Pratite nas

U potrazi za Istinom

SURADNJA (“SADEJSTVO”) SA SRBIMA – 2. DIO (MUSLIMANI)

Objavljeno

na

Poznat je slučaj paradoksalne suradnje Srba i Muslimana u enklavi Bihać-Cazin-Kladuša. O tome svjedoči i isječak iz srpskog dokumentarnog filma „Jedinica“

U ovom slučaju Muslimanima se nema što zamjeriti, jer su oni ovdje u sličnoj situaciji kao i Hrvati iz Kiseljaka ili Žepča, znači opkoljeni sa svih strana i spremni na sve samo da izvuku žive glave na ramenima. Razlika između ovog slučaja i slučaja Hrvata Kiseljačke ili Žepčanske enklave je u tome što je Hrvatima pomagala treća strana, a ovdje su Muslimani dobijali pomoć od onih koji su ratovali. U ovom isječku tako jedan od Srba kaže „Kad padne mrak – dobro veče – dobro veče šta ima…“ Znači, po danu bi ratovali i pucali jedni na druge, a kad padne mrak cvijeta šverc. To bi u slučaju enklava Žepče ili Kiseljak bilo kao da se Hrvati tuku s Muslimanima po danu a onda im navečer Muslimani prodaju hranu, oružje, streljivo ili sanitetski materijal. Dakle, totalno apsurdno, ali nema ničeg kompromitirajućeg za Muslimane jer se držimo istih kriterija. U ovom slučaju kompromitirani su samo Srbi, jer su oni zapravo u ovoj situaciji postupili izdajnički prema srpskoj politici i srpskim ciljevima u korist vlastitog profita. U tom švercu posebno se isticao i posebne je novce namlatio Milorad Ulemek zvani Legija, poznat po ubojstvu srbijanskog premijera Zorana Đinđića.

Hrvatski branitelji i domoljubi s Banovine, među kojima se ističu Ivica Orkan – Pandža i Pavle Vranjican skupili su brdo video-materijala i napravili nekoliko dokumentarnih filmova. Nas za ovu temu zanima film „Komšije“ na koji ćemo dati poveznicu:

U ovom dokumentarnom filmu od 29:00 pa naprijed možemo vidjeti kako Srbi i tzv. JNA kreću na zapadnu Slavoniju 1991. i dovlače oko 10 tisuća dragovoljaca iz sjeverne Bosne. Od 29:20 do 29:50 sam narator kaže kako „posebno tragičnu notu ovoj priči daje i prisustvo Muslimana iz okolice Prijedora“ te navodi da su tu bili i mještani sela Kozarac u BiH, i da su te Muslimane niti godinu dana nakon toga Srbi pobili i spalili im i opljačkali selo. Znamo da je kod Prijedora nedavno pronađena do sad najveća masovna grobnica na tlu cijelog velikog ratišta, pa je već to valjda trebala biti jasno Muslimanima da im nije dobro saditi tikve sa Srbima. I taj Prijedor je općenito čudan, jer ako tim ljudima nije bilo najkasnije u jesen 1991. godine jasno da je ta JNA koja ih je mobilizirala zapravo već pretvorena u velikosrpsku vojsku, onda ih se može samo žaliti.

A navodno je u Prijedoru bio bolji odaziv na mobilizaciju nego u Užicu, Kraljevu i Valjevu zajedno. Isto tako, veliki broj oficira koji će kasnije postati oficiri Armije BiH sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, ali to smo već prošli pa se nećemo opet ponavljati. Ali ćemo istaknuti ratne zapovjednike trećeg i četvrtog korpusa A BiH Envera Hadžihasanovića i Arifa Pašalića, jer oni ne samo što su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, nego je jedan od njih prijetio a drugi aktivno sudjelovao pred prvi val i u prvom valu opće agresije na BiH u travnju 1992. Hadžihasanović je još u ožujku 1992. godine izveo tenkove iz jedne vojarne u Sarajevu na dio grada koji se zove Mojmilo, i s kojeg se moglo pucati po gradu ali to tad nije učinjeno. Bila je to samo demonstracija sile. Nakon toga, Hadžihasanović je navodno „pobjegao“ i sakrivao se pet-šest dana a onda se prijavio u Armiju BiH i postao zapovjednik 3. Korpusa sa sjedištem u Zenici. Arif pašalić je u travnju 1992. pucao kao jugooficir po Mostaru, da bi se u svibnju iste godine prebacio u ABiH i postao zapovjednik 4. Korpusa ABiH sa sjedištem u Mostaru. Zanimljivo, upravo na područjima zone odgovornosti ta dva korpusa došlo je do sukoba između Hrvata i Muslimana, uz ogroman doprinos ove dvojice ubačenih oficira KOS-a. Mi mislimo da to nije nimalo slučajno. O tome ćemo šire kad budemo imali bilješku o strukturi vodstva Armije BiH.

Na teritoriju Bosanske Posavine već u ljeto 1992. imamo postrojbu jačine bojne koja se zove „Meša Selimović“, koja ratuje u sklopu 1.Krajiškog korpusa VRS-a i sastavljena je isključivo od Muslimana. Takvo što od Hrvata nikad nećete vidjeti. Nema niti teoretske šanse, da se čitava postrojba sastavljena od Hrvata bori u sklopu srpske vojske i napada nekoga, bez obzira koga. Takvo što jednostavno nije moguće. Hrvati su ostali, čak i u okolnostima opisanim u našoj prošloj bilješci u enklavama Žepče i Kiseljak pripadnici HVO-a, dakle Hrvatskog vijeća obrane. Ali kad smo već kod Bosanske Posavine, svakako valja pogledati i film „Amarcord“:

Od istih autora kao i film „Komšije“, negdje od 45 minute pa dalje, gdje se vidi koliko je četnika s Korduna, Banovine i iz cijele Hrvatske došlo na prostor Posavine radi probijanja koridora, a sigurno nikad niste čuli Aliju Izetbegovića da to spominje, ali kad je Hrvatska vojska ušla u Posavinu i potisnula četnike skoro do Doboja, znao je prijaviti Vijeću sigurnosti da „Hrvatska vrši agresiju na BiH“ zbog čega je Hrvatska bila primorana povući svoje trupe na teritorij uz samu granicu, čime je sebi oduzela manevarski prostor, i kad tome još dodamo nesposobnost zapovjednika koji je vodio obranu Posavine, mislimo na Petra Stipetića, onda rezultat i nije mogao biti bolji od sedmomjesečne grčevite obrane ali na kraju ipak i poraza. Tako se Alija nije bunio ni kad mu je Martićeva milicija 1991. godine odcjepila i anketirala u svoju tzv. SAO krajinu mjesto Uništa, kojese nalazi u BiH. S aplikacije Google earth skinuli smo kartu kao bi vam to moglo točno prikazati:

http://i.solidfiles.net/40b13a258f.jpg

Znači ova žuta crta lijevo od Uništa vam je granica Hrvatske i BiH. Dakle, to je neosporno teritorij BiH ali Alija nije mrdnuo ni prstom da nešto učini po pitanju takve aneksije. Nije čak ni podigao glas. Kao što nije podigao glas ni u listopadu, kad je sravnjeno 9 sela i zaselaka u općini Ravno u BiH. Pokazat ćemo vam pomoću Google eartha i gdje se nalazi Ravno:

http://i.solidfiles.net/6c36e772ba.jpg

Ovog puta Izetbegović je „podigao“ glas ali tek toliko da bi rekao kako „to nije njegov rat“. I ne mari što se teritorijem BiH kreću horde četničkih bandita, pljačkaša, palikuća i ubojica, ne mari ni za to što mu anektiraju djelove teritorija, ne mari ni za to što su građani BiH ( a toliko se volio razbacivati s tezom o „građanskoj BiH“) hrvatske nacionalnosti iz općine Ravno pobijeni i protjerani a sela im zapaljena i opljačkana. To jednostavno nije njegov rat. O sporazumu Karadžić-Filipović i njegovim učincima i implikacijama pisali smo već dosta, sad ćemo samo taksativno navesti taj primjer. Ali ćemo nešto više reći o muslimansko-srpskoj Deklaraciji Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. Prvo ćemo staviti poveznicu na tekst te Deklaracije:

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/158.pdf

Dovoljno vam je pogledati točku 5. ovog sporazuma, gdje se spominju radne grupe za pitanja teritorijalnog razgraničenja i to „vodeći računa o prirodnom pravu pristupa moru ovih dviju republika“. Da bi ovo svatko mogao shvatiti kratko ćemo navesti širi kontekst koji je doveo do jednog ovakvog sporazuma. 20. kolovoza 1993. predstavljen je mirovni plan Owen-Stoltenberg prema kojem je BiH zamišljena kao Unija triju Republika, srpske, hrvatske i muslimanske. Hrvati su prihvatili plan i odmah počeli s njegovom implementacijom na način da su HZ-HB preimnovali u HR-HB, dakle iz Hrvatske zajednice u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Odmah sutradan Muslimani objavljuju da odbacuju taj plan, a što im, kao što vidimo nije smetalo da dva i pol tjedna kasnije prave sporazum sa Srbima koji se bazira upravo na tom mirovnom planu. Dakle još jedna tipična Izetbegovićevska nedosljednost, jer taj čovjek stvarno nije bio u stanju iznjeti neki stav i stajati iza njega pet minuta. Osim kad se radilo o suradnji sa Srbima, to mu je stvarno išlo od ruke.

Dakle, u točki 5. Srbi i Muslimani se dogovaraju i kažu kako obje Republike i srpska i muslimanska imaju prirodno pravo pristupa moru. Naravno da mi moramo postaviti pitanje: Kojem to moru? Dat ćemo poveznicu s HMDCDR-a na kojoj imatekronologiju događanja 1993. Godine i mape Vance-Owen i Owen-Stoltenberg plana:

http://www.centardomovinskograta.hr/1993.html

Svi znamo da je jedini izlaz na more koji BiH kao država ima kod Neuma. A Neum je po svakoj mapi i po svakom mirovnom planu uvijek u hrvatskoj provinciji, kantonu, republici. Možda i stoga jer je tamo po popisu iz 1991. živjelo preko 90% Hrvata. Pa koje je to onda more koje bi djelili Muslimani i Srbi ako ne more Herceg-Bosne ali i more Republike Hrvatske. Vi imate planove koji su izlazili u publikacijama Armije BiH prema kojima Muslimani smatraju da je njihovo more od Omiša do Prevlake, a u ovom njihovom scenariju vjerovatno bi od Omiša do Neuma bilo muslimansko a ispod Neuma srpsko. Da ne zaboravimo izvor iz kojeg smo saznali o tome koliki dio hrvatske obale svojataju Muslimani, a radi se o nastupu profesora Nina Raspudića u jednoj tv-emisiji na tzv. HTV-u:

Sad kad smo to riješili moramo vidjeti kako se scenarij odvijao dalje. Nije se osušila ni tinta s potpisa tog sporazuma Izetbegović-Krajišnik a već sutradan u ime generalštaba Armije BiH Ivan Šiber potpisuje zapovijed o prekidu vatre između Muslimana i Srba. Odmah je uočljivo nekoliko stvari. Prvo, kako Alija koji je izigrao toliko sporazuma s Hrvatima promptno i po dogovoru ispunjava obveze iz dogovora sa Srbima. Drugo, ovu zapovijed ne potpisuje zapovjednik odnosno po njihovom komandant Glavnog štaba ABiH nego njegov zamjenik, koji je nekim čudom etnički Hrvat. Pokazat ćemo tu zapovjed a onda ćemo je komentirati:

http://i.solidfiles.net/bc1055ba5b.jpg

Dakle, imate uvod u kojem piše to što vidite, a u točki 2. imate implikaciju o „udruženim snagama srpskih paravojnih formacija i postrojbi HVO-a“. Istina je pak potpuno drugačija. Kao što smo već naveli, te snage su udružene samo na području Kiseljaka i Žepča, dok na području Vareša koji do ovog datuma još nije pao u ruke Muslimanima vlada primirje na položajima prema Srbima. Ali nas sad zanima pravac prema moru, jer je on ovdje bitan, budući da „dvije republike imaju prirodno pravo pristupa moru“. Dakle, zanima nas bojišnica prije svega na području Mostara jer je Mostar u toj priči ključan. U tom Mostaru postojao je časnik BiH koji se zvao Esad Šejtanić. On je napisao knjigu „Hercegovci na ognjenim vratima Bosne“ koju je general Praljak uveo kao dokazni materijal tijekom postupka u predmetu. Mi ćemo vam sad prikazati jednu stranicu s označenim poglavljima iz te knjige, a pomoću koje ćete vidjeti kako se odvijala situacija nakon potpisivanja muslimansko-srpskog sporazuma i ove zapovjedi o prekidu vare između Muslimana i Srba:

http://i.solidfiles.net/f93fd38042.jpg

I dogodilo se upravo ono što je označeno u ovom drugom odjeljku, na slici desno. Muslimani su krenuli u napad praćeni potporom srpskog topništva. Rekli smo krenuli u napad. I opet ćemo ponoviti ključnu riječ: NAPAD!!Razlika između napada i obrane je razlika kao između neba i zemlje, između dobra i zla, između raja i pakla, između crnog i bijelog. U tom napadu, Muslimani su u jednom trenutku zauzeli i brdo Hum, a to je kota iznad Mostara s koje imate gotovo čitav grad na dlanu. Hrvati nikad u svojoj povijesti nisu, a možemo garantirati i da neće, u zajedničkom djelovanju sa Srbima krenuli u napad protiv bilo koga. Samo što ovo nije brigada „Meša Selimović“ odnosno hrpa jadnika koja je mislila da se boreći za Srbe bori za jugoslaviju jer su im tako rekli, a koje i većina Muslimana i onda i danas smatra običnim izdajnicima i kukavelji. Ovo je stvar koja je došla iz vrha i od vrha, kako vojske tako i politike. Kako srpske tako i muslimanske. Mi se uvijek pitamo zašto je taj Alija Izetbegović toliko žurio kršiti sporazume s Hrvatima a s druge strane isto toliko žurio ispunjavati ono što je dogovorio sa Srbima? I nije pritom izdao samo Hrvate, on je to učinio i svom vlastitom – muslimanskom narodu. Dobro mu je išlo kad se s Karadžićem dogovorio zamjenu Srebrenice za Vogošću:

Zašto????Mislimo da će nam možda zadnja poveznica koju ćemo staviti u ovom tekstu dati odgovor na to pitanje:

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari