Pratite nas

Religija i Vjera

Sv. Leopold Bogdan Mandić

Objavljeno

na

Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, današnjoj Crnoj Gori. Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju su mu dali ime Bogdan Ivan.

Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) dao svjedočanstvo da je „od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti“.

U sjemeništu talijanske Venecijanske provincije, koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom, naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassau. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: Leopold.

Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovu, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane doživotne zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika, 20. rujna 1890.

Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom.

Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.

Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.

Bio je u ispovjedaonici svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.

Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom „Gospodaricom“.  Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.

Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini Hrvatskoj njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.

Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.

Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980. do 1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim.

Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.

Leopold Bogdan Mandić zaštitnik je braće kapucina u Hrvatskoj.

16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.

Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papa Franjo rekao biskupima da ne primaju gay sjemeništarce

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo upozorio je ovoga tjedna biskupe da pažljivo ispitaju kandidate za svećenike i odbiju svakoga za koga posumnjaju da bi mogao biti gay, objavili su u četvrtak lokalni mediji.

“Dobro pripazite kada primate sjemeništarce, širom otvorite oči”, rekao je Papa, navodi servis Vatican Insider dnevnog lista La Stampa. “Ako imate neke dvojbe, bolje da ih ne primate”, dodao je Franjo.

Poglavar Katoličke crkve sastao se s talijanskim biskupima samo nekoliko dana nakon što je jedan Čileanac, žrtva zlostavljanja svećenika, izjavio kako mu je Papa u privatnom razgovoru rekao da ga je Bog učinio homoseksualcem i da ga on voli takvog kakav jest.

Vatikan je odbio komentirati navode lista koji proturječe medijskim nagađanjima da Papa ublažava kruta crkvena stajališta o homoseksualnosti. Crkva ju je, ako se aktivno prakticira, osuđivala kao nemoralni poremećaj.

U dokumentu iz 2005., koji je objavio Franjin prethodnik Benedikt XVI., Vatikan kaže da bi Crkva mogla u svećenički red primiti one koji su dokazano nadišli svoju homoseksualnost najmanje tri godine. No, primanje u službu treba zabraniti aktivnim homoseksualcima i onima s “duboko ukorjenjenim” gay sklonostima te onima koji podupiru gay kulturu, piše u dokumentu.

Najnovije Franjine upute biskupima mogle bi smiriti konzervativce, zabrinute dramatičnom promjenom jezika Crkve o homoseksualnosti otkako je Franjo izabran 2013. “Ako je netko gay i traži Boga i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim?”, rekao je Papa na svom prvom inozemnom putovanju 2013.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveta Rita – svetica nemogućeg

Objavljeno

na

Objavio

Zaštitnica je bolesnika, ranjenika, žrtava bračnog nasilja i pogrda, problematičnih brakova, očajničkih podviga, zaboravljenih i izgubljenih slučajeva.

Današnja sveta zaštitnica je Rita iz Cascije (Rita da Cascia), talijanska redovnica augustinka, mističarka. Rođena je 1381. kao Margherita Lotti u naselju Roccaporena (općina Cascia, provincija Perugia, Umbrija).

Kći pobožnih roditelja, jedinica, od djetinjstva je sanjala da će postati redovnica, ali se po roditeljskoj želji udala vrlo mlada. Njezin muž, Paolo Mancini, gradski stražar, bio je naprasit i grub čovjek, ali ona ga je svojom blagošću i strpljivošću pripitomila, približila dragom Bogu i ostvarila obiteljsku sreću.

Zatim ju je pogodio udarac za udarcem. Muž joj je ubijen iz zasjede, a potom su joj u roku od godine dana umrla oba sina. S 36 godina, počela je opet razmišljati o ulasku u samostan. Uputila se u obližnju Casciju, u augustinski samostan svete Marije Magdalene, ali su je redovnice kao udovicu nasilno ubijenog muža najprije odbile. Naposljetku je ipak uspjela, a po jednoj predaji po noći su je u samostan uveli njezini sveci zaštitnici, Ivan Krstitelj, Augustin i Nikola iz Tolentina.

Dobrotvorka i mirotvorka, u samostanu je puno molila, razmatrala o Isusovoj muci i zamolila Isusa da postane sudionica njegove muke. Zadobila je ranu na čelu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, krvarila 15 godina i nije više zarasla. Činila je strogu pokoru i postila. Mnogo je patila i zadnjih godina bila prikovana za svoj siromašni samostanski ležaj.

Preminula je u Casciji na današnji dan, 22. svibnja 1457. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, a pobožnost prema njoj raširila se po mnogim zemljama. Blaženom ju je 1627. proglasio papa Urban VIII, a svetom 1900. papa Leon XIII., nazvavši je „dragocjenim biserom Umbrije“.

Zazivaju je kod neplodnosti, osamljenosti, bolnih rana i bolnih tijela, očajnih stanja, naizgled nemogućih i nerješivih problema i slučajeva jer usprkos mnogih nedaća i gubitaka nikada nije gubila vjeru u Svevišnjega.

Zaštitnica je bolesnika, roditelja, udovica, majki, ranjenika, žrtava bračnog nasilja i pogrda, problematičnih brakova, očajničkih podviga, zaboravljenih i izgubljenih slučajeva te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Laudato.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found