Pratite nas

Zašto Hrvati nisu poput Meksikanaca, zašto smo ‘jazavci’?

Objavljeno

na

Nažalost, Hrvati,  mislimo na one koji igraju nogomet u Brazilu, ili se nalaze u stožeru naše reprezentacije, nisu Meksikanci. Uoči utakmice protiv Brazila, Davor Šuker, za one koji to još uvijek ne znaju predsjednik HNS-a, zaželio je Brazilcima naslov svjetskog prvaka a Hrvatskoj drugo mjesto u skupini. Nažalost, nitko nije reagirao na ovako bolesne izjave najboljeg hrvatskog strijelca u povijesti, koji bi zabio trideset golova manje za reprezentaciju da nije bilo Bobana i Asanovića, koji su mu na pladnju donosili loptu pred vrata.

SukerNaime, čak i da su Brazilci vanzemaljci, a nisu što nam je na najbolji način demonstrirao Meksiko, kako je moguće uoči utakmice podcijeniti na onakav način vlastite nogometaše? Niti jedan sportaš na svijetu nikada ne bi napravio ono što je napravio Šuker, pogotovo to ne bi palo napamet Meksikancima koji su u Brazil stigli s vjerom da će igrati finale Svjetskog prvenstva. Naravno da su šanse da se to dogodi manje nego da Šuker dobije Nobelovu nagradu za znanost, međutim, pozitivnom energijom, koja graniči s bahatošću, Meksiko se pohrvao s Brazilom i preživio. Da je Meksikanac Šuker bi danas bio predmet sprdnje u Meksiku.

Naravno, nije Šuker jedini, prije nekoliko sati Eduardo je proglasio Meksikance favoritima u odlučujućem dvoboju s Hrvatskom, sve donedavno smo mislili da izbornik Niko Kovač nepravedno zapostavlja Eduarda, međutim, očito je kako čovjek ima svoje razloge, mada ni izbornik ne pršti od optimizma.

Neka nam netko već jednom objasni kako je moguće da reprezentacija poput Meksika bude favorit protiv reprezentacije u čijim redovima igraju možda i najbolji vezni igrači na svijetu, poput Modrića, Rakitića, Perišića, Kovačića? Mandžukić je samo u Bundesligi zabio više golova nego svi Meksikanci zajedno u svim ligama, mislimo na europske lige, u kojima nastupaju. Zašto takav pesimizam prije utakmice odluke s obzirom na činjenicu da moramo dobiti tu utakmicu?

Naravno, to ne znači da Hrvatska ne može izgubiti i od slabije reprezentacije nego što je to Meksiko, uostalom, Kostarika, iako na papiru autsajder, svladala je dva nogometna diva, Urugvaj i Italiju, izbacila Englesku, međutim, zašto se kvalitetna Hrvatska ponaša kao da je već izgubila? Defetizmu i pesimizmu, s obzirom na kvalitetu, nema mjesta u vatrenom stožeru, očito bi za Vatrene bilo najbolje da Šuker uzme Severinu pod ruku i pobjegne iz Brazila dok traje Svjetsko prvenstvo, kad već ne može igrački pomoći, a jezik mu je brži od pamti.

Nismo zadovoljni samo ulaskom u drugi krug, želimo biti prvi u skupini – poručio je Javier Chicharito Hernandez, sjajni, no, rezervni, nogometaš Meksika, inače, igrač Manchester Uniteda koji je u Engleskoj odigrao kriminalno lošu sezonu, za razliku od našeg Lovrena. Još ‘napaljeniji’ i borbeniji od njega bio je odlični veznjak Andres Guardado, koji je, između ostalih, rekao: ‘Ne smijemo se opustiti, jer bi nam se moglo dogoditi da ispadnemo. Moramo nastaviti s našim pobjedničkim mentalitetom i vjerujem da ćemo ostvariti ono što želimo. A to je prvo mjesto u skupini, koje nam je nadohvat ruke. U sličnoj smo situaciji kao Brazil, moramo dati sve od sebe u zadnjem kolu, jer mogla bi odlučivati i gol-razlika. Odigrali smo sjajno protiv momčadi koja je glavni kandidat za naslov, možemo se nositi sa svakim i svakoga pobijediti. Protiv Hrvatske, dakle, idemo po prvo mjesto.’

Zašto Hrvatska ne razmišlja na sličan način, mislimo na one koji odlučuju, na nogometaše? Naravno, treba li Niko Kovač ostati ili ne izbornik odlučivati će se poslije Brazila, naravno da bi bio debakl kada Hrvatska ne bi, uz kvalitetu koju ima, prošla barem u osminu finala.  Ako su zbog neuspjeha morali otići Jozić i Zlatko Kranjčar zašto bi ‘sexy’ Kovač bio iznimka? No, zašto bismo dovraga razmišljali na takav način kad će Vateni u inat svima proći?

IJ/tinolovkanews.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bernardiću, može li se isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Objavljeno

na

Objavio

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Josip Jović: Obespravljivanje Hrvata vitalni interes Bošnjaka

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je svoj planirani trodnevni boravak u Bosni ponosnoj skratila na dva dana. Nije sasvim jasno jesu li tu promjenu plana prouzročile vremenske ili pak političke prilike u toj vazda nemirnoj zemlji lažne multikulturalnosti i sve teže samoodrživosti.

Primljena je, prema očekivanjima, dvojako. Hrvatski narod i političari primili su je s radošću, isključujući onaj dio Hrvata poput Mile Lasića ili Željka Komšića koji svoju poziciju unutar tog bih korpusa grade na filozofiji i moralu one pradavne Ahdname, odnosno na političkoj milosti Bošnjaka, odnosno na sadašnjim političkim rješenjima po kojima oni mogu biti netko i nešto samo tako da se Hrvatima ospori pravo biranja vlastitih predstavnika.

Srbi nisu imali ništa protiv njezina dolaska, ali zato se dio bošnjačke elite, za razliku od oduševljenih „Majki Srebrenice“, strašno uzjogunio. Za njih je Kolinda „Tuđman u suknji“, a Tuđman je, zna se okupator i agresor, što je, eto, potvrđeno i presudama Haaškoga suda.

Sam dolazak predsjednice RH u Sarajevo označen je kao miješanje u unutarnje poslove jedne, je li, suverene države, što se nikako ne primjećuje kad Izetbegovići Turskoj Bosnu ostavljaju u amanet, a ova prijeti vojnom silom svakome tko u Bosnu dirne.

Uzaludna su, izgleda, bila predsjedničina uvjeravanja u svoje iskrene i dobre namjere, u prijateljski odnos prema državi BiH, u bezrezervnu potporu Hrvatske ulasku ove države u euroatlantske integracije, što očito zanima samo jedan od tri tzv. konstitutivna naroda.

Prirodno je da Hrvatska kao potpisnica Washingtonskog i jamac Daytonskog sporazuma prati provedbu i poštivanje tih sporazuma.

A po mnogočemu ti su sporazumi odavno narušeni, promijenjen je status grada Mostara, oduzete su i nadležnosti i novci županijama zamišljenim kao federalne jedinice, a najeklatantniji je primjer nasilna izmjena izbornog zakona po kojemu članove domova naroda i člana Predsjedništva BiH mogu, umjesto hrvatskog, birati drugi narodi.

Ako su ta tijela zamišljena kao nacionalna predstavništva to automatski, po svakoj prirodnoj logici znači da predstavnike u tim tijelima biraju oni koje ti predstavnici predstavljaju.

Predsjednica je Grabar Kitarović kod Recepa Erdogana i kod Valentina Inzka i u Predsjedništvu BiH otvoreno i hrabro zagovarala izmjenu tog izbornog zakona, koji je neustavnim proglasio čak i Ustavni sud BiH, kao minimalnog i nužnog temelja ravnopravnosti, ali i mira i stabilnosti cijele države.

Začudo, s one druge strane to se doživljava kao podjela države i kao povreda vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Dominacija, istina, može biti interes, tu možda ima logike, ali nema pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari