Danas je u Požegi u Biskupskom domu održan susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Na susret je pozvao požeški biskup i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević.

Iz Srpske pravoslavne Crkve na susretu je sudjelovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić; episkop gornjo-karlovački Gerasim Popović; episkop slavonski Jovan Ćulibrk; episkop dalmatinski Nikodim Kosović te episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim Đermanović.

Uz domaćina, biskupa Škvorčevića, Hrvatsku biskupsku konferenciju na susretu su predstavljali zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić, priopćeno je iz Hrvatske biskupske konferencije.

Biskupi i episkopi su u razgovoru obrazložili važnost njihovih susretanja u službi promicanja otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja, uklanjanja predrasuda. Istaknuli su da je u Hrvatskoj na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i udaljuje jedne od drugih. Biskupi i episkopi istaknuli su kako žele ohrabriti vjernike da promiču zajedništvo iznad svake nacionalne i političke isključivosti, dodaje se u priopćenju Hrvatske biskupske konferencije.

Razgovaralo se o aktualnostima iz javnog života, s obzirom na rasprave o stradanjima brojnih ljudi u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega, te o još neizliječenim ranama koje je u dušama mnogih ostavio rat od 1991. do 1995., kako Hrvata tako Srba. O tome su katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve dali i posebnu Izjavu.

‘Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.

Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima „nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Polazište našeg pastirskog djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog »pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja« (2 Kor 5,18). Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka.

Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane’, stoji u zajedničkoj Izjavi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme.

Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

„Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ (Mt 3,16-17)

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja – kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj ‘da’ za cijeli život i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica.

(laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?