Connect with us

Gost Kolumne

Suverenizam bez sadržaja je populistička revolucija

Objavljeno

-

Restaurirati znači nečemu vrijednome ponovno vratiti stari sjaj. Bit je u tome da se ide naprijed i da se iz ‘pozitivno proživljenog iskustva’ uzima ono što vrijedi. Restauracija uvijek znači restauraciju vrijednosti, a ne vremena. To je ono što je narod, za razliku od politike, shvatio kada je glasovao za ‘ponovno veliku Ameriku’ kod Trumpa i ‘preuzimanje kontrole’ kod Brexit, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Dvadeseto stoljeće obilježeno je sukobom dviju velikih politika, socijalističke i liberalne. Socijalizam je na kraju propao a liberalizam postao dominantna doktrina bez stvarne konkurencije. Liberalna politička paradigma postala je naše novo normalno, koju su svi prihvaćali jer je predstavljala obećanje slobode. Liberalizam je postao revolucionarna doktrina s ambicijom da iz temelja promijeni čitav svijet.

Ali kada je poziv na slobodu i borbu protiv autoriteta sam postao autoritet, našao se u problemu. Bez stvarne konkurencije i univerzalno prihvaćen, liberalizam je polako gubio kontakt sa stvarnošću i postao je svrha samome sebi. Liberalna demokracija više nije predstavljala borbu za svijet bez ideološkog nasilja, već je postala skup “zajedničkih vrijednosti” koje definiraju novu političku paradigmu.

Oni koji su se nekada borili protiv ideološkog jednoumlja sami su postali promotori novog jednoumlja. Kolika je bila snaga liberalne paradigme možda se najbolje vidjelo po tome kako su tu paradigmu prihvatili i konzervativci. Oni su postali vjerna sjena liberalizma. Konzervativci više nisu branili vrijednosti osvjedočene vremenom i iskustvom, već su sada olako usvojili novine protiv kojih su se do jučer borili.

Vrč se punio, sve dok nije puknuo. Akcija je proizvela reakciju. Dogodili su se Trump i Brexit. Neki su to nazvali propašću liberalne demokracije, dok su drugi smatrali da je po srijedi samo kratkotrajna greška u sustavu, koja će se brzo ispraviti. A što se zapravo dogodilo?

Društvo je gonjeno ispunjavanjem naloga apsolutne slobode gurano u ekstrem. Ono što je nekad predstavljalo izuzetak i primjere s ruba sada je dizano na pijedestal nove normalnosti i korišteno kao alat za preoblikovanje društva. Takav radikalizam društvo je prepoznalo kao napad na sebe i vlastite vrijednosti, koje više nitko od etabliranih stranaka nije branio ni zastupao.
Zbog toga ova pobuna društva protiv nametanja ideološkog jednoumlja nije imala formu tradicionalnih političkih podjela na “lijevo” i “desno”, već podjele na “gore” i “dolje”. Ovu pobunu društva protiv ekstrema koje se nametalo kao novo normalno establišment je prozvao “konzervativnom revolucijom”, što je očiti oksimoron. Teško je razumjeti kako se otpor revoluciji može nazvati revolucija, jer konzervativno ne može biti revolucionarno. Konzervativno želi očuvati zasade društva, koje revolucija čupa u korijenu.

Tu je razliku možda najbolje objasniti preko razlike između Trumpa i Brexita. Za razliku od “brexitera” Trump ima sadržaj koji nudi i točno zna što daljem koji su mu ciljevi. Dok u Britaniji imamo situaciju u kojoj nitko nema pojma što želi, oni samo znaju da su protiv i ono što neće. Zato kod njih imamo ovu tragikomičnu situaciju, putnici bi isplovili, a posada ne zna što bi jer se nitko ne hvata kormila. Kako će isploviti na otvoreno more kad je posada opijena europskim vinom i nigdje im se ne plovi?

To je ono što se naziva politika bez sadržaja, s kojom se može doći na vlast ali problemi nastupaju na prvoj stepenici – što dalje. Zbog toga suverenizam bez sadržaja je samo populistička revolucija, dok je onaj sa sadržajem politika restauracije. Restaurirati znači nečemu vrijednome ponovno vratiti stari sjaj. Bit je u tome da se ide naprijed i da se iz “pozitivno proživljenog iskustva” uzima ono što vrijedi.

Restauracija uvijek znači restauraciju vrijednosti, a ne vremena. To je ono što je narod, za razliku od politike, shvatio kada je glasovao za “ponovno veliku Ameriku” kod Trumpa i “preuzimanje kontrole” kod Brexita. Teatar apsurda koji sada gledamo u Britaniji govori nam o jazu koji postoji između establišmenta i naroda. Jer, britanski politički establišment je htio ostati u tome svijetu, pa sada, kada je narod rekao da to ne želi, nitko ne želi preuzeti kontrolu za ono što slijedi. Simptomatično je kako su najveći zagovaratelji Brexita, poput Faragea, objavili povlačenje iz nacionalne politike nakon referenduma, iako je izlazak trebao biti novi početak.

Churchill je jednom rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. A da bi se nadao moraš imati nešto čemu se nadaš, neki “sveti cilj”. Zato i suverenizmu treba sadržaj, jer je bez sadržaja samo crvena krpa za strukture na vlasti. Svjedoci smo da mnogi koji se izjašnjavaju kao suverenisti kao da se objeručke trude igrati tu ulogu majmuna koju im namjenjuje establišment. Ispražnjeni od sadržaja skaču baš tamo gdje im se kaže, nesvjesni kako je suverenizam bez sadržaja jedna obična populistička revolucija.

A nasuprot njemu i svim drugim revolucijama nalazi se kao jedino utočište zdravog razuma – konzervativna restauracija.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari