Pratite nas

Sudbina hercegbosanskih Hrvata – Suverenost u okviru EU federalizma

Objavljeno

na

Od tragedije jednoga naroda, moglo bi se reći, kako je samo šutnja o njoj, još veća tragedija, koja ne pogađa samo točno određenu skupinu, nego ponajprije one koji tu tragediju iz raznih razloga ne vide ili ne mogu vidjeti.

mate kovacevicDok su mnogi šutjeli, gledajući i slušajući višegodišnje klevetanje jednoga suverenog naroda u BiH, ova knjiga pokazuje kako su, unatoč organiziranoj i masovnoj šutnji, u javnost najprije slabašno, a onda sve znatnije, prodirali istinoljubiviji glasovi, koji su danas u svijesti hrvatskih ljudi postali bar jednakopravni s potpuno oprječnim stajalištima.

Zato je auktor knjige dobro postupio, kad je na sam početak, nakon raščlambe ratnih događaja, u nju uvrstio izvješće Britanske helsinške skupine. Ta je grupacija u razdoblju od petnaestak godina gotovo jedina izvijestila svjetsku javnost o zlosilju pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, a ponajprije provoditelja britanske strategije, nad hrvatskim narodom u BiH.

Cijeli je niz različitih operacija bio primjenjivan kako bi se najprije iz političkoga odlučivanja o sudbini BiH potisnuli Hrvati. Takva politika, smatra auktor, poslije velikosrpskoga etničkog čišćenja bosanske Posavine, urodila je drugom vrstom tankoćutnoga etničkog čišćenja pa su kolone Hrvate, ranije prognane muslimanskim ratnim djelovanjem iz središnje Bosne, u vrijeme Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna počele napuštati i dijelove hrvatskih županija te najvećim dijelom otišle u prekomorske zemlje.

Dok je Tužiteljstvo Haaškoga suda uz svesrdan promidžbeni stroj vodilo medijski rat protiv hrvatskoga vojnoga i političkog vodstva te se iživljavalo na generalu Slobodanu Praljku, bošnjačka je politika, kao i u ratu, vlastitu nemoć protiv Srba, sad pretvarala u političku dominaciju nad Hrvatima.

Kako bi postigli rezultat, kojeg danas poznajemo u jednostavnoj formi nejedankopravnosti triju suverenih i konstitutivnih naroda, međunarodne su snage pod zaštitom Londona razvile strategiju, koja bi se na taktičkoj razini mogla razvrstati u tri temeljna smjera.

Primjer u povijesti bankarstva gotovo nezabilježen jest brutalna pljačka Hercegovačke banke. Udarom na banku srušena je financijska moć i gospodarska podloga hercegbosanskih Hrvata, a javnosti upućena poruka kako će svako inzistiranje na jednakopravnosti biti sankcionirano sustavnim udarima po hrvatskom džepu.

Skidanjem s izbornih lista hrvatske intelektualne elite i zabranom njihova političkog djelovanja, obezglavljen je hrvatski narod pa su mu predstavnike u tijela vlasti u stvarnosti imenovali visoki međunarodni predstavnici poput već spomenutih Petritscha i Ashdowna. Ova operacija, usredotočena kao udar na mozak, rezultirala je na kraju i formalnom promjenom izbornoga zakona, kojim su na ministarska mjesta i u vladu imenovani ljudi, koji nisu imali niti potrebnih pet posto hrvatskih glasova kako bi prošli izborni prag.

Treći taktički udar bio je usmjeren na stalno i sustavno sotoniziranje Katoličke Crkve.

Dok je prvi udar bošnjačka politika iskoristila za nametanje sve raširenijega općeg siromaštva kao trajnu značajku isključivo muslimanskoga stanovništva BiH te tako nastojala pojačavati dojam isključive ratne žrtve i života na humanitarnoj podlozi, drugi joj je udar, ili njegov izravni posljedak omogućio da, nakon preuzimanja dominantnoga položaja na federacijskoj i državnoj razini, krene u obračun i s hrvatskom lokalnom, odnosno komunalnom samoupravom.

Neposredni rezultati trećega udara, odnosno sotonizacije Katoličke Crkve učvršćivali su osjećaj islamističke prevlasti, što je kasnije rezultiralo sve snažnijim povezivanjem s vehabitskim pokretom pristiglim iz Saudijske Arabije, a jačanjem islamističkih strujanja u turskoj politici, bosanske je muslimane praktično pretvorilo u svojevrsne pripadnike turske manjine u BiH.

Svi se ovi navedeni procesi mogu sustavno pratiti u knjizi koju vam večeras predstavljamo.

Bosna je doista teško pitanje, pa za njegovo rješenje ne postoje jednostavni recepti.

Auktor moguće rješenje pitanja vidi u okviru Rezolucije Europskoga parlamenta, koja, kao preduvjet bilo kakvih razgovora s Europskom unijom, traži ustrojavanje države na federalnim načelima.

U toj federalizaciji i Hrvati imaju prigodu riješiti svoje nacionalno pitanje. A da bi ga uopće kao suveren i konstitutivan narod mogli rješavati moraju oni, kao Srbi i Bošnjaci, napokon imati vlastitu federalnu jedinicu, sa svim njezinim ustanovama.

Tek ustrojavanjem hrvatske federalne jedinice, republike ili entiteta može se govoriti o otvaranju procesa jednakopravnost.

No vrijednost knjige nije samo u čistom i jasnom auktorovu stajalištu o potrebi za ustrojavanjem hrvatske teritorijalne autonomije, nego u praćenju cijeloga niza političkih procesa, iza kojih se skrivala namjera potpunoga potiskivanja Hrvata iz BiH, što bi u zbilji značilo čak njihovo potpuno uništenje.

Vrijednost knjige može se pronaći i u njezinu strukturiranju, jer je unatoč svom kronološkom nizu, koji joj daje značajke kronike, ustrojena u deset poglavlja, a svako je poglavlja opet svojevrsna cjelina, koja karakterizira aktualno stanje u BiH.

Osim toga, skrećem pozornost na imensko i predmetno kazalo te sažetak na engleskom jeziku, kao i iznimno vrijedne recenzije odgovarajućih i relevantnih stručnjaka – bilo da je riječ o ocjeni iz Bruxellesa, Zagreba ili pak Mostara.

Zato knjigu srdačno preporučam svakom javniku, a poglavito onima koji se bave hrvatskom politikom i pitanjem hercegbosanskih Hrvata.

Prof. dr. sc. Mate Ljubičić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Masovni prosvjedi u Bihaću zbog eskalacije migrantske krize

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Fena

Oko dvije tisuće ljudi okupilo se u subotu navečer u Bihaću kako bi prosvjedovali zbog eskalacije migrantske krize na području Unsko-sanske županije u Bosni i Hercegovini  pri čemu su zahtijevali odlučnije angažiranje državnih tijela vlasti kako bi se taj problem napokon stavio pod nadzor.

Na središnji gradski trg prosvjednici su došli s transparentima s porukama poput “Bihać je naš”, a jedan od organizatora, vijećnik u Gradskom vijeću Sejo Ramić burno je pozdravljen kada je u govoru istaknuo da ovo nije prosvjed protiv migranata nego protiv vlasti koje ne poduzimaju ništa da bi njima stvorili uvjete za boravak, a građanima pružili sigurnost.

“Do sada smo molili pomoć, a sada tražimo brzu reakciju”, kazao je Ramić.

Neki od govornika zauzeli su se za to da se učini pritisak na vlasti kako bi se proglasilo izvanredno stanje te autobusnim prijevoznicima i Željeznici Federaciji BiH zabranio prevoz migranata prema Bihaću.

Prema podacima županijskog MUP-a u taj dio BiH svakog dana stiže između 100 i 150 ilegalnih migranata, a policija bilježi stalni porast broja izgreda vezanih uz migrante.

Dramatičan apel policije Unsko-sanske županije

Od početka godine u Unsko-sansku županiju je stiglo više od 10 tisuća migranata, no riječ je samo o onima koji su registrirani, a pretpostavlja se da ih je zapravo stiglo barem tisuću do dvije više.

Koliko ih točno sada boravi u tom području nitko ne zna. Posljednja je procjena da je riječ o nekoliko tisuća migranata koji planiraju nastaviti put prema Hrvatskoj, a koncentrirani su uglavnom na području Bihaća i Velike Kladuše.

Selam Midžić, tajnik Crvenog križa u Bihaću, kazao je da oni i dalje osiguravaju prehranu za oko 800 osoba koliko ih u prosjeku boravi u improviziranom migrantskom centru u ruševnoj zgradi nekadašnjeg bihaćkog učeničkog doma gdje migranti svakodnevno dolaze i odlaze.

“Tražili smo da se državna tijela vlasti uključe, a to se do danas nije dogodilo”, kazao je Midžić.

(Hina)

Robert Valdec iz Bihaća: Migranti su pokupovali sve mačete i noževe

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari