Pratite nas

Sudbina hercegbosanskih Hrvata – Suverenost u okviru EU federalizma

Objavljeno

na

Od tragedije jednoga naroda, moglo bi se reći, kako je samo šutnja o njoj, još veća tragedija, koja ne pogađa samo točno određenu skupinu, nego ponajprije one koji tu tragediju iz raznih razloga ne vide ili ne mogu vidjeti.

mate kovacevicDok su mnogi šutjeli, gledajući i slušajući višegodišnje klevetanje jednoga suverenog naroda u BiH, ova knjiga pokazuje kako su, unatoč organiziranoj i masovnoj šutnji, u javnost najprije slabašno, a onda sve znatnije, prodirali istinoljubiviji glasovi, koji su danas u svijesti hrvatskih ljudi postali bar jednakopravni s potpuno oprječnim stajalištima.

Zato je auktor knjige dobro postupio, kad je na sam početak, nakon raščlambe ratnih događaja, u nju uvrstio izvješće Britanske helsinške skupine. Ta je grupacija u razdoblju od petnaestak godina gotovo jedina izvijestila svjetsku javnost o zlosilju pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, a ponajprije provoditelja britanske strategije, nad hrvatskim narodom u BiH.

Cijeli je niz različitih operacija bio primjenjivan kako bi se najprije iz političkoga odlučivanja o sudbini BiH potisnuli Hrvati. Takva politika, smatra auktor, poslije velikosrpskoga etničkog čišćenja bosanske Posavine, urodila je drugom vrstom tankoćutnoga etničkog čišćenja pa su kolone Hrvate, ranije prognane muslimanskim ratnim djelovanjem iz središnje Bosne, u vrijeme Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna počele napuštati i dijelove hrvatskih županija te najvećim dijelom otišle u prekomorske zemlje.

Dok je Tužiteljstvo Haaškoga suda uz svesrdan promidžbeni stroj vodilo medijski rat protiv hrvatskoga vojnoga i političkog vodstva te se iživljavalo na generalu Slobodanu Praljku, bošnjačka je politika, kao i u ratu, vlastitu nemoć protiv Srba, sad pretvarala u političku dominaciju nad Hrvatima.

Kako bi postigli rezultat, kojeg danas poznajemo u jednostavnoj formi nejedankopravnosti triju suverenih i konstitutivnih naroda, međunarodne su snage pod zaštitom Londona razvile strategiju, koja bi se na taktičkoj razini mogla razvrstati u tri temeljna smjera.

Primjer u povijesti bankarstva gotovo nezabilježen jest brutalna pljačka Hercegovačke banke. Udarom na banku srušena je financijska moć i gospodarska podloga hercegbosanskih Hrvata, a javnosti upućena poruka kako će svako inzistiranje na jednakopravnosti biti sankcionirano sustavnim udarima po hrvatskom džepu.

Skidanjem s izbornih lista hrvatske intelektualne elite i zabranom njihova političkog djelovanja, obezglavljen je hrvatski narod pa su mu predstavnike u tijela vlasti u stvarnosti imenovali visoki međunarodni predstavnici poput već spomenutih Petritscha i Ashdowna. Ova operacija, usredotočena kao udar na mozak, rezultirala je na kraju i formalnom promjenom izbornoga zakona, kojim su na ministarska mjesta i u vladu imenovani ljudi, koji nisu imali niti potrebnih pet posto hrvatskih glasova kako bi prošli izborni prag.

Treći taktički udar bio je usmjeren na stalno i sustavno sotoniziranje Katoličke Crkve.

Dok je prvi udar bošnjačka politika iskoristila za nametanje sve raširenijega općeg siromaštva kao trajnu značajku isključivo muslimanskoga stanovništva BiH te tako nastojala pojačavati dojam isključive ratne žrtve i života na humanitarnoj podlozi, drugi joj je udar, ili njegov izravni posljedak omogućio da, nakon preuzimanja dominantnoga položaja na federacijskoj i državnoj razini, krene u obračun i s hrvatskom lokalnom, odnosno komunalnom samoupravom.

Neposredni rezultati trećega udara, odnosno sotonizacije Katoličke Crkve učvršćivali su osjećaj islamističke prevlasti, što je kasnije rezultiralo sve snažnijim povezivanjem s vehabitskim pokretom pristiglim iz Saudijske Arabije, a jačanjem islamističkih strujanja u turskoj politici, bosanske je muslimane praktično pretvorilo u svojevrsne pripadnike turske manjine u BiH.

Svi se ovi navedeni procesi mogu sustavno pratiti u knjizi koju vam večeras predstavljamo.

Bosna je doista teško pitanje, pa za njegovo rješenje ne postoje jednostavni recepti.

Auktor moguće rješenje pitanja vidi u okviru Rezolucije Europskoga parlamenta, koja, kao preduvjet bilo kakvih razgovora s Europskom unijom, traži ustrojavanje države na federalnim načelima.

U toj federalizaciji i Hrvati imaju prigodu riješiti svoje nacionalno pitanje. A da bi ga uopće kao suveren i konstitutivan narod mogli rješavati moraju oni, kao Srbi i Bošnjaci, napokon imati vlastitu federalnu jedinicu, sa svim njezinim ustanovama.

Tek ustrojavanjem hrvatske federalne jedinice, republike ili entiteta može se govoriti o otvaranju procesa jednakopravnost.

No vrijednost knjige nije samo u čistom i jasnom auktorovu stajalištu o potrebi za ustrojavanjem hrvatske teritorijalne autonomije, nego u praćenju cijeloga niza političkih procesa, iza kojih se skrivala namjera potpunoga potiskivanja Hrvata iz BiH, što bi u zbilji značilo čak njihovo potpuno uništenje.

Vrijednost knjige može se pronaći i u njezinu strukturiranju, jer je unatoč svom kronološkom nizu, koji joj daje značajke kronike, ustrojena u deset poglavlja, a svako je poglavlja opet svojevrsna cjelina, koja karakterizira aktualno stanje u BiH.

Osim toga, skrećem pozornost na imensko i predmetno kazalo te sažetak na engleskom jeziku, kao i iznimno vrijedne recenzije odgovarajućih i relevantnih stručnjaka – bilo da je riječ o ocjeni iz Bruxellesa, Zagreba ili pak Mostara.

Zato knjigu srdačno preporučam svakom javniku, a poglavito onima koji se bave hrvatskom politikom i pitanjem hercegbosanskih Hrvata.

Prof. dr. sc. Mate Ljubičić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. Andrija Hebrang: Bez ratne odštete nema pravde ni mira

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang nedavno je u Hrvatskom tjedniku ustvrdio da su stručnjaci procijenili ratnu štetu počinjenu u agresiji na Hrvatsku u visini devet izgubljenih BDP-a ili 300 milijarda dolara. S obzirom na to da je u Srbiji, taj inače u Hrvatskoj poznat podatak, nazvan besmislicom, zamolili GubitciGubitak od te turizma u šest izgubljenih sezona iznosi oko 50 milijarda dolara. Rat je trajao 4,5 godina, to znači da je Hrvatska izgubila oko devet za te godine prosječnih BDP-a ili oko 180 milijarda dolara. Troškovi invalida i ranjenika do sada iznose oko 30 milijarda dolara. Prognanici i izbjeglice državu su stajale oko 27 milijarda dolara.smo prof. emeritusa Andriju Hebranga za podrobnije objašnjenje.

Zašto Hrvatska mora tražiti isplatu ratne štete od Srbije i Crne Gore?

Budući da danas još uvijek, čak i u Hrvatskoj, ima onih koji se ustručavaju govoriti o srpskoj agresiji, treba ih podsjetiti da se rat vodio isključivo na teritoriju Republike Hrvatske. Započele su ga udružene jedinice srpskih naoružanih civila i JNA s kojom se zapovijedalo iz Beograda. Već u kolovozu 1990. godine, odmah nakon prvih izbora, JNA je naoružala srpske civile i postavila barikade na putove. Istodobno, oružanu akciju počinje i JNA jer prizemljuje helikoptere naše policije i s time stavlja svima na znanje kako će agresija izgledati. To zločinačko udruživanje civila i JNA nastavlja se i u Borovu selu gdje ubijaju 12 hrvatskih policajaca, nastavlja se, zatim, napadom na policijsku postaju u Pakracu i širi na cijelu Hrvatsku. Dakle očito se radi o agresiji sa zastrašujućim posljedicama. Agresori su pobili 7 263 hrvatska civila, protjerali 260 000 Hrvata s privremeno okupirane trećine Hrvatske, porušili 200 000 stambenih objekata itd. Očiti je zapovjedni lanac agresije išao iz Srbije. Neki govore o tzv. velikosrpskoj agresiji, kao da postoji i nekakva mala agresija?! Iza agresije stoji cijela Srbija jer glasuje za zločinca Miloševića sve do 2.000. godine, dakle i nakon Vukovara, Škabrnje, Lovasa… Prema tome, odgovornost je Srbije neprijeporna.

Sporazum postoji, ali političke elite nakon 2000. ne čine ništa

Kako izgleda struktura ratnih šteta počinjenih na području Republike Hrvatske i kako ste došli do procjene od 300 milijarda dolara?

U ratne štete nikako da se ubroje i one gospodarske, koje su nakon gubitka ljudskih života najstrašnije i najdugoročnije. Kao primjer dat ću nevjerojatan podatak, da su neki domaći „stručnjaci“ izračunali kako je ratna šteta oko 40 milijarda dolara! Njihov izračun lako je pobiti sa svima poznatim podatkom da Hrvatska od turizma zarađuje oko 7-10 milijarda dolara godišnje. Kako turizma nije bilo gotovo šest godina, samo gubitak od te djelatnosti iznosi oko 50 milijarda dolara, dakle značajno više od njihova izračuna cjelokupne štete. Ekonomija ratovanja posebna je struka koja omogućuje izračun neizravnih gospodarskih šteta. Po podatcima u literaturi, agresija intenziteta kakva je izvršena na Hrvatsku guta prosječno dva bruto domaća proizvoda po godini ratovanja. Uzmemo li u izračun da je rat trajao 4,5 godina, to znači da je Hrvatska izgubila oko devet za te godine prosječnih BDP-a ili oko 180 milijarda dolara. Ta cijena obuhvaća propuštene gospodarske aktivnosti i investicije koje uzrokuju lančanu reakciju nepovoljnih gospodarskih kretanja. Spomenimo samo primjer pada BDP-a 1991. godine koji je iznosio oko 50 posto dok su druge zemlje imale porast. Kada danas gledamo katastrofalno gospodarsko stanje po kojemu smo ostali i iza Bugarske, onda treba u razloge ubrojiti i te gubitke. Oporavak ekonomije nakon rata, ako nema izdašnih donatora kao što je to bilo nakon Drugoga svjetskog rata, traje nekoliko generacija! Tome treba dodati troškove invalida i ranjenika koji do sada iznose oko 30 milijarda dolara, što obuhvaća cijenu 450 000 bolničkih dana i troškove za invalide sve do danas. Prognanici i izbjeglice državu su stajale oko 27 milijarda dolara prema evidencijama koje su precizno vođene. Prema procjenama nekoliko radnih skupina, ukupna izravna i neizravna gospodarska šteta koju su Srbija i Crna Gora nanijeli Republici Hrvatskoj iznosi oko 300 milijarda dolara.

Smatrate li da bi za taj izračun trebalo dobiti potvrdu međunarodnih stručnjaka?

Svakako, ovo su okvirni izračuni temeljeni na postojećim podacima. Prije podizanja odštetnoga zahtjeva za ratnu štetu treba imenovati međunarodnu skupinu eksperata za pojedina područja i izračunati preciznu štetu. Naplata štete svakako je dugoročna. Neki kao na primjer Njemačka plaćali su ju i 70 godina nakon završetka rata. Naplata ratne štete nije samo materijalna nadoknada izgubljenoga nego i kazna agresoru kako bi ga se destimuliralo da ponovi agresiju na bilo koga i bilo kada. Zato bih rekao da je tužba za ratnu štetu obaveza Republike Hrvatske već i zbog demotiviranja Srbije za ponovnim agresijama. Koliko je ta mogućnost utemeljena, pogledajte Memorandum 2. SANU-a ili retoriku bivših podupiratelja agresije – Vučića i Nikolića.

Sporazumom o normalizaciji 1996. bilo je predviđeno da se sklopi Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Što je do danas učinjeno?

Spomenuti je Sporazum potpisan između Republike Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, od koje su kasnije nastale njezine sljednice i u Sporazumu se izrijekom navodi da je „Jugoslavija produžila međunarodnopravni subjektivitet Srbije i Crne Gore“ (članak 5. Sporazuma). Sporazumom je u stavku 6. članka 7. dogovoreno da će obje strane sklopiti Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Potpisnici su bili ministri vanjskih poslova Mate Granić i Milan Milutinović, a u rujnu 1996. Sporazum je prihvatio Sabor Republike Hrvatske. Sva tragedija hrvatske politike ogleda se u činjenici da nikada nitko nije ništa učinio za naknadu ratne štete, a koje pravo je navedeno u Sporazumu. Ima nas koji smo pokušali pokrenuti to pitanje na raznim političkim razinama, ali bez ikakvoga učinka.

Rat ne završava posljednjim metkom

Zašto hrvatska vlast izbjegava staviti to pitanje na stol u razgovorima s međunarodnom zajednicom i pregovorima s predstavnicima Republike Srbije?

Odgovor na to pitanje složen je. Većina je političkih elita prema bivšem agresoru vodila nerazumnu politiku nametnutu iz svjetskih središta moći. Međunarodna zajednica godinama je bez učinkovitoga političkog poteza, kao što je primjerice ekonomska blokada agresora, promatrala rušenje i ubijanje kakvo Europa nije vidjela od Hitlerovih vremena. Zato su i nakon rata vršili pritisak na Hrvatsku da ne remeti odnose s agresorom. No najveća je EUHrvatska ni pod koju cijenu ne smije dopustiti da u EU uđe država koja je nakon strašne oružane agresije na drugu državu ostala nekažnjena i koja nije nadoknadila žrtvi počinjenu štetu. Ne samo zbog pravde nego i zbog higijene Europske unije.krivica na domaćim političarima od kojih većina nije ni sudjelovala u obrani, pa i danas zagovaraju pomirbu bez istine. Njih ne zabrinjava što uspješne pomirbe, bez istine i kažnjavanja agresora, nije u povijesti nikada bilo. Rat ne završava posljednjim ispaljenim metkom, nego kažnjavanjem svih zločinaca i naplatom realne odštete. U Hrvatskoj je vlast prepuštena strukturama koje nisu željele napraviti ni jedno ni drugo. Nas koji smo se borili za pravdu nakon rata proglasili su ekstremnim desničarima i organizirali sve da nas maknu iz politike. Potporu za to imali su u biračima kojima nisu dopustili spoznati ovakve činjenice. Visoki stupanj cenzure u medijima, kada je riječ o ratnim zločinima, jedan je od glavnih krivaca za takvu situaciju.

Možete li takvu tvrdnju argumentirati?

Naravno. Navest ću samo jedan osobni primjer. Kada sam objavio knjigu: “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” otkazani su intervjui u velikim medijima čim su urednici vidjeli da se knjiga temelji na argumentiranim i dokumentiranim podatcima.

Treba li Hrvatska ratificirati sporazum o ulasku Srbije u EU dok se ne riješi pitanje ratne štete, nestalih, povrata opljačkanog kulturnog blaga?

Republika Hrvatska ne smije ni pod koju cijenu dopustiti da u zajednicu europskih zemalja uđe država koja je nakon strašne oružane agresije na drugu državu ostala nekažnjena, čiji zločinci sve do samoga vrha nisu procesuirani i koja nije nadoknadila žrtvi počinjenu štetu. Ne samo zbog pravde nego i zbog higijene Europske unije. Svaki izostanak kazne za agresora poticaj je KaznaSvaki izostanak kazne za agresora poticaj je novim agresijama. Da su komunistički zločinci, koji su pobili stotine tisuća ljudi bez suda nakon Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Slovenije, bili kažnjeni, bi li se takvi zločini ponovili i pedeset godina kasnije? Krajnji je trenutak da se opametimo i završimo taj prljavi rat.novim agresijama. Postavljam pitanje: da su zločinci koji su pobili stotine tisuća ljudi bez suda nakon Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Slovenije kažnjeni, bi li se takvi zločini ponovili i pedeset godina kasnije? Svako nepoštivanje međunarodnih konvencija isključuje agresora iz međunarodne zajednice do uspostave kažnjavanja zločina. Izbjegavanjem kažnjavanja srpsko-crnogorske agresije otvaramo velike probleme ne sam ovoj već i budućim generacijama. Krajnji je trenutak da se opametimo i završimo taj prljavi rat.

Treba odijeliti zločine od ustaškoga pokreta

Ovih dana u Beogradu su Vas nazvali “jednim od promotora ustaštva”. Što biste im na to odgovorili?

Srbi i Srbija, kao i domaći protuhrvatski političari, na svaki naš argument etiketiraju nas ustašama. To je već postalo komično jer je to opet posljedica nezavršenih istraživanja povijesnih istina. Kad je naša predsjednica predložila osnivanje međunarodne komisije za objektivno utvrđivanje ustaških ali i partizanskih zločina, tjednima smo u srpskim medijima svi bili ustaše. Zato i ove optužbe držim isključivo kao protuhrvatsko djelovanje u kontinuitetu. Mi smo višekratno osudili ustaške i komunističke zločine. Osobno sam za to da se oštro odijele ti zločini od cjelokupnoga ustaškog pokreta, koji je nastao mnogo prije fašizma i nacizma. NDH je bila, između ostaloga, i posljedica želje hrvatskoga naroda za vlastitom državom nakon teških zločina srpskih žandara. Povijesne okolnosti podijelile su hrvatski narod, a najbolji je primjer moja obitelj. Pobijena je i od ustaške i od komunističke ruke. Prema tome, ne mogu biti ni ustaša ni komunist. Promotor sam utvrđivanja istine a ne držanja hrvatskoga naroda u okovima povijesnih laži, kako ustaških, tako i partizanskih.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Stvaranje radnih mjesta jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su svoje XXI. redovito godišnje zajedničko zasjedanje, 21. siječnja 2019. u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.

Zasjedanju su predsjedali predsjednici dviju biskupskih konferencija zadarski nadbiskup Želimir Puljić i vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal Vinko Puljić.

U uvodnom dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto koji je u svom obraćanju istaknuo važnost zajedničkog zasjedanja i duh kolegijalnosti koji je duša suradnje među biskupima na različitim razinama.

Pozdravljajući nazočne predsjednik HBK nadbiskup Puljić podsjetio je da su dvije konferencije povezane, ne samo poslovima pastoralne i poslovne naravi, već nadasve pastirske, ljudske i duhovne.

Dodao je da biskupi, kao članovi krovnih crkvenih institucija istoga naroda, imaju zajedničku odgovornost i potrebu redovito se godišnje sastajati i bratski raspravljati o zajedničkim temama i poslovima.

Kardinal Puljić u pozdravnoj riječi zahvalio je biskupima iz Hrvatske na blizini, solidarnosti i zanimanju za Crkvu i hrvatski narod u BiH.

Istaknuo je da su zajednička zasjedanja vjerničkom narodu u BiH, koji u ovom trenutku proživljava brojne teške izazove, snažan znak nade, zajedništva i potpore.

Nakon što su se osvrnuli na djelovanje Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, biskupi su dali potrebne smjernice za budući rad zajedničke Komisije za spomenuti Zavod.

Biskupima je predstavljeno godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Predsjednik spomenutog Vijeća vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar zahvalio je uime svih hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika i djelatnica u župama, misijama i zajednicama u inozemstvu te posebno u ime iseljenika, svim biskupima i redovničkim poglavarima i poglavaricama za podršku i potporu koju pružaju radu hrvatske inozemne pastve.

Biskupi su razmotrili pojedina konkretna pitanja u svezi s djelovanjem u hrvatskoj inozemnoj pastvi te se osvrnuli na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu.

Svjesni činjenice o nastavku iseljavanja Hrvata katolika iz Hrvatske i BiH, biskupi potiču sve njih da njeguju povezanost s hrvatskim katoličkim misijama i župama kamo su došli te da, ujedno, održe povezanost sa svojim rodnim krajem i župama iz kojih su otišli.

Na poseban način zahvaljuju svim djelatnicima u hrvatskoj inozemnoj pastvi za njihov ne mali trud i pastoralnu brigu za one koji su, iz raznih razloga, odselili u inozemstvo.

Pošto su saslušali iscrpno izvješće o radu Ravnateljstva, biskupi su odlučili povjeriti novi petogodišnji mandat dosadašnjem ravnatelju vlč. Tomislavu Markiću.

Na zasjedanju su biskupi informirani i o akciji pod nazivom Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH o čemu su ih izvijestili predsjednici Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BiH.

Spomenuta je i inicijativa „Nedjelja solidarnosti“ koju je pokrenula BK BiH s ciljem pomoći župama s malim brojem vjernika. Ponovno je istaknuta želja da svi članovi Crkve u Hrvata njeguju zajedništvo i povezanost što bi na osobit način trebalo biti prepoznatljivo u konkretnim akcijama pomoći potrebitima.

Tema zasjedanja bilo je i djelovanje Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Konstatirano je da je posljednjih godina veći broj biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslao u Rim na tečaj za postulatore svećenike, redovnike ili redovnice kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima onih koji su, između velikog broja nevinih žrtava u ratovima i poraćima u 20. stoljeću, podnijeli mučeništvo ustrajni u svojoj vjeri.

Svjesni brojnih inicijativa za obilježavanje komemoracija raznih stradanja, biskupi potiču da se poštuje crkveni ustroj, a to znači da treba uvažiti mjerodavnost mjesnoga župnika i dijecezanskog biskupa.

Biskupi iz BiH upoznali su članove HBK s pojedinim aktualnostima iz crkvenog i društvenog života u BiH.

U tom duhu bilo je riječi o nekim važnim društvenim pitanjima, o demografskom stanju katolika u BiH te o uzajamnoj unutarcrkvenoj solidarnosti.

Posebno je istaknuta potreba da darovana sredstva iz Republike Hrvatske budu najviše ulagana u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer je to jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH.

Biskupi također smatraju važnim dati potporu onima koji pokreću inicijative na planu povratka u krajeve iz kojih su izbjegli ili su iz njih prognani.

Posebno su zahvalili svim biskupijskim zajednicama u Republici Hrvatskoj na čelu s njihovim biskupima za brojne molitve i znakove solidarnosti.

Biskupi HBK izrazili su potporu svojoj subraći u njihovim pravednim nastojanjima oko opstanka Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

(Misija / IKA)

 

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari