Pratite nas

SURADNJA SA SRBIMA

Objavljeno

na

     Kako bi se hrvatskom narodu u Hrvatskoj što lakše prodala priča o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ i kako bi hrvatski narod čim prije i čim bolje „progutao“ taj mit, često se potencira jedna poluistina, a ta je da su za vrijeme muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH Hrvati surađivali sa Srbima. Štoviše kažu oni, Hrvatska je RS-u dopremala naftu, odnosno „švercala naftu Srbima“. Kao što smo rekli, to je poluistina, odnosno nije cijela istina, a polustina je zapravo vrsta laži koja ima razorniji učinak od bezočne laži

      Istina je da je Hrvatska isporučivala cisterne i cisterne nafte Srbima u RS-u, kao što je i istina da su na nekim mjestima, a to prije svega vrijedi za Kiseljak i Žepče, pripadnici HVO-a surađivali s VRS-om u obrani svojih enklava. Međutim, ti koji olako iznose te tvrdnje nikad sebi ne postavljaju pitanje:„Zašto?“

Kakva je bila situacija gledana isključivo s vojnog aspekta na područjima zahvaćenim muslimansko-hrvatskim sukobom već smo dobrim djelom i u glavnim crtama napisali, nacrtali, ponudili dokumente i objasnili u našim prošlim bilješkama. S tim u svezi vraćamo se na skice sudskog crtača Billa Nelsona koje je koristio i sud, a koje smo i mi koristili (vidi ovu bilješku https://www.facebook.com/notes/%C5%A1estorka-hercegbosna/napad-na-busova%C4%8Du-drugi-dio-blokada-u-ka%C4%87unima-razbijanje-prostora-pod-kontrolom/1532598226958957 ) kako bi pokazali o čemu je tu riječ.

Dakle, na kraju priče, pokazano na tim skicama, imamo ovakvu situaciju:

http://i.solidfiles.net/36e18291ef.jpg 

     Odnosno činjenicu da su u tom sukobu Muslimani vojno zaposjeli čitav teritorij osjenčan zelenom bojom: 

http://i.solidfiles.net/62480f5789.jpg 

Sad ćemo uvećati neke detalje kako bi pokazali o čemu se tu radi. Uzmimo područjeKiseljaka. Manje više tijekom cijelog sukoba Kiseljak je bio enklava s dva veća mjesta,Kiseljakom i Kreševom, koja je bila naslonjena na Srbe, a to je stoga jer su prije nego što su Muslimani odlučili napasti HVO taj isti HVO iz Kiseljaka, kao i onaj iz Žepča, vodio bitke protiv Srba, i ta linija dodira između tih enklava i teritorija pod nadzorom Srba je zapravo negdašnja prva crta, a koja je nakon Washingtonskog sporazuma opet postala prva crta prema Srbima. No u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba koji je bio poput dara s neba za Srbe, i gdje smo mi uvjereni i nitko nas ne može razuvjeriti da je taj sukob odgovorao najviše Srbima i da su Srbi potencirali taj sukob, situacija je bila drugačija. Povećajmo sad na skici dio oko Kiseljaka:

http://i.solidfiles.net/5550680490.jpg 

Ovdje ne trebate imati baš neku široku vojnu naobrazbu da bi shvatili o čemu se radi i koje sve benefite Srbi imaju od ovakve jedne situacije. Za one koji ne znaju i koji su se kasnije uključili, ono što je unutar plavog to drže Hrvati a ono što je unutar crvenog to drže Srbi, a sve ostalo drže Muslimani. Potpuno je jasno da Srbima kod Kiseljaka, a potpuno je ista stvar kod Žepča, odgovara imati jedan džep prema Muslimanima u kojem je HVO, i to iz nekoliko razloga. Prvi je zaista jednostavan i to mi ćemo vam ga brzinski skicirati. Dakle, kad je situacija ovakva, s džepOm HVO-a prema Muslimanima, Srbi imaju situaciju da Muslimani napadaju otprilike ovako:

http://i.solidfiles.net/e097f5b966.jpg 

Odmah se postavlja pitanje: Kakva bi situacija bila bez tog džepa HVO-a u Kiseljak-Kreševo enklavi?A odgovor je vrlo jednostavan, situacija bi bila otprilike ovakva:

http://i.solidfiles.net/05293bf4a9.jpg 

Dakle, te muslimanske snage koje su „zabavljene“ Kiseljakom bi se oslobodile i našle sučelice srpskim snagama, a to za Srbe nije dobro, jer iako su u oružju i tehnici puno nadmoćniji, Muslimani su puno brojniji od njih i stoga Srbima ne odgovara skroz široka i otvorena bojišnica prema Muslimanima i zato im ovakvi džepovi HVO-a dođu kao naručeni. Jer osim što ginu Hrvati umjesto Srba, a što za njih već predstavlja dobitak jer je jasno da su Hrvati na globalnoj strateškoj razini njihovi neprijatelji, i što ih ima manje to bolje, bez obzira na jedan takav privremeni taktički savez na lokalnoj razini. Na taj način oni su praktični oslobođeni čuvanja jednog djela bojišnice prema Muslimanima i te snage mogu osloboditi i prebaciti na ona mjesta gdje im trebaju jače snage.

     Uz te dvije čiste vojne prednosti oni imaju i još jednu veliku prednost. Oni znaju, kao što to i svi znaju, da Tuđman ne smije poslati HV u pomoć Hrvatima dolje jer će ga se optužiti za agresiju (i ovako su, a kako bi tek da je poslao vojsku da intervenira) a Srbi to jako dobro znaju. Međutim, Hrvatima u srednjoj Bosni ili u sjeveroistočnoj Hercegovini koji stenju pod teškim napadima Muslimana garniranim brojnim zločinima u kojima prednjače mudžahedini sa svojim ritualnim ubojstvima poput odsijecanja glava, nabijanja na kolac i drugim nezamislivim zvjerstvima, nije lako shvatiti zašto Hrvatska ne šalje pomoć, jer im je glava doslovno u pitanju. I onda Srbi iz takve situacije u kakvoj je Žepče ili Kiseljak kažu Tuđmanu:„Mi ove vaše više nećemo hraniti i naoružavati, a po potrebi i poslati vod ili četu da im priskoči u pomoć kad Muslimani stisnu, nego ćemo ih napustiti pa nek Muslimani kolju i nabijaju na kolac. Ili, ima i druga solucija: ti nama 5-6 cisterni nafte, jer nemamo nafte, a mi onda i dalje pomažemo Hrvatima opstati u tim enklavama“

     Srbi su također znali da je Tuđmanova politika takva da ima dvije glavne osnove a to je kao prvo uspostavljanje suverene i samostalne Hrvatske u svojim punim granicama kao i pokušaj iznalaženja što boljeg rješenja za ravnopravan status Hrvata iz BiH. I kao drugo, da se taj prvi cilj ostvari uz što je moguće manje hrvatskih žrtava (jer je Tuđmanu bilo jasno da bi se nacija teško obnovila ako bi bilo previše žrtava, jer kad pogledamo i tu situaciju post festum vidimo da po dva zadnja popisa stanovništva da su Hrvati narod koji polako nestaje, da mortalitet stiže i da je prestigao natalitet, i to je nažalost grozna činjenica koju sa žaljenjem moramo konstatirati, ali se i tad moramo zamisliti što bi tek bilo da je Tuđman vodio politiku kao Alija Izetbegović koji je svjesno žrtvovao svoje ljude i javno rekao kako „nije bitno hoće li poginuti 200 ili 200 hiljada Muslimana, bitno je da se ostvari politički cilj“). I sve su to Srbi jako dobro znali, i o tome postoje i jasni dokazi, i zato su iz te komotne situacije ucjenjivali Tuđmana koji baš kao i Hrvati Žepča i Kiseljaka nije imao izbora, jednostavno je morao popustiti takvim ucjenama jer je to još uvijek manje zlo nego da se ljude preda Muslimanima, što bi vjerovatno Alija Izetbegović učinio na Tuđmanovom mjestu, pa bi onda, kad bi druga strana pobila i poklala sve te ljude išao pred svjetske državnike, cmizdrio, izigravao žrtvu i tražio vojnu intervenciju. 

Osim Kiseljaka i Žepča imamo još područje Travnika, Vareša i Konjica na kojem je bilo „suradnje“ između Srba i Hrvata. Razlike između ova tri mjesta u odnosu na enklave Kiseljak i Žepče je u tome što su Hrvati Kiseljaka i Žepča uspjeli opstati do samog kraja, dok su Hrvati Travnika, Vareša i Konjica protjerani (oni koji su imali sreću izvući se živi) preko srpskih položaja. To su situacije koje Srbima opet dolaze kao naručene. Uzmimo sad Travnik koji je od Hrvata etnički očišćen u prvoj polovici lipnja 1993. godine. Situacija tamo bila vam je ovakva: s jedne strane napadaju Muslimani i Hrvati nemaju gdje nego preko srpskog teritorija. Svakom od tih Hrvata u glavi je potpuno ista misao: „Ako ostanem ovdje, Muslimani će me sigurno ubiti, a ako odem na srpsko oni me možda i poštede.“ Dakle, nema tu da je to stvar izbora, tu nema ni razmišljanja, to je čisto stvar instinkta, gdje Hrvati osjećaju da im puno veća opasnost prijeti od Muslimana. A Srbima opet fešta. Srbi ne samo da su tad ucjenjivali Hrvatsku da gura cisterne s naftom kako bi oni pustili civile da prođu, nego su zarobljenike HVO-a odveli u logor na Manjaču i onda bi ih mjenjali za cisterne s gorivomA sve to su iskoristili kako bi sebe pred svekolikom javnošću prikazali kao ultra-humane koji eto pomažu Hrvatima koje tjeraju Muslimani koji su zločesti, a oni Srbi su dobri i sad bi ih svijet trebao shvatiti u odnosu na zlodjela genocida koja su proveli još 1992. godine a zbog čega ih je kompletna svjetska javnost uzela „na zub“. Postoje snimke o tome i to ne samo od srpskih već i od drugih televizija, i to je zanimljivo pogledati pa preporučamo:

U jednom od ovih izvješća srpske televizije imate situaciju u kojoj pojedini časnici VRS-a stoje skupa s pojedinim časnicima HVO-a i razgovaraju, Srbi puni sebe a ljudi iz HVO-a s glavama prema podu, svjesni da ih Srbi koriste za svoje manipulacije ali i nemoćni bilo što poduzeti jer je tu prva i jedina zadaća izvući živu glavu na ramenu i dočepati se hrvatskog teritorija i tek onda punim plućima udahnuti zrak slobode. Možda nećete vjerovati, ali zbog tog događaja s te snimke Alija Izetbegović je napao Franju Tuđmana na sastanku koji je održan u gluho doba noći s 10. na 11.lipnja 1993. u Zagrebu. Napao ga Alija koji kaže: „Vi sarađujete sa Srbima a ovo na snimci je dokaz“. Mi ćemo sad ukratko opisati što se tu dogodilo, a opširnije o tome moći ćete čitati u jednom elaboratu kojeg ćemo naknadno, uz odgovaraju najavu staviti u naš status. Dakle, nakon napada Muslimana na srednju Bosnu u travnju te napada na Mostar koji je počeo 9. svibnja 1993. godine, predsjednik Tuđman odmah je pokrenuo inicijativu preko međunarodne zajednice da Muslimani i Hrvati sjedu za pregovarački stol i da prestane to ludilo koje nama nikako ne odgovara a ne odgovara ni Muslimanima u onoj mjeri u kojoj odgovara našem zajedničkom neprijatelju – Srbima. To je dovelo do sastanka u Međugorju koji je održan 18. svibnja 1993. Na kojem je uz posredništvo UNPROFOR-a i predstavnika međunarodne zajednice dogovoren prekid vatre, a dogovorene su i još neke stvari, primjerice da Jadranko Prlićtreba preuzeti dužnost premijera BiH (dakle ne samo Herceg-Bosne nego čitave BiH) i da se svi skupa vrate pregovorima, pokušaju uspostave zajedničkog zapovjedništva i savezništvu protiv Srba.

     Podsjetimo da je Hrvatska u svibnju 1992. godine primljena u članstvo UN-a kao suverena država, i da je kao takva, sa svim prerogativima države i kao članica UN-a tada bila stara tek godinu dana. Valjda ne treba nikome pismenom objašnjavati što za tako mladu državu znači kad njen predsjednik odlazi u službeni posjet jednoj tako moćnoj državi kao što je NR Kina, najmnogoljudnija zemlja na svijetu, koja je u tom trenutku druga najjača vojna sila na svijetu, koja je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (za one koji ne znaju, ostale četri zemlje stalne članice su SAD, Francuska, Velika Britanija, i Rusija nakon raspada SSSR-a koji je do tad bio u tom probranom društvu, a s kojeg su sve ovlasti nakon raspada prešle na Rusiju), s gospodarstvom koje je pred ekspanzijom, s najmnogoljudnijom dijasporom na svijetu itd. Tuđman je otišao u Kinu 6. lipnja 1993. i to miran, jer jeMeđugorski sporazum s Alijom potpisao, stanje se smiruje i polako dovodi u normalu…A Alija isti dan izdaje zapovjed za napad na Travnik kojeg se napada već sedmog ujutro. Tuđman je trebao u Kini ostati do dvanaestog, ali je zbog tog napada morao skratiti posjet i krenuo je natrag već devetog, da bi došao kasno u noći s desetog na jedanaesti i dok još nije pohvatao sve konce i shvatio što je na stvari primio je Aliju Izetbegovića koji ga je napao jer „sarađujete sa Srbima i to se na snimci vidi“.Najbolje od svega je što se haški tužitelj Douglas Stringer usudio postaviti to pitanje generalu Praljku prilikom njegova svjedočenja. Svima koji žele pročitati cijelu priču o tome nudimoi na uvid poveznicu. To je transkript iz predmeta „Prlić i ostali“ od 18. kolovoza 2009. godine i počinje na stranici 43411 transkripta u redu 14. pitanjem tužitelja Stringera:

 http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/090818IT.htm 

Imate i video snimku gdje ćete to sve skupa moći vidjeti još bolje, jer nekih od stvari koje su se tamo dogodile nema u transkriptu. To je snimka broj 2. od 18. kolovoza 2009.

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_sudjenja_18_08_2009.html

     Na toj snimci general Praljak koji svjedoči djeluje nekako odsutno. On uopće nije shvatio niti povezao, kad mu je tužitelj Stringer spomenuo datum, možda i zato jer mu nije ni kraj pameti da bi se tužitelj mogao usuditi takvo što pitati, nego je mislio da mu tužitelj govori o svibnju a ne o lipnju, što je Praljak povezao s prvim muslimanskim napadom na Mostar i on je odgovarao kao da ga tužitelj pita u svezi Mostara. Na to se iz klupe podigao general Petković koji je odmah povezao datum i događaj i shvatio da im je zapravo tužitelj nogometnim rječnikom rečeno, nabacio loptu na volej. Međutim, Praljak je i dalje pričao o nečem drugom, o Mostaru, ne shvaćajući da ga ovaj pita u vezi Travnika. To je trenutak u kojem je general Praljak djelovao kao ošamućen, kao da nije tu prisutan, kao da je mislima negdje daleko, za razliku od Petkovića koji je bio skroz koncentriran i odmah je shvatio o čemu se radi. Kad je konačno i Praljak shvatio o čemu se radi tek tad mu definitivno nije bilo jasno da se Stringer uopće usudio postaviti takvo pitanje, i odgovorio mu da je to što u tom predsjedničkom transkriptu izgovara Alija Izetbegović totalno morbidno i to vam je u transkriptu u tri zadnja reda na stranici 43422. 

Ukratko, „šverc naftom i suradnja sa Srbima“ plod je nužnosti a ne izbora. I zbog toga nemamo što zamjeriti Hrvatima Žepča i Kiseljaka, a pogotovo nemamo što zamjeriti Hrvatima Konjica, Vareša i Travnika.

     Da bi istina bila potpuna sve što je ovdje navedeno treba dopuniti „švercom nafte“ koji se odvijao prema Srbima i nakon završetka muslimansko-hrvatskog rata i Washingtonskog sporazuma. Najprije treba reći da su Srbi bili ti koji su odbili Vance-Owenov plan, odnosno odbila ga je skupština Republike Srpske iako su ih došli na Pale uvjeravati i Milošević iDobrica Čosić i crnogorski predsjednik Bulatović i grčki premijer Konstantin Mitsotakis (Grčka je tad bila zemlja-predsjedateljica EU-a). To je naljutilo Miloševića. O tom događaju postoji dosta kvalitetna reportaža BBC-a u 5. epizodi serije „Smrt jugoslavije“ i na tu epizodu dat ćemo poveznicu jer nam neki neće povjerovati ako napišemo što se tamo stvarno dogodilo:

Tu se točno vidi rascjep među Srbima, Milošević kojem sankcije u Srbiji rade o glavi jer mu se može dogoditi da nezadovoljan narod koji je najviše pogođen sankcijama u Srbiji otpočne demonstracije koje će ga natjerati da odstupi s vlasti, Ratko Mladić kao glavni mu oponent s druge strane kojeg pokušavaju zaustaviti time što su izazvali odron na putu kojim on treba proći, pa su mu pomogli oni američki idioti s televizije CNN koji su svojim terencem povukli stijenu i Mladiću omogućili prolaz taman da stigne na skupštinu i sve upropasti. U sredini između njih dvoje je Karadžić, i točno se vidi da je Karadžiću i srce i duša uz Mladića, ali ga razum prisiljava da itekako uzme u obzir i drugu opciju, i njega bi Milošević i Čosić slomili da se to prihvati, ali Mladića je bilo malo teže slomiti i tako je to sve propalo. A kad je skupština RS-a odbila i plan kontaktne skupine, i to 1994. u vrijeme dok Muslimani i Hrvati prestaju ratovati i počinju se pregrupirati za rat protiv Srba, a Srbija stenje pod sankcijama UN-a, Milošević, odnosno Srbija, uvodi sankcije Republici Srpskoj. Iako su tad svi mislili kako su te sankcije dio folklora kojim Milošević maže oči svjetskoj javnosti, nakon proglašenja tog embarga iz Srbije u RS više nije stigla ni kap goriva.

     S pozicije Tuđmana, klin između Karadžića i Miloševića zabio se sam od sebe, i prvo što je Tuđman napravio bilo je da je Karadžiću poslao par cisterni nafte kanalima koji su već bili uhodani u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata dok su Srbi iz BiH ucjenjivali Hrvatsku. Međutim, sad je inicijativa bila u Tuđmanovim rukama i on je bio taj koji je postavljao uvjete. S tih par cisterni nafte učvrstio je klin između Karadžića i Miloševića, a onda je poslao još par cisterni i zabio novi klin, ovaj put između Karadžića i Martića odnosno između RS-a i RSK. Iako nemamo čvrstih dokaza, sve ukazuje na to da je Tuđman prve isporuke uvjetovao Karadžiću da ne smije napadati one preostale teritorije u BiH koje su još pod kontrolom HVO-a. Ostale isporuke uvjetovao je nemješanjem Karadžića odnosno VRS-a kad se jednom krene u oslobađanje tzv. krajine odnosno okupiranih djelova Republike Hrvatske. I kad je Tuđman tako među njih pozabijao nove klinove i učvrstio već postojeće, i tad su Hrvatske snage sastavljene od HV-a i HVO-a i predvođene slavnim hrvatskim generalom Antom Gotovinom krenule u oslobađanje Hrvatske ali i BiH Livanjskim poljem i planinom Dinarom. Dok su Srbi shvatili što im se događa i dok su se pribrali mi smo već bili pred Banja Lukom a oni pred totalnim porazom od kojeg su ih spasili samo Amerikanci. 

     Time je Franjo Tuđman ispunio oba svoja dva glavna uvjeta: oslobodio je Hrvatsku, i postigao njenu punu suverenost, a u postojećim ujvetima izvukao je kroz Washington i Dayton najbolje što je mogao za hrvatski narod u BiH (kroz daytonski sporazum kakav je potpisan, bez kasnijih izmjena na štetu Hrvata), a sve to je umjesto životima hrvatskih mladića, Hrvatskih vojnika, dakle najboljih sinova našeg naroda i naše Domovine, platio naftom kojom su se Srbi doduše poslužili prilikom napada na Srebrenicu i Žepu ali to već spada u srpsko-muslimanske probleme pa neka ih onda oni i rješavaju. 

     Što se nas tiče, to je samo još jedan genijalan potez vrhunskog ratnog i političkog stratega, doktora Franje Tuđmana, a to što se položaj hrvatskog naroda u BiH naglo pogoršao nakon njegove smrti od nekih čudnih Barryevih amandmana pa sve do neke čudne Inzkove matematike prema kojoj je 17 podjeljeno sa tri pet i to pet „uvrh glave“ a nikako i više od pet, a sve to uz šutnju i prešutno ili čak i javno odobravanje i podršku onoga što se od 2000. godine naovamo naziva “hrvatskom vlašću” (onoga što je takvom politikom kršilo Ustav RH, jer hrvatska vlast ima ustavnu obvezu brinuti o Hrvatima u BiH), to nije grijeh velikog Doktora Tuđmana, nego svih onih miševa koji su vladali Hrvatskom nakon njega, od kojih su mnogi Tuđmana optuživali za suradnju sa Srbima, a ti isti kako se lijepo vidi, noću onaniraju na kojekakve „regijone“. 

Dakle,storija o hrvatsko-srpskoj suradnji za vrijeme rata je prilično jasna, i kao tema je prilično dosadna. Muslimanska suradnja sa Srbima je puno zanimljivija, interesantnija i slojevitija priča. I nju ćemo naravno, ispričati odmah u našoj idućoj bilješci.  ŠestorkaHB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Iz Svijeta

Izraelska vojska napala iranske mete u Siriji

Objavljeno

na

Objavio

Izraelski vojni zrakoplovi napali su u ponedjeljak u Siriji mete iranskih snaga Quds, ogranka Revolucionarne garde, te nakon što su Sirijci uzvratili vatru, gađali su i obrambene raketne sustave sirijske vojske, objavila je izraelska vojska

Sirijski državni mediji citirali su sirijski vojni izvor koji je rekao da je Izrael pokrenuo ‘intenzivan napad kroz uzastopne valove krstarećih raketa’, no sirijska raketna obrana uništila je većinu ‘neprijateljskih meta’.

Svjedoci u Damasku kažu kako su se čule glasne eksplozije na nebu gotovo sat vremena.

Izraelska vojska je izjavila kako je gađala ‘iranske Quds vojne mete u Siriji’, uključujući i skladišta streljiva, lokaciju na međunarodnom aerodromu u Damasku, iransku obavještajnu lokaciju te iranski vojni kamp.

‘Tijekom napada lansirani su deseci sirijskih projektila zemlja-zrak, unatoč jasnim upozorenjima da se izbjegnu takvi sukobi. Kao odgovor, nekoliko obrambenih raketnih sustava sirijske vojske je ciljano’, stoji u priopćenju Izraelaca.

Iranske snage Quds dio su Iranske Revolucionarne Garde kao njen inozemni ogranak za posebne operacije.

Napadi u ponedjeljak rano ujutro prate pogranične napade u nedjelju za koji Sirija kaže da je odbila napad izraelskih zračnih snaga. Izrael je s druge strane naglasio kako su presreli projektil lansiran prema Golanskoj visoravni.

‘Imamo stalnu politiku, da gađamo iranske lokacije u Siriji i da naudimo svima koji žele nauditi nama’, rekao je ranije izraelski premijer Benajmin Netanyahu.

Izraelska vojska poručila je kako je popularno skijaško mjesto Mount Hermon u izraelskom dijelu okupirane Golanske visoravni zatvoreno na jedan dan. Dodali su kako su ostala djelovanja na sirijskoj granici ‘rutinska’.

(Hina)

 

Netanyahu poručio Iranu: Napustite Siriju ili kreću odlučni napadi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 20. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, a služio je đakon Milan Daniel Jurić.

Slavlju su nazočili i predsjednik sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj g. Pavao Krešić te protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi pape Franje izgovorene na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, ali i kako su tekstove ovu godinu sastavili kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. „Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: ‘Teži za samom pravdom’ (Pnz 16,20a). Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo’. To i svi mi trebamo slijediti“.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’.

Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju.

No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine?

No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece.

Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država!

Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta.

Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom.

Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom.

Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“.

Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“.

No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari