Connect with us

Kolumne

Sumnjivo lice

Published

on

Isječak/Portal Novosti

Hrvatska će sutra dobiti novu Vladu. No, samo ako to zdravstvena situacija dopusti, kako je pred neki dan više zlurado nego zabrinuto naglasio visoki izvor. Dopusti li, taj politički čin prvoga reda ipak ne će pokvariti iritantno šmrcanje iz prvog reda. Jer cinični minimalist s Pantovčaka ne će doći. Za sve je kriv taj prokleti alk…, ovaj, protokol! Pa znaju li te priglupe vucibatine kako Njegova Ekselencija u to doba dana ima važnijeg državnog posla u vidu grčevitog boja s krmeljima, nego gledati i slušati Andreja Plenkovića kako s nove 22 milijarde razloga u džepu pridobiva povjerenje Sabora za sebe i svojih 16?

Uostalom, koga će Plenković predstaviti, ionako se već zna. Kako to poslije uspješnog kvalifikacijskog ciklusa i u nogometu obično bude, uglavnom je zadržao pobjednički tim. Uz poneku rošadu u rasporedu igrača, za vađenje prosvjetarskog vrućeg kestena iz vatre reaktivirao je veterana, Radovana Fuchsa, te ponešto pomladio ekipu s dvije dame. No, Nikolina Brnjac i Nataša Tramišak nisu u Vladu pale s tambure, nego su se iskazale obavljajući poslove, bilo na državnoj bilo na lokalnoj razini, iz kojih je vidljivo kako vladaju povjerenom im materijom. Posebno se to odnosi na gospođu Brnjac, koja je pri donedavnom predsjedanju Hrvatske Unijom pred europskim tijelima i institucijama nastupala doista uvjerljivo, reprezentativno i suvereno, upravo onako kako državna dužnosnica višeg ranga i mora, kakva je bila i ona, donedavno na mjestu koje je voljom Hrvata zaposjeo borac protiv krmelja.

Ovo su nove ‘Plenkovićeve ministrice’

E, sad, što se nekome može učiniti kako bi obje nove ministrice u svoj tim bez zadrške izabrao i Berlusconi, uopće se ne doimlje nekim nedostatkom. Naprotiv! I sve bi bilo super, sve bi bilo za pet, da se u ovu hrvatsku Vladu nije ušuljalo jedno nesumnjivo sumnjivo lice, lice pod dvostrukim povećalom. Boris Milošević, potpredsjednik Vlade bez portfelja, je naime Srbin,… Pupovčev Srbin.

Što je hrvatska Kuća slavnih bez (porijeklom) pravoslavnih?

Tko bolje pamti, nije mu promaklo da Milošević nije prvi Srbin u nekoj hrvatskoj reprezentaciji, čak i mimo Slobodana Uzelca koji je u jednoj HDZ-ovoj Vladi obavljao nominalno istu dužnost. Primjerice, imena Momčila Popadića, Đorđa Novkovića i Slobodana Momčilovića ne zvuče baš kao da bi prošla na natječaju za certificiranog punokrvnog Hrvata. Ipak, malotko se ne bi složio s time da bi Kuća slavnih hrvatske popularne zabavne glazbe, kad bi postojala, bila nezamisliva bez autora stihova „Oprosti mi pape“, „Ča je život vengo fantažija“, „Tonka“ (od Novih Fosila, ne od Daleke obale), „Košulja plava“, „Reci mi tiho, tiho“,… potom skladatelja pjesama „Stari Pjer“, „Ostala si uvijek ista“, „Najljepše su oči moje majke“, „Samo simpatija“, „Zora je“,… kao i bez osnivača i pokretača Novih fosila, onog gospodina s naočalama podebljih stakala, u žargonu zvanih „pepeljarama“, kojeg se, budući je otišao debelo prerano, može vidjeti samo na starijim snimkama tog kultnog glazbenog sastava kako u pozadini udara po bubnjevima ili rasteže onu malu harmoniku.

U vrijeme kad Hrvatska nije obilovala vrhunskim majstorima nogometne igre u mjeri u kojoj je to ponajviše zaslugom Mamićeva genija slučaj danas, kontinuitet sudjelovanja na velikim natjecanjima Vatrenima bi osiguravali golovi Boška Balabana (onoga kojem su se tribine znale narugati: „Balaban, Balaban, znaj da nisi musliman, riječki Srbineeee…“), i Miladina Prše (pa je l’ zbilja netko misli da mu je Dado pravo ime?). E, sad, što je lakše naći prigodu gdje etnički Turci u redovima njemačke reprezentacije pjevaju njemačku himnu, nego da Pršo i Balaban prebiru usnama prilikom intoniranja Lijepe Naše, uslijed čega bi se dalo naslutiti kako Hrvatsku možda baš i ne dišu punim plućima, znači li to i da njihovi golovi vrijede manje i da im zbog toga ne treba priznati zasluge za svekoliko hrvatsko dobro? Umjesto odgovora, prebacimo loptu na drugi sport, onaj čije je najslavnije stranice u osvit mlade hrvatske države ispisao legendarni sastav kojeg su pretežito činili igrači kojima je barem jedan roditelj srpskog roda. Pa kako to da se Dario Šarić, čija su oba roditelja porijeklom iz zloglasnog pobunjeničkog uporišta u šibenskom zaleđu, danas redovno odaziva kad treba dati ruku posrnuloj hrvatskoj košarci, dok se jedan drugi, svojom voljom tek povremeni reprezentativac, čiji je stric dao život za Hrvatsku u Domovinskom ratu, duri i odbija igrati za reprezentaciju? Štoviše, Šarić otprilike jednako često leti preko Atlantika kako su to neki činili na prijelazu u devedesete. S tom razlikom što on danas hita Hrvatskoj pomoći čim joj zatreba, dočim su ti, danas samozvani spasitelji onomad, kad je Lijepoj Našoj gorjelo pod nogama bježali od nje glavom bez obzira.

Hoće li Hrvati ponoviti istu grešku kao Srbi ’91?

Netko će reći kako je sve to malo kad se stavi na vagu s jedne strane, suzama, boli, patnjama, gospodarskim i civilizacijskim zaostajanjem,… skupo plaćeni zajednički život sa Srbima u istoj državi, a s druge sve dobro i lijepo što su za nju neki Srbi ili napola Srbi napravili. I vjerojatno će imati pravo. No, pred Hrvatskom danas više nije taj izbor. Oslobodila se okova srpske hegemonije, a ti su ljudi kao posljedica tih, pa i davnijih vremena, koja se više ne mogu vratiti unatrag, sad tu, među nama. I što s njima? Može li Hrvatska bez rigoroznih filtera i rendgena prihvatiti svoje ljude srpskog roda koji su tu već stoljećima ili desetljećima, a ne pridavati im pritom a priori demonske sposobnosti, projicirajući rane iz prošlosti u sadašnjost? Više je razloga koji govore u prilog tome da može, a neki čak i da mora. Zato što to traži zdrav razum, a ne netko moćan izvana.

Oprez jest majka mudrosti, ali ako je pretjeran, on koči, može prijeći u iracionalan strah i maniju. Ta nije li Srbe u početnoj fazi rata, kad su imali inicijativu, zakočio strah od demonskih ustaša, izopačene slike koju su o Hrvatima sami izgradili? Smiju li si Hrvati dopustiti sličnu grešku u miru? Naime, srpska manjina realno više ne predstavlja opasnost po teritorijalno-politički ustroj Hrvatske, a i sama Srbija, našavši se izvan europskog konteksta, u političkom i ekonomskom smislu ostaje zadugo patuljak u odnosu na Hrvatsku. Srbi u Hrvatskoj ni na državnom ni na lokalnom nivou više nisu dominantni u javnim službama kao nekada, štoviše, sad su s pravom i podzastupljeni. K tome, današnji pridošlice iz Srbije nisu više u funkciji pokoravanja Hrvata kao sudci, milicajci, vojnici, prosvjetni radnici,…nego dolaze kako bi obavljali poslove koje Hrvati ne žele raditi. Da je više pameti, dolazili bi i oni kvalificirani za tehnološki složenije poslove. To bi nesumnjivo samo još pojačalo intenzitet Vučićevih jadikovki i filipika upućivanih prema Hrvatskoj, praćenih elementima opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koje nisu izraz nadmoći nego nemoći jednog ocvalog imperija koji je za svagda ostao bez dragulja u kruni. Stoga, ne bi li bilo fer vrednovati Srbe u Hrvatskoj, baš kao i sve druge, po djelima, a ne po tome što možda nisu baš svim srcem i dušom vezani uz samostalnu Hrvatsku kako bi to Hrvati željeli? Kako bi i bili njome razgaljeni kad im je ona prethodna Hrvatska, socijalistička republika unutar Jugoslavije, prirodno bila draža već i poradi povlaštenog položaja u njoj.

A tko je gdje bio 2011.?

Treba li, dakle, Milorada Pupovca i Borisa Miloševića prosuđivati temeljem mnogim Hrvatima iritantnih emocija i stajališta o prošlosti, ili prema djelima učinjenima za Hrvatsku u novije vrijeme? Uzme li se kao mjerilo potonje, ostaje činjenica kako je u ključnim trenutcima, kad su se dovršavali pregovori s EU, čijim je uspješnim završetkom Hrvatska postigla ključnu stratešku prednost u odnosu na Srbiju, Milorad Pupovac, i tada jezičac na vagi, ipak ostao uz HDZ-ovu ekipu koja je izborila Hrvatskoj mjesto u Europi. I to unatoč snubljenju svjetonazorski mu bližeg kruga oko Ive Josipovića, koji je, posluživši se čak i ulicom, to pošto-poto htio spriječiti i ostaviti Hrvatsku u vrletima zapadnog Balkana. Dotle su mentalni prethodnici onih kojima sada jako smetaju čudni ljudi čudnog imena, a nekada im nisu čak ni kad bi se ženili, Josipoviću služili kao ukras za novogodišnju (pa ne će valjda božićnu?) jelku, upravo onako kako će nedavno poslužiti i Milanoviću, ostajući tako i 2020. tamo gdje su bili 2011. I onda se čude što ih nerazumna protueuropska stajališta, otklon od pozicioniranja u Europi kao temeljnog hrvatskog strateškog oruđa projekcije moći na susjedstvo, u očima svakog iole odgovornog i politički pismenog pojedinca posve diskvalificiraju kao možebitne partnere u vlasti.

Uz to, Pupovac i Milošević su bili dijelom vladajuće većine koja je dojmljivim postignućima u ovim turbulentnim vremenima zadobila povjerenje naroda nezabilježeno od Tuđmana. Na užas politikanata i diletanata, zamjetnoj većini je očito bitnije što se radi nego s kim se radi. No, neke će i dalje sablažnjavati onih 4 milijuna kuna godišnje za Pupovčeve Novosti, pri čemu se ne pitaju nije li bolje da ex-feralovci budu getoizirani u tjedniku srpske manjine mizerne tiraže, nego da ih se čita u svakoj drugoj studentskoj sobi, što je, primjerice, bio slučaj usred rata devedesetih. Uz to će ih sad moriti i briga zbog silnih milijuna kojima će Boris Milošević u Vladi koordinirati aktivnosti usporavanja pražnjenja gotovo već ispražnjenih dijelova Hrvatske, koje etnički Hrvati ni sad, baš kao ni nakon povlačenja Turaka, nisu uspjeli naseliti, dok sami kao alternativu nude „genijalne“ ideje naseljavanja opustjelih hrvatskih krajeva došljacima s kraja svijeta.

Konačno, smanjivanje prava Srbima u Hrvatskoj, čega se bezidejni halapljivo hvataju ne bi li se svidjeli lakomima, površnima i povodljivima, osim što bi se protivilo obvezi preuzetoj pred svijetom kao preduvjet za međunarodno priznanje, čime bi se Hrvatska trajno kompromitirala kao balkanska državica koja ne poštuje preuzete obveze, ugrozilo bi ionako težak položaj Hrvata u BiH. Naime, iako je on institucionalno znatno povoljniji od položaja Srba u Hrvatskoj, prije svega zato što tamošnji Hrvati nisu izgubili rat, u utjecajnom dijelu međunarodne zajednice itekako je još prisutna tendencija ka njihovu izjednačavanju. Zato svaki udarac na Pupovčev gol, koliko god se nekima činio primamljivim, istodobno ostavlja nebranjenim gol Hrvata u BiH, a na koji ne pucaju tamošnji Srbi, nego oni čijeg je eksponenta desnica sad izabrala u Sabor.

Zašto Milanović i „prijatelji“ više ne mogu poludjeti?

Te i takve „desničare“, specijalizirane za golove s prefiksom auto-, Pupovac, kojim su jednako zdravo opsjednuti kao Vučić Hrvatskom, samom pojavom i postojanjem vrijeđa u tolikoj mjeri da su bili spremni u ključnome trenutku pristati i uz jednoga Zorana Milanovića, čak i proglasiti ga mjerom suverenizma, poimanog ne kao težnju za što boljom pozicijom Hrvatske za europskim stolom, nego kao čisti autizam. Što je takvima obična gripica, to je bratu im po koroni, Milanoviću, tek karijes. Pa ju, reče, tako treba i tretirati, inače će ljudi poludjeti. Da, za razliku od Milanovića – koji bi mamio turiste španjolskim modelom pravne regulative borbe protiv korona virusa, koji je koketirao sa švedskim modelom dok je on svom silinom ubirao danak u životima, koji pritom olako previđa kako su obje te zemlje već prošle kroz korona kataklizmu, dok je Hrvatska, hvala Bogu i ljudima koji ju vode, još uvijek u fazi preventive – ljudi doista mogu poludjeti. Gospodin „totalno drukčiji od drugih“ to više ne može! Zato što je već,…hm,… je l’?

Isto tako ni njegovi privjesci na desnom mu reveru ne mogu poludjeti. U neku ruku bi se moglo reći kako su s tim svojim stanjem već u tolikoj mjeri prokuženi da su stekli neku vrstu imuniteta krda. Kao takvi više ne samo što ne mogu poludjeti, nego se nažalost ne mogu ni izliječiti. Zanimljivo, to njihovo stanje prošlo je sličan povijesni hod kao homoseksualnost. Najprije je tretirano kao bolest, potom kao poremećaj, da bi na kraju, onako kako je homoseksualnost priznata kao ravnopravna seksualna orijentacija, to njihovo bilo priznato kao pravo na drukčije mišljenje, ma koliko se to mišljenje sukobljavalo s elementarnim činjenicama i razumom. U uvrnutom svijetu, koji je u takvu stanju normala, prirepak bude onaj koji ima 15 od 16 ministara onome koji ima preostalog jednog, a nisu prirepci oni koji su izjednačivši neizjednačivo doveli Milanovića na Pantovčak. Nisu ničiji prirepci oni koji su se, bilo u saborskim klupama, bilo tijekom kampanje, skupa s SDP-om i ostatcima ostataka RESTART koalicije u svakom segmentu protivili politici koja je zadobila najveće povjerenje naroda. Da bi u konačnici čitava ta anti-logika bila reducirana do apsurda kad su od onoga za koga su rezolutno tvrdili kako ne može biti predsjednik Vlade, cvileći tražili da bira između njih i Pupovca. Pa kako sad da bira onaj kojemu ne daju da odlučuje? I tko bi onda Plenkoviću zamjerio što nije nastavio graditi s onima koji su rušili i građevinu i graditelje, kad već može nastaviti s onima s kojima je dosad gradio, a narod mu za to pokazao palac gore?

Ali rušitelje to njihovo i dalje steže, guši ih iznutra, izjeda im dušu,… pa su navinuti kao verglovi, eto, umislili i kako su ovlašteni tumačiti ono što je do Ustavnoga suda, u vječnoj potrazi za novim, pravednijim izbornim zakonom, prema kojem bi o tome tko će voditi Hrvatsku odlučivali oni koji su dobili po tri ili pet puta manje glasova, a ne oni koji su dobili toliko više. Da, teško je dotaći dno kad padaš u bezdan vlastitih laži i nedosljednosti.

Izgubivši jedinstvo srca i uma, posve su pogubili i moć rasuđivanja, da bi se konačno prebacili na tamnu stranu i prevjerili dopisavši i zaokruživši broj 3 u drugom krugu predsjedničkih izbora. To je njihov politički istočni grijeh, i ta, u grlu im zastala kisela jabuka je zasad jedini opipljivi rezultat njihova djelovanja. A to im može oprostiti samo Onaj kojeg su uvrijedili ponašajući se kao da ne postoji. No, kad su već svojom slobodnom voljom odlučili, kako sve učestalija Milanovićeva poštapalica kaže, otići kvragu, ne moraju tamo za sobom povući i Hrvatsku. Da se to ne dogodi, pouzdana brana je upravo ovakva Vlada, kao kost u grlu svima kojima užasno smeta navodna depresija uslijed solidarnih mjera zaštite u borbi protiv korona virusa, a već godinama se ničim drugim ni ne bave osim širenjem ozračja opće depresije i beznađa. Ne podmeću li danas upravo ti i takvi balvane pod noge Hrvatskoj? I nije li napokon došlo vrijeme da se i njima smanje povlastice, onako kako su se Srbima nakon što su digli ruku na Hrvatsku?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari