Pratite nas

Kolumne

Sumrak bogova na hrvatskoj političkoj sceni

Objavljeno

na

Dok sam sinoć nakon objave izbornih rezultata gledao u Novinarskom domu blijedog i preneraženog predsjednika Josipovića s crvenom kravatom, sjetio sam se Nietzscheove genijalne dijagnoze o sumraku bogova koji je očito neočekivano zahvatio i hrvatsku političku scenu. U popularnom spisu «Sumrak bogova» (1889.) Nietzsche se obrušio na dekadentnu vladavinu lažnoga morala i praksu njegovih zagovornika. Moral socijalističkoga stada okarakteriziran je kao “volja za negacijom života”, odnosno kao “diktatura priprostih, glupih, površnih i zavidnih”. Socijalizam, smatra Nietzsche, zagovara i promiče životnu formu “morala stada” u kojoj pojedinac traži svoju lažnu sigurnost, prividni oslonac i moć, umjesto da se fokusira na individualnu kreativnost, moć genija i princip odgovornosti za životom. Razumljivo je da socijalističko stado treba svoje pastire i čuvare koji će ga držati na okupu, jedinstvenog i nepokolebljivog u promicanju ideje socijalizma.

Hrvatski bogovi i politički kumiri koji su u proteklih petnaestak godina izišli iz laboratorija Jože Manolića, a uzgajani pod patronatom medijskog mogula Ninoslava Pavića, nakon objave izbornih rezultata postali su obični smrtnici. Nedodirljivi “Rejting efendija”, koji se poput pauna cijelu godinu šepurio na političkoj sceni zahvaljujući prije svega naručenim, skupo plaćenim, predizbornim anketama, sinoć je postao obični smrtnik, prestrašen za vlastitu političku sudbinu. Istodobno je njegovo obezglavljeno partijsko stado vapilo za mesijom koji će muk šoka i beznađa pretvoriti u soteriološki trijumf pobjede. Tiha i vješto vođena, cijelogodišnja predizborna kampanja predsjednika Josipovića, koja je kulminirala u nezapamćenoj popularnosti od 80-ak posto, sinoć se urušila kao kula od karata. Predsjednik je, na opće zaprepaštenje njegovih pristaša, odjednom postao jednak svojoj protukandidatkinji. Ako je vjerovati Hegelu, da, naime, u sumrak počinje također i let Minervine sove, onda će Predsjednikovi analitičari u idućih desetak dana imati pune ruke posla kako bi razotkrili glavne razloge neuspjeha u prvom krugu izbornoga pakla.

Očito je posve zakazala Predsjednikova priča o pravednosti koju je prije pet godina slavodobitno obećao vratiti obespravljenim građanima. Iako je u izbornoj noći “PravDa” doživjela svoj totalni fijasko, Predsjednik je opet potegao ovu klasičnu vrlinu kao čarobnu formulu rekavši već dan nakon izbora u najčitanijim dnevnim novinama da na primjeru rezultata I. V. Sinčića možemo vidjeti kako građani žele više pravednosti nego što je trenutačno posjeduju. Ako se negdje može govoriti o manipulaciji pravednošću u maniri Kafkinih grotesknih slika, onda Josipovićeva priča o ovoj klasičnoj vrlini zavrjeđuje posebnu analitičku pozornost. Kao u Kafkinom “Procesu” Josipovićeva “PravDa” je po potrebi bila božica lova koja je odrađivala svoju ulogu u suptilnom obračunu s neistomišljenicima. “PravDa” je u Josipovićevim rukama najčešće bila božica trijumfa nad poraženima, koje je u pravilu čekala sudbina iz latinske poslovice “Vae victis”. A to bi u prijevodu značilo: nema vas idućih pet godina. Predsjednik je u proteklih pet godina o sebi stvorio idiličnu sliku biblijskog dobrog pastira koji vodi brigu o svome stadu u duhu socijalne pravde i društvene odgovornosti. U nove je pobjede Predsjednik krenuo novim obećanjem da će, naime, jedino promjena Ustava omogućiti izlazak iz gospodarske krize. Došao je konačno i taj trenutak kada preko 60 posto građana nije više vjerovalo u Predsjednikova Potemkinova sela. Odlaskom Josipovića nestat će s političke scene moćni bogovi poput Budimira Lončara koji je kreirao hrvatsku vanjsku politiku, Saše Perkovića koji vedri i oblači unutarnjom politkom. Otići će i Vito Turšić, alfa i omega u donošenju ključnih odluka u znanstvenoj politici u vrijeme HDZ-ove vladavine, danas je Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Ostaje otvoreno pitanje je li glavni Kum svih akcija, u kojima je raskrinkana hrvatska politička mitologija, popularni Milijan Brkić, zvani Vaso, kao što se nagađa u medijima bankrotiranoga mogula Ninoslava Pavića. Organiziranjem donatorskih večera za kampanju Kolinde Grabar-Kitarović Vaso je, naime, u veoma kratkom vremenu uvjerio javnosti da je njegova stranka ipak nešto više od zločinačke organizacije te da je broj poslovnih moćnika koji ne žele gledati Jospovića na televizijskim ekranima još pet godina ipak veći nego što pokazuju ankete popularnosti. Po uzoru na američke kampanje, Vaso je unajmio autobus s popratnom koreografijom obišavši s Kolindom gotovo svaku hrvatsku selendru. Pojava Vase s Kolindom na predizbornim skupovima bila je potvrda da HDZ ipak ozbiljno stoji iza predsjedničke kampanje svoje kandidatkinje. Prema mišljenju uglednih pera iz propalog Pavićeva medijskog imperija Vasi se također pripisuje zasluga da je smislio famozni “projekt Sinčić” kako bi detronizirao nedodirljivo božanstvo s Pantovčaka oduzevši mu preko 16 posto glasova.

Kada gospoda s Pantovčaka i Trga svetoga Marka već tako rado pričaju o socijalnoj pravdi i državi sa socijalnom odgovornošću, dobro je čuti što o svemu u ovo božićno vrijeme misle ljudi koji su ostali bez posla i dostojanstva, bez kruha i ruha. Partija koja se u teoriji poziva na socijaldemokratska načela, a u praksi se pokorava diktaturi tržišnoga kapitala, treba očekivati da će se negdje pojaviti bunt nezadovoljnika koji su, umjesto marša ulicama i ispraznih prijetnji sindikalaca, izabrali revoluciju Facebooka kako bi stvari u državi nazvali pravim imenom. Neosporna je činjenica da se građani koji su ostali bez posla suočavaju s fenomenom nepravednih ovrha i nemilosrdnih deložacija. Koliko je u cijelu tu priču s “izumom Sinčića” involviran simpatični Milijan Brkić Vaso, vidjet ćemo nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora.

Svi oni koji su bili nazočni pri proslavi Kolindinog rezultata u prvom krugu, mogli su se uvjeriti da je riječ o dobro pripremljenoj i vješto vođenoj kampanji. Kolinda je održala blistav govor na temelju kojega joj analitičari daju veće izglede nego prestrašenom prodavaču magle s Pantovčaka. Karamarko je govorio kratko, u stilu J. F. Kennedyja. Utakmica još nije dobivena, igraju se produžetci, a motiva i entuzijazma kod njegovih članova očito ne manjka. Solidan Kolindin rezultat bio bi nedvojbeno još uvjerljiviji, da nije izostala podrška birača iz BiH. Karamarko jamačno ima puno razloga za ljutnju zbog ponašanja Dragana Čovića, šefa HDZ-a iz Mostara. Mjesec dana uoči izbora Čović je pokazao ravnodušnost u pogledu izbora budućega Predsjednika RH. Valjda je očekivao da će Josipović glatko dobiti izbore već u prvom krugu? U tom smislu Čović se potrudio da u Mostaru dočeka Josipovića kao državnika, a ne kao kandidata u predizbornoj kampanji. Organizirao je Josipovićevu predavanje u sveučilišnom amfiteatru na kojem su po naredbi rektorice Ljerke Ostojić morali prisustvovati profesori i studenti Sveučilišta u Mostaru. Predsjednik Josipović je po običaju držao govor o hrvatskoj vanjskoj politici te o odnosima u regiji rekavši, između ostaloga, kako je za njega “neprihvatljiv šengenski zid između RH i BiH.” Stječe se dojam kao da Predsjednik žali što je Hrvatska postala članica Europske unije, odnosno što postaje dio Šengenskog prostora. Za razliku od Josipovića koji je primljen s najvišim državničkim počastima, čelništvo bosansko-hercegovačkog HDZ-a dočekalo je gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u Mostaru na predizbornom skupu u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače gotovo nezainteresirano. Znakovito je da su hercegovački intelektualci unijeli dodatnu pomutnju među birače tvrdnjom da je Ivo Josipović jedini koji indirektno podržava stvaranje trećeg entiteta u BiH. A poruka gospođe Grabar-Kitarović bila je glede zalaganja za Hrvate u BiH više nego jasna: “Podržat ću hrvatske stranke koje traže federalizaciju BiH”.

Dok se slavljenička atmosfera u Hypo centru odvijala u okvirima političke pristojnosti, gledao sam istodobno na HRT-u kako u Novinarskom domu Josipovićeve pristaše, unatoč rezultatima ispod očekivanja, gromoglasno skandiraju “Ivo, Ivo”. Slika me podsjeća na neka “demokratska” vremena prije nego je Ivo završio u Remetincu.

Jure Zovko/Direktno.hr

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Zemlja bi se zatresla da je Bozanić zapjevao o Juri i Bobanu

Objavljeno

na

Objavio

Nazočnost Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, na obilježavanju godišnjice osnivanja Republike Srpske 9. siječnja izazvala je burne reakcije u Hrvatskoj, a da o Baščaršiji i ne govorimo. Mustafa Cerić, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa, šalje brižno „prijateljsko“ pismo Hrvatima, pišući o Čoviću i Dodiku kao potpaljivačima bosanske vatre i djeliteljima BiH na tragu Milošević-Tuđmanova dogovora. Osudama se pridružio SPD-ov zastupnik u Bundestagu Josip Juratović, piše: Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Vrh HDZ-a u Hrvatskoj nije kritizirao Čovića, ali ga nije ni branio. Točno bi bilo reći: ogradio se, ali budući da je veleposlanik Ivan Del Vechio, koji je pravio Čoviću društvo, smijenjen, može se lako zaključiti što on misli o Čovićevu putu u Banju Luku.

Formalni prigovor odnosi se na odluku Ustavnog suda BiH, kojom je spomenuti datum proglašen neustavnim. Posebno je suspektno to što je na akademiji upriličenoj ovim povodom dodijeljeno priznanje Slavku Lisici, osuđenom za ratne zločine u Hrvatskoj. Može nam se ne sviđati uopće postojanje Republike Srpske, koja baštini genocidna djela Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i ostalih.

No, postoje i dvije važne političke okolnosti o kojima bi moralno osjetljivi kritičari morali voditi računa. Kako god okrenuli, RS je prema međunarodnom sporazumu država u državi i tu činjenicu nitko više ne može niti želi opozvati.

Drugo, Hrvati u BiH nemaju izbora. Oni su u onom dijelu BiH koji se naziva federacijom, koja to nije, izvrgnuti neviđenim pritiscima, manipulacijama i podvalama od strane federalnih partnera i naprosto su gurnuti u suradnju s Dodikom.

Jedan drugi skup održan u Zagrebu uoči pravoslavnog Božića nije ništa manje problematičan. I ove godine na domjenku SNV i Srpske pravoslavne crkve okupili su se premijer, pet ministara, vodeći oporbeni političari. Krešimir Beljak je prizivao novo bratstvo i jedinstvo i dobio nagradu „Svetozar Pribičević“, kao da je Pribičević obijao tuđe automobile. Nagrađeni su i propagatori srpskog mita o Jasenovcu.

Plenković je upozorio na to da nema pomirenja bez istine koja se zove (veliko)srpska agresija i na sebe navukao bijes beogradske čaršije. Svi su se poklonili Prvoslavu Porfiriju Periću, mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom, predsjednica mu je upriličila poseban prijam, a na njihovu nesreću, upravo je društvene mreže zapljusnula snimka „koncerta“ s Fruške gore, na kojemu pravoslavni svećenik držeći dvogodišnjaka u naručju, lupa šakom o stol i dirigira desetogodišnjacima koji zanosno pjevaju o Draži i Momčilu.

Eh, zemlja bi se zatresla da je Bozanić zapjevao o Juri i Bobanu.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari