Connect with us

Kolumne

Sumrak bogova na hrvatskoj političkoj sceni

Published

on

Dok sam sinoć nakon objave izbornih rezultata gledao u Novinarskom domu blijedog i preneraženog predsjednika Josipovića s crvenom kravatom, sjetio sam se Nietzscheove genijalne dijagnoze o sumraku bogova koji je očito neočekivano zahvatio i hrvatsku političku scenu. U popularnom spisu «Sumrak bogova» (1889.) Nietzsche se obrušio na dekadentnu vladavinu lažnoga morala i praksu njegovih zagovornika. Moral socijalističkoga stada okarakteriziran je kao “volja za negacijom života”, odnosno kao “diktatura priprostih, glupih, površnih i zavidnih”. Socijalizam, smatra Nietzsche, zagovara i promiče životnu formu “morala stada” u kojoj pojedinac traži svoju lažnu sigurnost, prividni oslonac i moć, umjesto da se fokusira na individualnu kreativnost, moć genija i princip odgovornosti za životom. Razumljivo je da socijalističko stado treba svoje pastire i čuvare koji će ga držati na okupu, jedinstvenog i nepokolebljivog u promicanju ideje socijalizma.

Hrvatski bogovi i politički kumiri koji su u proteklih petnaestak godina izišli iz laboratorija Jože Manolića, a uzgajani pod patronatom medijskog mogula Ninoslava Pavića, nakon objave izbornih rezultata postali su obični smrtnici. Nedodirljivi “Rejting efendija”, koji se poput pauna cijelu godinu šepurio na političkoj sceni zahvaljujući prije svega naručenim, skupo plaćenim, predizbornim anketama, sinoć je postao obični smrtnik, prestrašen za vlastitu političku sudbinu. Istodobno je njegovo obezglavljeno partijsko stado vapilo za mesijom koji će muk šoka i beznađa pretvoriti u soteriološki trijumf pobjede. Tiha i vješto vođena, cijelogodišnja predizborna kampanja predsjednika Josipovića, koja je kulminirala u nezapamćenoj popularnosti od 80-ak posto, sinoć se urušila kao kula od karata. Predsjednik je, na opće zaprepaštenje njegovih pristaša, odjednom postao jednak svojoj protukandidatkinji. Ako je vjerovati Hegelu, da, naime, u sumrak počinje također i let Minervine sove, onda će Predsjednikovi analitičari u idućih desetak dana imati pune ruke posla kako bi razotkrili glavne razloge neuspjeha u prvom krugu izbornoga pakla.

Očito je posve zakazala Predsjednikova priča o pravednosti koju je prije pet godina slavodobitno obećao vratiti obespravljenim građanima. Iako je u izbornoj noći “PravDa” doživjela svoj totalni fijasko, Predsjednik je opet potegao ovu klasičnu vrlinu kao čarobnu formulu rekavši već dan nakon izbora u najčitanijim dnevnim novinama da na primjeru rezultata I. V. Sinčića možemo vidjeti kako građani žele više pravednosti nego što je trenutačno posjeduju. Ako se negdje može govoriti o manipulaciji pravednošću u maniri Kafkinih grotesknih slika, onda Josipovićeva priča o ovoj klasičnoj vrlini zavrjeđuje posebnu analitičku pozornost. Kao u Kafkinom “Procesu” Josipovićeva “PravDa” je po potrebi bila božica lova koja je odrađivala svoju ulogu u suptilnom obračunu s neistomišljenicima. “PravDa” je u Josipovićevim rukama najčešće bila božica trijumfa nad poraženima, koje je u pravilu čekala sudbina iz latinske poslovice “Vae victis”. A to bi u prijevodu značilo: nema vas idućih pet godina. Predsjednik je u proteklih pet godina o sebi stvorio idiličnu sliku biblijskog dobrog pastira koji vodi brigu o svome stadu u duhu socijalne pravde i društvene odgovornosti. U nove je pobjede Predsjednik krenuo novim obećanjem da će, naime, jedino promjena Ustava omogućiti izlazak iz gospodarske krize. Došao je konačno i taj trenutak kada preko 60 posto građana nije više vjerovalo u Predsjednikova Potemkinova sela. Odlaskom Josipovića nestat će s političke scene moćni bogovi poput Budimira Lončara koji je kreirao hrvatsku vanjsku politiku, Saše Perkovića koji vedri i oblači unutarnjom politkom. Otići će i Vito Turšić, alfa i omega u donošenju ključnih odluka u znanstvenoj politici u vrijeme HDZ-ove vladavine, danas je Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Ostaje otvoreno pitanje je li glavni Kum svih akcija, u kojima je raskrinkana hrvatska politička mitologija, popularni Milijan Brkić, zvani Vaso, kao što se nagađa u medijima bankrotiranoga mogula Ninoslava Pavića. Organiziranjem donatorskih večera za kampanju Kolinde Grabar-Kitarović Vaso je, naime, u veoma kratkom vremenu uvjerio javnosti da je njegova stranka ipak nešto više od zločinačke organizacije te da je broj poslovnih moćnika koji ne žele gledati Jospovića na televizijskim ekranima još pet godina ipak veći nego što pokazuju ankete popularnosti. Po uzoru na američke kampanje, Vaso je unajmio autobus s popratnom koreografijom obišavši s Kolindom gotovo svaku hrvatsku selendru. Pojava Vase s Kolindom na predizbornim skupovima bila je potvrda da HDZ ipak ozbiljno stoji iza predsjedničke kampanje svoje kandidatkinje. Prema mišljenju uglednih pera iz propalog Pavićeva medijskog imperija Vasi se također pripisuje zasluga da je smislio famozni “projekt Sinčić” kako bi detronizirao nedodirljivo božanstvo s Pantovčaka oduzevši mu preko 16 posto glasova.

Kada gospoda s Pantovčaka i Trga svetoga Marka već tako rado pričaju o socijalnoj pravdi i državi sa socijalnom odgovornošću, dobro je čuti što o svemu u ovo božićno vrijeme misle ljudi koji su ostali bez posla i dostojanstva, bez kruha i ruha. Partija koja se u teoriji poziva na socijaldemokratska načela, a u praksi se pokorava diktaturi tržišnoga kapitala, treba očekivati da će se negdje pojaviti bunt nezadovoljnika koji su, umjesto marša ulicama i ispraznih prijetnji sindikalaca, izabrali revoluciju Facebooka kako bi stvari u državi nazvali pravim imenom. Neosporna je činjenica da se građani koji su ostali bez posla suočavaju s fenomenom nepravednih ovrha i nemilosrdnih deložacija. Koliko je u cijelu tu priču s “izumom Sinčića” involviran simpatični Milijan Brkić Vaso, vidjet ćemo nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora.

Svi oni koji su bili nazočni pri proslavi Kolindinog rezultata u prvom krugu, mogli su se uvjeriti da je riječ o dobro pripremljenoj i vješto vođenoj kampanji. Kolinda je održala blistav govor na temelju kojega joj analitičari daju veće izglede nego prestrašenom prodavaču magle s Pantovčaka. Karamarko je govorio kratko, u stilu J. F. Kennedyja. Utakmica još nije dobivena, igraju se produžetci, a motiva i entuzijazma kod njegovih članova očito ne manjka. Solidan Kolindin rezultat bio bi nedvojbeno još uvjerljiviji, da nije izostala podrška birača iz BiH. Karamarko jamačno ima puno razloga za ljutnju zbog ponašanja Dragana Čovića, šefa HDZ-a iz Mostara. Mjesec dana uoči izbora Čović je pokazao ravnodušnost u pogledu izbora budućega Predsjednika RH. Valjda je očekivao da će Josipović glatko dobiti izbore već u prvom krugu? U tom smislu Čović se potrudio da u Mostaru dočeka Josipovića kao državnika, a ne kao kandidata u predizbornoj kampanji. Organizirao je Josipovićevu predavanje u sveučilišnom amfiteatru na kojem su po naredbi rektorice Ljerke Ostojić morali prisustvovati profesori i studenti Sveučilišta u Mostaru. Predsjednik Josipović je po običaju držao govor o hrvatskoj vanjskoj politici te o odnosima u regiji rekavši, između ostaloga, kako je za njega “neprihvatljiv šengenski zid između RH i BiH.” Stječe se dojam kao da Predsjednik žali što je Hrvatska postala članica Europske unije, odnosno što postaje dio Šengenskog prostora. Za razliku od Josipovića koji je primljen s najvišim državničkim počastima, čelništvo bosansko-hercegovačkog HDZ-a dočekalo je gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u Mostaru na predizbornom skupu u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače gotovo nezainteresirano. Znakovito je da su hercegovački intelektualci unijeli dodatnu pomutnju među birače tvrdnjom da je Ivo Josipović jedini koji indirektno podržava stvaranje trećeg entiteta u BiH. A poruka gospođe Grabar-Kitarović bila je glede zalaganja za Hrvate u BiH više nego jasna: “Podržat ću hrvatske stranke koje traže federalizaciju BiH”.

Dok se slavljenička atmosfera u Hypo centru odvijala u okvirima političke pristojnosti, gledao sam istodobno na HRT-u kako u Novinarskom domu Josipovićeve pristaše, unatoč rezultatima ispod očekivanja, gromoglasno skandiraju “Ivo, Ivo”. Slika me podsjeća na neka “demokratska” vremena prije nego je Ivo završio u Remetincu.

Jure Zovko/Direktno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Advertisement
Comments

Kolumne

Marko Ljubić: Treća smrtonosna zabluda – politička legalizacija Erdutskog sporazuma kao temelja srpskih manjinskih prava

Published

on

By

Planovi federalizacije Republike Hrvatske

Ponajopasnija zabluda ili slabost hrvatske državne politike prema političkom srpstvu u Hrvatskoj, a na taj način izravno i u odnosima s Republikom Srbijom, jest pristajanje i legaliziranje srbijanske, srpske i Pupovčeve interpretacije prava srpske manjine u Hrvatskoj na temelju, kako Pupovac tvrdi i inzistira – međunarodnih sporazuma, počevši od Erdutskog sporazuma preko Tuđmanovog Pisma namjere Vijeću sigurnosti UN-a, do kasnijih zakonskih i ustavnih odredbi.

Pozivajući se na Erdutski sporazum, čija je i prilikom potpisivanja „međunarodnost“ bila isključivo sporedna i u mjeri svjedočenja aktu predstavnika međunarodne zajednice, ali su akt potpisivali Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi iz Podunavlja, Pupovac neizravno, a praktično pokazuje da ne prihvaća manjinski status hrvatskih Srba. Srbi u tom sporazumu nisu imali status međunarodnoga pravnoga subjekta, niti je Podunavlje imalo izvorišnu međunarodnu subjektivnost, nego isključivo značaj uvažavanja zatečene tadašnje činjenice okupacije dijela međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske.

Erdutski sporazum bio je instrument, s jedne strane mirnoga, ali zbog hrvatske političke odlučnosti i vojne spremnosti prisiljenoga srpskog odustajanja od okupacije i imperijalnih namjera, a s druge strane, hrvatskog odustajanja u tom slučaju, od – vojnoga oslobođenja svojih okupiranih teritorija. Ništa drugo.

Zato Erdutski sporazum nikako nije mogao biti temelj srpskih političkih prava u Hrvatskoj.

Taj sporazum ih je umjesto tenkova, trebao dovesti u mogućnost uživanja stečevina hrvatskoga državnoga poretka, a ne stečevina okupacije i nasilja u kojoj i u čemu su do tada živjeli.

Pupovac ne govori o međunarodnom sporazumu zbog svjedoka koji su ga potvrdili, jer su sve institucije koje su ti svjedoci predstavljali priznavali teritorijalnu cjelovitost i državni subjektivitet Republike Hrvatske, ničim nisu priznavali bilo kakav međunarodni subjektivitet pobunjenim Srbima ili paradržavi na okupiranom teritoriju, pa je priča o međunarodnom sporazumu samo zapravo maska za trajnu – internacionalizaciju političkoga srpstva u današnjoj Hrvatskoj, koja je Srbiji i Pupovcu potrebna radi ostvarivanja srpskih političkih, a sve redom neprijateljskih ciljeva.

I to u okviru državnoga poretka današnje Hrvatske.

Zašto Pupovac i sve manjinske srpske institucije u Hrvatskoj inzistiraju toliko na Erdutskom sporazumu?

Vrlo jednostavno.

Zato što je sporazum dokument koji su u jednome specifičnom povjesnom kontekstu potpisale – dvije suprotstavljene strane. Naglašavam ovo dvije strane.

Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi.

U današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj

Na taj način se postiže trajna legalizacija prava na suprotstavljenost i na status dviju strana u okvru jedne forme, ali ne i političke sadržine. Tako se pristaje na egzistenciju u Republici Hrvatskoj i njenome državnome poretku bez stvarnoga priznanja samoga sadržaja hrvatske državnosti.

Zato je posve logično da kontinuitet „srpske strane“ iz toga sporazuma danas u svim institucijama koje personificira Pupovac kadrovski čine Srbi pripadnici javnih, vojnih, političkih, policijskih i svih drugih parainstitucija ondašnje RSK, te njihovi skriveni, a danas otvoreni sponzori i pomagači s prostora pod tadašnjom hrvatskom državnom kontrolom.

Zato u današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj. Jer oni nisu – „druga strana“.

Ako taj termin „dvije strane“ stavimo u kontekst najnovije izjave SNV i ZVO s, kako oni to nazivaju, Velike skupštine Srpskog narodnog vijeća, u kontekst preambule te izjave, gdje Pupovac i njegovi „suborci“, kako ih je noseći „mirotvornu“ i „dobrosusjedsku“ grančicu nazvao srbijanski predsjednik Vučić nazad nekoliko dana shvaćajući njihovo djelovanje u Hrvatskoj očito kao nekakvu trajnu bitku, zahvaćaju duboko u povijest hrvatsko-srpskih odnosa u uvjetima potrage hrvatske nacionalne slobode, stvari postaju puno jasnije.

U izjavi SNV-a i ZVO se polazi s temeljnim preduvjetom suvremenih srpskih zahtjeva u Hrvatskoj „od crkveno-narodnih sabora iz 1706. godine, preko priznavanja ravnopravnosti srpskog naroda s hrvatskim 1867., priznavanja crkveno-narodne autonomije od strane Hrvatskog sabora 1887., do odluka ZAVNOH-a iz 1943. kojima se iznova potvrđuje ravnopravnost i formira Klub srpskih vijećnika“, da bismo došli do Erdutskog sporazuma kao izvorišta suvremenoga srpskoga političkog statusa u Hrvatskoj.

Kriminalizacija samih temelja suvremene hrvatske državnosti

S obzirom da tema ove analize nije analiza konteksta i značenja povijesnih činjenica na koje se Pupovac i njegovi „suborci“ pozivaju danas definirajući svoje zahtjeve, što ćemo ostaviti za neku drugu prigodu i prije svega predstaviti kroz prizmu epohalnoga povijesno-sociološkoga istraživanja Ive Pilara u njegovome djelu „Južnoslavensko pitanje“, s naglaskom na povijesno izvorište srpske imperijalne mitomanije u pravoslavlju SPC-a, samo ću naglasiti da i u ovome kontekstu Pupovac i SNV polaze od – povijesne neutemeljnosti suvremene hrvatske države.

Južnoslavensko pitanje

To je posve na crti osporavanja i žestokih pokušaja kriminalizacije samih temelja suvremene hrvatske državnosti krivotvorinama iz i oko oslobodilačkoga Domovinskog rata, ataku na Hrvatsku „ustašizacijom“ i „fašizacijom“ putem kriminalizacije pozdrava ZDS, preko poistovjećivanja suvremene hrvatske države s krivotvorinama o hrvatskom genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

To je sve dukobo povezano i čini idejni, programski i politički pravac djelovanja današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj i njihovih zagovornika na izdajničkom ili anacionalnom spektru hrvatskih politika.

Zbog toga se Pupovac i njegovi Srbi, zatim njihovi agenti u Hrvatskoj tako grčevito drže – antifašizma, jer ne mogu naći idealniju platformu za stalne nasrtaje na nacionalni hrvatski identitet, ali i kao formulu osporavanja temeljnih nacionalnih državnih odluka na referendumu i u Saboru Republike Hrvatske o samostalnosti Hrvatske, iz čega zajednički proizlazi „reintegracija“ Hrvatske u „region“. Tako zapravo famozna „reintegracija“ na temelju Erdutskog sporazuma u biti nije integracija srpske manjine u Hrvatsku, nego instrument reintegracije Hrvatske u – zajedničku političku integraciju sa Srbijom.

Ponajbolje to pokazuju riječi Pupovčevog suradnika Dejana Mihajlovića tijekom posjeta Vučića Hrvatskoj, koji u kamere i mikrofone HTV-a govori da ne razumije zbog čega se toliko inzistira na međusobnim prijeporima Hrvata i Srba i lošim iskustvima iz neposredne prošlosti, kad imamo toliko zajedničkih „dobrih“ iskustava. Pa u dobra iskustva bez da trepne ubraja zajedničku borbu u Drugom svjetskom ratu, stečevine takvoga antifašizma i tadašnju borbu za – zajedničku državu.

Cilj je da Srbi postanu politički narod u Hrvatskoj

Pupovac Stanimirović

U tom kontekstu valja gledati i programski proglas Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića s početka predizborne kampanje SDSS-a u Zagrebu, na jesen 2015. godine, kada su otvoreno nagovjestili „historijsku mogućnost“ostvarivanja statusa Srba u Hrvatskoj kao „političkog naroda“, a svemu tome je nužno radi ispravnoga razumjevanja ukupnih srpskih političkih težnji i postupaka u suvremenoj Hrvatskoj dodati poslanice patrijarha SPC-a Irineja, koje nikada, ali baš nikada nisu u obraćanju „pravoslavcima“ na području Republike Hrvatske izustile riječ Republika Hrvatska, a jesu locirale svoju „subraću“ na područjima Like, Banije, Korduna, Dalmacije i Slavonije te – Hrvatske.

Zato Vučić i svi srbijanski dužnosnici, te Milorad Pupovac, pravoslavni svećenici u Hrvatskoj i praktično svi Srbi danas koji imaju javni prostor u hrvatskom medijskom i političkom diskursu govore o – srpskoj zajednici u Hrvatskoj.

Ne manjini, nego zajednici.

Jer zajednica otvara mogućnost ustavne preformulacije manjine u – narod.

I, to je cilj.

A izvorište danas, uz sve navedeno iz povijesti, je – krivotvorenje značaja i uloge Erdutskog sporazuma.

Pitamo se u tom sveopćem kontekstu – zašto Srbi u Hrvatskoj i Srbija danas ne priznaju srpsku agresiju na Hrvatsku, zašto država Srbija ne preuzme odgovornost za događaje s početka devedesetih godina, zašto ne daju podatke o poginulima, zašto država Srbija potražuje od Republike Hrvatske podatke o poginulima na hrvatskom državnom teritoriju i u navodnom „građanskom ratu“ na čemu inzistiraju oni i njihovi apologeti i agenti u Hrvatskoj.

Stvar je vrlo jednostavna.

Onoga trenutka kad bi hrvatski Srbi prihvatili definiciju srpske agresije na Hrvatsku, kad bi Republika Srbija i bilo koja srpska nacionalna institucija prihvatila odgovornost za nasrtaj na Republiku Hrvatsku – odrekli bi se imperijalne politike i mita o velikoj Srbiji. A tražeći podatke o nestalim Srbima u Hrvatskoj, ne priznaju posredno kako naivci u Hrvatskoj znaju reći – svoju agresiju, nego upravo suprotno, iskazuju da je i dalje hrvatski državni teritorij pod njihovom političkom nadležnošću.

Drugim riječima, i na taj način odbijaju priznati pravo na državnost hrvatskom narodu.

Posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom

Velika Srbija

Jer, oni ne smiju prihvatiti odgovornost za agresiju, niti misle da ju imaju, jer polaze od činjenice da su se Srbija i tadašnji Srbi borili za povijesne srpske nacionalne prostore i državne interese, pa se to tragom toga ne može ni nazivati agresija. Jer, je to za Srbe bio pokušaj oslobađanja svojih zemalja.

Agresija je stoga Oluja i Bljesak, te svaki pokušaj Republike Hrvatske da suvereno upravlja na svojim područjima u okviru međunarodnih granica Republike Hrvatske koje jednostavno, usprkos diplomatskim odnosima, usprkos realnom postojanju dviju država, srpska politika ne priznaje niti kani priznati.

Niti tu međunarodno-pravnu činjenicu priznaju hrvatski Srbi oko Pupovca.

Zato inzistira na Erdutskom sporazumu.

Dakle, priča o srpskoj agresiji, ponašanju Milorada Pupovca, SPC-a u Hrvatskoj i uopće, ponašanje srpskih institucija u Hrvatskoj danas, jednostavno su posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom.

Što uopće znači riječ – integracija?

Riječ integracija prema Klaiću znači spajanje nekih dijelova u cjelinu, povezivanje, ujedinjavanje. Ako pažljivo osmotrimo, vidjet ćemo da se u hrvatskom političkom i javnom diskursu udomaćila riječ, odnosno izraz – reintegracija.

Zašto?

Na izgled logično, jer hrvatski Srbi ili kako se nazivaju „pobunjeni Srbi“ i jesu bili sastavni dio hrvatskoga teritorija, pučanstva koje je živjelo na tom teritoriju, bili su sastavnica državnoga poretka uređenoga u ustavu i dokumentima ondašnje SR Hrvatske, ali i SFRJ koja je bila zapravo ključna definicijska odrednica svih političkih statusa na području te savezne države. Srbi su imali status naroda, a upravo zbog toga se Pupovac i poziva na povijesne činjenice koje pod različitim okolnostima Srbe drže svojevrsnim partnerom hrvatskim politikama.

Ne sastavnim djelom tih politika, nego – neovisnim partnerom.

Biti sastavni dio hrvatskih nacionalnih politika, značilo bi polaziti od – integracije.

Zato se koristi – reintergacija.

Vrlo je pogrješno i opasno govoriti o – reintegraciji.

Smrtonosno pismo za razvoj velikosrpskih ciljeva

Jer ona podrazumjeva zadržavanje dviju strana u novim uvjetima, polazi od činjenice da je nešto od prije bilo i ostalo posve isto danas, da vrijednosti koje Srbi u novome hrvatskom političkom kontekstu unose u Republiku Hrvatsku ostaju nepromijenjene, što polazi i od statusa političkog naroda u suvremenoj Hrvatskoj, ali i priznavanja svega što su imali kao druga strana s čega su pristupili sporazumu – pa i prava na vojnu pobunu protiv Hrvatske.

Priznajući pravo na takvu interpretaciju Erdutskoga sporazuma kao temelja današnjih srpskih prava u Hrvatskoj, Hrvatska praktično prihvaća i priznaje pravo Srba na vojnu pobunu iz tog razdoblja, ali i politički legalizira neku buduću pobunu i njene ciljeve.

Tuđman

S obzirom da su Erdutski sporazum potpisali Republika Hrvatska i neprijateljska strana, tada „pobunjeni Srbi“, Pupovcu je ultimativno nužno inzistirati na tome sporazumu. Iako se on i SNV tu i tamo, kao i u ovim zahtjevima usputno spomenu i Pisma namjere predsjednika Tuđmana, to pismo im je smrtonosno za velikosrpske ciljeve i političko srbovanje u današnjoj Hrvatskoj.

U tom pismu iz siječnja 1997. godine, na temelju kojega je i došlo od jednogodišnjega produženja mandata UNTAES-a na čelu s američkim umirovljenim generalom Jacques Paul Kleinom, ne postoje dvije strane, niti pobunjeni Srbi, nego jedino – srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj.

To je eksplicitan politički termin, koji je hrvatska država u tome pismu koristila, Vijeće Sigurnosti potvrdilo, to je temeljna kvalifikacija političkoga statusa srpske manjine u Hrvatskoj i to je istodobno – smrt velikosrpskome imperijalizmu.

Zato se ni Srbija ni Pupovac ne pozivaju na to pismo, jer označava kraj svih snova o nekim budućim ostvarenjima na hrvatskomživotnom i povijesnom, te državnom prostoru.

Erdutski sporazum je povijesna kategorija i ništa više. Redom su najugledniji stručnjaci teorije države, prava i ustavnoga prava u Hrvatskoj, naravno ne oni s antifa predznakom i kapitulantskim stavovima o hrvatskoj državnosti, jasno i egzaktno višestruko pokazali i dokazali da Erdutskog sporazuma kao žive i važeće pravne činjenice odavno – nema.

Uvod u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske

Politička legalizacija izrazito opasne terminologije uvod je u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske. Taj zahtjev se ponovo očituje i u tzv. izjavi Velikoga (zamislite samo službenog naziva udruge srpske manjine s takvim povjesnim biljegom u memoriji hrvatskoga naroda) vijeća, koja eksplicitno inzistira na teritorijalnome statusu srpskih institucija u Hrvatskoj, što je izravan akt nepriznavanja hrvatskoga ustavno-pravnoga poretka.

Autonomija je ovdje prijelazni eufemizam do države u državi s teritorijalnom dimenzijom, koju Pupovčevi Srbi i danas u svim ostalim segmentima ostvaruju na temelju pogubnoga Ustavnoga zakona. Tragikomično je bilo gledati izjavu predsjednice republike HINI koja je od nje tražila očitovanje o tim zahtjevima.

Predsjednica te zahtjeve drži izarazom demokratskih prava svakoga u Hrvatskoj, bez uviđanja izravnoga političkoga zahtjeva za federalizacijom Hrvatske, što je atak na ustavno-pravni poredak koga je predsjednica Republike prisegnula – štititi.

Zbog svega toga je posve sinkronizirano srpsko inzistiranje na tzv. antifašizmu u Hrvatskoj, zbog toga načelnik Krnjaka Mihajlović jauče za dobrim odnosima iz vremena kad su se „dva naroda borila za istu državu“ pri čemu taj srpski mladac u Hrvatskoj ne shvaća (ili shvaća a prkosi) da i na taj način izravno osporava ustavno-pravni poredak današnje Republike Hrvatske, jer je on utemljen na političkom i svakom drugom otklonu od „zajedničke države“, zbog toga toliko inzistiranje na mrtvom Erdutskom sporazumu, zbog toga Srbija i Srbi inzistiraju na „dvije istine“ o srpskoj agresiji na Hrvatsku, zbog toga imamo model ustavno-pravnoga ozakonjivanja političkog srpstva u Hrvatskoj, koji je nastao kao plod međunarodnih pritisaka ali i kao plod nevjerojatne neodgovornosti hrvatskih državnih politika, koje su ili zlonamjerno ili idiotski nasjele na – političku legalizaciju statusa političkog srpstva u tzv. modelu riješavanja statusa nacionalnih manjina između dviju država.

Zbog toga konačno Srbija tako teško pristaje i na takav reciprocitet, jer ne želi čak i u posve benignim okolnostima koje njoj izrazito odgovaraju priznati političko hrvatsvo kao kategoriju na svome državnom prostoru, jer, ne priznaje ga uopće kao političku činjenicu ni u Republici Hrvatskoj.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nema napretka bez oslobođanja od postojećega političkog ustrojstva i zloporabe moći

Published

on

By

Kako zaustaviti demografske gubitke?

Na izbornom saboru Istarskoga demokratskoga saveza (IDS) održanoga u subotu 17. veljače u Labinu delegati te hrvatske parlamentarne političke stranke mogli su birati samo jednoga jedinoga kandidata na četverogodišnji mandat na čelu te političke stranke.

Ta, čini se na prvi pogled, nevažna informacija ipak zaslužuje veću pozornost i temeljitiji osvrt ne samo zato što ta politička stranka pojam »demokracije« odnosno »demokratski« ima u samom svom imenu, nego puno više zato što takva praksa ima posljedice u političkom životu cjelokupnoga hrvatskoga društva.

IDS

Neosporno je pravo, u skladu s važećim hrvatskim zakonodavstvom, da ta parlamentarna politička stranka na takav način bira svoje vodstvo pa se ovim osvrtom nipošto ne želi ni na koji način ulaziti u unutarnje stranačke odnose ili u (ne)kompetentnost ili (ne)prikladnost osobe jedinoga kandidata. Ktomu, mediji su javili da je dan prije izborne skupštine postojao kandidat za protukandidata, no on nije dobio dovoljan broj glasova delegata pa je ostao samo jedan kandidat za najvišu stranačku poziciju, što bi značilo da sami delegati izbornoga sabora nisu željeli odnosno marili za demokratsku sliku svoje političke stranke.

Činjenica da neka parlamentarna politička stranka nakon tolikih godina procesa tranzicije i demokratizacije hrvatskoga društva nema potrebe voditi brigu o svojoj demokratskoj slici pred općom javnošću trebala bi pobuditi zabrinutost, ne samo članova takve političke stranke, nego i svih demokratski orijentiranih hrvatskih građana.

Važna je stranačka podobnost

Premda se na prvi pogled može činiti da je za hrvatsko društvo gotovo irelevantno što se događa u nekoj političkoj stranci kad se čelnik te stranke zapravo ne može birati, nego samo potvrđivati, u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti to je znak za uzbunu, i to zbog više razloga.

Prvi je razlog što hrvatsko društvo još uvijek vrlo sporo izlazi iz komunističkoga totalitarnoga režima u kojem je sve konce javnoga, političkoga, kulturnoga i društvenoga života držala jedna jedina politička partija i što su vrlo brojni pripadnici te političke partije, te brojni sinovi i kćeri vodećih članova te partije, protagonisti u gotovo svim današnjim političkim strankama.

Već zbog te okolnosti sve bi političke stranke, ako stvarno žele biti demokratske i ako žele pridonositi izgradnji demokratskoga društva, morale svjesno učiniti odmak od bivše partije i njezinih oblika unutarstranačkih funkcioniranja, pa i »biranja« čelnih ljudi.

Drugi, ne manje važan, razlog za dizanje uzbune zbog demokratskoga deficita u samim relevantnim političkim strankama je u činjenici da relevantne političke stranke dijele kolač moći, vlasti na raznim razinama, ponašajući se vrlo često po modelu bivše jedine partije.

Premda je nespojivo sa stvarnim demokratskim poretkom i demokratskim ustrojem društva, u današnjem hrvatskom društvu za svakoga tko želi na ikoji način napredovati u strukturama vlasti, prema odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici još je uvijek važnija stranačka pripadnost, javno simpatiziranje određene političke stranke negoli sposobnost, kompetentnost, radinost, poštenje…

Drugim riječima, premda to nitko ne želi otvoreno priznati ili tako nazivati, u današnjem hrvatskom društvu i dalje je najvažnija politička i ideološka podobnost. Dok je u komunističkom režimu postojala jasna podjela na »naše«, tj. partijske članove, simpatizere i podobnike i »ostale«, tj. građane drugoga reda, danas je ta podjela kompleksnija jer je na sceni više relevantnih političkih stranaka i svaka od njih još uvijek preferira za sva napredovanja svoje članove i simpatizere – dakle svoje podobnike, a to istodobno znači da drugi, svi oni izvan tih krugova, nemaju prave prilike ma koliko bili kompetentni, radini, pošteni.

Vladavina partitokracija

Takvo strukturiranje moći u suvremenom hrvatskom društvu zapravo je vladavina partitokracije, u kojoj stranačka politika, na svim razinama gdje god joj je to moguće, prožima cjelokupni društveni život i sudbinski utječe na život ljudi, na napredovanje u strukturama vlasti, u odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici.

Budući da kolač moći i vlasti dijeli više relevantnih političkih stranka, nema više one klasične i jednoznačne podjele na »naše« i »ostale« na razini cjelokupnoga hrvatskoga društva. Ipak, taj model živi na svim razinama ovisno o tome koja politička stranka ili koalicija kontrolira koju razinu moći i vlasti.

U postojećoj partitokraciji, koja vođama političkih stranaka daje gotovo neograničenu vlast u stranci, korijen je političke i svake druge korupcije, nepotizma i onemogućavanja sposobnih, kompetentnih i poštenih.

Dok se god Hrvatska ne oslobodi toga društvenoga političkoga ustrojstva i zloporabe moći, ne će moći napredovati ni na kojem planu: ni u tranziciji, demokraciji, ni u gospodarstvu ni u kvaliteti života. Dok je god na djelu takva zloporaba političke moći i vlasti, mnogi sposobni, često s čitavim svojim obiteljima, morat će svoje mjesto i svoj kruh tražiti pod suncem tuđega neba.

Želi li mijenjati postojeće neprihvatljivo stanje, Hrvatska mora smoći snage te na nov način zakonski definirati i funkcioniranje političkih stranaka (možda ih čak natjerati zakonom da moraju imati unutarnje legalne frakcije), donijeti nova izborna pravila koja će omogućiti biračima birati određene osobe s imenom i prezimenom umjesto otuđenih i manipulativnih stranačkih lista, i točno propisati koje su funkcije političke, te se usklađuju s Izbornim rezultatima, a koje su funkcije stručne u koje se politika ne smije miješati. 0 tim zakonskim ustrojstvenim promjenama ovisi zaustavljanje i iseljavanja i demografskih gubitaka.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Continue Reading