Pratite nas

U potrazi za Istinom

SURADNJA (“SADEJSTVO”) SA SRBIMA – 2. DIO (MUSLIMANI)

Objavljeno

na

Poznat je slučaj paradoksalne suradnje Srba i Muslimana u enklavi Bihać-Cazin-Kladuša. O tome svjedoči i isječak iz srpskog dokumentarnog filma „Jedinica“

U ovom slučaju Muslimanima se nema što zamjeriti, jer su oni ovdje u sličnoj situaciji kao i Hrvati iz Kiseljaka ili Žepča, znači opkoljeni sa svih strana i spremni na sve samo da izvuku žive glave na ramenima. Razlika između ovog slučaja i slučaja Hrvata Kiseljačke ili Žepčanske enklave je u tome što je Hrvatima pomagala treća strana, a ovdje su Muslimani dobijali pomoć od onih koji su ratovali. U ovom isječku tako jedan od Srba kaže „Kad padne mrak – dobro veče – dobro veče šta ima…“ Znači, po danu bi ratovali i pucali jedni na druge, a kad padne mrak cvijeta šverc. To bi u slučaju enklava Žepče ili Kiseljak bilo kao da se Hrvati tuku s Muslimanima po danu a onda im navečer Muslimani prodaju hranu, oružje, streljivo ili sanitetski materijal. Dakle, totalno apsurdno, ali nema ničeg kompromitirajućeg za Muslimane jer se držimo istih kriterija. U ovom slučaju kompromitirani su samo Srbi, jer su oni zapravo u ovoj situaciji postupili izdajnički prema srpskoj politici i srpskim ciljevima u korist vlastitog profita. U tom švercu posebno se isticao i posebne je novce namlatio Milorad Ulemek zvani Legija, poznat po ubojstvu srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

Hrvatski branitelji i domoljubi s Banovine, među kojima se ističu Ivica Orkan – Pandža i Pavle Vranjican skupili su brdo video-materijala i napravili nekoliko dokumentarnih filmova. Nas za ovu temu zanima film „Komšije“ na koji ćemo dati poveznicu:

U ovom dokumentarnom filmu od 29:00 pa naprijed možemo vidjeti kako Srbi i tzv. JNA kreću na zapadnu Slavoniju 1991. i dovlače oko 10 tisuća dragovoljaca iz sjeverne Bosne. Od 29:20 do 29:50 sam narator kaže kako „posebno tragičnu notu ovoj priči daje i prisustvo Muslimana iz okolice Prijedora“ te navodi da su tu bili i mještani sela Kozarac u BiH, i da su te Muslimane niti godinu dana nakon toga Srbi pobili i spalili im i opljačkali selo. Znamo da je kod Prijedora nedavno pronađena do sad najveća masovna grobnica na tlu cijelog velikog ratišta, pa je već to valjda trebala biti jasno Muslimanima da im nije dobro saditi tikve sa Srbima. I taj Prijedor je općenito čudan, jer ako tim ljudima nije bilo najkasnije u jesen 1991. godine jasno da je ta JNA koja ih je mobilizirala zapravo već pretvorena u velikosrpsku vojsku, onda ih se može samo žaliti.

A navodno je u Prijedoru bio bolji odaziv na mobilizaciju nego u Užicu, Kraljevu i Valjevu zajedno. Isto tako, veliki broj oficira koji će kasnije postati oficiri Armije BiH sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, ali to smo već prošli pa se nećemo opet ponavljati. Ali ćemo istaknuti ratne zapovjednike trećeg i četvrtog korpusa A BiH Envera Hadžihasanovića i Arifa Pašalića, jer oni ne samo što su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, nego je jedan od njih prijetio a drugi aktivno sudjelovao pred prvi val i u prvom valu opće agresije na BiH u travnju 1992. Hadžihasanović je još u ožujku 1992. godine izveo tenkove iz jedne vojarne u Sarajevu na dio grada koji se zove Mojmilo, i s kojeg se moglo pucati po gradu ali to tad nije učinjeno. Bila je to samo demonstracija sile. Nakon toga, Hadžihasanović je navodno „pobjegao“ i sakrivao se pet-šest dana a onda se prijavio u Armiju BiH i postao zapovjednik 3. Korpusa sa sjedištem u Zenici. Arif pašalić je u travnju 1992. pucao kao jugooficir po Mostaru, da bi se u svibnju iste godine prebacio u ABiH i postao zapovjednik 4. Korpusa ABiH sa sjedištem u Mostaru. Zanimljivo, upravo na područjima zone odgovornosti ta dva korpusa došlo je do sukoba između Hrvata i Muslimana, uz ogroman doprinos ove dvojice ubačenih oficira KOS-a. Mi mislimo da to nije nimalo slučajno. O tome ćemo šire kad budemo imali bilješku o strukturi vodstva Armije BiH.

Na teritoriju Bosanske Posavine već u ljeto 1992. imamo postrojbu jačine bojne koja se zove „Meša Selimović“, koja ratuje u sklopu 1.Krajiškog korpusa VRS-a i sastavljena je isključivo od Muslimana. Takvo što od Hrvata nikad nećete vidjeti. Nema niti teoretske šanse, da se čitava postrojba sastavljena od Hrvata bori u sklopu srpske vojske i napada nekoga, bez obzira koga. Takvo što jednostavno nije moguće. Hrvati su ostali, čak i u okolnostima opisanim u našoj prošloj bilješci u enklavama Žepče i Kiseljak pripadnici HVO-a, dakle Hrvatskog vijeća obrane. Ali kad smo već kod Bosanske Posavine, svakako valja pogledati i film „Amarcord“:

Od istih autora kao i film „Komšije“, negdje od 45 minute pa dalje, gdje se vidi koliko je četnika s Korduna, Banovine i iz cijele Hrvatske došlo na prostor Posavine radi probijanja koridora, a sigurno nikad niste čuli Aliju Izetbegovića da to spominje, ali kad je Hrvatska vojska ušla u Posavinu i potisnula četnike skoro do Doboja, znao je prijaviti Vijeću sigurnosti da „Hrvatska vrši agresiju na BiH“ zbog čega je Hrvatska bila primorana povući svoje trupe na teritorij uz samu granicu, čime je sebi oduzela manevarski prostor, i kad tome još dodamo nesposobnost zapovjednika koji je vodio obranu Posavine, mislimo na Petra Stipetića, onda rezultat i nije mogao biti bolji od sedmomjesečne grčevite obrane ali na kraju ipak i poraza. Tako se Alija nije bunio ni kad mu je Martićeva milicija 1991. godine odcjepila i anketirala u svoju tzv. SAO krajinu mjesto Uništa, kojese nalazi u BiH. S aplikacije Google earth skinuli smo kartu kao bi vam to moglo točno prikazati:

http://i.solidfiles.net/40b13a258f.jpg

Znači ova žuta crta lijevo od Uništa vam je granica Hrvatske i BiH. Dakle, to je neosporno teritorij BiH ali Alija nije mrdnuo ni prstom da nešto učini po pitanju takve aneksije. Nije čak ni podigao glas. Kao što nije podigao glas ni u listopadu, kad je sravnjeno 9 sela i zaselaka u općini Ravno u BiH. Pokazat ćemo vam pomoću Google eartha i gdje se nalazi Ravno:

http://i.solidfiles.net/6c36e772ba.jpg

Ovog puta Izetbegović je „podigao“ glas ali tek toliko da bi rekao kako „to nije njegov rat“. I ne mari što se teritorijem BiH kreću horde četničkih bandita, pljačkaša, palikuća i ubojica, ne mari ni za to što mu anektiraju djelove teritorija, ne mari ni za to što su građani BiH ( a toliko se volio razbacivati s tezom o „građanskoj BiH“) hrvatske nacionalnosti iz općine Ravno pobijeni i protjerani a sela im zapaljena i opljačkana. To jednostavno nije njegov rat. O sporazumu Karadžić-Filipović i njegovim učincima i implikacijama pisali smo već dosta, sad ćemo samo taksativno navesti taj primjer. Ali ćemo nešto više reći o muslimansko-srpskoj Deklaraciji Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. Prvo ćemo staviti poveznicu na tekst te Deklaracije:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/158.pdf

Dovoljno vam je pogledati točku 5. ovog sporazuma, gdje se spominju radne grupe za pitanja teritorijalnog razgraničenja i to „vodeći računa o prirodnom pravu pristupa moru ovih dviju republika“. Da bi ovo svatko mogao shvatiti kratko ćemo navesti širi kontekst koji je doveo do jednog ovakvog sporazuma. 20. kolovoza 1993. predstavljen je mirovni plan Owen-Stoltenberg prema kojem je BiH zamišljena kao Unija triju Republika, srpske, hrvatske i muslimanske. Hrvati su prihvatili plan i odmah počeli s njegovom implementacijom na način da su HZ-HB preimnovali u HR-HB, dakle iz Hrvatske zajednice u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Odmah sutradan Muslimani objavljuju da odbacuju taj plan, a što im, kao što vidimo nije smetalo da dva i pol tjedna kasnije prave sporazum sa Srbima koji se bazira upravo na tom mirovnom planu. Dakle još jedna tipična Izetbegovićevska nedosljednost, jer taj čovjek stvarno nije bio u stanju iznjeti neki stav i stajati iza njega pet minuta. Osim kad se radilo o suradnji sa Srbima, to mu je stvarno išlo od ruke.

Dakle, u točki 5. Srbi i Muslimani se dogovaraju i kažu kako obje Republike i srpska i muslimanska imaju prirodno pravo pristupa moru. Naravno da mi moramo postaviti pitanje: Kojem to moru? Dat ćemo poveznicu s HMDCDR-a na kojoj imatekronologiju događanja 1993. Godine i mape Vance-Owen i Owen-Stoltenberg plana:

http://www.centardomovinskograta.hr/1993.html

Svi znamo da je jedini izlaz na more koji BiH kao država ima kod Neuma. A Neum je po svakoj mapi i po svakom mirovnom planu uvijek u hrvatskoj provinciji, kantonu, republici. Možda i stoga jer je tamo po popisu iz 1991. živjelo preko 90% Hrvata. Pa koje je to onda more koje bi djelili Muslimani i Srbi ako ne more Herceg-Bosne ali i more Republike Hrvatske. Vi imate planove koji su izlazili u publikacijama Armije BiH prema kojima Muslimani smatraju da je njihovo more od Omiša do Prevlake, a u ovom njihovom scenariju vjerovatno bi od Omiša do Neuma bilo muslimansko a ispod Neuma srpsko. Da ne zaboravimo izvor iz kojeg smo saznali o tome koliki dio hrvatske obale svojataju Muslimani, a radi se o nastupu profesora Nina Raspudića u jednoj tv-emisiji na tzv. HTV-u:

Sad kad smo to riješili moramo vidjeti kako se scenarij odvijao dalje. Nije se osušila ni tinta s potpisa tog sporazuma Izetbegović-Krajišnik a već sutradan u ime generalštaba Armije BiH Ivan Šiber potpisuje zapovijed o prekidu vatre između Muslimana i Srba. Odmah je uočljivo nekoliko stvari. Prvo, kako Alija koji je izigrao toliko sporazuma s Hrvatima promptno i po dogovoru ispunjava obveze iz dogovora sa Srbima. Drugo, ovu zapovijed ne potpisuje zapovjednik odnosno po njihovom komandant Glavnog štaba ABiH nego njegov zamjenik, koji je nekim čudom etnički Hrvat. Pokazat ćemo tu zapovjed a onda ćemo je komentirati:

http://i.solidfiles.net/bc1055ba5b.jpg

Dakle, imate uvod u kojem piše to što vidite, a u točki 2. imate implikaciju o „udruženim snagama srpskih paravojnih formacija i postrojbi HVO-a“. Istina je pak potpuno drugačija. Kao što smo već naveli, te snage su udružene samo na području Kiseljaka i Žepča, dok na području Vareša koji do ovog datuma još nije pao u ruke Muslimanima vlada primirje na položajima prema Srbima. Ali nas sad zanima pravac prema moru, jer je on ovdje bitan, budući da „dvije republike imaju prirodno pravo pristupa moru“. Dakle, zanima nas bojišnica prije svega na području Mostara jer je Mostar u toj priči ključan. U tom Mostaru postojao je časnik BiH koji se zvao Esad Šejtanić. On je napisao knjigu „Hercegovci na ognjenim vratima Bosne“ koju je general Praljak uveo kao dokazni materijal tijekom postupka u predmetu. Mi ćemo vam sad prikazati jednu stranicu s označenim poglavljima iz te knjige, a pomoću koje ćete vidjeti kako se odvijala situacija nakon potpisivanja muslimansko-srpskog sporazuma i ove zapovjedi o prekidu vare između Muslimana i Srba:

http://i.solidfiles.net/f93fd38042.jpg

I dogodilo se upravo ono što je označeno u ovom drugom odjeljku, na slici desno. Muslimani su krenuli u napad praćeni potporom srpskog topništva. Rekli smo krenuli u napad. I opet ćemo ponoviti ključnu riječ: NAPAD!!Razlika između napada i obrane je razlika kao između neba i zemlje, između dobra i zla, između raja i pakla, između crnog i bijelog. U tom napadu, Muslimani su u jednom trenutku zauzeli i brdo Hum, a to je kota iznad Mostara s koje imate gotovo čitav grad na dlanu. Hrvati nikad u svojoj povijesti nisu, a možemo garantirati i da neće, u zajedničkom djelovanju sa Srbima krenuli u napad protiv bilo koga. Samo što ovo nije brigada „Meša Selimović“ odnosno hrpa jadnika koja je mislila da se boreći za Srbe bori za jugoslaviju jer su im tako rekli, a koje i većina Muslimana i onda i danas smatra običnim izdajnicima i kukavelji. Ovo je stvar koja je došla iz vrha i od vrha, kako vojske tako i politike. Kako srpske tako i muslimanske. Mi se uvijek pitamo zašto je taj Alija Izetbegović toliko žurio kršiti sporazume s Hrvatima a s druge strane isto toliko žurio ispunjavati ono što je dogovorio sa Srbima? I nije pritom izdao samo Hrvate, on je to učinio i svom vlastitom – muslimanskom narodu. Dobro mu je išlo kad se s Karadžićem dogovorio zamjenu Srebrenice za Vogošću:

Zašto????Mislimo da će nam možda zadnja poveznica koju ćemo staviti u ovom tekstu dati odgovor na to pitanje:

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

Bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

Objavio

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu. U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu. Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi. Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«). Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris). Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak. Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu. Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti. Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima. Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost. Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak. Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Pogledajte film ‘Križni put – zločin bez kazne’, za ”osloboditeljima” je ostalo gotovo 2000 masovnih grobnica

Objavljeno

na

Objavio

U jeku rasprave o Bleiburgu donosimo svjedočanstva preživjelih svjedoka. Dokumentarni film ”Križni put – zločin bez kazne” cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti.

Pred kraj 2. svjetskog rata i nakon njegova završetka komunistički režim proveo je surovu osvetu. Prema trenutnim podacima pobijeno je oko 190 tisuća pripadnika ‘neprijateljskih vojski, ideoloških neprijatelja i civila’. U filmu govore tri preživjela svjedoka, pripadnici partizanske vojske, OZNA-e, povjesničari, pravnici i drugi stručnjaci.

Komunisti su se dugo pripremali za preuzimanje vlasti, prolazili tečajeve, uz pomoć doušnika sastavljali popise. KNOJ, Korpus narodne obrane Jugoslavije, brojio je 120.000 boraca. Samo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH za osloboditeljima je ostalo gotovo 2000 masovnih grobnica.

Govorili su im da premalo ubijaju….

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari