovjek, često nepismen i neučen, sirotinja, rob, vojnik, mali učitelj ili nebitni službenik postaju snaga nove ideje. Oni imaju duha, imaju vjere i sigurni su da je ono što je nastalo to novo. Oni nemaju rezrevrnih položaja i vlasti. Oni su sigurni da je to ta nova domovina, a na njima odgovornost da ona postane stvarnost. Oni su svjesni da je na njima galvni teret, a ne na drugima. Znaju da širiti i izgrađivati novu ideju mogu samo oni, vjernici i proroci koji su tu, koji žive i koji su preuzeli svoje uloge i zadatke u Crkvi.

Zahvlajujući povezanosti svih ovih faza, izvoru svoje vjere i vjere generacija prije njih, ali i spremnosti da za tu vjeru nešto i učine, kršćani su uspjeli promijeniti svijet.Hrvatska država je nastala zahvaljujući stoljetnim težnjama naroda, ona je proživjela svoje Kalvarije i svoju privremenu smrt. Mislili smo nakon 45. da ne će više nikada uskrsnuti. Bili su je zakopali u duboki grob, a na grob su stavili debele kamene ploče progona, diktature i zabrane. Stavili su i stražare da ona nikada nebi slučajno izišla iz dubine. Sljedbenici su poubijani ili su se raspršili na sve strane svijeta.

No, sve to nije bilo dovoljno jako da spriječi život i slobodu. Hrvatska država je opet uskrsnula.

Danas se nalazimo u fazi sumnje, u fazi kad od slobode i države za malog čovjeka nema velike koristi. Država i sloboda još je premlada da bi se oduprijela prisutnim, skrivenim i neskrivenim, neprijateljima. Njezinu ljepotu i novinu su iskoristili mnogi lopovi, neki da ju pokradu, neki da ju osramote, neki da ju zauvijek proglase slučajnim i nepotrebnim okotom. Njezini najvjerniji pobornici su u društvenim katakombama i pod šatorima, neki se srame, neki se boje reći da su to što jesu. Malo je onih hrabrih, a i njih ovi bez duha odmah proglase nepotrebnim uzurpatorima. Uz državu se privezali lažni proroci, hereze i sve moguće nedaće i kao da ju sputavaju, bacaju pred lavove i pod mačeve.

No, iskrene vjernike, prave domoljube niej moguće uništiti ni kad ih ubiješ ili prognaš iz javnog prostora. Učimo iz povijesti Crkve.

Na hrvatskom narodu, na nama je da otresemo strah, da se oslobodimo priče da će već netko drugi umjesto nas biti vjesnik slobode i kreator boljeg okruženja za pojedinca i društvo. Vjera nam može pomoći jer vjera je iskustvo da nismo sami, da i u najgorim trenutcima postoji Onaj koji nas ne zaboravlja, ne zato jer smo Hrvati, nego zato jer smo Božja stvorenja.

Bog pomaže svakomu tko od Njega to očekuje i ne propisuje mu koga će ljubiti, a koga ne će. Nije Isus umjesto apostola i vjernika odradio njihov posao. Nije on umjesto Pavla i Petra propovijedao, ali ih nije ni napustio. Bio je s njima kao navigator, ali oni su morali upravljati upravljačem, voziti i gurati.

Tako je i s državom.

Ako vjerujemo u svoju snagu i preuzmemo svoju odgovornost onda će i naša vjera u Boga biti djelotvorna. Ako od Boga očekujemo da On umjesto nas odradi posao za koji smo sposobni i stvoreni onda se rugamo Božjem stvaralačkom planu.

Naša vjerska i ljudska sloboda nam daje mogućnosti i odgovornost da kreiramo i stvaramo slobodniju zemlju i sretnije društvo.

Generacije prije nas i naši pali bojovnici i bojovnice su u tu stvarnost utkali svoj dio tijela i života.

Možemo prigodno reći hvala, al hvala je premalo.

Za jedno počasno hvala je život prevelika žrtva, a za lijenčine koji jadikuju i očekuju da drugi umjesto njih odradi sitnice je i rana na nozi prevelika žrtva, a kamo li stotine tisuća života utkanih u našu slobodu.

Ako ih poštujemo i ako smo vjernici onda, svatko na svojem komadiću puta, krenimo zajedno u izgradnju slobode i hrvatske države.

P.S. Ovaj tekst je posvećen ekipi ispod Šatora, svim hrvatskim bojovnicima koji su se borili za slobodu, a na poseban način ustaškim i domobranskim, koje danas mnogi zaboravljaju.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari