Pratite nas

Kolumne

Sumrak bogova na hrvatskoj političkoj sceni

Objavljeno

na

Dok sam sinoć nakon objave izbornih rezultata gledao u Novinarskom domu blijedog i preneraženog predsjednika Josipovića s crvenom kravatom, sjetio sam se Nietzscheove genijalne dijagnoze o sumraku bogova koji je očito neočekivano zahvatio i hrvatsku političku scenu. U popularnom spisu «Sumrak bogova» (1889.) Nietzsche se obrušio na dekadentnu vladavinu lažnoga morala i praksu njegovih zagovornika. Moral socijalističkoga stada okarakteriziran je kao “volja za negacijom života”, odnosno kao “diktatura priprostih, glupih, površnih i zavidnih”. Socijalizam, smatra Nietzsche, zagovara i promiče životnu formu “morala stada” u kojoj pojedinac traži svoju lažnu sigurnost, prividni oslonac i moć, umjesto da se fokusira na individualnu kreativnost, moć genija i princip odgovornosti za životom. Razumljivo je da socijalističko stado treba svoje pastire i čuvare koji će ga držati na okupu, jedinstvenog i nepokolebljivog u promicanju ideje socijalizma.

Hrvatski bogovi i politički kumiri koji su u proteklih petnaestak godina izišli iz laboratorija Jože Manolića, a uzgajani pod patronatom medijskog mogula Ninoslava Pavića, nakon objave izbornih rezultata postali su obični smrtnici. Nedodirljivi “Rejting efendija”, koji se poput pauna cijelu godinu šepurio na političkoj sceni zahvaljujući prije svega naručenim, skupo plaćenim, predizbornim anketama, sinoć je postao obični smrtnik, prestrašen za vlastitu političku sudbinu. Istodobno je njegovo obezglavljeno partijsko stado vapilo za mesijom koji će muk šoka i beznađa pretvoriti u soteriološki trijumf pobjede. Tiha i vješto vođena, cijelogodišnja predizborna kampanja predsjednika Josipovića, koja je kulminirala u nezapamćenoj popularnosti od 80-ak posto, sinoć se urušila kao kula od karata. Predsjednik je, na opće zaprepaštenje njegovih pristaša, odjednom postao jednak svojoj protukandidatkinji. Ako je vjerovati Hegelu, da, naime, u sumrak počinje također i let Minervine sove, onda će Predsjednikovi analitičari u idućih desetak dana imati pune ruke posla kako bi razotkrili glavne razloge neuspjeha u prvom krugu izbornoga pakla.

Očito je posve zakazala Predsjednikova priča o pravednosti koju je prije pet godina slavodobitno obećao vratiti obespravljenim građanima. Iako je u izbornoj noći “PravDa” doživjela svoj totalni fijasko, Predsjednik je opet potegao ovu klasičnu vrlinu kao čarobnu formulu rekavši već dan nakon izbora u najčitanijim dnevnim novinama da na primjeru rezultata I. V. Sinčića možemo vidjeti kako građani žele više pravednosti nego što je trenutačno posjeduju. Ako se negdje može govoriti o manipulaciji pravednošću u maniri Kafkinih grotesknih slika, onda Josipovićeva priča o ovoj klasičnoj vrlini zavrjeđuje posebnu analitičku pozornost. Kao u Kafkinom “Procesu” Josipovićeva “PravDa” je po potrebi bila božica lova koja je odrađivala svoju ulogu u suptilnom obračunu s neistomišljenicima. “PravDa” je u Josipovićevim rukama najčešće bila božica trijumfa nad poraženima, koje je u pravilu čekala sudbina iz latinske poslovice “Vae victis”. A to bi u prijevodu značilo: nema vas idućih pet godina. Predsjednik je u proteklih pet godina o sebi stvorio idiličnu sliku biblijskog dobrog pastira koji vodi brigu o svome stadu u duhu socijalne pravde i društvene odgovornosti. U nove je pobjede Predsjednik krenuo novim obećanjem da će, naime, jedino promjena Ustava omogućiti izlazak iz gospodarske krize. Došao je konačno i taj trenutak kada preko 60 posto građana nije više vjerovalo u Predsjednikova Potemkinova sela. Odlaskom Josipovića nestat će s političke scene moćni bogovi poput Budimira Lončara koji je kreirao hrvatsku vanjsku politiku, Saše Perkovića koji vedri i oblači unutarnjom politkom. Otići će i Vito Turšić, alfa i omega u donošenju ključnih odluka u znanstvenoj politici u vrijeme HDZ-ove vladavine, danas je Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Ostaje otvoreno pitanje je li glavni Kum svih akcija, u kojima je raskrinkana hrvatska politička mitologija, popularni Milijan Brkić, zvani Vaso, kao što se nagađa u medijima bankrotiranoga mogula Ninoslava Pavića. Organiziranjem donatorskih večera za kampanju Kolinde Grabar-Kitarović Vaso je, naime, u veoma kratkom vremenu uvjerio javnosti da je njegova stranka ipak nešto više od zločinačke organizacije te da je broj poslovnih moćnika koji ne žele gledati Jospovića na televizijskim ekranima još pet godina ipak veći nego što pokazuju ankete popularnosti. Po uzoru na američke kampanje, Vaso je unajmio autobus s popratnom koreografijom obišavši s Kolindom gotovo svaku hrvatsku selendru. Pojava Vase s Kolindom na predizbornim skupovima bila je potvrda da HDZ ipak ozbiljno stoji iza predsjedničke kampanje svoje kandidatkinje. Prema mišljenju uglednih pera iz propalog Pavićeva medijskog imperija Vasi se također pripisuje zasluga da je smislio famozni “projekt Sinčić” kako bi detronizirao nedodirljivo božanstvo s Pantovčaka oduzevši mu preko 16 posto glasova.

Kada gospoda s Pantovčaka i Trga svetoga Marka već tako rado pričaju o socijalnoj pravdi i državi sa socijalnom odgovornošću, dobro je čuti što o svemu u ovo božićno vrijeme misle ljudi koji su ostali bez posla i dostojanstva, bez kruha i ruha. Partija koja se u teoriji poziva na socijaldemokratska načela, a u praksi se pokorava diktaturi tržišnoga kapitala, treba očekivati da će se negdje pojaviti bunt nezadovoljnika koji su, umjesto marša ulicama i ispraznih prijetnji sindikalaca, izabrali revoluciju Facebooka kako bi stvari u državi nazvali pravim imenom. Neosporna je činjenica da se građani koji su ostali bez posla suočavaju s fenomenom nepravednih ovrha i nemilosrdnih deložacija. Koliko je u cijelu tu priču s “izumom Sinčića” involviran simpatični Milijan Brkić Vaso, vidjet ćemo nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora.

Svi oni koji su bili nazočni pri proslavi Kolindinog rezultata u prvom krugu, mogli su se uvjeriti da je riječ o dobro pripremljenoj i vješto vođenoj kampanji. Kolinda je održala blistav govor na temelju kojega joj analitičari daju veće izglede nego prestrašenom prodavaču magle s Pantovčaka. Karamarko je govorio kratko, u stilu J. F. Kennedyja. Utakmica još nije dobivena, igraju se produžetci, a motiva i entuzijazma kod njegovih članova očito ne manjka. Solidan Kolindin rezultat bio bi nedvojbeno još uvjerljiviji, da nije izostala podrška birača iz BiH. Karamarko jamačno ima puno razloga za ljutnju zbog ponašanja Dragana Čovića, šefa HDZ-a iz Mostara. Mjesec dana uoči izbora Čović je pokazao ravnodušnost u pogledu izbora budućega Predsjednika RH. Valjda je očekivao da će Josipović glatko dobiti izbore već u prvom krugu? U tom smislu Čović se potrudio da u Mostaru dočeka Josipovića kao državnika, a ne kao kandidata u predizbornoj kampanji. Organizirao je Josipovićevu predavanje u sveučilišnom amfiteatru na kojem su po naredbi rektorice Ljerke Ostojić morali prisustvovati profesori i studenti Sveučilišta u Mostaru. Predsjednik Josipović je po običaju držao govor o hrvatskoj vanjskoj politici te o odnosima u regiji rekavši, između ostaloga, kako je za njega “neprihvatljiv šengenski zid između RH i BiH.” Stječe se dojam kao da Predsjednik žali što je Hrvatska postala članica Europske unije, odnosno što postaje dio Šengenskog prostora. Za razliku od Josipovića koji je primljen s najvišim državničkim počastima, čelništvo bosansko-hercegovačkog HDZ-a dočekalo je gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u Mostaru na predizbornom skupu u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače gotovo nezainteresirano. Znakovito je da su hercegovački intelektualci unijeli dodatnu pomutnju među birače tvrdnjom da je Ivo Josipović jedini koji indirektno podržava stvaranje trećeg entiteta u BiH. A poruka gospođe Grabar-Kitarović bila je glede zalaganja za Hrvate u BiH više nego jasna: “Podržat ću hrvatske stranke koje traže federalizaciju BiH”.

Dok se slavljenička atmosfera u Hypo centru odvijala u okvirima političke pristojnosti, gledao sam istodobno na HRT-u kako u Novinarskom domu Josipovićeve pristaše, unatoč rezultatima ispod očekivanja, gromoglasno skandiraju “Ivo, Ivo”. Slika me podsjeća na neka “demokratska” vremena prije nego je Ivo završio u Remetincu.

Jure Zovko/Direktno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari