Pratite nas

Analiza

Sučeljavanje predsjedničkih kandidata

Objavljeno

na

U programu uživo u 20.10 sati na Hrvatskoj televiziji započelo je sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Kolindu Grabar Kitarović, Ivu Josipovića, Milana Kujundžića i Ivana Vilibora Sinčića propitkivali su Eliana Čandrlić, Katarina Periša Čakarun, Aleksandar Stanković, Dragan Nikolić i Daniela Trbović. Posljednje televizijsko sučeljavanje završilo je u 22.10 sati. 

“Kada ćemo napokon dočekati gospodarski rast? Kakav će biti odnos Predsjednika s Vladom u posljednjoj godini njezina mandata? Što su naši vanjskopolitički prioriteti? Tko može Hrvatskoj ponuditi izlaz iz krize?”, neka su od pitanja koja voditelji postavljaju kandidatima.

Kandidati su odgovarali i na ‘Blok kratkih pitanja’, nalik onima u reality showu ili izboru ljepote. Poređenje sa reality show programom se nametnulo i kod pitanja o tome snalaze li se kandidati u kuhinji.

Podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu?

Kolinda: Ne

Josipović: Ne

Kujundžić: Da

Sinčić: Ne

Rad nedjeljom:

Kolinda: Ne
Josipović. Pretežito ne
Kujundžić: Tamo gdje je neophodno da
Sinčić: Pretežito ne

Eutanazija:

Grabar Kitarović: Ne, ovisno o okolnostima
Josipović: Pasivno, pod strogim uvjetima
Kujundžić: Ne, iako sam vidio teške slučajeve
Sinčić: Ni da, ni ne

Vjeronauk u školi:

Grabar Kitarović: Da
Josipović: Da
Kujundžić: Da
Sinčić: Da

Objava popisa osuđenih pedofila:

Grabar Kitarović: Da
Josipović: Da, dok traju pravne posljedice osude
Kujundžić: Da
Sinčić: Da

Privatizacija Dinama:

Grabar Kitarović: Nemam mišljenje o tome
Josipović: Transparentno vođenje
Kujundžić: Da
Sinčić: Ne, Dinamo pripada narodu

Koju ćete državu prvu posjetiti?

Grabar Kitarović: Njemačka
Josipović: Bruxelles
Kujundžić: Bosna i Hercegovina
Sinčić: Kina

Kojeg državnika cijenite?

Grabar Kitarović: Merkel
Josipović: Merkel
Kujundžić: Obama
Sinčić: Putin

Najuspješniji premijer

Grabar Kitarović: Valentić
Josipović: Račan
Kujundžić: Valentić
Sinčić: Niti jedan

Što je najveći hrvatski problem?

Grabar Kitarović: Nezaposlenost
Josipović: Nezaposlenost
Kujundžić: Korupcija
Sinčić: Nezaposlenost uzrokovana korupcijom

suceljavanje7_26_12_2014__izboriprh_hrt

Blok ideoloških i svjetonazorskih pitanja

Stanković je Kolindu pitao o tome kako to da je glavni tajnik HDZ-a osoba koja je prepisala diplomski rad te što misli o tome. Grabar Kitarović je odgovorila kako je riječ o distrakciji, jer da građane zanima kako da bolje žive, a da Brkić nije dio njene kampanje.

“Brkiću ne treba visoka stručna sprema za poziciju koju trenutačno obnaša”, rekla je, dodajući kako se želi posvetiti egzisdtencijalnim pitanjima građana, a ne pitanjima o Milijanu Brkiću.

Stanković je upitao Sinčića zašto je dozvolio da ga Klemm ispituje pred Ministarstvom branitelja, na što je Sinčić rekao kako je samo jednom u životu naišao na Klemma.

Dotičući se problema suicida u društvu, Sinčić je također rekao kako se susreo sa sudbinama ljudi koji su izvršili suicid zbog blokada i ovrha, naročito na području Siska.

Cenzura i medijski linč

Kolinda je na pitanje o mladićima koji su privedeni u Splitu zbog pisanja po Josipovićevim plakatima odgovorila kako je riječ o cenzuri i ograničavanju medijskih sloboda. Kujundžić je dodao da je riječ zapravo o produžetku medijskog linča koji Josipović provodi nad hrvatskim narodom, dok je Sinčić prvo tražio da se pitanje ponovi, a onda je rekao da plakate generalno govoreći ne treba uništavati. Josipović je rekao da je riječ o medijskoj kampanji protiv njega.

Unutarnja politika

Grabar-Kitarović rekla je da će postane li predsjednica pokušati surađivati s Vladom Zorana Milanovića. Ukoliko to bude moguće, potaknuti će raspisivanje izbora.

Josipović je kao pozitivne političare izdvojio Miranda Mrsića, Freda Matićai Vesnu Pusić.

Sinčić je naglasio da su tajne službe dosada radile vrlo loše: nisu se borile protiv korupcije niti proganjale kriminalce. Mišljenja je da bi u tajne službe trebalo uvesti mlade ljude.

 Na pitanje o ustavnim promjenama Josipović je kazao kako nema te vlade koja će uspjeti s reformama ako se ne smanji birokratski aparat.

Kolinda je kazala kako ustavne promjene neće riješiti ništa. Misli Vladu pozvati na odgovornost. Kujundžić je kazao kako on ne bi kao Josipović kozmetički mjenjao Ustav.

Na pitanje bi li smanjio prava braniteljima Sinčić je kazao kako to ne bi učinio.

Na upit o slučaju Perković, Sinčić je rekao kako je Hrvatska pala na tom ispitu.

Ovo je bio sukob s Njemačkom, apsolutno. Ozbiljne zemlje izručuju svoje obavještajce ako su počinili ozbiljne zločine – odgovorila je Grabar Kitarović na pitanje o izručenju.

Kandidati su upitani da komentiraju izjavu don Damira Stojića.

Kolinda je kazala da podržava priziv savjesti kad je riječ o pobačaju, kazavši da je za život, ali je dodala i da poštuje pravo na izbor.

Josipović je kritizirao don Stojića kazavši da on samo želi huškati i dizati tenzije.

Kujudžić je rekao kako se nada da to nije istina što je rekao.

Sinčić je rekao da je on protiv pobačaja, ali da se takav problem ne može riješiti zabranama.

Vanjska politika

“Rusija je velika euroazijska zemlja u kojoj su veliki potencijali i s njom treba razgovarati”, rekao je Kujundžić na pitanje o Putinu, nazvavši ga verziranim političarem. Josipović na isto pitanje kaže da se u formiranju Europske politike čuje i naš glas, te da smo za štete od sankcija protiv Rusije kompenzirani kroz EU fondove.

“Ulazak u NATO je bio bez referenduma”, rekao je Sinčić, i pohvalio Viktora Orbana kao predsjednika koji ima svoj stav prema Bruxellesu. Josipović mu je odgovorio da je NATO jamstvo naše siguronosti, a Kolinda da ulazak u NATO nije bio obveza nego odluka, te da iz njega uživamo mnoge pogodnosti.

“Naravno da bih podržao slanje naših snaga”, odgovorio je Josipović na pitanje bi li podržao slanje HV na Baltik u obranu NATO članica od Rusije.

Na pitanje o Hrvatskom angažmanu u Siriji, Kolinda Grabar Kitarović je odgovorila da je ISIL najveća prijetnja svjetskoj sigurnosti, ali da od naftnih bušotina u Siriji nije trebalo odustati nego ih dati nekom drugom u koncesiju, jer su one važne za INA-u.

Na pitanje o presudi Srbiji u slučaju tužbe za agresiju prema Hrvatskoj, Kujundžić je ustvrdio da će ona sigurno biti povoljna po Hrvatsku, jer o tome govori osobađajuća presuda generalu Gotovini u Haag-u.

“Da, Hrvatska treba priznati Palestinu”, siguran je Ivan Vilibor Sinčić.

“Nisam protiv trećeg entiteta”, rekao je Kujundžić, pojašnjavajući da je protiv zatvaranja Hrvata u enklavu i podijele Bosne i Hercegovine kojom nastoje Velika Srbija.

“Za ukidanje vize prema SAD treba preći tehničku prepreku, a to je stupanj odbijanja viza ispod 3%”, rekla je Kolinda, dodavši da je za svog veleposlaničkog mandata u SAD postigla da se vize dobijaju lakše i daju na 10 a ne 5 godina.

suceljavanje3_26_12_2014__izboriprh_hrt

Ekonomija i privreda

“Nemamo izravne ovlasti, ali imamo strahovitu moć na gospodarske procese. Bitno je zadržati INA-u i pozicinirati je na regionalnom i svjetskom tržištu. Nisam skeptična ni prema kakvom kapitalu dok je on transparentan”, rekla je Kolinda na pitanje o INA-i.

Sinčić je na to odgovorio iznoseći svoju teoriju o tome da su pravi vlasnici INA-e pet hrvatskih tajkuna.

Kazao je kako su pravi vlasnici Ine Todorić, Luković, Valentić i Gregurić i pozvao institucije da to istraže. Upozorili su ga da su ovakvi navodi utuživi, ali Sinčić je kazao da on ima dokumente iz Ine i opet je pozvao nadležne da to istraže.

Kujundžić misli da su ugovori potpisani o INA-i prijevarni i ništavni, te da zbog toga ne treba osuditi samo Sanadera nego i post mortem Račana.

Josipović je rekao da treba postići dogovor o partnerstvu sa Mađarima.

“Raspisan je tender”, kaže Josipović na pitanje o tome hoće li Hrvatska postati mala Norveška zbog istraživanja nafte i plina, i potom rekao da preferira vađenje samo plina u Jadranu.

“Još jedna šteta koju je počinio Josipović, kad je u SAD obećao bušenje nafte pa promijenio mišljenje i tako razočarao Amerikance”, rekao je Kujundžić, a Kolinda Grabar-Kitarović je dodala da je amerikance razočarao i prevario kako bi zadobio potporu jedne stranke, ORAH-a.

Sinčić i Kujundžić kazali su kako bi smanjili troškove koji se izdvajaju za bivšeg predsjednika. Kitarović je naglasila kako je Vlada bešćutna.

“Ako premijer kaže da ljudi gladni jer ne znaju jesti, onda je to katastrofa. Smanjila bih osiguranje predsjednika, preselila se u jeftiniji prostor poput Visoke ulice”, poručila je Kolinda. Dodala je kako bi Pantovčak otvorila građanima.

Sinčić smatra da se protiv siromaštva treba boriti monetarnom reformom, što je, po njemu, jedini način za izlazak iz krize.

Govoreći o privatizaciji, Kolinda je naglasila da tvrtke od strateške važnosti ne bi privatizirala dok je brodogradilišta navela kao idelan primjer za privatizaciju.

Što će kandidati raditi ako ne osvoje mandate?

Sinčić je kazao kako će i dalje raditi u jednoj tvrtki, Kujundžić će nastaviti raditi kao liječnik, Kolinda će o svemu razmišljati nakon izbora, a Josipović će nakon drugog mandata raditi kao profesor na pravnom fakultetu.

Televizijsko sučeljavanje svih predsjedničkih kandidata je završilo. Daniela Trbović je kandidatima poklonila antistres loptice.

suceljavanje12_26_12_2014__izboriprh_hrt


21:47 – Jeste li za rad nedjeljom?

Kolinda: Ne

Josipović: Ne, osim nekih službi

Kujundžić: Da, osim tamo gdje treba

Sinčić: Pretežito ne

Jeste li za podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu?

Kolinda: Da

Josipović: Ne

Kujundžić: Da

Sinčić: Ne

21:45 – O privatizaciji su svi kandidati kazali kako se ključna i strateška poduzeća ne smiju privatizirati.

21:44 – Milanovićeva Vlada je bešćutna. Ako premijer kaže da ljudi gladni jer ne znaju jesti, onda je to katastrofa. Smanjila bih osiguranje predsjednika, preselila se u jeftiniji prostor poput Visoke ulice, a Pantovčak bi otvorila građanima – rekla je Kitarović.

21:35 – Na pitanje treba li se Hrvatska još zadužiti i kupiti dodatne dionice Ine, Kolinda je kazala da je ta kompanija strateški važna za Hrvatsku. Sinčić je kazao kako su pravi vlasnici Ine Todorić, Luković, Valentić i Gregurić i pozvao institucije da to istraže. Upozorili su ga da su ovakvi navodi utuživi, ali Sinčić je kazao da on ima dokumente iz Ine i opet je pozvao nadležne da to istraže.

– U Inii su odrađene nezakonite radnje, sklopljeni ugovori su ništavni, što je normalno prema međunarodnome pravu i Ustavu – dodao je Kujundžić.

– Treba osuditi post mortem Račana, živućeg Linića i Sanadera – naglasio je Kujundžić.

21:23 – Koju ćete državu prvu posjetiti?

Kolinda: Njemačka

Josipović: Možda Njemačka, ali Bruxelles mi je prioritet

Kujundžić: BiH

Sinčić: Kina

Kojeg svjetskog državnika najviše cijenite?

Kolinda: Merkel

Josipović: Merkel

Kujudnžić: Obama

Sinčić: Putin

Najuspješniji hrvatski premijer?

Kolinda: Valentić

Josipović: Račan

Kujundžić: Valentić

Sinčić: Nitko

Najveći problem u Hrvatskoj?

Kolinda i Josipović: Nezaposlenost

Kujundžić: Korupcija

Sinčić: Nezaposlenost uzrokovana korupcijom

21:19 – Na niz pitanja o vanjskoj politici, Kolinda je kazala da Hrvatska mora biti predvodnik u regiji. Josipović joj je odgovorio da to nije u skladu s trenutačnom politikom HDZ-a. Na pitanje o Putinu, Kujundžić je rekao da nije bitan Putin, već Rusija i da se od nje ne treba izolirati. Putina je prozvao zbog agresije na Ukrajinu. Na pitanje o hipotetskoj situaciji da se jedna članica Saveza nađe pod napadom, bi li slao hrvatsku vojsku u sukob, Josipović je kazao da se moraju poštivati ugovori. Na pitanje treba li podržavati Assada, Kolinda je kazala da se diktatore nikad ne treba podržavati. Sinčić je rekao da bi podržao samostalnost Palestine, a Hamas je nazvao terorističkom organizacijom.

21:14 – Upitani da komentiraju izjavu don Damira Stojića, Kolinda je kazala da podržava priziv savjesti kad je riječ o pobačaju, kazavši da je za život, ali je dodala i da poštuje pravo na izbor.

Josipović je kritizirao don Stojića kazavši da on samo želi huškati i dizati tenzije.

Kujudžić je rekao kako se nada da to nije istina što je rekao.

Sinčić je rekao da je on protiv pobačaja, ali da se takav problem ne može riješiti zabranama.

21:10 – Na upit o slučaju Perković, Sinčić je rekao kako je Hrvatska pala na tom ispitu.

– To nije bio sukob s Njemačkom, to je bila razlika u poimanju prava – rekao je pak Josipović.

– Ovo je bio sukob s Njemačkom, apsolutno. Ozbiljne zemlje izručuju svoje obavještajce ako su počinili ozbiljne zločine – odgovorila je Grabar Kitarović na pitanje o izručenju.

21:02 – Na pitanje bi li smanjio prava braniteljima Sinčić je kazao kako to ne bi učinio.

20:56 – Jeste li za diktaturu ili demokraciju?

Sinčić: Ja sam definitivno za demokraciju.

Što kad bi morali dati mandat Karamarkovoj vladi?

Sinčić: Ne bih nikada mogao dati mandat stranci kojoj se sudi za korupciju.

Čak i ako bi ih narod izabrao? Zar to nije nedemokratski?

Sinčić: To je jedna potpuno druga situacija.

20:52 – Na pitanje o ustavnim promjenama Josipović je kazao kako nema te vlade koja će uspjeti s reformama ako se ne smanji birokratski aparat.

– Moj je program javan i u njemu nema jačanja ovlasti predsjednika, kazao je Josipović, dodavši da je zajednička sjednica vlade disfunkcionalna mjera.

– Predsjednik nije oporba – kazao je.

Kolinda je kazala kako ustavne promjene neće riješiti ništa.

– Mislim pozvati vladu na odgovornost – kazala je.

Kujundžić je kazao kako on ne bi kao Josipović kozmetički mjenjao Ustav.

– Ovlasti predsjednika su dovoljne, ali on ne smije biti poltron onih koji su ga doveli, kazao je i dodao kako će lako premijera natjerati da na vrijeme dolazi na posao.

20:48 – Tajne službe su dosada radile veoma loše. Nisu se borila protiv korupcije, nisu proganjale kriminalce. U tajne službe treba staviti mlade ljude da bi se sve promijenilo – kazao je Sinčić.

20:43 – Grabar-Kitarović rekla je da će postane li predsjednica pokušati surađivati s vladom Zorana Milanovića te da će, ne bude li to moguće, potaknuti raspisivanje izbora. Jopipović je kao pozitivne političare izdvojio Miranda Mrsića, Freda Matića i Vesnu Pusić, negativna nije htio izdvajati. Kujundžić je kazao da će Grabar Kitarović uvijek morati ići na konzultacije Brkiću i Karamarku. Kaže da bi sve ono što je nezakonito učinjeno dosad u Hrvatskoj trebalo lustrirati. Grabar Kitarović je kazala da Kujundžić nema program pa da mora ovako napadati druge kandidate. Josipović je kazao da Kujundžić se svojim program, koji to nije, vraća u sukobe, vraća u prošlost. Sinčić kaže da bi mandat Kujundžića bio vrlo kratak jer bi i sebe morao lustrirati.

20:43 – Slijede pitanja o unutarnjoj politici.

20:39 – Jeste li za objavu popisa osuđenih pedofila?

Kolinda: Da

Josipović: Da

Kujundžić: Da

Sinčić: Da

Je li vjeronauku mjesto u školi?

Kolinda: Da, kao izborni predmet

Josipović: Da, pod uvjetima

Kujundžić: Naravno, Hrvatska je kršćanska zemlja

Sinčić: Da, ali financiran od crkve

Jeste li za privatizaciju Dinama?

Kolinda: Politika se ne miješa u sport.

Josipović: Transparentno vođenje

Kujudžić: Da

Sinčić: Niti da niti ne. Dinamo pripada građanima.

20:38 – Na pitanje o eutanaziji nitko od kandidata nije jasno odgovorio niti da niti ne.

20:37 – Kolinda Grabar-Kitarović smatra da je pitanje o tome da tajnik HDZ-a prepisivač diplomskog rada – politiziranje i odvraćanje pozornosti od bitnih egzistencijalnih pitanja. Nakon upozorenja da je to etičko pitanje, složila se, ali i zaključila kako to pitanje treba riješiti netko drugi. Navela je da je njezin diplomski rad originalno djelo.

20:33 – Na pitanje o fenomenu samoubojstva, Josipović je Stankoviću odgovorio da nikad ne bi počinio samoubojstvo. Kujudžić je kazao da samoubojstva branitelja i njihove djece govori o stanju u državi. Grabar Kitarović je kazala da nikad ne bi mogla to učiniti jer bi razmišljala što će njezina obitelj bez nje, ali i da svaki da živi s mišlju što bi korisno i dobro mogla učiniti u životu taj dan. Sinčić je kazao da su ga potresla samoubojstva ljudi koji su si živote oduzeli zbog deložacije.

20:31 – Sinčić je kazao da je Klemma sreo jednom u životu, on se slučajno ondje našao. Nemam apsolutno nikakve veze s Klemmom. Da se doista borio za branitelje nije trebao donirati novac za kampanju Grabar Kitarović.

20:30 – Na pitanje koliko novca godišnje zaradi od ZAMP-a Josipović je kazao kako je to oko 5.000 kuna jer više ne komponira pa iznos nije visok kao prije, kad je bio oko 25 do 30 tisuća kuna bruto.

20:25 – Na pitanje Sinčiću kako će surađivati s institucijama kad ih žestoko kritizira, odgovorio je da je potrebno ukloniti stari korumpirani kadar i postaviti mlade.

20:23 – Dragan Nikolić pitao je Kujundžića što je za njega homoseksualnost.

– Seksualnost je osobna stvar svakoga građanina, predsjednik ne ulazi u tuđe krevete – kazao je Kujudnžić, dodavši kako ovo nije važno pitanje za hrvatski narod.

Potom je krenuo na Josipovića i spočitnuo mu Lex Perković.

20:22 – Aleksandar Stanković je postavio pitanje Kolindi koje su joj mane.

Kolinda: Prednosti su moja neodlučnost, neovisnost, nisam na daljinskom upravljaču kao što to tvrde neki kandidati. Jako cijenim ljude oko sebe i njihova mišljenja. Svatko ima mane, postavljam previsoke standarde sebi i drugima, ali mislim da je to u konačnici dobro.

Na pitanje koji mu je najlošiji potez u mandatu, Josipović je naglasio da nije bilo bitnih pogrešaka osim što mu je trebalo neko vrijeme da savlade ‘mehanizme u politici’. Grabar-Kitarović je replicirala da nije bilo niti bitnih pomaka, kritika Vladi niti djelovanja.

20:18 – Daniela Trbović: Po čemu se vaš izborni program razlikuje i tko vam je najozbiljniji konkurent?

Kolinda: Proputovala sam tisuće kilometara kroz domovinu, razgovorala sa svim članovima društva i svi su mi oni dali odgovor koji su najveći problemi i na temelju toga je sklopljen program.

Josipović: Poštujem sve kandidate. Moj program donosi velike reforme, promjene u demokratskom pristupu, regionalizaciju i gospodarstvo što bi trebalo dovesti do boljeg života u Hrvatskoj. Moj program sadržava i instrument, a to je promjena Ustava.

Kujundžić: Za razliku od drugih ja sam slobodan i mogu reći sve. Grabar Kitarović od početka karijere ima patronat – prvo Sanadera pa sad Karamarka.

Sinčić: Moj program je vratiti novac s računa u inozemstvu, potrebna je monetarna reforma, riješiti slučaj franka, bankariski lopovi ne harače po našoj zemlji.

20:15 – Milan Kujundžić je na pitanje kako se snalazi za štednjakom zamolio voditeljicu da ne rade Big Brother od sučeljavanja. Ostali kandidati kazali su kako se dobro snalaze u kuhinji.

20:12 – Trbović je upitala kandidate jesu li umorni, Josipović i Kolinda su odgovorili da oni ne znaju za umor. Josipović smatra da birači već imaju sliku za koga će glasovati.

20:02 – Predsjednički kandidati stigli su u Studio 9 Hrvatske televizije, gdje se od 20.10 sati održava zadnje sučeljavanje prije izbora u nedjelju.

 

 

 

 

HRT.hr/JL/Foto: Davor Erceg/HRT/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Konzervativna ‘Oluja’ dolazi, kao nužnost udruživanja domoljubnih potencijala!

Objavljeno

na

U našoj Republici Hrvatskoj danas se odvijaju istovremeno vrlo proturječni i paradoksalni procesi. Potencijalno postoji mnogo toga što budi nadu da će Hrvatska izaći iz sadašnje krize, iz svojevrsnog političkog i moralnog kaosa i apatije koja praktički traje već dugi niz godina i za što  su odgovorne sve Hrvatske vlade koju su imale čast služiti hrvatskom narodu do sada. Istovremeno, s propadanjem niza nekadašnjih velikih proizvođačkih kapaciteta, danas kada smo suočeni  s velikom krizom Agrokora i brodogradnje, u Hrvatskoj niče niz malih i srednjih poduzeća sa novim naprednim tehnologijama kojima se Hrvatska uključuje u svjetsko tržište i mijenja sliku svoje proizvodne strukture. Međutim, ti novi procesi nemaju proaktivnu podršku države i drugih institucija i umjesto da država daje vjetar u leđa malom i srednjem poduzetništvu poreznim i drugim blagotvornim politikama,  država još uvijek obilatim subvencijama spašava propale ili polu propale firme na starim paradigmama dogovorne ekonomije, koje nemaju tržišnu šansu i perspektivu za opstanak u budućnosti.

Paralelno s tim ekonomskim anakronizmima na teritoriju Republike Hrvatske događa se geopolitičko strateški sukob koji objektivno može bitno ugroziti ostatak suvereniteta i budućnost Hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da se na svim područjima gospodarskog kulturnog i političkog života Hrvatske vodi otvorena borba bez rukavica između interesa SAD-a  i Rusije za prestiž tko će staviti pod svoju kontrolu Hrvatsku kao značajan geostrateški prostor. Nije slučajno da je Hrvatska u povijesti s razlogom nosila naziv „antemurale christianitatis“- predziđe kršćanstva i nije slučajno da su se kroz povijest vodile značajne diplomatske i stvarne bitke za dominaciju nad Jadranskim morem.

Vrlo malo i mlako analizira se činjenica da je Agrokor nakon realizacije zakona „Lex Agrokor“ došao u dominantno Rusko vlasništvo preko neidentificiranog kapitala državnih Ruskih banaka, ne uzima se ozbiljno činjenica da Rusi imaju u svojim rukama kompletnu poljoprivrednu proizvodnju Hrvatske ,  Hrvatsku prehrambenu industriju i izvore pitke vode. Pod Rusku kontrolu došla je i luka Ploče, dok se istovremeno potpuno zanemaruje najveća Hrvatska luka Rijeka, beskrajnim i neobjašnjivim odgađanjem gradnje nizinske pruge Rijeka-Budimpešta. Plinarska industrija također dolazi pod Rusku kontrolu što se kristalno jasno vidi iz nevjerojatnih lobističkih pokušaja zaustavljanja projekta LNG terminala na otoku Krku. Veliki novac iz netransparentnih ruskih izvora dodjeljuje se hrvatskom trofejnom sportu osobito rukometu i veliko je pitanje za hrvatske institucije ne radi li tu možda o klasičnom pranju prljavog novca? Preko MOL-a Rusi jačaju i stavljaju pod kontrolu hrvatsku naftnu industriju i tržište naftnim derivatima, pa je sasvim normalna reakcija da takve tendencije izazivaju vrlo oštre reakcije američke administracije uključujući i neke otvorene nediplomatske ucjene koje je njegova ekselencija, veleposlanik SAD-a u RH  W. Robert Kohorst već javno iznosio.

Dobivanjem posla na natječaju izgradnje Pelješkog mosta i Kina se aktivno uključila i interesnu borbu i utjecaj na području RH i šire. EU, a posebno Angela Merkel htjeli to priznati ili ne okrenula je leđa hrvatskom narodu i neposredno svojom politikom podržava nestanak hrvatskog naroda kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda u BiH.  Iz toga se može zaključiti da se politike Angela Merkel prema Hrvatskoj potpuno razlikuju od politika Hansa Dietricha Genschera i Helmuta Kohla i u analizi te priče ne možemo kriviti samo katastrofalnu političku pogrješku Milanovićeve administracije prilikom donošenja zakona „Lex Perković“. Današnja Hrvatska administracija ne čini ništa konkretno da Hrvatsko-Njemačke odnose ponovo vrati u ono ozračje kada je Njemačka bila istinska lokomotiva priznanja Hrvatske.

U stvari, u BiH već su daleko odmakli procesi u kojima je BiH formalno podijeljena na RS i Bošnjačku federaciju, a Hrvate se želi svesti na puku nacionalnu manjinu oduzimajući im pravo na konstitutivnost. Ako se tome doda da Angela Merkel bezrezervno podržava politike srpskog premijera Aleksandara Vučića i politike gotovo bezuvjetnog pristupanja Srbije u EU tražeći od Hrvatske politiku popuštanja, onda je razvidno da Hrvati trebaju u promijenjenim okolnostima definirati svoju novu nacionalnu politiku i redefinirati soje politike prema politikama Angele Merkel imajući u vidu svoje strateške nacionalne interese.

Došlo je vrijeme da Hrvatski sabor umjesto ne gledljivih, uvredljivih, mučnih i žalosno beskorisnih rasprava na dnevni red stavi ključna strateška i nacionalna pitanja. Došlo je vrijeme da Hrvatska vlada prestane održavati telefonske sjednice i sjednice pred kamerama u kojima  nema rasprave ni sadržaja osim hvalospjeva samoj sebi, u kojima nema demokracije i sukoba suprotstavljenih mišljenja. Ne može se zemlja PR-ovski s velikom dozom autokratizma i sebeljublja voditi pred TV kamerama.

Još se živo sjećamo vremena Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana kako je njegova Vlada u polupredsjedničkom političkom ustroju raspravljala mnoge noći do ranog jutra o nekim važnim pitanjima. Sjećamo se i kako je jednom prilikom  klub zastupnika HDZ-a tri dana raspravljao o jednom strateškom  prijedlogu predsjednika Tuđmana i na kraju ga nije usvojio!? Eto, to se zove Tuđmanova demokracija u HDZ-u dok su ga mnogi  u najutjecajnijim medijima nazivali diktatorom i autokratom.

U hrvatskoj politici nažalost vlada kaos, političke stranke prestale su biti političke stranke sa zastupnicima biranim od naroda, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim  ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se više ili manje u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedri i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima sa izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem. Stranke su izgubile  svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima, da recimo HNS nije narodna nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev nego Beljakov. HDZ se samo formalno  poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u biti  HDZ vodi liberalno-ateističku svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti sa opredjeljenjem i svjetonazorom generacije Hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku. Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast i očuvati vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama.

U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj koalira svako sa svakim što znači potpuno prostituiranje politike. Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji , Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucaha i Davor Ivo Stier? Kada se pogledaju te razlike kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on,  srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!?  Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati član vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno.

Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje poistovjećuju sa ustaštvom, a da na to prvi čovjek u državi gromoglasno šuti, kao što je gotovo prešutio Vučićevu usporedbu Hrvatske sa Hitlerovom Njemačkom, poglavito, jer je toj izjavi u Bačkoj Palanci bez ikakve reakcije nazočio član vladajuće većine Milorad Pupovac.

Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na promjenu izbornog zakona koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog  izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga buja klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija. Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu sa istim pravom birati i biti biran za sve državljane Republike Hrvatske uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U okviru takvih promjena potrebno je  zabraniti predizborne koalicije, u korijenu sasjeći klijentelizam, onemogućiti nedemokratsku diktaturu predsjednika stranaka kako više nikada ne bi čuli prijetnju bilo kojega  predsjednika stranke da svi oni neposlušni ne će nikada dospjeti na izborne liste. Ili „Ja mogu što god hoću“!? U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima dok je kod nas situacija gdje je politika postala prljava trgovina! Dobivamo Vladu i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost. Rezultat takvog političkog torbarenja vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368 000 radno sposobnih ljudi od čega preko 60 00 visokoobrazovanih mladih ljudi  Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše Domovine.

Poseban problem hrvatske politike je besramni kukavičluk, i nesposobnost da na laži, napade i krivotvorine, osobito iz susjedne Srbije, odgovorimo čvrstim argumentima  istine, koristeći sve legitimne diplomatske i političke alate kako bi Srbiju prisilili da na svom putu prema EU ispuni sve uvjete, posebno one koje su nastali kao posljedica tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku. Najnovija verbalna agresija velikosrbina Vučića na Hrvatsku u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj veliča lik i djelo balkanskog krvnika Miloševića, a hrvatski kraljevski grad Knin proglašava srpskim, zahtjeva puno čvršći politički odgovor i da se prestane s kukavičkom politikom „što više uvrjeda tim više popuštanja“!

Hrvatska mora odlučno kazati, a za to postoji bezbroj znanstvenih argumenata i empirijskih dokaza da  Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, politikama koje dominantno provode nisu prijatelji, nego deklarirani neprijatelji Hrvatske. Na neprijateljsku politiku se ne može odgovarati davanjem novih i novih ustupaka, po onoj logici „tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Na svaki oblik neprijateljstva, pa i na blaži od gore opisanog, svaka samosvjesna država mora odgovoriti snažno i suvereno, jer Hrvatska kao članica EU i NATO saveza ima poziciju neoborivih argumenata u obrani svog suvereniteta pred međunarodnom zajednicom, po uzoru kako to suverenistički uspješno radi Viktor Orban u prijateljskoj Mađarskoj.

Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike stanje nije bez perspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje domoljubno probudio. Masovnim demokratskim otporom nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije, nakon nesuvislih i štetnih zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju ateističko liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora, kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije. Izražavajući domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu milion ljudi na ulicama hrvatske s ushićenjem, pjevajući domoljubne pjesme poslalo je jasnu poruku političkim elitama da više ne će glasovati za one kandidirane  hrvatske političare koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ali ne formalne nego stvarne.

Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu snagu na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjoj HDZ-ovoj ateističko-liberalnoj politici i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i plemenitim mislima i porukama blaženog Alojzija Stepinca koji je u najtežim vremenima svog života živo osjećao bilo svoga naroda!

Za nadolazeće izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu Za suverenu Hrvatsku koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i  zasluženim mandatima može prisiliti ovu vladajuću nomenklaturu  da svoje politike usmjere prema prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj. Samo jedna takva nova konzervativna snaga u sinergiji sa pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene izbornog zakona kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se ne će moći konstituirati  Vlada i saborska većina može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata, zajednički, u koalicijskoj sinergiji, mogu inicirati opće narodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije. Čini se da se jedino opće narodnim referendumom, u ovim realnim odnosima političkih snaga, Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.

Takvoj novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Jedna takva snaga i zajedništvo može dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi nesumnjivo postoje i konačno sudbinu Hrvatske, bez imalo straha i rezerve, treba staviti u ruke hrvatskog naroda, kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima. Danas iste ili slične turbulencije događaju nam se pred vlastitim očima, vodimo iste ratove drugim sofisticiranim metodama i vrijeme nam je konačno progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna.

Vrela politička jesen je pred nama u kojoj ćemo prikupljati gorke plodove hrvatskih političkih promašaja, s nadom da će to biti i posljednja takva hrvatska jesen.

Prof. dr. Zdravko Tomac 

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari