Pratite nas

Kronika

Sućutnik zadnjega narodnog heroja Slavka Goldsteina (90), na tržišnim načelima

Objavljeno

na

Ilustracija Mate Bašić

Davno je bilo kad su Ivan Krešimir Ostoja i Žarko Rešetar iz zloga ST-a došli u Martićevu, tako gdje je još djelovao miroljubivi Globus International, koji se tek kasnije pretvarao i pretvorio u komplicirani EPH, pa čarobnom novinarskom magu Ninoslavu Paviću predložili kako bi se mogle pokrenuti  potencijalno najprodavanije novine: prjedlog, na najmanje 24 stranice tabloidnoga formata u crno-bijeloj tehnici, ne treba kolor, nevjerojatno a zapravo vrlo logično, izdavanje mjesečnika pod imenom SUĆUTNIK.

Više od tri desetljeća prošlo je od toga, rijetko tko se uopće sjeća te priče, ali čini se da su možda čak objavljeni jedan ili dva broja te mračne, istodobno tržišno genijalne novinarske ideje.

Slobodna Dalmacija, znamo, i danas opstoji samo na osmrtnicama, inmemoriama, sućutnicama i posljednjim pozdravima, ali tada, negdje 1993., kad se na čitateljskom području neslobodne Dalmacije ginulo “ka u priči”, Ostojin je projekt izgledao bolje od Arene, koju će Nino kupiti tek godinu kasnije, gdje su se još uvijek “tražili vaši najmiliji”, tamo negdje po nekim Bosnama, Srbijama, Crnim Gorama, sve do Gjevgjelije, uključujući ustaše i četnike što se pretvaraju u partizane koji se po Banovinama i Kordunima skrivaju još od 1945., a tek sad saznaju da su komunjare pobijedile i da je stvorena “naša nova država” u kojoj mogu slobodno izmiliti iz svojih pećina, i za kralja i za dom, ili tako nekako, tko ih prvi od sućutnika sretne na teritoriju avnojske RH.

Jednostavno je to bilo smišljeno: objavljivati sućutničke osmrtnice, posljednje pozdrave, ine memoriame, epitafe, ukratko sućuti, jeftinije nego što to rade Večernjak, pokojni Vjesnik ili Slobodna, a ako eventualno netko zaželi nešto šire i opširnije, pa nije problem, stranica, dvije, stiže sućutnik Žarko s fotoapratom, a možemo i specijalne novinare angažirati, po želji. Plus, operiramo po prvim crtama, i to po cijenu života, pošteno, ne?

Naravno, propao je taj projekt.

Premračna je to bila priča.

Nu, što to uopće znači: da postoje takve novine?

Zašto bi postojale kad Slobodna može postojati zbog osmrtnice, a osobito kad tipovi poput nas – ispričavam se, stid me je! – mogu u Globusima i Nacionalima i okolo, pisati “in memoriame”?

Primjerice, novinar Miljenko Jergović, koji je u cijelu tu žalosnu pripovijest, budući dotepenec dezerterski iz Sarajeva “vu belom Zagreb gradu”, dospio tek kasnije, doveo je naknadno sve to u Jutarnjem listu do savršenstva:  još nitko nije, iole značajan na teritoriju od Prizrena do Gospića, umro, a da on nije obavijestio užu zagrebačku javnost “kaj” on misli o tome i po čemu su ti mrtvaci značajni, recimo, za Tkalčićevu koja se u jednom trenutku pretvara u Medvegradsku, a u još su je “vu gorjem trenu” bombardirali njegovi saveznici, onomad i zapravo, ničim izazvani.

Eto tako, u novije doba, iz nekoga razloga, pisati o mrtvim ljudima, to je prestalo značiti da se piše o njima kao o ljudima, onako “objektivno”, već je to postala neka čudnovata priča:  pisati o mrtvacima pretvorilo se u ideološku, ideologizirajuću raspravu, u neki čudački sukob.

Zapravo, postalo je to “robom”, postalo je to nešto što je na “tržištu”: koliko se nečija smrt bolje proda, makar u nekom trenutku, utoliko je uspješnija.

Pritom, prodaje se i povijest. Ako je tko kupi, ili ako je želi kupiti.

No, zašto bi nečija smrt bila značajnija od nečije druge smrti?

Pokojni Joža Manolić još je živ, ali nažalost, prije neki dan, preminuo je dojože živ Slavko Goldstein, “tek na rubu” njegove devedesete godine. Čudno, njegov se rođendan poklapa s mojim, zadnji je to dan horoskopskoga Lava, a bio je rođen 22. kolovoza 1928.  Ako smijem primijetiti dakle, bio je po rođenju tri (3) godine rođen kasnije od mojega pokojnoga oca, a živio je četvrt stoljeća duže od njega, od mojega tate, eto što je nama naša borba dala, na etničkom principu, recimo.

Trenutno govoreći o Slavku Goldsteinu, najznačajniji hrvatski pisac u balkanskom univerzumu, publicist i bivši novinar Denis Kuljiš, na svojemu je FB-profilu u povodu prelaska na ahiret oca bivšega hrvatskoga veleposlanika u Parizu koji se ponosio Titovim tamošnjim likom, tj. beogradskim diplomantom bizantologije, kojemu nije uspjelo postati akademikom HAZU zbog blefa, a zvanoga dr. Ivo, pod priručnim naslovom domišljenim po uzoru na stare američke filmove:  MALI VELIKI ČOVJEK, dosjetio se taj Kuljiš napisati:

Umro je Slavkec Goldštajn…

Mda, da ne duljimo, tako je pisao Kuljiš, citirajući vlastitog sebe, tko zna o čemu je pisao.

♦♦♦

Nešto najstrašnije, što je ikada napisano u povodu ičije smrti, objavio je nažalost, tko zna zašto, zagrebački (?) web-portal Index.hr, čemu – nadam se – ne treba komentar. Evo što je tamo u povodu smrti tek jedan dan pokojnoga Slavka Goldsteina napisao taj neki, da prostite, idiot:

Tome proteklih godina zdušno asistira Katolička crkva i HDZ pa ne čudi što su narodne mase u međuvremenu marinirane u mržnji i uvjerene da je neprijatelj Hrvatske svatko tko odbija njihove laži o ustašama kao “herojima, mučenicima i šehidima”, ustaškom pozdravu ZDS kao “starom hrvatskom” i Jasenovcu kao wellness centru NDH kojeg su u logor smrti pretvorili tek komunisti nakon Drugog svjetskog rata. Raspamećeni domoljubi koji se svakodnevno bave time kako je izraz bilo kakve kritike ustašluka i hrvatskog nacionalizma pokazatelj da se “mrzi sve hrvatsko” već su godinama ohrabreni da provode svoje hajke online, u medijima i na ulicama. Antifašist Slavko Goldstein je protiv svega toga neumorno istupao u javnosti, lažima i nacionalističkoj se razjarenosti suprotstavljajući argumentima i činjenicama, što je naravno samo više poticalo to bezumno filoustaško meso da ga mrze i omalovažavaju. Njegova ih je smrt dovela do paroksizma fašističkog hejta, još jednom razotkrivši to odurno lice hrvatskog društva, koje više definitivno nije naličje. Goldstein je tako još jednom zadužio Hrvate, svojom smrću izvlačeći na svjetlo dana tisuće i tisuće neprijepornih dokaza o tome koliko se fašistička zaraza proširila među građanima RH. Smiješni šok i nevjerica koju neki iz građanskog centra izražavaju zbog toga što je za značajan broj Hrvata Slavko Goldstein tek jedan “čifut”, “smeće”, “smrad”, “židovski i orjunaški rasist”, “govnar” itd. također je pozitivni dio Goldsteinove ostavštine jer pravovremeno – ili možda ipak u posljedni tren – podsjeća da ustaše ni prošli put nije porazilo mačekovsko kukavičko buržujsko zgražanje nego hrabra i multinacionalna partizanska borba, kojoj se Goldstein pridružio kao 14-godišnjak” (…)

♦♦♦

Vješti medijski mag, moj frend, Boris Rašeta – koji ne želi ni čuti, a ni čitati što piše Index.hr – napisao je jedan tekst o Slavku Goldsteinu, koji ne treba ni citirati: otprilike kao da ona neka dva Imoćanina, Saša Kosanović prvi, piše o Ivi Loli Ribaru, ili kao da Tonči Vrdoljak, drugi, piše o svojoj pokojnoj svojoj babi, nije vrijedno spomena: neka poezija o mrtvim partizanskim narodnim herojima, tako nešto, ispričavam se, kao da je Slavkec nekovrsni Ivan Šibl, pomoćnik Ivana Steve Krajačića, ne daj Bože, pjesnik poput Koče Popovića, ili pak Ivana Gorana Kovačića osobno, makar kurir njihov koji sve pamti i zapisuje do prije 2-3 dana, tako nekako, još u stihovima, eto tako to Boris sam u snu sanja poput Moše Pijade, dok prevodi Marxov “Kapital”.

♦♦♦

Međutm, dobri ljudi, nitko od njih nije u pravu. Mi Hrvati, naime, razmišljamo samo o tome što je Slavko Goldstein činio i učinio nakon 1990.

Ili, recimo, nakon 1995.

Nije nama – vjerujte! – stalo do toga je li se 41. godina koja se vraća. “Ako se vraća, njima se vraća!”

Iskreno, to nije nimalo dobro, nimalo korektno, čak nije nimalo dobronamjerno, a niti istinito. Taj naslov i taj sadržaj.

Pisao je – kako ga Denis zove – taj Slavkec, i neke druge publicističke knjižuljke sa svojim sinčićem. Pisao je čak nešto i tobože sam, a sinu je pomogao malo, eto ono u svezi usputnoga hrvatskoga veleposlanstva u Parizu: neće to naškoditi samostalnoj, suverenoj, nedjeljivoj, jedinoj Majci Hrvatskoj, makar joj neće ni pomoći.

Daniel Ivin, Slavkov brat, još je živ, mlađi je, a stoposto ovih dana tuguje.

Prisjećajući se svega što su napravili, osobito onoga što nisu (npr. u svezi poslijeratnoga Bleiburga i poslijeratnoga Jasenovca).

Zajedno s njima, tugujemo i mi!

Autor: SUĆUTNIK Mate Bašić 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Prešućeni zločini u Stocu i okolici

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – ANTE BELJO – polaganje vjenca – Prva delegacija iz Hrvatske

Svjedoci smo ovih dana, kao i svake godine u ovo vrijeme, kad hrvatska delegacija odlazi u Jasenovac,gdje se održava – Hrvatska državna komemoracija žrtvama “ustaškog“ logora Jasenovac. Najveći hrvatski državnici, ispričavaju se za zločine, koje su činile Ustaše i polažu vijence kod Kamenog cvijeta u Jasenovcu, iako je svima poznato, da je Jasenovac bio ratni hotpsot, a logor smrti postaje tek 1945., nakon što ga preuzimaju Titovi koljači, isti oni koji su u Stocu ubili 10 000 nedužnih Hrvata. Za 10 000 nedužno ubijenih Hrvata, nikada nitko, od službene vlasti, nije odao počast, položio vijenac i o tim zločinima obavijestio svijet. U Stocu i njegovoj okolini, ubijeni su nevini Hrvati, djeca, žene, i civili, bez da su imali bilo kakovu krivicu. One Hrvate koje nisu ubili, bili su im besplatno roblje, obezvrijeđeni u svakom pogledu, za svoje nadnjičenje nisu dobivali naknadu, niti hranu, morali su jesti prije u svojoj kući, a bili su  često gladni, preživljavali su jedući travu i praveći kruh od kore sa drveta. O toj patnji i mučeništvu živih i mrtvih, nikada ni jedna hrvatska Vlada nije nikada progovorila.

I dok slušamo kako nas Srbi prozivaju i svijetu prikazuju kako smo fašistički narod, a sve temeljem laži i obmana za mučka ubojstva u Stocu i okolini Stoca, nitko u svijetu ne zna. Ne znaju ništa o hercegovačkim Hrvatima, koji su živjeli kao robovi, gladni i žedni, a preživjeli su jedino uz pomoć Boga i Krunice koja je bila svakodnevna molitva, pa čak i onda, kad su padali od umora i gladi, ni onda nisu Krunicu ispuštali iz ruku i gubili nadu u bolje sutra. Nadali su se u božju providnost i bolje sutra za svoju djecu. U svom jadu, ali i srcu koje nikada nije živjelo bez Boga i nade, dočekali su i svoju Gospu Međugorsku, Kraljicu mira, ljubavi i nade. Ona najbolje zna, kakav život su živjeli i kakvo zlo su podnosili Hrvati iz naše lijepe Hercegovine. I onda, i sada, trn u oku su onima, koji svoju Hrvatsku nikada nisu voljeli, pa je ne mogu ni poštivati i zato se mogu sa njom neodgovorno ponašati, dopustiti da agresorski narod priča neistine, a  njihovi zločini nad Hrvatima da ostanu prešućeni.

Hrvatske vlasti su pomogle Srbima jer su prešućivali ta masovna ubojstva u zapadnoj Hercegovini. O mučenicima toga kraja, našim hrabrim Hrvatima, nikada nitko nije odao počast, niti tražio da se za ta masovna ubojstva, pokrene pitanje odgovornosti. Ubijene su cijele jedne generacije mladih muškaraca, u jednoj godini njih 2.500 i tako su sve te mlade djevojke tih godina,  ostale neudate, i zamro je život jedne cijele generacije. Ubijani su svećenici, jer su bili mislioci toga vremena i Božji poslanici za svoj narod. Ubijajući svećenike i cijelu generaciju jedne mladosti, bio je neviđeni masakr nad Hrvatima,  o čem svi šute, a najbolnije je što šute hrvatske vlasti, koje odaju počasti navodnim srpskim žrtvama, koje nikada nisu dokazane i koje su izmišljene, kako bi se Hrvati proglašavali genocidnim narodom, kao kaznu jer su željeli svoju Nezavisnu državu Hrvatsku. Nakon tih nemilosrdnih ubojstava, Hrvati su bili jako uplašeni, osiromašeni, gladni i jadni, i preživljavali su samo Božjom milošću.  Danonoćno ih je pratila Udba i Kos, i za svaku riječ, koja im je bila sumnjiva, ubijali ih. Mnoge Hrvate je progutala noć, a od familije nitko nije smio o tome pričati. I kamen od tuge bi proplakao, ali hrvatske vlasti, do sada to najveće stratište nevinih Hrvata, nikada nisu posjetile i odale počast. U najvećem broju ubijeni su prije 1941. godine, kad nije bilo Ustaša o kojima laži i neistine pričaju do današnjeg dana. Regularnu hrvatsku vojsku Ustaše, prikazuju kao zločince, a svoje četnike sve su abolirali. Sad nam nameću kolektivnu krivnju, za zločine koje su oni činili nad Hrvatima. Hrvati su mučenički narod! Da je tako, vidi se i po Gospi Međugorskoj, koja se ukazala baš tom ispaćenom hrvatskom narodu, koji je od svih zaboravljen i koji je mučenik ovoga vremena. Na leđa Hrvata, stavljeni su svi četnički zločini, i tako ne postoji ni jedno stratište četničko, niti ijedan četnik, kojem je suđeno, niti koji  od njih da je preživio rat. Nevjerojatan podatak! Ne postoje podaci, jer su svi četnici prešli u partizane, i tako bili abolirani, i nastavili ubijati Hrvate, a što čine i danas pod okriljem antifašista. Pod njihovim pritiskom, ubijaju se branitelji domovinskog rata, hrabri Hrvati kojima dugujemo našu Hrvatsku državu.

Koliko tuge i žalosti, zaboravljenosti i boli, ima u činjenici, da se nitko od službene hrvatske Vlade,  nikada se nije poklonio, žrtvama Zapadne Hercegovine, žrtvama Slavonije i velikom djelu žrtvama u Hrvatskoj, ali se svake godine, službene hrvatske vlasti, klanjaju  u Jasenovcu, i ispričavaju za navodne ustaške zločine, iako je svima sad već jasno, da tamo ima više ubijenih Hrvata nego Srba, a što potvrđuje i činjenica, da se Tito, masovni ubojica Hrvata, nikada nije došao pokloniti žrtvama Jasenovca. Znao je on tko su žrtve i mučki ubijeni i čije kosti su u Jasenovcu.

                ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U JASENOVCU POČIVA MOJA VOJSKA I MOJ HRVATSKI NAROD. AKO NE VJERUJETE ISKOPAJTE JER DUGMAD S VOJNIČKIH BLUZA JOŠ NIJE SAGNJILA!

TO SE ISTO MOŽE REĆI I ZA STOLAC, GDJE  LEŽI 10 000 UBIJENIH HRVATA. AKO NE VJERUJETE, ISKOPAJTE I PROVJERITE, SVE SAMI HRVATI.

Koliko tuge ima u ovoj činjenici, da se Hrvatska delegacija poklanja svim žrtvama, osim hrvatskim žrtvama, i time prihvaća srpsku priču o ustaškim zločinima. Svako ubojstvo čovjeka, je zločin, i mora se za zločin odgovarati, a da bi se to utvrdilo, potrebno je eshumirati logor Jasenovac i utvrditi istinu, jer nas samo istina može osloboditi. Zašto službena hrvatska vlast to ne želi učiniti i maknuti kolektivnu krivnju nad Hrvatima za zločine, koje su činili četnici diljem Hrvatske i Hercegovine. Zašto? Pitanje je koje žele svi koji istinu ljube i kojima je stalo do istine i svoje domovine. Zašto nikada nije hrvatska Vlada položila vijence u Stocu i tako odala počast ubijenim Hrvatima. Zašto? Zašto?

Zašto se ne otvore sve jame, u koje su mučki zakopani ubijeni Hrvati. Zašto im se ne oda dužna počast? Zašto? Jedini odgovor je, jer se ne želi znati istina, a samo nas istina može osloboditi. Dok se to ne dogodi, dok se ne pruži dostojanstvo žrtvama, i dok ih se dostojanstveno ne sahranimo, Hrvatska neće imati mira niti napretka. I dok se velike sume novaca izdvajaju za raznovrsne udruge, koje šire laži i rovare protiv naše Hrvatske, i dok se taj novac ne usmjeri u utvrđivanje povijesne istine, Hrvatska kao država ne postoji, ona je tek mrtvo slovo na papiru.

Zašto se ne prizna Nezavisna država Hrvatska i njena službena vojska Ustaše. Ustaše su bile regularna vojska Nezavisne države Hrvatske, a njihova težnja i želja bila je Nezavisna  država Hrvatska. Borba za nezavisnu državu, svugdje u svijetu nastala je u ratu, a u ratu se vodi borba čovjeka i čovjeka. Bez žrtava nije nastala ni jedna država, pa nije mogla nastati ni NDH. Samo u Hrvatskoj se sudi hrvatskoj regularnoj vojsci i aboliraju četnici i agresori, a što je ponovljeno i u  domovinskom ratu. Zašto Englezi i Amerikanci ne sude svome narodu za sve osvajačke ratove i masovna ubojstva na tuđem teritoriju, a mi sudimo svojim borcima jer su na svom hrvatskom tlu vodili oslobodilački rat. Samo Hrvati ne pokopavaju svoje mrtve i boje se progovoriti o svim jamama u kojima se nalaze hrvatske kosti diljem Hrvatske, Slovenije i Hercegovine. Odgovor je jasan! I danas, nakon 70 godina od pokolja nad nevinim Hrvatima, čija krivnja je jedino ta što su htjeli imati svoju državu Hrvatsku, vlada onaj isti strah, od istih, koji su ih ubijali prije rata, za vrijeme rata i poslije rata, a nastavili i u domovinskom ratu. Hrvatska  nema budućnosti sa prešućenoj prošlosti o masovnom egzodusu nad Hrvatima i povijesnom istinom koju trebaju pisati Hrvati temeljem povijesnih činjenica, a ne agresori, kako to čine sve vrijeme pa i danas, nakon pobjedonosnog i oslobađajućeg domovinskog rata.

 

Ni nakon domovinskog oslobodilačkog rata nisu sankcionirani oni, koji su ubijali i palili hrvatska sela, a  sada govore da je to bio građanski rat. Nemaju savjesti ni žaljenja za nevinim žrtvama, nego se nakon pobjede u nametnutom ratu od strane agresora Srbije, ismijavaju sa našim braniteljima, a naše hrvatske generale pobjedničke vojske,  proglašavaju luđacima i to  u najvećem državnom tijelu, Hrvatskom Saboru. Sve to ukazuje, da Hrvatska nije slobodna, i sve Vlade, nakon našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana, da su podaničke Vlade.

Krajnje je vrijeme, da se hrvatski povjesničari odluče da li je NDH bila hrvatska država. Ako je bila hrvatska država onda su Ustaše i Domobrani bili regularna vojska koja se borila za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku i moramo se oduprijeti svim napadima, jer u svakom ratu postoje žrtve, pa tako i u ratu za Nezavisnu državu Hrvatsku koja je bila i ostala san svakoga Hrvata.

Ukoliko NDH,  nije bila hrvatska  država, ni ustaše i domobrani naši vojnici, onda nismo za njihova loša djela niti odgovorni. Tada ne trebamo dopustiti da nas se proziva za tuđu krivnju. Narod bez svoje povijesti, je čovjek bez glave i zato luta jer ne vidi kuda poći treba. Presudno je pitanje za sve Hrvate diljem svijeta, za sve žive ali i mrtve, da se konačno utvrde povijesne činjenice, onako kako su se događale, i da to bude temelj naše Hrvatske, u koje nitko više nikada neće moći dirati i nekažnjeno proći. Mrtve moramo dostojno pokopati, istinu o njima usvojiti i s Bogom, kao katolička država graditi budućnost naše Hrvatske, koja je prijestolnica za sve prisilno iseljene Hrvate, i Hrvate koji stoljećima žive na svojoj zemlji u Bosni i Hercegovini.

Univ.spec.oec Slavica Vučko, mag.oec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Kotorvaroški Hrvati se osjećaju prevarenim

Objavljeno

na

Objavio

Kotor-Varoš
MUKE PO POVRATNICIMA

Na području općine Kotor varoš prije rata živjelo je nešto više od 10 tisuća Hrvata,a nakon nemilih događanja 90-tih na svoja ognjišta vratilo se njih svega 200. Loša stopa povratka nije uvjetovana nezainteresiranošću, kako se želi u javnosti prikazati, nego nemogućnošću ostvarenja osnovnih uvjeta za  povratak. Jedan je od zaključaka sastanka povratnika i onih koji su izrazili želju za povratkom su loši uvjeti. Ali,  loši uvjeti povratka nisu samo problem u Kotor Varoši nego cijeloj Republici Srpskoj, u kojoj je prije rata živjelo oko 250 tisuća Hrvata, a danas ih je tamo manje od pet tisuća.

Hrvata na području Kotor Varoši je do početak rata bilo oko deset tisuća (10000), a  danas u cijeloj Općini Kotor Varoš živi svega oko 200 Hrvata.

„Kotorvaroški Hrvati koji se žele  vratiti u ovaj grad u svoja sela su zapostavljeni“, zaključak je sastanka Hrvata povratnika u Kotor Varoš i onih koji se žele vratiti. Prema riječima Tomislava Čolića, za loš povratak odgovorne su osobe koje skoro ništa ne rade za povratak Hrvata. On ističe da je u ovom trenutku na području entiteta RS registrirano više od 5000 zahtjeva hrvatskih obitekji, koji žele da im se obnove kuće. Ističe da je osobno predao zahtjev i potpisao ugovore ali kako materijal nikada nije vidio. Kaže da je upoznao Davora Čordaša, ministra za raseljene i prognane osobe RS, ali i Zvonka Milasa, predstojnika Državnog ureda za Hrvate izvan RH, ali rezultata nema.

– Ljudi se osjećaju prevarenim. Ništa nije obnovljeno. Nema nikakvih objašnjenja niti informacija, niti ja više znam koga bi išta pitao, kaže Čolić.

Prema riječima kotorvaroških Hrvata sredstava za povratak je bilo, ali nije bilo političke volje da se taj problem riješi te da se bosanski Hrvati vrate svojim kućama. Volje za povratkom od strane potencijalnih povratnika ima napretek,  ali sredstava i političke potpore i dalje nema.

Ministar Davor Čordaš često je u javnosti iznosio podatke kako je za obnovu kuća u entitetu u kojem obnaša dužnost entitetskog ministra izdvojio milijune za obnovu kuća. No,  hrvatski se povratnici osjećaju prevarenim, jer im 20 i nešto više godina obećavaju isto, a ništa ne bude ispunjeno. U Kotor Varoši ističu da je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik često isticao isto, ali konkretnih poteza još uvijek nema.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati