Connect with us

Komentar

Suptilna politička poruka Kolinde preko donacije 5.000 kuna za ‘Udrugu Macelj 1945′

Objavljeno

-

Nedavno je izbio veliki – i posve konstruiran – skandal oko nešto preko milijun kuna, koje su ostale kao višak iz predizborne kampanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ona je na kraju objavila tko će dobiti novac, ali jedan sitan iznos ipak bode oči, piše Marcel Holjevac/dnevno.hr

[ad id=”68099″]

Dvije donacije je predsjednica već najavila i prije ovih događaja, rekavši da novac preostao iz kampanje želi donirati dječjem domu i dječjoj bolnici Gornja Bistra. Prve donacije njima i idu: dječji dom u Nazorovoj 49 dobit će ovih dana 300.000 kuna, a Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra 200.000 kuna. Simboličnih 5.000 kuna darovano je i Nacionalnoj zakladi za potporu učeničkome i studentskom standardu, a  Centar za inkluzivnu podršku u Slavonskome Brodu dobit će oko 175.000 kuna, iako taj iznos još nije preciziran. Preostalih oko pola milijuna kuna bit će podijeljeno naknadno.

No jedna donacija se ne uklapa: udruzi Macelj 1945 bit će donirano simboličnih 5.000 kuna. Takve simbolične donacije u pravilu nemaju financijsku svrhu, već sadrže političku poruku. A ona je ovdje prilično očita: Macelj je jedno do mjesta poslijeratnih pokolja. Iz 23 masovne grobnice u Macelju izvađeni su za sad posmrtni ostaci 1163 osobe, čije su kosti sahranjene u zajedničkoj grobnici kod crkve. A neistraženo je još uvijek oko 130 masovnih grobnica u Maceljskoj šumi. Radi se dakle o mjestu gdje su komunisti proveli genocid, pa je poruka jednako očita kao i izbacivanje Titove biste s Pantovčaka. Čudno je da se hrvatski “antifašisti” još nisu oglasili o tome. Ili možda nije? Sve do devedesetih, o Bleiburgu i sličnim mjestima se nije smjelo govoriti osim šapatom, jer bi vam bilo kakvo javno spominjanje takvih mjesta rezerviralo kartu za Lepoglavu ili Gradišku, kao narodnom neprijatelju. Danas neki “antifašisti” tvrde da je taj čin bio opravdana osveta, drugi pak da se radilo o borbama a ne pogubljenjima, treći da to ionako nije bio zločin jer su pobijeni ratni zločinci zanemarujući kako nitko od vrhuške ustaškog režima nije bio tamo, ali jesu mnogi mladići regrutirani po sili zakona u domobrane i brojni civili. No, ako to stvarno smatraju opravdanim, zašto su onda branili ikome govoriti o tome dok su bili na vlasti, zašto su taj pokolj skrivali kao zmija noge ako ne misle da je tamo počinjen zločin?

Udrugu su osnovali preživjeli sudionik komunističkog pokolja u Macelju Stjepan Brajdić te bivši župnik u Đurmancu Drago Brglez. Brajdić je umro 2013., a u doba pokolja imao je samo 19 godina, i bio je među zarobljenicima. “Bila je to kolona jadnih, bijednih i iscrpljenih ljudi.  Našu je postrojbu spasio jedan poručnik. Izveo nas je u noći kao da nas vodi na strijeljanje, ukrcali smo se na teretne vagone te se vratili u Zagreb. Tamo su bile žene koje su čekale svoje muževe. Život mi je tada spašen, ali moj križni put je nastavljen – zatvor u Lepoglavi, pa u Staroj Gradišci – ispričao je Brajdić svojevremeno o tom događaju. On je u proljeće 1945. upravo završio školovanje u domobranskoj časničkoj školi, no umjesto na maturantsko slavlje i vojnu službu krenuo je zajedno s ostalima put Austrije, s namjerom da se domogne civilizacije i izbjegne pad u ruke Titovim komunistima. No, britanci su ih predali Titu, a on ih je sve poslao na strijeljanje. Nakon što se spasio, skrivao se dva mjeseca, no OZNA, preteča UDBA-e, ga je pronašla i osudila na smrt. Na kraju mu je zbog mladosti život pošteđen a kazna smrti zamijenjena dvadesetogodišnjom zatvorskom koju je izdržavao u zatvorima  u Staroj Gradiški, Lepoglavi, Srijemskoj Mitrovici i na kraju u kaznenom puku JNA u Kučevu. Smrtne presude su se, kako pokazuje njegov primjer, donosile i za one koji ne samo da nisu sudjelovali u ratnim zločinima, nego nisu uopće sudjelovali niti u ratu – samo temeljem toga što su bili pripadnici regularne hrvatske vojske u koju se inače išlo po sili zakona (domobranstvo).

Donacija 5.000 kuna toj udruzi svakako je vrlo jasna politička poruka, prije svega vladi koja je četiri godine potrošila na pokušaje rehabilitacije komunizma i na spašavanje vojnika Perkovića od njemačkog pravosuđa gdje mu prijeti doživotni zatvor zbog organizacije udbaških ubojstava, ne radeći pritom ništa korisnog na području ekonomije, ljudskih prava, niti zaštite nacionalnih intereresa. No zanimljivo je kako predsjednica ima posve različit stil od premijera. Ona je već dokazala da ju je prilično teško naljutiti i iziritirati, što i nije čudno obzirom da je bila zadužena za kompletnu javnu diplomaciju NATO pakta, izradu njene strategije i provedbe. Znajući da je međutim premijera i hrvatske “antifašiste” vrlo lako isprovocirati, ona ponekad vuče ovakve male ali znakovite poteze za koje zna da će izazvati burne reakcije “antifašista” koji će se uglavnom sami pokopati. Nešto kao taktika ptice trkačice iz crtića s kojotom, koja samo kaže “bip bip” i čeka da kojot sam pronađe put do provalije.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari