Pratite nas

Kolumne

Sumrak bogova na hrvatskoj političkoj sceni

Objavljeno

na

Dok sam sinoć nakon objave izbornih rezultata gledao u Novinarskom domu blijedog i preneraženog predsjednika Josipovića s crvenom kravatom, sjetio sam se Nietzscheove genijalne dijagnoze o sumraku bogova koji je očito neočekivano zahvatio i hrvatsku političku scenu. U popularnom spisu «Sumrak bogova» (1889.) Nietzsche se obrušio na dekadentnu vladavinu lažnoga morala i praksu njegovih zagovornika. Moral socijalističkoga stada okarakteriziran je kao “volja za negacijom života”, odnosno kao “diktatura priprostih, glupih, površnih i zavidnih”. Socijalizam, smatra Nietzsche, zagovara i promiče životnu formu “morala stada” u kojoj pojedinac traži svoju lažnu sigurnost, prividni oslonac i moć, umjesto da se fokusira na individualnu kreativnost, moć genija i princip odgovornosti za životom. Razumljivo je da socijalističko stado treba svoje pastire i čuvare koji će ga držati na okupu, jedinstvenog i nepokolebljivog u promicanju ideje socijalizma.

Hrvatski bogovi i politički kumiri koji su u proteklih petnaestak godina izišli iz laboratorija Jože Manolića, a uzgajani pod patronatom medijskog mogula Ninoslava Pavića, nakon objave izbornih rezultata postali su obični smrtnici. Nedodirljivi “Rejting efendija”, koji se poput pauna cijelu godinu šepurio na političkoj sceni zahvaljujući prije svega naručenim, skupo plaćenim, predizbornim anketama, sinoć je postao obični smrtnik, prestrašen za vlastitu političku sudbinu. Istodobno je njegovo obezglavljeno partijsko stado vapilo za mesijom koji će muk šoka i beznađa pretvoriti u soteriološki trijumf pobjede. Tiha i vješto vođena, cijelogodišnja predizborna kampanja predsjednika Josipovića, koja je kulminirala u nezapamćenoj popularnosti od 80-ak posto, sinoć se urušila kao kula od karata. Predsjednik je, na opće zaprepaštenje njegovih pristaša, odjednom postao jednak svojoj protukandidatkinji. Ako je vjerovati Hegelu, da, naime, u sumrak počinje također i let Minervine sove, onda će Predsjednikovi analitičari u idućih desetak dana imati pune ruke posla kako bi razotkrili glavne razloge neuspjeha u prvom krugu izbornoga pakla.

Očito je posve zakazala Predsjednikova priča o pravednosti koju je prije pet godina slavodobitno obećao vratiti obespravljenim građanima. Iako je u izbornoj noći “PravDa” doživjela svoj totalni fijasko, Predsjednik je opet potegao ovu klasičnu vrlinu kao čarobnu formulu rekavši već dan nakon izbora u najčitanijim dnevnim novinama da na primjeru rezultata I. V. Sinčića možemo vidjeti kako građani žele više pravednosti nego što je trenutačno posjeduju. Ako se negdje može govoriti o manipulaciji pravednošću u maniri Kafkinih grotesknih slika, onda Josipovićeva priča o ovoj klasičnoj vrlini zavrjeđuje posebnu analitičku pozornost. Kao u Kafkinom “Procesu” Josipovićeva “PravDa” je po potrebi bila božica lova koja je odrađivala svoju ulogu u suptilnom obračunu s neistomišljenicima. “PravDa” je u Josipovićevim rukama najčešće bila božica trijumfa nad poraženima, koje je u pravilu čekala sudbina iz latinske poslovice “Vae victis”. A to bi u prijevodu značilo: nema vas idućih pet godina. Predsjednik je u proteklih pet godina o sebi stvorio idiličnu sliku biblijskog dobrog pastira koji vodi brigu o svome stadu u duhu socijalne pravde i društvene odgovornosti. U nove je pobjede Predsjednik krenuo novim obećanjem da će, naime, jedino promjena Ustava omogućiti izlazak iz gospodarske krize. Došao je konačno i taj trenutak kada preko 60 posto građana nije više vjerovalo u Predsjednikova Potemkinova sela. Odlaskom Josipovića nestat će s političke scene moćni bogovi poput Budimira Lončara koji je kreirao hrvatsku vanjsku politiku, Saše Perkovića koji vedri i oblači unutarnjom politkom. Otići će i Vito Turšić, alfa i omega u donošenju ključnih odluka u znanstvenoj politici u vrijeme HDZ-ove vladavine, danas je Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Ostaje otvoreno pitanje je li glavni Kum svih akcija, u kojima je raskrinkana hrvatska politička mitologija, popularni Milijan Brkić, zvani Vaso, kao što se nagađa u medijima bankrotiranoga mogula Ninoslava Pavića. Organiziranjem donatorskih večera za kampanju Kolinde Grabar-Kitarović Vaso je, naime, u veoma kratkom vremenu uvjerio javnosti da je njegova stranka ipak nešto više od zločinačke organizacije te da je broj poslovnih moćnika koji ne žele gledati Jospovića na televizijskim ekranima još pet godina ipak veći nego što pokazuju ankete popularnosti. Po uzoru na američke kampanje, Vaso je unajmio autobus s popratnom koreografijom obišavši s Kolindom gotovo svaku hrvatsku selendru. Pojava Vase s Kolindom na predizbornim skupovima bila je potvrda da HDZ ipak ozbiljno stoji iza predsjedničke kampanje svoje kandidatkinje. Prema mišljenju uglednih pera iz propalog Pavićeva medijskog imperija Vasi se također pripisuje zasluga da je smislio famozni “projekt Sinčić” kako bi detronizirao nedodirljivo božanstvo s Pantovčaka oduzevši mu preko 16 posto glasova.

Kada gospoda s Pantovčaka i Trga svetoga Marka već tako rado pričaju o socijalnoj pravdi i državi sa socijalnom odgovornošću, dobro je čuti što o svemu u ovo božićno vrijeme misle ljudi koji su ostali bez posla i dostojanstva, bez kruha i ruha. Partija koja se u teoriji poziva na socijaldemokratska načela, a u praksi se pokorava diktaturi tržišnoga kapitala, treba očekivati da će se negdje pojaviti bunt nezadovoljnika koji su, umjesto marša ulicama i ispraznih prijetnji sindikalaca, izabrali revoluciju Facebooka kako bi stvari u državi nazvali pravim imenom. Neosporna je činjenica da se građani koji su ostali bez posla suočavaju s fenomenom nepravednih ovrha i nemilosrdnih deložacija. Koliko je u cijelu tu priču s “izumom Sinčića” involviran simpatični Milijan Brkić Vaso, vidjet ćemo nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora.

Svi oni koji su bili nazočni pri proslavi Kolindinog rezultata u prvom krugu, mogli su se uvjeriti da je riječ o dobro pripremljenoj i vješto vođenoj kampanji. Kolinda je održala blistav govor na temelju kojega joj analitičari daju veće izglede nego prestrašenom prodavaču magle s Pantovčaka. Karamarko je govorio kratko, u stilu J. F. Kennedyja. Utakmica još nije dobivena, igraju se produžetci, a motiva i entuzijazma kod njegovih članova očito ne manjka. Solidan Kolindin rezultat bio bi nedvojbeno još uvjerljiviji, da nije izostala podrška birača iz BiH. Karamarko jamačno ima puno razloga za ljutnju zbog ponašanja Dragana Čovića, šefa HDZ-a iz Mostara. Mjesec dana uoči izbora Čović je pokazao ravnodušnost u pogledu izbora budućega Predsjednika RH. Valjda je očekivao da će Josipović glatko dobiti izbore već u prvom krugu? U tom smislu Čović se potrudio da u Mostaru dočeka Josipovića kao državnika, a ne kao kandidata u predizbornoj kampanji. Organizirao je Josipovićevu predavanje u sveučilišnom amfiteatru na kojem su po naredbi rektorice Ljerke Ostojić morali prisustvovati profesori i studenti Sveučilišta u Mostaru. Predsjednik Josipović je po običaju držao govor o hrvatskoj vanjskoj politici te o odnosima u regiji rekavši, između ostaloga, kako je za njega “neprihvatljiv šengenski zid između RH i BiH.” Stječe se dojam kao da Predsjednik žali što je Hrvatska postala članica Europske unije, odnosno što postaje dio Šengenskog prostora. Za razliku od Josipovića koji je primljen s najvišim državničkim počastima, čelništvo bosansko-hercegovačkog HDZ-a dočekalo je gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u Mostaru na predizbornom skupu u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače gotovo nezainteresirano. Znakovito je da su hercegovački intelektualci unijeli dodatnu pomutnju među birače tvrdnjom da je Ivo Josipović jedini koji indirektno podržava stvaranje trećeg entiteta u BiH. A poruka gospođe Grabar-Kitarović bila je glede zalaganja za Hrvate u BiH više nego jasna: “Podržat ću hrvatske stranke koje traže federalizaciju BiH”.

Dok se slavljenička atmosfera u Hypo centru odvijala u okvirima političke pristojnosti, gledao sam istodobno na HRT-u kako u Novinarskom domu Josipovićeve pristaše, unatoč rezultatima ispod očekivanja, gromoglasno skandiraju “Ivo, Ivo”. Slika me podsjeća na neka “demokratska” vremena prije nego je Ivo završio u Remetincu.

Jure Zovko/Direktno.hr

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari