Pratite nas

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari