Pratite nas

Religija i Vjera

Svaka muslimanka dužna je roditi petero djece…

Objavljeno

na

Stanje u Bosni i Hercegovini je svakim danom sve složenije, zamršenije, te time i neriješivije, što je razlog traženja novog načina, sredstava, i putova, kako izaći iz tog vrlo začaranog kruga, u kojem je već propala jedna generacija mladi iz svakog beha naroda.

Rođeni tijekom rata nisu djeca rata samo zbog vremena u kojem su se rodila, ta djeca, ta današnja mladost su, na žalost, postala djeca rata više u poraću zemlje rođenja. Na žalost, Bosna i Hercegovina je zemlja ratova, ubijanja, progona, etničkih čišćenja. I šta drugo u takvom društvu može rasti i razvijati se osim djece rata i ratnika. Ta djeca, ti mladi, gotovo, da više i ne znaju ni za kakva druga stanja društva osim rata.

https://i0.wp.com/www.avaz.ba/assets/image_cache/690/400/0/assets/uploads/porodiliste.jpg?resize=507%2C294

Rođena u ratu i odrasla u daytonskom mirnodopskom ratu koji traje gotovo dva desetljeća, bosanskohercegovački mladi su bez budućnosti. Sve se čini u beha „krčmi pogašenih svjetla“ da se djeca rođena u ratu, ali i danas u poraću, odgajaju za rat, da budu ratnici. Za to „zanimanje“, u prvom redu pripremljeni su njihovi roditelji u ratu u kojem su sudjelovali, nakon čega se i ne može ništa drugo očekivati od djece. Najbolji primjer toga je Alija  Izetbegović koji je svog sina Bakira spremao za rat u svom uredu gdje mu je davao instrukcije kako se ratuje, bilo osnivanje konclogora, etničkog čišćenja, ubijanja djece, silovanja starica, rušenje crkava, klevetanje drugi i drugačiji. Izašavši iz te ratne škole svoga otca Bakir je danas čvrsto na otćevom putu, i gotovo tvrdo nastavio tamo gdje mu je otac stao. Izdaje i daje Bosnu njenim okupatorima kojima je nejgov otac ostavio u amanet. U svim zemljama svijeta takvi političari bili bi suđeni i kažnjeni kao največi izdajnici zemlje. Kao dijete ratnika i odgojen za rat glavni zagovornik mudžahedina i mudžahedinskog entiteta u Gornjoj Maoči. Licemjeran je njegovo govor kako mu Milorad Dodik ne će davati dozvole za hod po Bosni, a u isto vrijeme, osim njega, u Gornju Maoču ne može ni jedan drugi pojedinac, poglavito ne onaj iz reda nemuslimanskog naroda.

Sve to pokazuje kako je glavni, ili prvi odgajatelj i „proizvođač“ ratnika u Bosni i Hercegovini politika i političari, oni koji tu zemlju u budućnosti vide kao unitariziranu, centraliziranu i deeuropeiziranu, te kao i oni koji su genocidom stvarali svoje čiste  nacionalne feude, svoje gruntove, u koje danas nema povratka prognanika koji nisu njihove vjere i nacije. Iskustvo gradnje takvih genocidnih tvorevina veličine 49 % beha teritorija, danas se primjenjuje i na onom ostatku od 51 %, beha prostora koji su sve sličniji jedan drugom, samo sa različitim, nacionalnim, odnosno nacionalističkim, i vjerskim predznakom. Jedan je, već izgrađen i od svijeta priznat, srpski, a drugi je na tom putu gradnje i priznanja, bošnjački. Ratnik u Bosni i Hercegovini, po intervalima ratova u toj zemlji, je nekako nasljedno zanimanje. U obuci i pripremama tih zanimanja, uz neke političare i bivšeg poglavara IZ BiH Mustafu Cerića, dakako da sudjeluje i svjetska zajednica kroz nepravdu i pristranost u (ne)traženju riješenja beha problema.

 Za tako neko zanimanje koje izlazi iz svih normi i okvira rađanja i odgajanja djece, rasta i odrastanja, mladi več u ratu, napose u vrijeme daytonskog nepravednog primirja, majke bošnjačke djece pripremao je i pripremio tadašnji poglavar IZ BiH Mustafa Cerić. Još dok se miris baruta mirisao po bosanskim ratnim bespućima, a mnogi roditelji tražili nestalu i pobijenu djecu, djeca roditelje, braću i sestre, Mustafa Cerić zapovijeda, tada još Muslimankama danas Bošnjakinjama. Naime na jednom skupu na kojem je bilo i žena u crnom Cerić im objašnjava cilj rađanja djece, poslanje majke, i kaže: „…svaka Muslimanka je dužna roditi petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu.“ Talibanski pristup ženi, majci, nezabilježen do tada na tim europskim prostorima.

https://i2.wp.com/www.atvbl.com/wp-content/uploads/2014/07/djeca-vojnici.jpg?resize=560%2C340

Uz to što je tom zapovijedi povrijedio na najgrublji mogući način dostojanstvo žene, a o pravima žena da i ne govorimo, on je ženu definirao kao neku ratnu tvornicu za proizvodnju oružja za ubijanja. Time je, također, rekao da rat u Bosni i Hercegovini nije prestao, da će rata biti, i da ga ima, jer svaka Bošnjakinja mora roditi troje djece za Bosnu, drugim riječima za rat i ubijanje. Naprosto Mustafa, budući član Predsjedništva troentitetske, srpske, bošnjačke i mudžahedinske, Bosne i Hercegovine, je, na žalost, htio svaku Bošnjakinju upotrijebiti kao tvornicu djece ratnika, onih koji će ubijati sve koji su drugi i drugačiji od njih. Iz tog Cerićeva vremena „masovnih gradnji tvornica ratnika“ izrasla je i odrasla generacija onih „za Bosnu“, kojima i nije dao nikakvu drugu mogućnost odrastanja za budućnost  osim rata za koji se priprema, a kojeg će lakše započeti u funkciji člana beha Predsjedništva. U rezervi su još i oni ratnici, mladi što im Cerić oteo budućnost, koje su majke „rodile za sebe“. Zlu ne trebalo, razmišlja Mustafa.

Kako u tako ratničkom bošnjačkom društvu naći put mira, suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Kako u tom mnoštvu Cerićevi mladi, onih „za Bosnu“, pa i onih koje su majke rodile za sebe a nemaju budućnost, graditi dijalog kao put mira. Čini se nemogućim, jer odrasli ratnici hoće „raditi“. Oni su planirani i rođeni za rat. Sada kada nemaju „posla“ u Bosni i Hercegovini „proizvođači“ to „oružje“ šalju u bratske islamske zemlje na testiranje i usavršavanje. Smjer ratnika se, na neko vrijeme, promijenio. U vrijeme beha sukoba iz islamskih zemalja dolazili su džihadisti ratovati u BiH, danas iz beha primirja bošnjački džihadisti idu u rat po islamskom svijetu. Znak je to kako je bošnjačko društvo opasno  islamizirano i deeuropeizirano. Društvo isključivosti, sa mnogim znakovima radikalnih islamskih zemalja, u kojima je nacionalna i vjerska kultura dijaloga velika nepoznanica.

Rađati djecu po preporuci vjerskog poglavara, troje „za Bosnu“ odnosno za rat, a dvoje za sebe, znači pripremati se za rat, i nepriznavati onog drugog i drugačijeg od sebe kojima je ta zemlja paukovski povezana. Ratna je to bošnjačka politika u nepravednom daytonskom primirju, ili miru kojeg Bošnjaci u najvećoj mjeri i ne priznaju, što potvrđuju i ovakvi planovi za rat,  vrijeme odgajanja i odrastanja budući ratnika. Dio je to one Izetbegovićeve ratne politike osvajanja Bosne i Hercegovine kada je rekao „…spreman sam žrtvovati i 250 hiljada Muslimana za Bosnu i Hercegovinu“. Dakako islamsku, onu iz njegove „Islamske deklaracije“. I budući da taj Izetbegovićev broj muslimanskih žrtava, na svu sreču bošnjačkog naroda, i naroda BiH i svijeta u cjelini, a tim je brojem on počeo po završetku rata obmanjivati svijet, nije dosegnut a time ni islamska Bosna i Herecgovina, Cerić nastavlja ratnu akciju k tom broju i tom cilju. Naravno da u taj zastrašujući broj, ni Izetbegović, ni Cerić, ni Ganić, ni Silajdžić, ni Delić, ni Mlaćo, ni Halilović, ni svi drugi  bošnjački političari i vjerske vođe,  koje ne može opravdati nikakav cilj, nisu uračunali svoju djecu. U taj broj trebaju biti upisana djeca gladnih i osiromašenih, pokradenih i obespravljenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Oni su te „tvornice“ ratnika. Ratnika ne samo protiv nebošnjaka, već ratnika i protiv europske Bosne i Hercegovine, slobodne, demokratske, multinacionalne i multireligijske zajednice, svijeta u malom.

Zaustaviti te buduće ratnike na njihovom krvavom i rušilačkom putu do zločinačkog cilja i zadržati barem neke dijelove Bosne i Hercegovine europskim i slobodnim, demokratskim te u nekoj mjeri nacionalno i vjerski šarenim, moguće je jedino konfederaliziranjem nacionalnih entiteta ili republika unutar cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. To je zadaća Europe kao susjeda na čijem pragu se otvaraju „tvornice“ budućih ratnika, istih onih koji danas ruše sve tragove nemuslimana u zemljama u kojima su muslimani većina, a sutra bi to isto činili i u Europi.

Vinko Đotlo, Švicarska

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveta Lucija

Objavljeno

na

Objavio

Sv. Lucija (umrla 304.) se slavi 13. prosinca. Zaštitnica je vida i očiju, zaštitnica je također okulista – očnih liječnika i proizvođača pomagala za vid, kao i električara.

 

Četiri su poznate velike djevice i mučenice u Prvoj Crkvi sa Sicilije: sveta Janja (Agneza), sveta Agata, sveta Cecilija i sveta Lucija. Lucijino ime veoma rano ulazi u Rimski kanon – posvetnu molitvu u Misi.

svetalucijaKršćanska tradicija nam donosi tri različita razloga zašto mi u bolestima očiju zazivamo svetu Luciju ili zazivamo njeni zagovor za naše zdrave oči. Jedan od razloga je i taj što njeno ime na latinskom znači svijetlo (lux, lucis). Možda je drugi razlog još jači i privlačniji kada joj je krvnik za vrijeme mučenja izvadio oči, što danas umjetnici najviše slikaju Luciju sa parom očiju na pladnju. Međutim postoji i onaj razlog da je ona sama izvadila oči i ponudila ih onom poganinu koji joj se udvarao i hvalio da ima lijepe oči.

 

Zagovorom svete Agate Lucija je izmolila zdravlje za svoju majku i pohodila gob mučenice u Kataniji, a Lucija je bila iz Sirakuze.
Kazna joj je bila da bude spaljena, ali je plamen nije ni dotakao. Mislio je jedan od časnika da će je nožem u grlo dokrajčiti, ali je takva čak dočekala svećenika i primila skramente umirućih i izdhnula blago u Gospodinu.

Na dan  Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika.

Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.

lucija_213. Prosinca je blagdan Svete Lucije i to je dan na koji se u svakoj katoličkoj kući već tradicionalno obavlja sijanje božićne pšenice. U našoj obitelji sijanje božićne pšenice mi djeca smo to posebno doživljavali jer kako nas je bilo mnogo pa je mama uvijek imala puno posla i obveza, tako da bi joj olakšali mi djeca smo preuzimali brigu oko pšenice i svaki smo dan do Božića zalijevali pšenicu provjeravajući da li dobro napreduje. Omogućimo takav doživljaj i danas svoj djeci ili unučadi. Stoga ne zaboravimo ovu našu lijepu tradiciju i običaj i nemojmo u trgovačkim centrima kupovati „gotove“ kineske pšenice nego to učinimo zajedno sa svojom djecom i unučadi.

Smisao sijanja božićne pšenice je u našem pučkom vjerovanju da će cijela nadolazeća godina biti uspješnija i plodnija ako se pšenica do Božića lijepo zazeleni i bude gusta i visoka.

Od svete Lucije do Božića ima još samo 12 dana. Ime Lucija znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem puku vlada i uvjerenje da će naredne godine u pojedinim mjesecima biti onakvo vrijeme kakvo je kroz 12 dana od Svete Lucije do Božića.

Djeca su nam sama po sebi svjetlo, obiteljska sreća, toplina, nježnost, nevinost i život, pa neka nam stoga današnja Sveta Lucija pomogne da budemo kao djeca.

Kako posijati pšenicu?

Pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavnom u prozor radi svijetla i topline za klijanje.

Što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija…

Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Običaji i tradicija

Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji. Bogorodica je, naime, bježeći pred Herodovim vojnicima, kaže legenda, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem prošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od daljnje potjere.

Inače, spomendan Svete Lucije je usred došašća, a kako joj ime dolazi od latinske riječi “lux, lucis” i znači “svjetlo”, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla. Puk je rado spominje kao navjestiteljicu boljih vremena jer iza njezina spomendana dani su sve duži, pa se kaže i “sveta Lucija, mrak ubija”. Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih, a uz blagdan Sv. Lucije povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti.

Od Lucije do Božića je 12 dana pa se, prema “brojanicama”, može predvidjeti vrijeme svakoga mjeseca sljedeće godine. Neudane djevojke, kako bi saznale hoće li se sljedeće godine udati, i za koga, na dan sv. Lucije ispisuju 11 papirića s imenima momaka koje priželjkuju, a jedna ostaje prazna. Papirići se potom preklope i zalijepe, svaki dan se spali po jedan, a ime momka na posljednjoj ime je njezina budućega muža. Ako ostane prazan papirić, ništa od udaje u dolazećoj godini. Prosinac nosi baš to ime zbog, blagdana svete Lucije. Na taj dan bi momci djevojkama davali naranču, a ako im ona ne bi vratila do Božića iduće bi godine bila svadba.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

GOSPODINE NISAM DOSTOJAN

Objavljeno

na

Objavio

Još davno dok sam dijete bio
a svećenik bi misu govorio,
jednu rečenicu upamti lako,
vjerujte mi i danas je tako!

‘Gospodine nisam dostojan
da uđeš pod krov moj,
nego samo reci riječ
i ozdravit će sluga moj’ !

Ja sam rimski stotnik
i vladam snagom mača,
ali Tvoja riječ od smrti je jača,
tvoja riječ, riječ je živog Boga
dođi i ozdravi slugu moga.

Nisam ja dostojan ni pred tebe stati
ali Gospode moja duša pati
u njoj nema radosti ni smijeha,
puna je očaja i teškog grijeha.

Ozdravit ću i ja pored sluge svoga,
duša moja upoznat će Boga,
sići će na mene milost sa visina,
srce će moje upoznat Božjeg Sina.

Jer znam da si Sin živog Boga
a Otac će uslišat molbu Sina svoga,
Gospode milostiv mi budi,
oprosti i milosrdno sudi.

Zastade Sin živog Boga
i ispuni stotnikovu želju,
jer tolike vjere vidio nije
u čitavom Izraelu!

Od tad prođe dvi tisuće ljeta,
po cijelom svijetu se slavi Misa Sveta
na svakoj Misi ponavlja se slika
i riječi rimskog stotnika:

‘Domine ,non sum dignus’

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Hercegovina! Zemlja sunca, kamena i vina

Uzeše mi anđela čuvara, pa ja nemam koga zvati tata

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari