Pratite nas

Kultura

Svaka desnica nije nužno i nacionalna, ni svaka ljevica nije nužno anacionalna

Objavljeno

na

Osvrt na knjigu: Josip Pečarić, Ako voliš Hrvatsku svoju, Zagreb, 2014.

Nova publicistička knjiga akademika Pečarića „Ako voliš Hrvatsku svoju“ sastavljena je od niza različitih, ali jedinstvenom idejom povezanih tekstova, kojima reagira na različite dnevnopolitičke događaje vezane uz sudbinu hrvatskoga naroda i njegove države. Sve te svoje uglavnom polemičke reakcije razvrstao je u nekoliko tematskih cjelina.

Prva se veže uz Darija Kordića, njegova povratka iz haaškoga zatočeništva nakon izdržane kazne, na koju je osuđen na montiranom procesu Haaškoga tribunala, čija je primarna zadaća bila nastaviti rat protiv Hrvata i hrvatske države i nakon što su ti isti Hrvati porazili velikosrpsku politiku, JNA i različte srpske vojske.

Pečarić ovdje tematizira odnos dijela javnosti i političkih struktura prema zagrebačkom dočeku Darija Kordića te temeljitom raščlambom očitovane mržnje lako zaključuje kako strukture naslijeđene iz jugokomunističkoga doba te njihovi mlađi izdanci još uvijek imaju snažnu moć na sudbinu hrvatskoga društva. Nu Kordićeva postojanost, vjera i nesalomljivost, unatoč nepravednoj i pravno neutemeljenoj te neopravdanoj presudi, rađa i potiče među Hrvatima višestruk broj novih Kordića, čega se bivši suradnici Carle del Ponte i njezini politički sljedbenici najviše boje.

Tekstovi u rubrici Hrvatski ponos, kao da se idejno nastavljaju upravo na već iznesenu tezu, a Pečarić ju ilustrira po svom mišljenju, cijelim nizom izvanrednih hrvatskih pojedinaca i skupina, koji, unatoč nesklonu vremenu i različitim pritiscima, djeluju kao životvorni sloj hrvatskoga naroda. Nasuprot skupini Pečarićevih junaka stupaju izraziti predstavnici sramotnoga djelovanja, o kojima piše u poglavlju posvećenom „Hrvatskoj sramoti“. Ne samo na temelju sučeljenih stajališta i činjenica nego i dojumljivim kontrastom, akademik Pečarić postiže učinak u slikanju likova hrvatske političke i javne pozornice.

Kad je pak riječ o glavnim junacima hrvatske sramote, mislim da bi se o pojedinim likovima dalo raspravljati, koliko oni uza se mogu nositi hrvatski pridjevak pa čak i kad je riječ o sramoti. Naime, najveći dio protagonista ove rubrike se i ne smatra ili se dobrim dijelom svoga života nije smatrao Hrvatima pa ih po osobnoj i političkoj kvalifikaciji možda treba preciznije svrstati tamo gdje doista i pripadaju.

Možda bi se prikriveni odgovor na ovi zdvojnost mogao pronaći upravo u nizu tekstova koji slijede iza već spomenutoga dijela knjige, a Pečarić ih pozicionira u skupinu koja Hrvate kleveće i optužuje da su počinila genocid nad Srbima. U ovom stilski podrugljivijem dijelu autor je ponudio jedan ležerniji i slobodniji pristup ukočenim i dogmatiziranim tezama svih ideologa različitih jugoslavenskih projekata.

U poglavlju o napadajima na Tuđmanovu pomirbu Pečarić se usredotočio na unutarhrvatske prijepore, koji izazivaju podjele u samom biću hrvatskoga naroda, što onda omogućuje različitim protuhrvatskim strategijama da djeluju i na hrvatskim izborima, pa čak i da na vlast različitim manipulacijama dovode svoje poslušnike.

U predzadnjem poglavlju autor se vraća zavičajnoj temi – Boki kotorskoj, koja ima posebno mjesto ne samo u tisućljetnoj integraciji hrvatskoga nacionalnoga bića, nego se i danas, kad u Boki više gotovo i nema Hrvata, pokušava prisvojiti hrvatska kulturna i nacionalna baština. Nije li to jedan vid nastavka prikrivenoga genocida, koji su već ranije sustavnim čišćenjem hrvatske populacije realizirale velikosrpske vlasti u dvjema Jugoslavijama?

U zaključnom dijelu autor poziva hrvatsku desnicu da, bez obzira na osobna razmimolilaženja, zajednički nastupi na izborima, jer bi samo tako mogla sigurno računati na pobjedu, kojom bi s vlasti skinula sadašnju anacionalnu, nesposobnu i anarhističku vlast.

Svaka desnica nije nužno i nacionalna pa jednako tako ni svaka ljevica nije nužno anacionalna, Pečarićev se poziv zapravo odnosi na sve iskrene domoljubne snage, kojima je na srcu dobrobit hrvatske države. Taj će ispit imati prigodu položiti već za koji mjesec na predsjedničkim izborima.

U tomu bi im, uz mnoge druge, i knjiga akademika Pečarića mogla biti dobar putokaz.

Mate Kovačević

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći, ta plava skamenjena vječnost

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 18. studenoga 1898. godine, u selu Drinovci kod Gruda rodio se Antun Branko Šimić – jedan od najvećih hercegovačkih i hrvatskih pjesnika.

Pučku školu pohađao je u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završavio je u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.

U osmom razredu, 1917. godine, napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokrenuo je 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokrenuo je i treći časopis, Književnik.

 

Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb. Umro je od tuberkuloze pluća, u 27. godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.

Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka pjesama ”Preobraženja”, objavljena 1920. godine. To je zbirka u kojoj je objavio samo 48 pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja preradio. Ova zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog pjesništva u smjeru neoklasicizma.

A.B. Šimić u jednoj svojoj pjesmi opjevao je Široki Brijeg, točnije Brijeg, mjesto gdje se nalazi Crkva Uznesenja BDM, a mnogim Širokobriježankama i Širokobriježanima je ovo najljepša pjesma o Širokom Brijegu.

Pjesma jednom Brijegu

Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao.

Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Vukovar umire da Hrvatska živi, cijelog sebe Domovini dade

Objavljeno

na

Objavio

Tužna jesen tužnu priču piše
ni sunce ne izlazi više
iz oblaka liju hladne kiše
i Dunav je prestao da diše.

Ne čuje se ni pjesma slavuja
niti zvona sa starog zvonika,
samo plač vukovarskih majki
i uzdisaji teških ranjenika!

Vukovar pada ispod teškog križa
ali križ nikad ispustio nije
već ga sa ponosom nosi
po krvavim stazam kalvarije.

On umire da Hrvatska živi
cijelog sebe Domovini dade,
kad dušmani počeše da ruše
prvi njima na tom put stade .

I srušiše oni što srušit su mogli,
ne ostade kamen na kamenu
al ne mogu srušit našu ljubav,
ni u našim srcim uspomenu !

Dok prolaze proljeća i ljeta
a te slike nikako ne blijede,
sjećanja na teška vremena
krv u žilam i dan danas lede!

I kada nas ta sjećanja vrate
u krvave al ponosne dane,
znamo da nikada neće
zarast bolne vukovarske rane!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari