Connect with us

Gost Kolumne

Svaki vid svrstavanja na jednu zaraćenu stranu, znak je protiv one druge

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Svaki rat, a smjenjuju se svakog dana, na žalost, bio on građanski, državni, agresorski, obrambeni, ili bilo kojeg drugog predznaka i bilo kojeg povoda, na bilo kojem dijelu ovog nemirnog svijeta, kojeg dodatno svom silinom i žestinom trese i razbija, krv nedužnih stanovnika ulicama europskih gradova, što je prolijevaju islamski teroristi ne štedeći ni žene, ni djecu, ni stare ni nemoćne, za beha Bošnjake je samo i jedino vjerski sukob.

To i jest razlog da se uvijek zna, u svakom sukobu, na čiju stranu će stati Bošnjaci i koji sukobljeni narod poduprijeti i pružiti mu svekoliku potporu i pomoć, bez obzira na pravednost i razlog ratovanja. Nikada kod Bošnjaka ne postoji obrambeni rat napadnutih kršćana, i jednako tako za njih nema muslimanskog agresorsko okupatorskog rata.

Za Bošnjake, kao i sve muslimane diljem svijeta, svaka muslimanska agresija, svaka okupacija, svaki muslimanski udar bilo kojim sredstvom i načinom, pa i terorom kakve svijet gleda po europskim gradovima, na kršćane uvijek je opravdan i obramben. Sve onako kako su se ponašali u vjerskom beha ratu, u kojem su svoje agresorsko okupatorske, terorističko genocidne zločine samonazivali i opravdavali obrambenim činima.

Svi drugi sukobljeni narodi, Hrvati i Srbi, pa čak i neki narodi izvan beha granica su agresirali na Bosnu i Hercegovinu, osim muslimana i bratskih naroda iz islamskih zemalja. To je bošnjačko priznanje kako se u beha zajednici vodio vjerski rat za teritorij.

Nije im bilo, stoga, teško se svrstati na stranu muslimanskog Azerbejdžana u vrijeme agresije te zemlje na Armeniju, armenijski narod nad kojem je bošnjačka “majka Turska” izvršila genocid, gotovo jednak u svemu kakav je učinila nad kršćanima katolicima u fratarskoj Bosni i Hercegovini.

Bošnjačka asocijacija Mostovi čvrsto staje na stranu Azerbejdžana “u trenutku kada su po tko zna koji put napadnuti od agresora Armenije”.

Kao jedina žrtva vjerskog beha rata kojeg, eto čuda, nije uspjela zaštititi ni deset tisućita vojska mudžahedina i vehabija, pa ni snajperi raspoređeni po minaretima džamija, Bošnjaci “razumiju situaciju u kojoj se nalazi Republika Azerbejdžan jer je i Bosna i Hercegovina doživjela agresiju devedesetih godina kada su susjedne države pokušale da silom podijele teritorij međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine”.

Očito u povijesnom periodu najbrutalnije strašne i razarajuće, terorističke i ubilačke kršćanofobije koja je po obimu i strahotama ubijanja nadmašila i krvavi osmanizam, muslimani su diljem svijeta, napose u onom njegovom dijelu na kojem se kršćani, kao manjine, brane od njih, velike i jedine žrtve, kao i u Armeniji i Bosni i Hercegovini.

Čini se kako je sukob žrtve genocida Osmanlija, kršćanske Armenije, i štićenice osmanlijskih nasljednika, Turske, muslimanskog Azerbejdžana, izveo sve Bošnjake iz Bosne i Hercegovine i unovačio ih u azerbejdžansku vojsku, kojom zapovijeda turski predsjednik Erdogan. Ne zna se samo jesu li se Bošnjaci dragovoljno priključili Azerbejdžancima ili po zapovijedi suvremenog lidera svih muslimana svijeta Sultan Erdogana.

No sasvim je svejedno, za bošnjačko čelništvo svih predznaka važno je da se njihov narod našao na pravoj strani i u pravo vrijeme. Na muslimanskoj strani, i u pravo vrijeme priprema ponovnog turskog genocida nad Armencima.

I umjesto bošnjačke osude osmanskog dvomilijunskog genocida nad tim kršćanskim narodom, i kada ga gotovo cijeli slobodni svijet, pa makar i nakon sto godina njegova počinjenja naziva pravim imenom genocid, oni se svrstavaju na stranu onih koji su taj genocid počinili, i po izvješćima s terena u kojima se vidi turska vojna brutalnost nad ostatkom ostataka tog armenskog naroda, sprema im se repriza genocidnog stradanja.

Očito da još uvijek Bošnjaci razmišljaju i vode se onom njihovom vodiljom “bliži nam je musliman na najudaljenijem dijelu Kugle zemaljske od kršćanina susjeda”.

Da im kršćani ne bi bili tako blizu u susjedstvu, a kako bi na njihova ognjišta doveli muslimane iz Irana, Afganistana, Pakistana, i iz,,, poubijali su, sve zatočene Hrvate, žene, djecu, stare i nemoćne u Križančevu selu, Buhinim kućama, Miletićima, Maljinama, a iz drugi hrvatskih sela sve protjerali, kuće spalili, Bibliju i kip Svetog Frane u gučogorskom samostanu izrešetali.

Nisu mogli, i ne mogu ni dalje, gledati u susjedstvu Hrvate, pa im groblja ruše, nadgrobne spomenike odnose, povratnike ubijaju. Ne čudi stoga što su se stavili na stranu muslimanskog Azerbejdžana i protiv kršćanske Armenije, i armenskog naroda kojem je ponovo zaprijetio genocid iz Turske.

U strahu pred tim drugim muslimansko turskim genocidom Armenci su bili primorani sami spaljivati svoje ostavljene kuće, kako kažu da nam agresori ne skrnave i obeščašćuju križeve i ostavljene svetinje u njima. Isti zločin konfesiocida kakav su Muslimani počinili u hrvatskim selima Lašvanske doline, koja su i danas pusta i u šumu zarasla.

Bošnjačko svrstavanje na stranu muslimanskog Azerbejdžana i Turske protiv kršćanske Armenije je samopriznanje kako se u Bosni i Hercegovini vodio vjerski rat. No i objava globalnog sukoba vjera i civilizacija.

Bošnjaci ostaju i dalje u svom poimanju susjeda po vjeri, i vode se onom svojom vodiljom kojom priznaju da ne mogu nikada prihvatiti suživot u vjerskim razlikama sa svojim teritorijalno najbližim susjedima, potvrđujući to i sada stavljajući se na stranu islamskog Azerbejdžana, “bliži nam je Iranac, Afganistanac, Pakistanac, Turčin, negoli Hrvat ili Srbin”.

Bliži im je, dakako, sada i muslimanski Azerbejdžanac negoli kršćanski Armenac. Očito, danas Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci dijele najviše i najdebljim zidovima, vjerskim. Bošnjačka dioba Bosne i Hercegovine vjerskim zidovima ne samo da je potvrda da se u zemlji vodio vjerski rat, već i dokaz da se i dalje vodi, te da je to bio, ali nažalost i dalje jest, sukob za teritorij.

Uvijek kada se bilo gdje i bilo kada vodio neki vjerski sukob za teritorij, na tim prostorima, u toj zajednici naroda, se nikada nije uspjelo izgraditi pomirenje, suživot i mir u razlikama. Takva zajednica poslije tih krvavih vjerskih ratova uvijek se raspadala, i dijelila. Bosna i Hercegovina, na žalost, ne će, i ne može biti izuzetak iz tog pravila.

Sasvim jasno, ako Muslimani ne mogu dijeliti prostor s narodima koji su daleko prije njih živjeli u Bosni i Hercegovini, ako su protiv suživota jedni pokraj drugi, ako su protiv federalnog ili konfederalnog uređenja bošnjačko-hrvatsko-srpske zajednice suverenih i konstitutivnih naroda, ako im je svaki musliman ma gdje živio bliži od bosanskohercegovačkih nemuslimana, a sve to jest, onda je očito da se osvajačko okupatorski bore samo za beha teritorij, a nikako za jednu normalno uređenu zajednicu. Njihova borba je bila i jest čisti etnički i vjerski muslimanski entitet.

Od poslijeratne pojave Bošnjaka na toj europskoj periferiji još nikada se nije čulo od njih da su se solidarizirali na stranu kršćana, bez obzira u kakvom se egzistencijalno obrambenom položaju našli ti narodi. Vidi se to i u svim bošnjačkim centrima i asocijacijama iz kojih šalju potporu islamskom Azerbejdžanu.

Svaki vid svrstavanja na jednu zaraćenu stranu, znak je protiv one druge. U bošnjačkom slučaju na koju će stranu stati to se uvijek zna, na muslimansku protiv kršćana.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari