Pratite nas

Kolumne

Sve dam samo da prodam

Objavljeno

na

U trgovačkom svijetu nezamislivo je da sve što postoji nema svoju cijenu i svoga kupca. Preko aukcijskih kuća, trgovina , pa do buvljaka dade se sve i svašta prodati i kupiti. Čega smo se spremni odreći za novčanu naknadu? Gdje je granica između onog: “ponudi mi dobru cijenu, pa ćemo se dogovoriti, i onog: „ovo nema cijene“

Samo patološki tipovi i stanja u kojima se oni nalaze, ne poznaju vrijednosti i imetak koji nema vrijednosti.

Čega se mi kao osobe i kao nacija nikada, ama baš nikada ne bismo odrekli? Najvjerojatnije je to ono što ima osobnu, obiteljsku ili nacionalne vrijednosti. Tu postoje individualne razlike, ali uvijek su to stvari koje su nam od posebne važnosti, bilo da se radi vrlo vrijednim predmetima prema kojima smo razvili jednu vrstu emocije, nešto po čemu smo mi kao osoba ili ako se radi o nasljeđu, kao nositelji tog prezimena prepoznatljivi.
Bez toga mi više ne bismo bili mi.
Naslijeđene materijalne i nematerijalne, kulturne i duhovne vrijednosti, svojim su prenošenjem s koljena na koljeno sve vrjednije i time  postaju neodvojiv dio našeg identiteta.

Politička i gospodarska tranzicija ili preciznije, oživljavanje kolonijalizma na kraju XX. st., najpogodnije je vrijeme za trgovce kod kupaca pogubljenih sustava vrijednosti.  U sumanutoj ideji da iz stare, generacijama nasljeđivane i njegovane kuće, bez ikakvog osjećaja i odgovornosti, počnemo sve izbacivati kako bi napravili novu, trendističko osviještenu kuću, bacili smo sve obiteljsko srebro i sva sjećanja na obiteljsku prošlost.

U dugoj i još ne dovršenoj tranziciji u Hrvatskoj, nastale su kompradorske (osobe koje djeluju kao agenti za strane organizacije koje se bave investicijskim, trgovinskim, gospodarskim ili političkim operacijama)* trgovačke kaste, dobri poznavatelji nacionalnog blaga, bez osjećaja prema nacionalnim vrijednostima, nezasitnih profitnih apetita.

Kako bi sva ta trgovina protekla bez zastoja bitno je naciji nametnuti teme čija je glavna funkcija odvratiti pozornost od stvarnih problema. Koristit će se Gotovina kod ulaska u EU, kad je Gotovina oslobođen i javno se odrekao bilo kakve aktivne participacije u društvu, reciklirali su nam Jasenovac. Onda su uhvatili pomalo zbunjenog Papu Franju sa Stepincem. Neiscrpnu i vazda zahvalna tema je ustaštvo, pa se ta tema ustaštva i osvježiti sa srpskim parkingom, navijačkim, kretenskim napadom u Uzdolju. Zar se može posumnjati u revnost Mainstream medija?

Tu će svoju ulogu odraditi protunacionalni intelektualci s fakulteta i instituta, nevladine udruge i slične organizacije, a mediji će nas do besvijesti njima bombardirati. Naravno da će svi protagonisti tog posla biti nagrađeni. Neki će biti brže promicani u znanstvenoj karijeri, dobivat će stipendije, putovati po kongresima, a mediji dobivati potrebna financijska sredstva za kolonijalnu i nacionalno mrzilačku politiku.
To su borci protiv nacionalizma, konzervativizma i tradicionalizma. Čak i oni koji igraju neku vrstu ljevičarske pobune u svojim malim organizacijama (salonski anarhisti, trockisti, aktivisti “antifa”, alterglobalisti) zapravo šire obrazac ponašanja koji je odavno identificiran kao bezopasan za globalni sustav moći. Zato se takav obrazac ponašanja promiče u tranzicijskim zemljama. Stoga se takvi ljevičari,  mogu slobodno nazvati “suputničkom alternativom”. “U znak zahvalnosti za konsolidaciju snaga kapitala,” takvi će pobunjenici vrlo brzo “dobiti unosan posao u Birou za internetsku globalizaciju, u“ Ministarstvu tolerancije“.

Tko vlada školstvom i kulturom, vlada nacijom. Vlada li Vlada nacionalno zaštitnički i odgovorno s ova bitna dva segmenta svakog društva?

Komparadorska inteligencija u stalnoj je borbi za slobodu umjetničkog izričaja, pa se grlato stavlja u obranu Frljića (kojeg po malo gubimo iz fokusa) i frljiziranja. Nadalje, za HAVC kao instituciju preko koje se određuje koji će scenarij imati nacionalnu, a ne samo umjetničku vrijednost i biti prikazan na središnjem nacionalnom festivalu u Puli. Podgrijavat će nam se još dugo slučaj obitelji i nedužne djevojčice Zec, Srbljenka i Dijana Budisavljević, a da pritom ne znamo niti jedno ime od blizu 500 ubijene hrvatske djece za vrijeme Domovinskog rata.

Na predstojećem rujanskom/septembarskom Zagreb festu, slušat ćemo neupitno estetsko ništavilo iz „regiona“, kao znak čega? Naše umjetničke i duhovne uniženosti ili federalne koegzistencije?

Najfriškije, koplja lomimo oko jedan put tjednog intoniranja nacionalne himne u školama.
Tko zapravo u Hrvatskoj vlada? Kome je interes Hrvatska, srednjoeuropska uljuđena, gospodarski prosperitetna?
Nemojte opet upirati prstom u branitelje, kao jedine dežurne za obranu od svega lošega. Svi smo mi odgovorni. Pitanje je koliko smo zainteresirani.

Hrvatska me podsjeća na jugoslavenske trgovačke divove Astru i Genex, koje se nisu samo bavile trgovinom, već su služile za jačanjem Udbi-nih i Kos-ovih financijskih položaja za što bolji startni položaj u vremenima tranzicije.

Ostaje mi za vjerovati da ćemo svi u Hrvatskoj na sebe preuzeti ulogu nacionalnih čuvara i detronizirati obične trgovce hrvatskog srebra.
Netko će ostati kratkih rukava. Nadam se da neće narod kao i uvijek.

Trpimir Jurić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svaki naš spomen republika agresija je na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Pokazuje se sve više i dublje kako su islamski militanti nepopravljivi proizvodi radikalni muslimanski vjerski i politički lidera. Proizvod kojeg nitko i ništa ne može uklopiti u suvremenu svjetsku civilizaciju, u svjetsku kulturu mira, tolerancije, slobode, demokracije i snošljivosti u razlikama. Muslimanski proizvod islamskih militanata koji je postao daleko veća opasnost za svjetsku budućnost od svakog proizvedenog novog oružja za masovna ubijanja.

To je muslimansko oružje koje danas na svakom djeliću kugle zemaljske eksplodira, ubija i ruši. I zaista taj islamski radikalizam, prepoznatljiv po terorizmu, ubijanjima i rušenjima, po isključivostima i nesnošljivostima, je atomsko hidrogenska bomba za masovno ubijanje svih koji nisu njihovi, koji misle i govore drugačije, koji su druge nacije, te napose za masovno ubijanje onih koji nisu njihove muslimanske vjere, koji ne pripadaju islamu.

Teško je naći primjer toliko snažnog radikalizma i vjerskog islamskog terorističkog fundamentalizma u prošlosti koliko ga danas ima u svijetu. Isključiv i teroristički agresivan nadmašio je i, u ljudskoj povijesti poznati, turski danak u krvi prisilne islamizacije, genocida, konfesiocida, kulturocida, memoricida, i životinjskog zločina prve noći turskih aga s udatim kršćankama.

Možda nigdje u svijetu se ne pokazuju ponovni crni oblaci islamizma kao u bosanskohercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tu na tom od Osmanlija izmučenom i iskrvavljenom europskom prostoru, na tom turskom spomeniku što ga Turci podigli sebi i ostavili janjičare da ga čuvaju, ponovno slikaju osmanlijsku crnu sliku s namjerom da Bosnu i Hercegovinu uokvire, za početak, u republički a zatim na kraju u islamski okvir.

Bošnjački pjevači majci Turskoj okupljeni u čistom muslimanskom Sarajevu zapjevali su 14.09.2019., za beha nemuslimane, pa dijelom i za Svjetsku zajednicu koja je to kukavički osudila, nacifašističku, fundamentalističko unitarističko centralističku pjesmu pod nazivom “Republika BiH”. Što u prijevodu znači Velika Džamahirija.

Zaigrao se tako Bakir republičkom igrom, i upucao autogol. A na golu je bio nitko drugi već njegov otac koji je i dokinuo atribut republika Bosna i Hercegovina, jer mu to i nije bio cilj, cilj mu je bio Islamska Bosna i Hercegovina po uzoru na Islamsku Republiku Iran. Zato otac nije htio republiku, sin koji se skrivao pod očevim nogama negira babu i hoće „republiku“ Bosnu i Hercegovinu.

Muslimansko bošnjačko lutanje, izdaja jedni drugi, izdaja Bosne i Hercegovine Turskoj, ostavljanje u amanet turskom okupatoru ostatak ostataka, prepoznatljiva je politika ismijavanja samih sebe. Ako nije znao, a nije, otac što hoće, kako bi znao i sin kao politički nasljednik. Hoće li sin da se pokaže pametnijim od otca, ili hoće da mu sapere grijehe veleizdaje, odgovor je, obadvoje.

Nameće se pametnijim od otca, budući da mu leđa čuva politički otac Erdogan, i negira sve ono što mu je ostavio. Naravno osim milijuna dolara pohranjenih u inozemnim bankama, najviše u Turskoj zbog čega je babo i ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu. Pokušava stoga i ono nemoguće, pa hoće vratiti republički atribut kojeg mu je otac izbrisao ispred beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba, a Dayton zauvijek pokopao.

Spiranje očevih grijeha veleizdaje vraćanjem naziva republika je zauvijek nemoguć posao. Stoga se u cijeloj ovoj Bakirovoj igri republika čini kako se i on sam pridružuje svome otcu, i kaže, babo u pravu si. Od republike nikad ništa. Tvoja i moja igra s republikom je samo naše sredstvo zadržavanja na vlasti, i izbjegavanje povijesne političke odgovornosti, kako tvoje tako i moje, jer ja čvrsto idem tvojim stopama, jedno mislim drugo potpisujem, jedno govorim drugo radim, papir trpi sve.

To si mi ti pokazao. Tebi je babo uspjelo izbrisati atribut republika jer se vodio građansko vjerski rat, meni ne će nikada uspjeti da ga povratim, pa čak ni u ratu koji ovim zazivam. Druge dvije strane u Bosni i Hercegovini ne žele rat, i s kim da ga vodimo. Možda bi ratom mogao povratiti ono što si ti izdao, ali i to na teritoriju kojeg smo osvojili i okupirali, a to je neki 23% beha prostora. Mogao bih nazvati republikom onaj komadić što su ga tražili Muslimani od tebe, “uzmi Alija pa makar ko avlija”.

Svaki drugi vid Bosne i Hercegovine, napose sa šerijatskim uvođenjem na cijelom njenom području, kakvu si ti htio i ja nastavljam u tom smjeru, nemoguća je misija, pa kada bi je pokušali realizirati i daleko brojniji narod od nas na ovim prostorima.

Ako Srbi nisu uspjeli, kao 4. Vojna sila u Europi srbijanizirati bivšu Jugoslaviju, a znaš babo da nisu, kako onda da mi islamiziramo našu Jugoslaviju u malom. Čak u tom naumu nam ne može, ne smije od Europe i svijeta pomoći ni Iran, ni majčica Turska. Obučavamo mi naše askere, jer svaka je muslimanka rodila najmanje petero djece kako im je zapovjedio bivši, i danas u sjeni, poglavar efendija Cerić, ali i to nam nije dovoljno, jer smo sve više pod lupom Svjetske zajednice, koja nas u stopu prati.

Gotovo godinu dana vlasti nema, i očito da je još dugo neće biti, kao što ni Republike Bosne i Hercegovine neće biti, ma koliko ona bila strateški politički cilj tebe i mene, i cijelog našeg muslimanskog naroda. Vidim babo da sam se zaigrao, kao što sam se igrao u tvom uredu, dok su drugi naši Muslimani ginuli. Ali svijet zna tebe, i opraštao ti tvoju prevrtljivost, pa ću i ja tako nastaviti, jedno ću govoriti, drugo raditi i treće misliti. Jabuka ne pada daleko ispod jabuke, reći će svijet.

Svjestan sam ja bio na Kongresu da ne mogu od bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba napraviti nikada republiku, ali sam ovim proglasom htio da rušim Daytonski sporazum, jer danas, babo, mi imamo više teritorija negoli su nam u toj američkoj bazi darovali oduzimanjem od Hrvata. U sva naša sela i gradove na federalnom području vratili su se svi naši Muslimani, i tako čvrsto branimo Hrvatima da se oni vrate na svoja ognjišta. Oni se, babo, ne smiju vraćati, i svi ti prostori su danas naši. Zbog toga bi nam odgovarala promjena Daytona, jer nikada Muslimani u svojoj povijesti nisu imali toliko teritorija kao danas.

Zato sam ja i najavio republika Bosna i Hercegovina, da promijenimo Dayton i zaokružimo teritorij koji smo etnički i vjerski očistili od Hrvata. Znam babo da je svaki naš spomen republika agresija na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata. To nam je i cilj. I tako će i biti sve dok ne prisilimo svijet da promijeni Dayton. Promjenom Daytonskog sporazuma zasigurno dobivamo Islamsku Republiku Bosnu i Hercegovinu na prostoru pod našom kontrolom. I babo to je daleko više od avlije koju je naš muslimanski narod tražio od tebe. Time ću ja ući u muslimansku povijest na ovim europskim prostorima, a ne ti, kako si žarko želio, i zašto si bio spreman žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada Muslimana za taj cilj. Na kraju i nisi ih uzalud žrtvovao. Dobit ćemo, umjesto Velike Malu Džamahiriju, na dijelu Bosne i Hercegovine, dovoljno veliku za buduće širenje islama po Europi, i njeno osvajanje. Na tom putu došlo nam je milijune islamskih migranata, spremnih i na najmanju zapovijed na velika teroristička zlodjela. To je naša vojna snaga, i za to ih primamo svaki dan i smještamo u hrvatska sela na granici s Hrvatskom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari