Pratite nas

Sukobi u Gazi – ogledalo antisemitizma europske ljevice

Objavljeno

na

Kada je početkom lipnja papa Franjo upriličio zajedničku molitvu sa predsjednikom Shimonom Peresom i Mahmoudom Abbasom, samo je suosjećajnoj sentimentalnosti afektiranog humaniteta to moglo izgledati kao značajan, premda samo simboličan, korak ka postizanju kakvog-takvog mira u Izraelu. Dapače, bio je to prije signal da su stvari izmakle kontroli i da je sada sve samo u Božjim rukama. I doista, nije prošlo dugo a u Izraelu su sukobi između izraelskih snaga i Hamasa ponovno eskalirali intenzitetom kakav nije viđen još od studenoga 2012. godine, s tim što je ovaj put teško nazrijeti kako će i kada sukob deeskalirati.

VATICAN ISRAEL PALESTINIANS DIPLOMACYKratko podsjećanje na okolnosti koje su dovele do zadnjih sukoba može dati tek slabi obris sve kompleksnosti trenutačne situacije, ali može koristiti kako bi se bar malo relativizirale jednostranosti i navijačke strasti, koje su primjetne ponajviše u zapadnom javnom mnijenju a uveliko su kreirane selektivnim izvještavanjem medija. Prije svega, treba reći da je postalo pravilo da vijesti o sukobima u Izraelu dopru do zapadnih medija tek kada izraelske snage poduzmu opsežnije akcije protiv terorističkih napada koji dolaze sa teritorija pod kontrolom Hamasa, a koji su u Izraelu svakodnevica. To treba imati na umu, budući da je ovakvim medijskim izvještavanjem kreirana slika da je Izrael glavni inicijator nasilja i da se radi o problematičnoj državi koja sprovodi teror nad svojim građanima druge nacionalnosti. No, o medijima i odnosu zapadne javnosti prema sukobima u Izraelu više nešto kasnije.

Zadnji sukobi su eskalirali kada su u Hebronu, gradu na Zapadnoj obali, oteta a potom i ubijena tri židovska studenta, nakon čega su izraelski ekstremisti u Jeruzalemu na brutalan način ubili jednog Palestinca, što je dovelo do velikih prosvjeda Palestinaca u Izraelu. Sve ovo se dešava u situaciji kada već duže vrijeme traju intenzivni raketni napadi iz Pojasa Gaze na Izrael, za koje izraelske vlasti optužuju Hamas, pošto dolaze sa teritorija pod njegovom kontrolom. Hamas je zadnjih godinu i pol dana, tj. od kada nije bilo velike akcije izraelske vojske prema njima, iskoristio za naoružavanje i planiranje opsežnijih napada na Izrael, čemu su uveliko doprinijeli i sukobi u regionu, prije svega rat u Siriji. Potom su izraelske snage otkrile “teroristički tunel” koji je iz Gaze vodio ka teritoriju Izraela i uništile ga. Hamas je odbio optužbe da su oni izgradili tunel, što je malo vjerojatno, s obzirom da nije prvi put da Hamas gradi tunele ka izraelskom teritoriju s namjerom otmice izraelskih vojnika i civila. Nakon otkrića ovog tunela kreću intenzivni raketni napadi Hamasa na teritorij Izraela, na što izraelske snage uzvraćaju napadima na pozicije Hamasa u Gazi, što uzrokuje i brojne civilne žrtve.

Međutim, treba ipak reći da Hamas, premda ideološki sasvim sigurno, kao palestinsko krilo islamističke organizacije Muslimansko bratstvo, stoji na poziciji egzistencijalnog sukoba s Izraelom i njegova uništenja, nije potpuno zatvoren ni za političko rješenje sukoba. Tome u prilog govori i sporazum koji su postigli s Abbasom, predsjednikom palestinske samouprave, i njegovim Al Fatahom oko formiranja vlade nacionalnog jedinstva, koji je potpisan krajem svibnja, s ciljem organiziranja novih izbora. (Palestinci nisu imali izbore od 2008. godine, tako da u ovm trenutku nijedna strana nema pouzdan politički i demokratski legitimitet.) To je još jedan bitan element za razumijevanje eskalacije sukoba. Naime, koaliranjem sa kooperativnim Abbasom i njegovim Fatahom, lideri Hamasa su narušili svoj politički kredibilitet kod svojih radikalnih pristalica, pa je Hamas trenutačno politički veoma slab. Stoga Hamas, kako bi se obranio od optužbi da je sklon političkom rješavanju sukoba s Izraelom i kako ne bi izgubio politički autoritet i monopol nad teritoijem Gaze koju kontrolira, pribjegava nasilju i terorističkim napadima. Otuda je jasno da je eskalacija sukoba, uz velike civilne žrtve na strani Palestinaca, za Hamas prilika da povratiti svoj narušeni politički autoritet. Hamas jednostavno ne može izbjeći onoj logici kojom je i zadobio svoj utjecaj i političku moć – logici terora i eskalacije sukoba.

Mahmud-Abas-presidente-palestinoS druge strane, Abbas u ovoj situaciji može jedino igrati na kartu internacionalizacije i traženja diplomatskog posredništva kako bi se zaustavilo nasilje. Tu je, međutim, situacija vrlo nepovoljna po njega. Naime, u diplomatskim akcijama oko sukoba u Izraelu su uvijek glavnu ulogu igrali Egipat, s jedne strane, i SAD s druge. Obamina administracija i državni sekretar Kerry, međutim, nisu pokazali baš naročitu diplomatsku inicijativu glede Izraela, s kojim su uspjeli čak i pogoršati odnose. SAD pod Obamom su u, u stvari, u velikoj diplomatskoj defanzivi, zbog niza katastrofalnih vanjskopolitičkih poteza, od fijaska s tzv. Arapskim proljećem, do Iraka i trenutačnog sukoba s Rusijom, u kome pokušava sačuvati svoj utjecaj na partnere u EU, prije svega na Njemačku, koja sve više pokazuje sklonost ka samostalnoj vanjskopolitičkoj poziciji. Stoga je inicijativu preuzeo Egipat. Egipatske vlasti, pak, iako još uvijek najpozvanije za ulogu diplomatskog posrednika između Izraela i Hamasa, u biti zaziru od Hamasa, ali i Hamas od njih. To se može vidjeti i na primjeru egipatskog prijedloga primirja, a koje je Izrael prihvatio, dok vojno krilo Hamasa prihvaćanje tog prijedloga naziva “izdajom” i nastavlja s terorističkim napadima po izraelskim civilnim ciljevima. Također je zanimljivo primjetiti da je Hamasovo uvjetovanje prihvaćanja primija bilo i ukidanje blokade na granici između Egipta i Pojasa Gaze, na što Egipat svakako gleda sa zazorom, jer su militanti iz Hamasa nešto što oni ne žele vidjeti na svom teritoriju, budući da je u Egiptu na vlasti vlada generala al-Sisija, koja je svrgnula Morsijevu vladu, koju je vodilo Muslimansko bratstvo. Isticanje ovakvog zahtjeva od strane Hamasa treba gledati u tom svjetlu, točnije, kao stavljanje uvjeta za koji unaprijed znaju da je neprihvatljiv i Izraelu i Egiptu.

Jasno je da je u ovom sukobu Hamas pokazao prije svega svoju političku nezrelost i nemogućnost za bilo kakvu emancipaciju od svoje totalitarne prirode i terorističkog metoda djelovanja. Točnije, svaki pokušaj da se emancipira od te svoje biti još žešće ga vraća nazad na poziciju egzistencijalnog sukoba s Izraelom. Zid do kojeg je dovedena situacija u Izraelu, zid je samog Hamasa. U toj situaciji Izrael ima dvije mogućnosti. Jedna je da nastavi sa stvojom strategijom uzvraćanja na napade Hamasa, što očito ne daje rezultate, jer to znači podvrgnuti se logici i političkoj dinamici koja determinira sam Hamas, i – druga mogućnost – da krene u opsežnu akciju slamanja vojne moći Hamasa, čime bi se ovoj terorističkoj organizaciji izbio iz ruku njen najjači adut, nakon čega bi se, moguće, vratili ideji koalicije sa Fatahom i pripremanju izbora. No, u toj situaciji bi, bar na kratki rok, mogao gubiti i kooperativni Abbas, prije svega zbog narečene disfunkcionalnosti međunarodnog diplomatskog posredništva.

Kako god, ova eskalacija sukoba je pokušaj Hamasa da za sebe izbori što bolju poziciju prije izbora i što više marginalizira Fatah, s namjerom da sebi osigura izbornu pobjedu. To sve, naravno, pod pretpostavkom da su Hamasu izbori uopće cilj, što je dosta optimistična pretpostavka. Uglavnom, kada Hamas procjeni da su dovoljno politički ojačali, doći će i primirje s Izraelom. Samo je pitanje da li će misliti da su toliko ojačali da izbori uopće nisu ni potrebni ili će ipak izaći na izbore. Sukobi u Izraelu kojima sada svjedočimo su, dakle, samo Hamasov stil predizborne kampanje, samo drugim, militarističkim sredstvima. Žalosno je da ovako nestabilna i nepredvidljiva organizacija trenutno drži ključeve rata i mira na Bliskom istoku i da ima toliku političku težinu.

_76343086_cf6754cb-27c3-4024-8863-48d7d2ae5137Dodatni faktor, koji doprinosti favorizaciji Hamasove politike i eskalaciji sukoba, jest odnos zapadnih medija prema tom sukobu. Ta medijska slika je toliko selektivna, izvrnuta i do neprepoznavanja izmijenjena da je teško povjerovati da se radi tek o neznanju ili lošoj informiranosti. Mediji čine sve ono što upravo odgovara Hamasu – ignoriraju politički kontekst sukoba, odnosno, Hamasovu borbu za vlast i utjecaj među samim Palestincima, a u prvi plan isturaju civilne žrtve na palestinskoj strani. Time se stvara slika da je Izrael agresor, a Hamas predstavlja kao pravednog borca za prava ugroženog palestinskog naroda. Inzistiranjem na ovom viktimološkom pristupu i apeliranjem na emocije i suosjećajnost sa civilnim žrtvama se, u biti, blokira racionalni pristup čitavoj stvari. Takvi emotivistički apeli su samo ideološka propaganda u svrhu podržavanja Hamasove agende. Rješenje konflikta je političko, a u ovom konfliktu je jedino Hamas taj kome političko rješenje ne odgovara.

Moglo bi se opširno pisati o ovoj pritajenoj ljubavi i suučesništvu zapadnih ljevičarskih medija i terorističkih organizacija poput Hamasa. Ono na što bih pak želio skrenuti pažnju jest eskalacija antisemitskih strasti u zapadnoj javnosti, koja je postala jako upadljiva tijekom ovih zadnjih mjesec dana otkad je situacija u Izraelu ponovo eskalirala. Ako pogledamo društvene mreže i medije uopće, naići ćemo na pravu poplavu ovih antisemitskih strasti, koje idu od ideje bojkota izraelskih proizvoda, odbijanja europskih klubova da igraju utakmice u Izraelu, pa čak do otvorenog odobravanja Hitlerove politike istrebljenja židovskog naroda, svoje napore udružili ljudi naizgled različitih ideoloških profila – od muslimanskih vjernika, preko notornih antisemita, do mrzitelja kapitalizma, ali i intelektualno nesuvislih libertarijanaca – da bi se sve to na kraju slilo u staru ljevičarsku antisemitsku propagandnu agendu pod krinkom navodne borbe za ljudska prava ugroženih Palestinaca koje terorizira izraelska država. Kao što znamo, antisemitizam je na Zapadu, nakon Holokausta, proskribiran, ali je našao svoj ispusni ventil u ljevičarskoj ideološkoj matrici. Naime, ljevičarska ideologija je još uvijek politički korektan način za izražavanje antisemitskih strasti. To može biti čudno samo nekome tko izolirano promatra stvari i vezuje antisemitizam samo za kratki period nacističke vladavine. Antisemitizam na Zapadu, međutim, nije nikakva kratkotrajna afera koju možemo usko vezati za nacizam i genocid nad Židovima na europskom tlu, već jedna od konstanti koja definira političko razmišljanje na Zapadu. Antisemitske strasti su na Zapadu i danas žive i zdrave upravo zahvaljujući preživljavanju, čak dominaciji, ljevičarske ideološke paradigme.

U jednom ranijem tekstu sam pokušao pokazati da je antisemitizam usko vezan uz mitološki strah od trgovine, te da je trgovac ili kapitalistički poduzetnik arhetipski reprezent nekoga tko svojim poduzetništvom narušava sklad primitivne zajednice i na sebi ima obilježje nečeg prljavog i stranog – oni su bili označeni kao “stranci” (ksenos). U antičkom svijetu su trgovačke nacije, poput Feničana i Kartaginjana, bile proskribirane kao izvor svakakvih užasa i prijetnji za unutarnju harmoniju zajednice. Slično tome su Mlečani nosili ovu stigmu “prljavštine”, niskih strasti i zločina u vrijeme njihove ekspanzije koja se bazirala na trgovini (sjetimo se samo Shakespeareovog “Mlatačkog trgovca”). Međutim, Židovi su, nakon uništenja Hrama u Jeruzalemu i njihova progona, postali narod u odnosu na koji su ove antitrgovačke i antikapitalističke strasti našle svoj najpouzdaniji izraz. Antisemitske strasti su bile izraz antikapitalističkog duha zapadnih društava. Poznato je da je ovaj duh našao izraza i u kršćanstvu, točnije, u nauku o Židovima kao narodu “bogoubojica”.

hamas palestina izraelMeđutim, tek sa usponom kapitlizma, a odmah potom i socijalističkog pokreta u 19. stoljeću, ove strasti ulaze na političku scenu. Poznato je, naime, da je politički antisemitizam prvobitno bio artikuliran od strane socijalističkih teoretičara, čime on dobiva i svoju “znanstvenu” potvrdu (čemu se pridružuje i, upravo u to vrijeme od strane prosvjetitelja formulirana, antikršćanski inspirirana teorija rasa). Židov postaje oličenje Kapitalista, a cjelokupni arsenal antisemistskih strasti sada ulazi u korpus antikapitalističkih teorija o zavjeri zlih bankara i kapitalista. Nije čudno da je jakobinska Francuska prva prihvatila ovaj politički antisemitizam, kao već osvjedočeno glavno sjedište antisemitizma u Europi, a za njom i njihovi jakobinski sljedbenici diljem Europe. Ovaj socijalistički galimatijas ideja – antikapitalistički duh, politički antisemitizam i rasijalizam – svoje ideološko obličje dobiva i u nacističkom pokretu, a praktičnu realizaciju u “konačnom rješenju”.

Netko bi mogao pitati – a kakve to veze ima s Hamasom? Na koji način treba očitati pritajeno savezništvo arapskog antijudaizma, europskoga antisemitizma i antiizraelske propagande zapadnih ljevičarskih medija? Zar arapski antijudaizam nije samo reakcija na brutalan teror izraelske države prema tamošnjim arapima, tj. Palestincima? Pa, i ne baš. Ako bismo tražili korijene arapskog antisemitizma danas, ne trebamo ih tražiti ni u realnosti, niti pak u muslimanskoj religiji – što su standardni popularni interpretativni prstupi – već u islamističkoj ideologiji. Politički islam ili islamizam ne treba miješati sa islamom kao religijom. Uostalom, nigdje u Kuranu, kao ni u arapskom svijetu do kraja 19. stoljeća ne možemo naići na antisemitizam, tj. antijudaizam, analogan onome u kršćanskome svijetu.

Suvremeni islamistički pokret je izrazito moderan politički fenomen, koji svoje uzore ima u modernim francuskom prosvjetiteljstvu i političkom jakobinizmu i njihovim totalitarnim ideološkim nasljednicima, komunizmu i nacizmu, a ne u učenju islama, kao što su to pokazali Ian Buruma i Avishai Margalit u svojoj studiji Occidentalism: The West in the Eyes of Its Enemies. Nije slučajno da se upravo u Egiptu, koji je bio pod jakim utjecajem Francuske revolucije i jakobinaca, pojavio prvi moderni radikalni islamski pokreti. Tako je osnivač Muslimanske braće, Hassan al-Banna, bio pod jakim utjecajem prosvjetiteljstva, jakobinskih ideja i totalitarnih pokreta u Europi, od kojih se najviše divio Hitleru i Musoliniju, pa je, zadojen tim idejama krenuo reformirati islam “u duhu vremena”, pripisujući ideje jednakosti, slobode i bratstva Muhammedovom učenju. Al-Banna nije bio nikakav pristalica islamskog konzervativizma i tradicionalnog nauka Kurana, niti je islamizam nekakvo učenje koje zagovara tradicionalne vrijednosti, kao što bi to mogao misliti neki prosvijećeni zapadni promatrač, već tipični prosvjetiteljski intelektualac, koji je u najvećoj mjeri zazirao o konzervativnih religijskih krugova i njihovog elitizma. Njegov učenik i drugi najvažniji ideolog Muslimanske braće, Sayyd Qutb, bio je skloniji Lenjinu i Marxu, tvrdeći da je socijalizam daleko superiorniji sustav od komunizma.

Svakako da iz tog intelektualnog ozračja i ideološkog bratstva treba razumjeti i današnji arapski antisemitizam, pa i popularnost koju to učenje ima kod pristalica Hamasa u Izraelu. Također, tu dolazimo i do tajnovitog ideološkog bratstva između islamista u Izraelu i njihove popularnosti među zapadnom intelektualnom publikom, a osobito u ljevičarskim medijima. Sve je tu: narod koji strada pod brutalnom državnom represijom, mržnja prema ideji nacionalne države, oličenoj u narodu koji se odrekao svoje internacionalističke i dijasporične sudbine, te borba protiv kapitalizma, čije vrhunaravno oličenje predstavlja židovski Satana – i stari antisemitski pir može svojim strastima dati konačno oduška, bez da bude proskribirano kao politički nekorektno i kompromitirano naklonošću prema totalitarnim pokretima i ideologijama. Progresivna europska publika, kroz podršku Hamasu u Izraelu, konačno može dati oduška svojoj ljubavi prema vlastitom ideološkom naslijeđu, koje je na samom europskom tlu bilo duboko kompromitirano.

Naša podrška Hamasu je slika u ogledalu naše nepreboljene ljubavi prema našoj rđavoj prošlosti. Na žalost, upravo ta podrška zapadne publike totalitarnim pokretima, a sve pod krinkom borbe za ljudska prava potlačenih, danas u najvećoj mjeri – više i od samog Hamasa – zasjenjuje i blokira svaku nadu da će narod u Izraelu uspjeti prevazići naslijeđe sukoba i okrenuti se miru i budućnosti. Jer, tu više ne odlučuju usrdne molitve za mir i bogougodno suosjećanje sa žrtvama, već Hamasova politika sukoba, terorizam i eliminacionistički antisemitizam. Pri tome se i progresivna i mnogohvaljena europska ljevica vraća svojim mračnim totalitarnim korijenima i svom endemskom antisemitizmu.

Borislav Ristić/BlogVecernjiList

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Vlaho Orepić istupio iz Kluba zastupnika Mosta

Objavljeno

na

Objavio

Bivši ministar unutarnjih poslova, Vlaho Orepić, u Saboru se obratio novinarima.

Orepić je rekao da se sužavaju prostor i mehanizmi za realizaciju same ideje Mosta. “Zbog toga sam odlučio istupiti iz Kluba zastupnika Mosta”, rekao je Orepić.

“Već duže vrijeme nastojim potaknuti, istaknuti na unutarnju organizaciju i djelovanje na terenu. Iscrpio sam sve mogućnosti za to. Naše društvo nalazi se u iznimno složenim i zahtjevnim okolnostima, smatram da nepotrebna konfliknta politika nema prostora ni vrijeme i treba je zamijeniti jednom jasnom, korisnom, životnom politikom”, rekao je Orepić, prenosi N1

“Istupio sam zato što ideju Mosta želim potkrijepiti idejama koje će biti bitne cijelom društvu, a ne samo dijelu njega. To podrazumijeva okupljanje stručnih, samoostvarenih ljudi, koji će objektivno moći ostvariti te ciljeve. Nastojat ću u Saboru biti glas takvih samoostvarenih ljudi, koji nisu ideološki opterećeni, kako onih u Mostu, tako onih izvan njega. Nastojat ću politiku kao sredstvo vratiti narodu i izvesti iz lokalnih okvira. Moje političko djelovanje bit će usmjereno postizanju jedne pristojne uljuđene, uređene, građanske Hrvatske”, rekao je Orepić.

Istupanje Vlahe Orepića iz Kluba zastupnika Mosta komentirao je Božo Petrov, predsjednik Mosta.

‘Nisu mi jasni motivi Vlahe Orepića Orepića, ako se igdje mogao ostvariti onda je to Most’, kazao je Božo Petrov.

Žao mu je, kaže, što Orepić to nije kazao sutra na Klubu zastupnika Mosta.

 

Peternel: Tu se očigledno radi o organiziranom djelovanju preudoljevičarskih, totalitarističkih haranga

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari