Connect with us

Kultura

Svaki kamen jeca, plače i sinove svoje zove

Published

on

Godine su mnoge prošle
od kad odoh iz svog sela
kad se sjetim tad niz lice
kanu gorka suza vrela.

Mislila sam u tuđini
ja ću ostat ljeto, dva
srce pati, kosa sijedi
prođe mnogo godina.

Često sanjam kako pijem
hladnu vodu sa bunara
ispred kuće nježnim glasom
doziva me majka stara.

Staru izbu i ognjište
i molitve nježne zvuke
na kamenu svakom vidim
svoga oca vrijedne ruke.

I ograde sanjam često
klanac, lozu kraj solara
svakog dana u tuđini
meni fali kuća stara.

Stari orah ispred kuće
jednu tužnu priču piše
u toj kući sada nitko
niti živi, niti diše.

Samo laste svoja gnijezda
savijaju ispod krova
zraka sunca pozdravlja je
kada sviću jutra nova.

Svaki kamen jeca, plače
i sinove svoje zove
da se vrate, zapjevaju
kući staroj pjesme nove.

Ljiljana Tolj / Kamenjar.com

facebook komentari

Advertisement
Comments

Kultura

Upoznajte Širokobriježanku kojoj je Afrika postala drugi dom

Published

on

Josipa Galić na svome primjeru potvrđuje istinitost tvrdnje iz afričke narodne poslovice koja kaže kako mi u Europi imamo satove, a oni u Africi vrijeme svog svijeta.

Temelji koje su joj roditelji utkali u ranome djetinjstvu, vjera koju su joj, uz roditelje, prenosili franjevci uz koje je odrastala i spoznaja kako pomagati znači primati u izobilju ponukali su Josipu Galić na misijski rad u Africi i pomaganje tamošnjoj djeci.

Svojim primjerom pokazivali su joj kako je neizmjerno bogatstvo biti u poziciji pomagati onome u potrebi. Nakon volontiranja u Hrvatskoj željela je produbiti svoju humanu misiju. Dirljiva propovijed o surovom, ali radosnom životu u Gani, koju je jedne nedjeljne mise misionar iz Gane završio riječima: ”Svatko od vas može biti misionar!”, u ovoj Širokobriježanki sa zagrebačkom adresom izazvala je velika propitkivanja!

Obitelj i prijatelji su joj prava logistička potpora

Nakon unutarnjih previranja, na red je došlo da svoju ideju prenese užoj obitelji. Obitelj je prvotno bila u šoku. Kao i mnogi prijatelji i radne kolege! No, kada su to prelomili, postali su joj prava logistička potpora u punom smislu.

”Kada sam dogovorila razgovor sa svojom ravnateljicom, nadajući se slobodnim danima, ni slutila nisam kako će mi kuća u kojoj radim biti tolika potpora! Sve se nekako slagalo prema cilju! Bilo je naravno i skeptika koji su mi svojim negativnim komentarima o Africi i onome što mi se tamo može dogoditi, davali još veći vjetar u leđa! Čega da se bojim, kada je Bog moj uz mene”, istaknula je na početku razgovora za Bljesak.info 37-godišnja profesorica hrvatskoga jezika i sociologije Josipa Galić, odgojiteljica u ženskom učeničkom domu Marije Jambrišak u Zagrebu.

U lipnju 2012. godine nakon opsežnih priprema, akcija prikupljanja potrebnih sredstava, Josipa Galić je prvi put stupila na afričko tlo. Otputovala je u Keniju! Točnije u franjevačku misiju, smještenu u selu Subukia, na zapadu zemlje, gotovo na granici s Ugandom.

U knjizi misionara don Danka Litrića piše kako svatko onaj tko jednom ode u Afriku, tamo ostavi dio svog srca. Tako se dogodilo i našoj sugovornici. Nakon toga se još dva puta vraćala u Keniju, gdje je provela i dva najčarobnija Božića. Tijekom posljednjeg boravka u Africi boravila je u Beninu, kamo se planira vratiti i ovoga ljeta.

”Božić u Africi istinski je doživljaj Božića. Porođenje Isusa u drvenoj trošnoj crkvici, uz stare fenjere, ples i ritam bubnjeva, bez ludila i trčanja, kada smo radosni što se možemo okrenuti jedni drugima, nasmijati i reći: sretan i blagoslovljen Božić. Četvrti posjet Africi Božjim se proviđenjem odigrao u državi Benin, na zapadnom djelu afričkog kontinenta. U Benin, nekada prvu na listi najsiromašnijih afričkih država, ako Bog da planiram i ovo ljeto, što bi bio moj peti posjet Africi”, objašnjava nam ova humanitarka iz Širokog Brijega.

”Nakon mjesec, dva u selu postaneš poznat, postaneš dio Afrike…”

Josipa Galić na svome primjeru potvrđuje istinitost tvrdnje iz afričke narodne poslovice koja kaže kako mi u Europi imamo satove, a oni u Africi vrijeme svog svijeta. Kada dođete tamo, ističe naša sugovornica, shvatite da imate vrijeme i da ga pametno treba iskoristiti.

”U Keniji sam volontirala u sirotištu svetog Ante koje se brine za djecu s posebnim potrebama, kao i za odbačenu djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dan bi počinjao jutarnjom misom uz sve one zvukove koji te dodatno zarobljuju tamo. Bubnjevi, udaraljke ples… Doručak, odlazak u sirotište gdje bi radili s djecom ono što roditelji rade s djecom u cijelom svijetu. Učenje sa zdravom djecom, rješavanje zadaće, igra, razgovori i ono najvažnije, potpora. Svatko voli čuti riječi potpore i pohvale, a ponajviše biti zagrljen. Pa tako i ta odbačena djeca”, ističe ova profesorica hrvatskog jezika i sociologije.

”S onima koji nisu sposobni ići u školu, igrali bi se, mazili ih i pazili, jednostavno bili s njima. Posvetili im vrijeme i za to dobili beskrajno puno ljubavi. Osim učenja, igre i maženja, obavljali bi higijenu s njima. Kupali ih subotom, jer vode nema u izobilju, zajednički odlazili na šišanje, te na sodu i mandazi (afričko pecivo slično našem puškavcu, nap. a.)”, riječi su kojima Josipa Galić ističe sukus svoga svakodnevnog rada s afričkom djecom.

Nakon mjesec, dva u selu postaneš poznat, pa si već i domaći. Ljudi viču za tobom na ulici muzungu, muzungu, što na svahiliju znači bijelac. Svi su gostoprimljivi, dodaje naša sugovornica, i vrlo te brzo prihvate kao nekoga svoga. Postaneš dio obitelji, dio Afrike.

‘U svakodnevnim susretima slušaš što ih tišti, kako im možeš pomoći. Shvaćaš da s malim iznosima od cca. 300 eura možeš napraviti kuću za obitelj, kupiti kozu za 30-ak eura. A koza znači mlijeko, koza znači život, koza znači meso. Najdraže su mi nedjeljne mise. Pune života i radosti. S našeg, zapadnog poimanja, mi imamo sve. A toliko depresije, suicida, anksioznosti… Kada si tamo, shvatiš kako sreća ne leži u imati, nego zahvaljivati. A oni zahvaljuju na svemu. Šarenilo boja uz ples i pjesmu, Božja je gozba”, dodaje ova volonterka velikoga srca.

O afričkim iskustvima i anegdotama mogla bi danima govoriti

O svojim iskustvima i anegdotama u Africi mogla bi, kako kaže, danima govoriti i nabrajati ih. No, kao posebno upečatljive izdvojila je svoju prvu vožnju u matatu (mala afrička prijevozna sredstva natrpana svim i svačim, nap. a), bliski susret s kanibalom te testiranje na malariju.

”Nikada neću zaboraviti prvu vožnju u matatu. Sjedila sam na sjedalu u prekrcanom matatuu, a ispod mene su bili zečevi i nekoliko kokošiju koje su neprestano kokodakale. Ja jedini muzungu od svih putnika! Ostali putnici su me najprije radoznalo promatrali, nakon čega su mi počeli dodirivati kosu, kožu. Uz onaj prvotni strah, shvaćam kako sam im zanimljiva i kako su najvjerojatnije prvi put u svom životu vidjeli bjelkinju”, objašnjava Josipa Galić svoju afričku priču u razgovoru za Bljesak.info te opisuje skoro bliski susret koji je imala s kanibalom nakon samo mjesec dana boravka u Africi:

”U rano jutro smo obaviješteni kako je u susjednom selu kanibal u nekoliko dana pojeo nekoliko ljudi i da se za njim traga. Tu noć, prije nego su ga uhvatili, događalo se svašta. Pucnjava, lavež pasa, vika ljudi. Probdjeli smo noć, te nas je u jutro naš čuvar Langat obavijestio kako je kanibal uhvaćen. Kakav strah i kakvo olakšanje! I danas protrnem!”

U jednoj situaciji kada se osjećala loše, savjetovali su ju da ode u lokalnu polikliniku na pregled. Tamo je radio, tad već njezin prijatelj Malachi Mageto, kojega su od milja zvali daktari (svahili riječ za doktora, nap. a.).

”Testirao me na malariju, te smo nakon čekanja i ustvrdili kako me ujela ženka komarca malaričara i kako se zbog toga osjećam loše. Ja sam vrisnula i počela skakati ispred daktaria: ‘Imam malariju, imam malariju!’ On je bio u čudu, govoreći mi: ‘Jopati, nije ti to dobro’, a ja sam mu odgovorila: ‘Ja sam Afrikanka, imam afričku bolest…’, sa smijehom naša sugovornica opisuje svoj doticaj s ovom zaraznom bolesti.

Upravo se sprema na peti odlazak u Afriku

Afrika je za našu sugovornicu postala konstanta. Postala je dio njezinog života. Zove ju, vuče, stalno joj se vraća. Tako i sljedeće ljeto planira provesti na misijskom radu u Beninu. Točnije u selu Hondij, gdje ju je i prvi put odvelo prijateljstvo s velečasnim Odilonom Singbom, misionarom iz Benina, koji vrši svoje poslanje u Hrvatskoj kao duhovnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

”On je prvi afrički misionar u Hrvatskoj, gdje boravi posljednjih dvadesetak godina. U svom rodnom selu, uz pomoć hrvatskih donatora, dobrih ljudi, a zadnju godinu i ljudi iz Bosne i Hercegovine preko udruge Kap ljubavi iz Tomislavgrada, podigao je sirotište svetog Ivana Pavla II, gdje žive curice koje su ostavljene. Zbog tradicijskih vjerovanja, žene u Beninu nemaju neka prava, pa teško dolaze do školovanja, a kamoli nečega drugoga. Stoga u sirotištu curice dobivaju skrb od strane časnih sestara koje se brinu za njih, tri obroka, duhovno vođenje i mogućnost školovanja. U sirotištu je trenutačno 27 curica. Potpuni kapacitet sirotišta je 50. mjesta. No, teško ih je primiti sve, dok nema sredstava za hranu prvenstveno. Stoga je pomoć dobrih ljudi, uvijek dobrodošla i pruža veliku budućnost za te curica”, poručuje naša sugovornica.

‘U Afriku odlazi s punim koferima. Potrebnim stvarima. Možda smo im djelićem i pomogli. Nemjerljivo je to s onim što ti daju ta djeca. Nauče te stvarima za koje si mislio da znaš. Nauče te solidarnosti, ljubavi i zahvalnosti“, dodaje na kraju razgovora. Kada kaže Afrika, Josipa Galić kaže dom. Mjesto gdje joj je djelić srca. Blizina Boga u najmanjima i odbačenima. Radost, veselje, sreća, hrabrost, vrijeme! Život!

facebook komentari

Continue Reading

Kultura

23. veljače 1922. Kata Šoljić – Znaš li sine tko je Šoljić Kata

Published

on

Znaš li sine, tko je Šoljić Kata,
svaka njena suza, bila je od zlata,
svaka sijeda u njezinoj kosi
jednu tužnu priču sobom nosi.

Znaš li sine gdje je Posavina,
tu je bila njena djedovina,
tu se rodi poslije prvog rata
od poštenog roda, od loze Hrvata.

Imala je sine, ona četri brata,
odnese ih vihor, drugog svjetskog rata
i nikad ne vidi ih više,
od tad tuga njezin život piše.

Pobjedila bi tuga, da ponosa nije
a ponos zlatne suze krije,
znaš li sine da je Šoljić Kata,
sestra i majka, ponos svih Hrvata!

Rodila je četri sina, da otjera tugu,
kao sunce poslije kiše, kad potjera dugu,
ali tuga često do srca joj svrati,
opet su nekom smetali Hrvati.

Opet krenuše te paklene sile
kao da dugo nisu, hrvatsku krv pile
i podiže Kata svoja četri sina,
pođite djeco, zove domovina!

Pođite djeco, pomozite rodu,
ne žalite život dati za slobodu,
jer ovaj život živit bez slobode
kao korito rijeke u kojem nema vode.

I padoše oni za našu slobodu
pokloniše život hrvatskome rodu,
četri svoja sina za nas je dala
pognimo glavu i recimo joj hvala!

Pognimo glavu i recimo hvala
sve što je imala, nama je dala,
za nju nekad zapalimo svijeću
u zagrljaju sinova našla je sreću.

Našla je mir i spokoj kod Boga
najveća majka naroda moga,
zapamti ovo moj hrvatski rode,
zaboraviš li nju, nisi dostojan slobode!

Sada znaš i ti sine
tko je bila Šoljić Kata,
uvijek je se rado sjeti
jer je ponos nas Hrvata!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Kata Šoljić (Vukšić Donji kod Brčkog 23. veljače 1922. – Zagreb, 8. srpnja 2008.), majka je četvorice poginulih branitelja Vukovara i junakinja Domovinskog rata. Ona je simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu. U Domovinskom je ratu izgubila četvoricu sinova: Niku, Ivu, Miju i Matu.

Kata Šoljić izgubila je i četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti.
Godine 2004. godine primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata koju je dodijelila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata.

facebook komentari

Continue Reading