Pratite nas

U potrazi za Istinom

SURADNJA (“SADEJSTVO”) SA SRBIMA – 2. DIO (MUSLIMANI)

Objavljeno

na

Poznat je slučaj paradoksalne suradnje Srba i Muslimana u enklavi Bihać-Cazin-Kladuša. O tome svjedoči i isječak iz srpskog dokumentarnog filma „Jedinica“

U ovom slučaju Muslimanima se nema što zamjeriti, jer su oni ovdje u sličnoj situaciji kao i Hrvati iz Kiseljaka ili Žepča, znači opkoljeni sa svih strana i spremni na sve samo da izvuku žive glave na ramenima. Razlika između ovog slučaja i slučaja Hrvata Kiseljačke ili Žepčanske enklave je u tome što je Hrvatima pomagala treća strana, a ovdje su Muslimani dobijali pomoć od onih koji su ratovali. U ovom isječku tako jedan od Srba kaže „Kad padne mrak – dobro veče – dobro veče šta ima…“ Znači, po danu bi ratovali i pucali jedni na druge, a kad padne mrak cvijeta šverc. To bi u slučaju enklava Žepče ili Kiseljak bilo kao da se Hrvati tuku s Muslimanima po danu a onda im navečer Muslimani prodaju hranu, oružje, streljivo ili sanitetski materijal. Dakle, totalno apsurdno, ali nema ničeg kompromitirajućeg za Muslimane jer se držimo istih kriterija. U ovom slučaju kompromitirani su samo Srbi, jer su oni zapravo u ovoj situaciji postupili izdajnički prema srpskoj politici i srpskim ciljevima u korist vlastitog profita. U tom švercu posebno se isticao i posebne je novce namlatio Milorad Ulemek zvani Legija, poznat po ubojstvu srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

Hrvatski branitelji i domoljubi s Banovine, među kojima se ističu Ivica Orkan – Pandža i Pavle Vranjican skupili su brdo video-materijala i napravili nekoliko dokumentarnih filmova. Nas za ovu temu zanima film „Komšije“ na koji ćemo dati poveznicu:

U ovom dokumentarnom filmu od 29:00 pa naprijed možemo vidjeti kako Srbi i tzv. JNA kreću na zapadnu Slavoniju 1991. i dovlače oko 10 tisuća dragovoljaca iz sjeverne Bosne. Od 29:20 do 29:50 sam narator kaže kako „posebno tragičnu notu ovoj priči daje i prisustvo Muslimana iz okolice Prijedora“ te navodi da su tu bili i mještani sela Kozarac u BiH, i da su te Muslimane niti godinu dana nakon toga Srbi pobili i spalili im i opljačkali selo. Znamo da je kod Prijedora nedavno pronađena do sad najveća masovna grobnica na tlu cijelog velikog ratišta, pa je već to valjda trebala biti jasno Muslimanima da im nije dobro saditi tikve sa Srbima. I taj Prijedor je općenito čudan, jer ako tim ljudima nije bilo najkasnije u jesen 1991. godine jasno da je ta JNA koja ih je mobilizirala zapravo već pretvorena u velikosrpsku vojsku, onda ih se može samo žaliti.

A navodno je u Prijedoru bio bolji odaziv na mobilizaciju nego u Užicu, Kraljevu i Valjevu zajedno. Isto tako, veliki broj oficira koji će kasnije postati oficiri Armije BiH sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, ali to smo već prošli pa se nećemo opet ponavljati. Ali ćemo istaknuti ratne zapovjednike trećeg i četvrtog korpusa A BiH Envera Hadžihasanovića i Arifa Pašalića, jer oni ne samo što su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, nego je jedan od njih prijetio a drugi aktivno sudjelovao pred prvi val i u prvom valu opće agresije na BiH u travnju 1992. Hadžihasanović je još u ožujku 1992. godine izveo tenkove iz jedne vojarne u Sarajevu na dio grada koji se zove Mojmilo, i s kojeg se moglo pucati po gradu ali to tad nije učinjeno. Bila je to samo demonstracija sile. Nakon toga, Hadžihasanović je navodno „pobjegao“ i sakrivao se pet-šest dana a onda se prijavio u Armiju BiH i postao zapovjednik 3. Korpusa sa sjedištem u Zenici. Arif pašalić je u travnju 1992. pucao kao jugooficir po Mostaru, da bi se u svibnju iste godine prebacio u ABiH i postao zapovjednik 4. Korpusa ABiH sa sjedištem u Mostaru. Zanimljivo, upravo na područjima zone odgovornosti ta dva korpusa došlo je do sukoba između Hrvata i Muslimana, uz ogroman doprinos ove dvojice ubačenih oficira KOS-a. Mi mislimo da to nije nimalo slučajno. O tome ćemo šire kad budemo imali bilješku o strukturi vodstva Armije BiH.

Na teritoriju Bosanske Posavine već u ljeto 1992. imamo postrojbu jačine bojne koja se zove „Meša Selimović“, koja ratuje u sklopu 1.Krajiškog korpusa VRS-a i sastavljena je isključivo od Muslimana. Takvo što od Hrvata nikad nećete vidjeti. Nema niti teoretske šanse, da se čitava postrojba sastavljena od Hrvata bori u sklopu srpske vojske i napada nekoga, bez obzira koga. Takvo što jednostavno nije moguće. Hrvati su ostali, čak i u okolnostima opisanim u našoj prošloj bilješci u enklavama Žepče i Kiseljak pripadnici HVO-a, dakle Hrvatskog vijeća obrane. Ali kad smo već kod Bosanske Posavine, svakako valja pogledati i film „Amarcord“:

Od istih autora kao i film „Komšije“, negdje od 45 minute pa dalje, gdje se vidi koliko je četnika s Korduna, Banovine i iz cijele Hrvatske došlo na prostor Posavine radi probijanja koridora, a sigurno nikad niste čuli Aliju Izetbegovića da to spominje, ali kad je Hrvatska vojska ušla u Posavinu i potisnula četnike skoro do Doboja, znao je prijaviti Vijeću sigurnosti da „Hrvatska vrši agresiju na BiH“ zbog čega je Hrvatska bila primorana povući svoje trupe na teritorij uz samu granicu, čime je sebi oduzela manevarski prostor, i kad tome još dodamo nesposobnost zapovjednika koji je vodio obranu Posavine, mislimo na Petra Stipetića, onda rezultat i nije mogao biti bolji od sedmomjesečne grčevite obrane ali na kraju ipak i poraza. Tako se Alija nije bunio ni kad mu je Martićeva milicija 1991. godine odcjepila i anketirala u svoju tzv. SAO krajinu mjesto Uništa, kojese nalazi u BiH. S aplikacije Google earth skinuli smo kartu kao bi vam to moglo točno prikazati:

http://i.solidfiles.net/40b13a258f.jpg

Znači ova žuta crta lijevo od Uništa vam je granica Hrvatske i BiH. Dakle, to je neosporno teritorij BiH ali Alija nije mrdnuo ni prstom da nešto učini po pitanju takve aneksije. Nije čak ni podigao glas. Kao što nije podigao glas ni u listopadu, kad je sravnjeno 9 sela i zaselaka u općini Ravno u BiH. Pokazat ćemo vam pomoću Google eartha i gdje se nalazi Ravno:

http://i.solidfiles.net/6c36e772ba.jpg

Ovog puta Izetbegović je „podigao“ glas ali tek toliko da bi rekao kako „to nije njegov rat“. I ne mari što se teritorijem BiH kreću horde četničkih bandita, pljačkaša, palikuća i ubojica, ne mari ni za to što mu anektiraju djelove teritorija, ne mari ni za to što su građani BiH ( a toliko se volio razbacivati s tezom o „građanskoj BiH“) hrvatske nacionalnosti iz općine Ravno pobijeni i protjerani a sela im zapaljena i opljačkana. To jednostavno nije njegov rat. O sporazumu Karadžić-Filipović i njegovim učincima i implikacijama pisali smo već dosta, sad ćemo samo taksativno navesti taj primjer. Ali ćemo nešto više reći o muslimansko-srpskoj Deklaraciji Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. Prvo ćemo staviti poveznicu na tekst te Deklaracije:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/158.pdf

Dovoljno vam je pogledati točku 5. ovog sporazuma, gdje se spominju radne grupe za pitanja teritorijalnog razgraničenja i to „vodeći računa o prirodnom pravu pristupa moru ovih dviju republika“. Da bi ovo svatko mogao shvatiti kratko ćemo navesti širi kontekst koji je doveo do jednog ovakvog sporazuma. 20. kolovoza 1993. predstavljen je mirovni plan Owen-Stoltenberg prema kojem je BiH zamišljena kao Unija triju Republika, srpske, hrvatske i muslimanske. Hrvati su prihvatili plan i odmah počeli s njegovom implementacijom na način da su HZ-HB preimnovali u HR-HB, dakle iz Hrvatske zajednice u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Odmah sutradan Muslimani objavljuju da odbacuju taj plan, a što im, kao što vidimo nije smetalo da dva i pol tjedna kasnije prave sporazum sa Srbima koji se bazira upravo na tom mirovnom planu. Dakle još jedna tipična Izetbegovićevska nedosljednost, jer taj čovjek stvarno nije bio u stanju iznjeti neki stav i stajati iza njega pet minuta. Osim kad se radilo o suradnji sa Srbima, to mu je stvarno išlo od ruke.

Dakle, u točki 5. Srbi i Muslimani se dogovaraju i kažu kako obje Republike i srpska i muslimanska imaju prirodno pravo pristupa moru. Naravno da mi moramo postaviti pitanje: Kojem to moru? Dat ćemo poveznicu s HMDCDR-a na kojoj imatekronologiju događanja 1993. Godine i mape Vance-Owen i Owen-Stoltenberg plana:

http://www.centardomovinskograta.hr/1993.html

Svi znamo da je jedini izlaz na more koji BiH kao država ima kod Neuma. A Neum je po svakoj mapi i po svakom mirovnom planu uvijek u hrvatskoj provinciji, kantonu, republici. Možda i stoga jer je tamo po popisu iz 1991. živjelo preko 90% Hrvata. Pa koje je to onda more koje bi djelili Muslimani i Srbi ako ne more Herceg-Bosne ali i more Republike Hrvatske. Vi imate planove koji su izlazili u publikacijama Armije BiH prema kojima Muslimani smatraju da je njihovo more od Omiša do Prevlake, a u ovom njihovom scenariju vjerovatno bi od Omiša do Neuma bilo muslimansko a ispod Neuma srpsko. Da ne zaboravimo izvor iz kojeg smo saznali o tome koliki dio hrvatske obale svojataju Muslimani, a radi se o nastupu profesora Nina Raspudića u jednoj tv-emisiji na tzv. HTV-u:

Sad kad smo to riješili moramo vidjeti kako se scenarij odvijao dalje. Nije se osušila ni tinta s potpisa tog sporazuma Izetbegović-Krajišnik a već sutradan u ime generalštaba Armije BiH Ivan Šiber potpisuje zapovijed o prekidu vatre između Muslimana i Srba. Odmah je uočljivo nekoliko stvari. Prvo, kako Alija koji je izigrao toliko sporazuma s Hrvatima promptno i po dogovoru ispunjava obveze iz dogovora sa Srbima. Drugo, ovu zapovijed ne potpisuje zapovjednik odnosno po njihovom komandant Glavnog štaba ABiH nego njegov zamjenik, koji je nekim čudom etnički Hrvat. Pokazat ćemo tu zapovjed a onda ćemo je komentirati:

http://i.solidfiles.net/bc1055ba5b.jpg

Dakle, imate uvod u kojem piše to što vidite, a u točki 2. imate implikaciju o „udruženim snagama srpskih paravojnih formacija i postrojbi HVO-a“. Istina je pak potpuno drugačija. Kao što smo već naveli, te snage su udružene samo na području Kiseljaka i Žepča, dok na području Vareša koji do ovog datuma još nije pao u ruke Muslimanima vlada primirje na položajima prema Srbima. Ali nas sad zanima pravac prema moru, jer je on ovdje bitan, budući da „dvije republike imaju prirodno pravo pristupa moru“. Dakle, zanima nas bojišnica prije svega na području Mostara jer je Mostar u toj priči ključan. U tom Mostaru postojao je časnik BiH koji se zvao Esad Šejtanić. On je napisao knjigu „Hercegovci na ognjenim vratima Bosne“ koju je general Praljak uveo kao dokazni materijal tijekom postupka u predmetu. Mi ćemo vam sad prikazati jednu stranicu s označenim poglavljima iz te knjige, a pomoću koje ćete vidjeti kako se odvijala situacija nakon potpisivanja muslimansko-srpskog sporazuma i ove zapovjedi o prekidu vare između Muslimana i Srba:

http://i.solidfiles.net/f93fd38042.jpg

I dogodilo se upravo ono što je označeno u ovom drugom odjeljku, na slici desno. Muslimani su krenuli u napad praćeni potporom srpskog topništva. Rekli smo krenuli u napad. I opet ćemo ponoviti ključnu riječ: NAPAD!!Razlika između napada i obrane je razlika kao između neba i zemlje, između dobra i zla, između raja i pakla, između crnog i bijelog. U tom napadu, Muslimani su u jednom trenutku zauzeli i brdo Hum, a to je kota iznad Mostara s koje imate gotovo čitav grad na dlanu. Hrvati nikad u svojoj povijesti nisu, a možemo garantirati i da neće, u zajedničkom djelovanju sa Srbima krenuli u napad protiv bilo koga. Samo što ovo nije brigada „Meša Selimović“ odnosno hrpa jadnika koja je mislila da se boreći za Srbe bori za jugoslaviju jer su im tako rekli, a koje i većina Muslimana i onda i danas smatra običnim izdajnicima i kukavelji. Ovo je stvar koja je došla iz vrha i od vrha, kako vojske tako i politike. Kako srpske tako i muslimanske. Mi se uvijek pitamo zašto je taj Alija Izetbegović toliko žurio kršiti sporazume s Hrvatima a s druge strane isto toliko žurio ispunjavati ono što je dogovorio sa Srbima? I nije pritom izdao samo Hrvate, on je to učinio i svom vlastitom – muslimanskom narodu. Dobro mu je išlo kad se s Karadžićem dogovorio zamjenu Srebrenice za Vogošću:

Zašto????Mislimo da će nam možda zadnja poveznica koju ćemo staviti u ovom tekstu dati odgovor na to pitanje:

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari