Pratite nas

Vijesti

Sučeljavanje programima ili izbjegavanje suštinskog pitanja budućnosti

Objavljeno

na

Prošlo je gotovo dva mjeseca od kako je Tomislav Karamarko podnio ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Vlade RH i na mjesto predsjednika HDZ-a. Vrijeme u Hrvatskoj kao da je stalo jer možemo zamijetiti da su medijski linčevi nad određenim političarima sada već bivše “Domoljubne koalicije” postali prošlost. Retorika ili “mi” ili “oni” zamijenjena je obećanjima u okviru gospodarstva, obrazovanja, zdravstva, rada i zapošljavanja, mirovina te socijalne politike.

Pobjedi li na izborima HDZ i njegova opcija, nova Vlada u drugoj godini mandata smanjiti će PDV s 25 na 24%, a do kraja mandata za još jedan postotni bod, na 23%. Također, obećavaju snižavanje opće stope poreza na dobit sa 20% na 18%. Što se poslovanja manjih i srednjih gospodarstvenika tiče, njima će se pomaknuti granica ulaska u krug PDV-a sa 230.000 kn na 300.000 kn prihoda. Kada je riječ o zapošljavanju mladih zaposli li poslodavac mlade zaposlenike (do 30 godina starosti), ne plaća za njih doprinose državi u razdoblju od 5 godina. Osobni odbitak povećava s 2600 na 3700 kuna, što je mjera kojom će doći do trenutačnog porasta primanja zaposlenika.

SDP će, ako osvoji vlast, od 2018. ukinuti obveznu članarinu HGK, a do 2017. očekuju da će nenaplaćeni dugovi pasti za 16 milijardi kuna. Nastavit će se i proces ukidanja i smanjivanja parafiskalnih nameta, a u 2017. i 2018. poduzetnike bi se trebalo rasteretiti davanja u iznosu od 1,1 milijardu kuna. Smanjiti će PDV na hranu. U području obrazovanja SDP u prvom redu planira nastavak Kurikularne reforme na način na koji je započeta. Planiraju podijeliti 22.000 stipendija za djecu iz socijalno-depriviranih obitelji te čvrsto obećaju da se neće smanjivati iznosi sufinanciranja prijevoza za srednjoškolce. Naknadu za stručno osposobljavanje podići s 2400 na više od 3000 kuna mjesečno.

U HDZ-u najavljuju tsunami otvaranja 180.000 tisuća novih radnih mjesta dok su u SDP-u za nijansu skromniji i temelje se na otvaranju 145.000 tisuća novih radnih mjesta. Analizirajući programe dokumenti su dosta dobro napisani, međutim, kao i kod svih gospodarskih programa, uvijek je upitna provedba. Sjetimo se samo famoznog Plana 21 koji u većoj mjeri nije proveden.

U svim istaknutim stavkama unutar programa nitko se ne temelji na borbi protiv korupcije i organiziranog gospodarskog kriminala, jer za naše političare nakon što smo zatvorili poglavlje 23 i ušli  u Europsku uniju riješili smo sve muke po tom pitanju iako svi potencijalni osumnjičenici hodaju po ulicama Lijepe naše, u suštini bave se politikom. Nakon pada Tomislava Karamarka iako pojedinci imaju optužnice, nižu se afere za aferom, sukobi interesa mediji su zaslijepili kao i što je MOST postao kratkovidan kada je riječ o Zoranu Milanoviću, a oko njegova imena vežu se afere od prisluškivanja, bonusi, Costabella, Madison itd.

O terminu lustracije da ne govorimo odlaskom Tomislava Karamarka taj termin propao je u zemlju zajedno sa njegovim odlaskom. Može se još zamijetiti kod pravaša, ali dok su razjedinjeni u dva bloka ponavljati će im se 2011. godina kada su na osnovu 135.000 glasova imali jednog saborskog zastupnika radi nezatomljenih taština. Možda u budućnosti general Željko Glasnović čovjek od dijaloga britka jezika uspije povezati pravašku desnicu ukoliko su točni medijski natpisi da preuzima HSP nakon povlačenja Danijela Srba.

Za primjer možemo uzeti Orbanovu Mađarsku, zemlja koja je poput Grčke ne tako davno bila pred bankrotom, smanjila je i nezaposlenost koja je kada je Orban preuzeo vlast bila veća od 11 posto, a u svibnju 2016. godine pala je po prvi puta u povijesti na 5,8 posto. Raste potrošnja građana, kao i industrijska proizvodnja. Unatoč “diskriminatornoj” politici prema stranim tvrtkama, njemačke automobilske marke otvaraju nove pogone u Mađarskoj, ne gaseći stara, masovni egzodus banaka se nije dogodio, dapače, svi bitni pokazatelji su u plusu. Ne pravimo, dakle, od lustracije sredstvo mračnih ideoloških prepucavanja koja, u konačnici, brane status quo. Lustracija, se, naime, mjeri u eurima, kao neka vrsta “restrukturiranja” u funkciji gospodarskog rasta.

Prema njemačkom tumačenju, lustracija je osiguranje da ista kriminalna organizacija opet ne dođe na vlast. Prvi korak je rasvijetliti što se događalo. Narodu treba pružiti istinu da sam odluči, a ne da nam organi i partijske ćelije iz bivšeg sustava tumače što se dogodilo u povijesti. Drugi korak je otvaranje svih arhiva. Treba vidjeti tko je započeo pretvorbu i privatizaciju, tko je ekonomski uništio  Jugoslaviju, tko je pokrao sav novac i prebacio ga na bankovne račune vani, koje sad drugovi vraćaju kao stranu investiciju.

U Hrvatskoj u tom smislu Berlinski zid još nije pao, jer je jedan od ključnih faktora našeg zaostajanja nastavak principa moralno-političke podobnosti na partitokratski način od demokracije cijepljenih stranaka. Zato nema budućnosti za mladog čovjeka, kojemu je lustracija vjerojatno stran i nejasan pojam, no postat će mu jasniji kada se zapita zašto je on nezaposlen, a njegov vršnjak “tatin sin” pet puta gluplji od njega, pliva u novcu. Oni, mladi i obrazovani, bježe iz Hrvatske i veoma često uspijevaju, a “tatini sinovi” i dalje drmaju od bankarstva, politike, ekonomije, sveučilišta, zapošljavaju po kriterijima starih preživjelih ideoloških čopora presvučenih u hadezeovce,  sdp-eove, liberale, laburiste, narodnjake. Mantraju kako lustracija nije moguća. Time čuvaju vlastiti privilegirani status u društvenoj raspodjeli dobara i statusa. Mentalitet “tatinih sinova”, koji se u nas razvija u lošu beskonačnost, tjera opet, kao u komunizmu, mladež u pečalbu i nikako nije pitanje prošlosti, već vrlo konkretne budućnosti za nadolazeće generacije.

Dokle god se u Hrvatskoj ne provede lustracija i borba sa organiziranim gospodarskim kriminalom i korupcijom imati ćemo da će se Stjepan Mesić kandidirati u svojoj 82 godini na listi za Hrvatski sabor ispred Milanovićeve koalicije, za predsjednike Vlade RH kandidirati će se osobe poput Zorana Milanovića oko koje se nalazi omča oko vrata radi potencijalnih afera i sukoba interesa, da ne govorim o ministrima poput Tihomira Jakovine sa kojim su do zadnjeg trenutka vagali, gradove će nam voditi gradonačelnici sa optužnicama poput Andre Vlahušića i Božidara Kalmete i ovisiti ćemo o njihovoj dobroj volji hoće li se naći na listi za Hrvatski sabor.

Za sada smo mogli vidjeli da je lustraciju uz generala Željka Glasnovića  koji je iz HDZ-a otišao na nezavisnu listu pravaških opcija, i HDZ 1990. i HKDU-Hrast te dio Udruga iz Domovinskog rata na nadolazećim prijevremenim izborima u rujnu jedini imao namjeru provesti Tomislav Karamarko zbog čega je i svrgnut sa čela HDZ-a neviđenim medijskim hajkama otvarajući prostor takozvanoj “Narodnoj koaliciji”, MOST-u uz pomoć starog komunističkog kadra poput Stjepana Mesića i Vladimira Šeksa putem pučista unutar HDZ-a valjajući se u avetima prošlosti i gospodarskom glibu oligarha koji su na sceni, jednako vitalni i bogati kao i prije devedesetih, a Josip Manolić upirati će prstima tko je zao i obrazložiti zašto mora otići osoba poput Tomislava Karamarka iz političkog života dok ga Stjepan Mesić paralelno nazivao hodajućim političkim mrtvacem, a Vladimir Šeks najavljivao kako preslagivanje neće uspjeti ili će dati javnu poruku putem intervju-a kako se Andrej Plenković mora okrenuti prema centru.

Postavlja se retoričko pitanje zar lideri najjače vladajuće i oporbene stranke stvarno misle privući birače na osnovu programskih obećanja pritom zanemarujući suštinsko pitanje budućnosti bez kojeg sve navedeno u programima nije moguće ostvariti?

Prije nego li se odluče dati odgovor javnosti moraju uzeti u obzir da se europski pučani (EPP) zalažu za provođenje lustracije. Zatim  Andrej Plenković trebao bi se odreći HDZ-ova doajena savjetnika iz sjene u liku Vladimira Šeksa, a Zoran Milanović  zahvaliti se posljednjem predsjedniku predsjedništva  SFRJ-a i bivšem predsjedniku RH Stjepanu Mesiću na kandidaturi za Hrvatski sabor. Tek tada bi za početak pokazali politiku kadrovskih promjena koja bi vodila prema suštinskom pitanju u budućnosti.

Kada je riječ o debati ispred TV ekrana koja nas očekuje 12. kolovoza 2016. godine za pretpostaviti je da bi se debata mogla voditi u smjeru kao što je to bilo na predsjedničkim izborima između Kolinde Grabar Kitarović i Ive Josipovića, ali ovaj put u izmijenjenim ulogama kada bi Zoran Milanović mogao agresivnijom retorikom nametnuti Andreju Plenkoviću djela bivših predsjednika HDZ-a, a Andrej Plenković pokušati će distancirati od politike bivših predsjednika HDZ-a kao što je to Kolinda Grabar Kitarović učinila odmaknuvši se od Ive Sanadera. Tko će ostaviti bolji dojam ovisiti će o savjetima PR stručnjaka koji će analizirati prednosti i nedostatke kandidata, a tko će na kraju ostati kratkih rukava ovisiti će o Milanovićevom kratkom fitilju ili Plenkovićevom ziheraštvu.

Na kraju možemo zaključiti kako je Karamarkov pad dokaz da Hrvatska nikada nije izašla iz ralja komunizma!

Sanjin Baković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Milorad Pupovac: ‘Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’

Objavljeno

na

Objavio

‘Zahtjevi dviju braniteljskih udruga za tematskom raspravom u Hrvatskome saboru’, tema je konferencije za novinare koju je za točno u podne u Saboru zakazao zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac.

Pupovac je danima šutio, a upravo on trebao je, prema željama pojedinih braniteljskih udruga, biti tema posebne saborske sjednice.

‘Izjavu dosad nije davao dok nisam ocijenio da ona neće dopronositi pojačanju buke’, kazao je na početku press konferencije.

Što se tiče odluke predsjednika Sabora da ne uvrsti točku na dnevni red Sabora, ja tu odluku poštujem. Da je odluka i drugačija, također bih je poštovao…

Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’, rekao je Pupovac pa podsjetio na početak svog političkog puta.

Pupovac je rekao da je prolazio kroz vrijeme kada su Srbi u različitim sredinama morali početkom devedesetih morali davati izjave lojalnosti na javnim trgovima ili ih potpisivati u tvornicama.
‘To svaki od pripadnika srpske zajednice nosi kao najdublju traumu. A onima koji te traume žele produbiti, i strahove pojačati, što se mene tiče – neće!”, rekao je.
‘Prisegao sam šest puta na hrvatski ustav. Onaj kome to nije dovoljno, neka se zamisli u čemu je problem. Ja za svoje riječi i djela kanim odgovarati, ali za tuđe ne!’, rekao je.
Istaknuo je da se ne može izbjeći govoriti o egzodusu Srba iz Hrvatske. ‘Ne može se nastaviti manipulativni odnos prema Srbima iz Hrvatske… Volio bih da o ratnim stradanjima Hrvatska i Srbija vode razgovor i da se vrate na stazu normaliziranja odnosa na kojiima su bile u više navrata u zadnjim 25 godina’, rekao je Pupovac… Pogledajte Video!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Apel: Zaustavimo govor mržnje u elektronskim medijima!

Objavljeno

na

Objavio

Molim cijenjenu publiku da pozorno pročita tekst koji slijedi. Ako ih tematika ne zanima, toplo preporučujem druge sadržaje kojih je prepun Internet (od srpskih Novosti preko Autografa do Glorije nadalje) tako da ne budu na gubitku, ne troše dragocjeno vrijeme, živce, i da im se ne diže krvni tlak.

“Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.

Pravni okvir kojim se Vijeće vodi u slučajevima potencijalnog poticanja i širenja mržnje uz Zakon o elektroničkim medijima, je i definicija govora mržnje Vijeća Europe, ali i prevladavajuća praksa Europskog suda za ljudska prava.

Članak 12. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima jasno definira što je govor mržnje: ‘U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.’

Govor mržnje po definiciji Vijeća Europe ‘podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla’. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.” (https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/vijece-za-elektronicke-medije-poziva-na-smanjenje-netolerantnog-i-uvredljivog-govora-u-medijskom-prostoru-1124192/; istaknuo: Z.P.)

Eto.

Tko je pozorno pročitao, vjerojatno mu ne treba ponavljati – ali za one druge koji su možda skloniji površnom “prelijetanju” preko članaka, ponovit ću prve dvije rečenice:

Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.” (istaknuo: Z.P.)

Dakle, u prošloj godini bilo je 37 prijavljenih slučajeva (mogućeg) govora mržnje, ali ni jedan nije udovoljio zakonskim kriterijima da ga Vijeće za elektronske medije Republike Hrvatske tako okvalificira, te da se na temelju toga poduzmu predviđene sankcije.

Ne znam tko koliko vjeruje spomenutom Vijeću. Mislim da bi se (tu i tamo) ipak moglo pronaći nešto što bi trebalo sankcionirati, no, pitanje je koliko se takvih slučajeva uopće prijavljuje i što je sve sadržano u tih 37 razmatranih slučajeva.

I sam se vrlo često susrećem s komentarima ispod kolumni i tekstova koje pišem, a čiji je sadržaj ne samo uvredljiv, primitivan, prostački i vulgaran, nego ponekad doista (po mojoj vlastitoj prosudbi) sadrži i govor mržnje – ne u odnosu na mene osobno, nego vezano za pripadnike drugih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških zajednica ili skupina.

Iskreno, kao čovjek i kršćanin, grozim se svake isključivosti i mržnje, ali sam za otvoreni dijalog i slobodnu razmjenu mišljenja o svakoj temi, jer slobodu shvaćam kao pravo svakog čovjeka na to da kaže ili napiše ono što želi, ma koliko se ja (možda) i ne slagao s time.

Tu se držim one poznate krilatice koju je još davno izgovorio francuski književnik, povjesničar i filozof Voltaire:

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”

Dakle, osobno držim da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojemu svatko (ali baš svatko!) ima pravo na izražavanje svoga mišljenja, bio ili ne bio u pravu. Ako tko to ocijeni govorom mržnje, postoje mehanizmi uz pomoć kojih se stvar može istjerati na čistac – ali ne tako da vrijeđa, psuje i koristi govor mržnje kako bi to što smatra govorom mržnje osudio.

Takve tekstopisce i komentatore ne smatram ozbiljnim i kompetentnim osobama nego šarlatanima ili frustriranim individuama, ekshibicionistima koji se imaju potrebe “isprazniti” pa se stoga i oglašavaju na portalima jer im je to najbliže i najzgodnije.

Da spomenem samo neke paušalne ocjene vezano za tekstove koje radim (više od dvije godine za nekoliko portala), onako u globalu, budući da nemam vremena ni volje to posebno analizirati, još manje dgovarati svakomu pojedinačno, niti ih sve čitam.

Ima onih koji tvrde kako sam “idiot”, “kreten”, “šovinist”, “huškač”, “budala”, “ustaša”, “falsifikator”, “lažov”, “neznalica”, “kvazi-novinar”, “nepismen”, “šarlatan”, “plaćeno piskaralo”, “apologeta NDH”, “uhljeb”, “klepetalo”, “kriptošovinist” itd, itd. (možda sam ponešto i zaboravio, ali to je uglavnom to).

Jednako se tako isti čitatelji (anonimno, pod lažnim ili vlastitim imenom – sasvim svejedno) obrušavaju i na portale koji redovito objavljuju moje članke (Kamenjar com, Maxportal, Croative net, Domoljubni portal CM, Portal dnevnih novosti), pa ih kvalificiraju “ustaškim”, “huškačkim”, “šovinističkim”.

Imam razumijevanja za frustracije ljudi. Znam da smo podijeljeno društvo. Jasno mi je da podjele koje forsiraju mediji mnoge dovode u stanje napetosti, nervoze, pa čak i mržnje i isključivosti. Ne očekujem da se oni koji su svjetonazorski ili ideološki na drugoj strani slože u bilo čemu sa mnom (niti to želim), ali i dalje mislim da iza svakoga izricanja konačnog suda o bilo čijem tekstu ili javnom stavu mora stajati ARGUMENT, ČINJENICA, CITAT “spornog navoda” o kojemu se potom može polemizirati. Kritika bez argumenta je prazna priča, kritizerstvo.

U nešto više od dvije godine, od kako objavljujem članke na portalima, vjerovali ili ne, ni jedan jedini put (barem u komentarima koje sam pročitao) nema nigdje nikakvoga citata i (po meni) ni jednog suvislog argumenta u prilog tvrdnji kojima se moja malenkost vrijeđa ili diskvalificira.

A ispisao sam oko 700 tekstova (ne znam točan broj) s cca 3.000 do 3.500 stranica (najmanje), s tim što sam za one dulje forme i analitičke tekstove od 20, 30 i više stranica imao materijale od ranije.

Kao nesavršeno ljudsko biće, čovjek s emocijama i osjećajima, dopuštam da ponekad i “zastranim” – u nekim svojim ocjenama, prosudbama, analizama. Naravno da je moguće da sam kad-kad i posve u krivu, možda nisam ovladao materijom, možda se pravim pametniji nego jesam, ali zato postoji pouzdan i djelotvoran način za otklanjanje nejasnoća i nesporazuma. Kad god nekoga kritiziram, referiram se na materiju koju iznosi i prezentiram svoj stav, bez uvijanja i oklijevanja.

Citat, ispravak netočnog navoda – i tek potom kritika, to je jedini put!

Svoje tekstove pišem pod vlastitim imenom i prezimenom i za njihov sadržaj odgovaram. Za naslove ne, jer njih ponekad modeliraju uredništva portala. Sa zadovoljstvom moram reći, da do sada ni jedan od spomenutih portala (izuzimajući naslove) nikada nije intervenirao u sadržaj, što znači da sam osobno odgovoran za svaku napisanu riječ i od toga ne bježim.

Ne pristajem, međutim, na paušalne procjene, objede, insinuacije, klevete i laži, ne diraju me uvrede koje se šalju “iz busije” i mirno spavam, jer znam da se ne služim govorom mržnje niti pišem ostrašćene i uvredljive tekstove. A to što je možda netko mislio da sam ja mislio ono što bi njemu odgovaralo, a ne ono što sam napisao, problem je s kojim se treba nositi dotični čitatelj. Ja ne odgovaram za tuđe mišljenje, niti za način na koji tko čita ili shvaća ono što je pročitao, nego samo za ono što kažem – napišem.

Ministar vanjskih poslova Luja XIII kardinal Richelieu, rekao je jednom prigodom:

“Dajte mi šest redaka teksta bilo kojeg autora i ja ću u njemu naći razloga da ga objesim”.

Dakle, gospodo draga, svi vi koji mislite da su moji članci podložni sankcijama pravne države, samo naprijed! Prijavite svaki govor mržnje i slobodno počnite od mene!

Ničega se ne bojim.

Znam što mislim, pišem i radim. A i vremena kad se ljude vješalo ili stavljalo pred streljački vod zbog slobode mišljenja i izražavanja su iza nas.

Barem se nadam.

P.S. Na sljedećoj poveznici možete na internetskim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske saznati više o načinu na koji se kaznena prijava može podnijeti te preuzeti primjer kaznene prijave: 

http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1045

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari