Pratite nas

BiH

Stvari zbog kojih se nikada ne trebate ispričavati

Objavljeno

na

Kažu da prava snaga čovjeka ne leži u njegovim šakama ili grubim riječima već u hrabrosti da prizna svoju pogrešku i ispriča se na učinjenome. Reći ‘žao mi je’ nije uvijek jednostavno i teško nam prelazi preko usta, mada bi trebalo. Ako smo, na primjer, povrijedili prijatelja time što smo iznevjerili dogovor s njime, naša je moralna dužnost ispričati se. No ponekad ljudi, u silnoj želji za korektnim postupanjem i vođeni osobnom nesigurnošću, odlaze u drugu krajnost pokušavajući se opravdati za stvari gdje opravdavanje nije potrebno. Evo za što se nikada nikome ne treba ispričavati.

Za svoj odabir partnera
Da, vaša mama možda misli da on nije dobar izbor za vas jer je htjela da se udate za onog dobrog – i tako dosadnog – dečka iz susjedstva kojeg znate još iz djetinjstva. Tata ga mrzi jer je na drugoj strani političkog spektra, a frendice su šokirane vašom vezom jer znaju da nikada niste padali na takve frajere. U redu, ako vam baš svi vrište da on nije ona pravi možda bi trebali razmisliti da se slučajno ne ponašati poput Muje koji vozi autoputom i govori Fati na mobitel kako svi osim njega voze u suprotnom smjeru. No u konačnici, izbor vašeg partnera vaša je osobna stvar i za njega samo vi snosite odgovornost. Možda će jednog dana taj izbor ispasti pogrešan no tu grešku morate sami uvidjeti. Partnera ne birate da bi udovoljili roditeljima, frendicama ili zajednici, i zato se nikada nemojte ispričavati jer nekoga volite.

Za svoj osobni ukus
Znate li koji su ljudi posebno iritantni? Oni koji će svaki popularan film koji je zaradio velike količine novca na kino blagajnama popljuvati samo kako bi pokazali da ‘oni ne vole komercijalna sranja’, kao i oni koji će na pitanje ‘kakvu glazbu slušaš’ nabrojiti nekakve opskurne bendove za koje nije čulo više od dvadesetoro ljudi da bi ispalo kako oni ‘kuže mjuzu’. Istovremeno će vas gledati s prezirom jer ste priznali da vam je Machete bio zabavan film te da kod kuće volite odvrnuti pop-hitove osamdesetih. Što automatski znači da ste seljačina bez ukusa koja se ne kuži ni u filmove ni u glazbu. Sačuvaj Bože da kažete vam je Marcel Proust dosadan do zla boga i da radije čitate romane Stephena Kinga. Nosite odjeću koju drugi ismijavaju, a vaš dom smatraju oličenjem kiča? U redu, možda ste vi doista osoba s lošim ukusom. Pa što? Barem ste svoji. Glumatati da vam se nešto sviđa kako bi druge uvjerili da imate ukusa i da kužite što je kvaliteta smisleno je otprilike kako i da lav glumi gazelu. Protiv svoje prirode ne možete.

Za to što ste nekome rekli ‘ne’
Reći ‘ne’ zvuči na prvi pogled vrlo jednostavno ali nije. Svatko od nas toliko je puta bio doveden u nezgodan položaj kada se suočio s tuđom zamolbom ili naredbom koja mu se nije svidjela, zbog koje se nije osjećao ugodno, i koja se možda čak protivila njegovoj savjesti ali zbog nelagode ili straha nije mogao reći ne. Ponekad nas, doduše, u tome sprječavaju hijerarhijski odnosi – znate i sami da nije baš mudro odbiti šefa, zar ne? No smijemo li odbiti prijateljicu koja želi da joj čuvamo njenog šarplaninca dok ona mjesec dana boravi na godišnjem odmoru u Australiji? Ako mislimo da tom zadatku nismo dorasli, ne samo što smijemo, već i moramo. Odbili ste frajera koji vas je bario? Vaše pravo. Muško je, preboljet će. Ona vaša nezaposlena rođakinja koja u posljednje tri godine traži posao gledajući meksičke sapunice i motajući rizle dok leži na kauču vas je tražila da joj posudite lovu? Ako imate imalo razuma, reći ćete ne. I ne trebate se ispričavati nikome zbog toga jer ste razumni i imate vlastiti ponos.

Za to što propitujete stvari
Dogme se prihvaćaju bespogovorno – kada to tako ne bi bilo tada to ne bi bile dogme. Najbolji primjer za to su one religiozne bez kojih bi određena religija i sustav vrijednosti koji iz nje proizlazi izgubili svoj smisao. No postoje stvari koje itekako vrijedi propitivati. Budite radoznali, upotrijebite svoj intelekt, a ako vam se nešto učini sumnjivim i nekako osjećate da to ne štima, jasno iskažite sumnju . Ne budite ovca kojoj se nešto može servirati na pladnju i koja će u to vjerovati zato jer piše na naslovnici vodećeg državnog medija. Upotrijebite razum i čvrsto se držite one da ne postoje glupa pitanja, samo glupi odgovori. Vjerujte da uvijek možete naučiti više i bolje, učite i na taj način rastite, te nikada nemojte sebi reći: ‘Znam sve’. Kada postavljate pitanje, nikada ga nemojte počinjati s frazom: ‘Oprosti, htio bih pitati…’ Želja za znanjem i pokušaj nalaženja racionalnog rješenja nikada nisu razlog za ispriku.

Za svoje mišljenje
Miroslav Krleža jednom je kazao: ‘Među ljudima smrdi ali je toplo’. Plivati niz struju i pokoravati se mišljenju gomile, razmišljati na mainstream način svakako je ugodna opcija koja nas rješava brige od društvenog izopćenja. Biti prihvaćen od strane većina jamči nam određen komfor i sigurnost, u koju je vrlo lako uljuljkati se. No što kada shvatite da vaše mišljenje odudara od onog gomile? Što kada pomislite da su oni oko vas u krivu, ili da se vaše mišljenje jednostavno ne podudara s njihovim? Izgovorite ga i nemojte se zbog toga ispričavati. Pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja jedna je od temeljnih tekovina demokracije i nitko vam je nema pravo oduzeti, a svijet u kojem samo popularna mišljenja prolaze totalitaran je i kao takav nije vrijedan opstanka. Za kazati ono što stvarno mislimo ponekad je potrebna hrabrost, koju valja cijeniti.

FiZZit. net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari