Pratite nas

Sve dok su SDP ili HDZ na vlasti, prave reforme nisu moguće

Objavljeno

na

Aktualni predsjednik Hrvatske udruge menadžera i poduzetnika Croma i nezavinski vijećnik u zagrebačkoj Skupštini (izabran na listi HSLS-a), Vladimir Ferdelji, u politiku je došao kao uspješan menadžer, dugogodišnji direktor i predsjednik Uprave poduzeća Elektro-Kontakt, koja 90 posto proizvodnje izvozi u najrazvijenije zemlje.

Njegove menadžerske i organizacijske sposobnosti uočila je i Kukuriku koalicija, pa je na početku mandata imenovan pomoćnikom ondašnjeg ministra prometa i infrastrukture Zlatka Komadine. No Ferdelji, nevezan stranačkim stegama i bez dlake na jeziku, ustvrdio je tih dana u jednom intervjuu da vlada Zorana Milanovića nema hrabrosti za provedbu bitnih reformi. To ga je, nakon samo mjesec dana provedenih u ministarstvu, koštalo funkcije, a premijer ga je ispratio onim poznatim “Sorry”. Svoj stav o reformskom deficitu ove vlade ponovio je i danas, godinu i pol poslije, u razgovoru za naš list. Ništa se, naime, nije promijenilo nabolje.

Počet ću razgovor pitanjem koje ste sami postavili u jednoj svojoj nedavnoj kolumni: Zašto ni jedna politička stranka u Hrvatskoj ne može riješiti krizu?

– Taj problem vrlo je logičan. Neosporno je da su sve naše stranke, a naročito dvije najjače, organizirane tako da njihov vrh ili sam predsjednik odlučuje o svemu, pa kad netko iznese drugačije mišljenje, u pravilu biva izbačen iz stranke. Postavlja se pitanje koji to ljudi onda ostaju u stranci. Ostaju ponajprije oni koji neće javno izraziti drugačije mišljenje i uglavnom šute. Takvima je motiv da s pomoću stranke lakše riješe svoje egzistencijalne probleme. Time je stvorena struktura u kojoj su glavne političke stranke, koje bi morale biti najdemokratičnije u obnašanju vlasti, stvorile ogroman milje ljudi kojima zadovoljavaju osnovne interese. Stoga je kadrovska reforma jedna od ključnih za ovo društvo.

KUPOPRODAJNI PROGRAM

Reforme su kod nas stalno na dnevnom redu, a stanje u državi i društvu sve je gore. Jesu li te reforme pogrešne ili su nedovršene?

– To uopće nisu reforme! Sjetite se kako sam nakon samo mjesec dana mandata ove vlade bio izbačen iz Ministarstva prometa i infrastrukture zbog intervjua u kojem sam rekao – a to je bio i naslov – da ova vlada nema hrabrosti za reforme. Ja sam to odmah vidio. Ono što je Hrvatskoj trebalo i za što je ova vlada dobila mandat aktivnosti su koje bi promijenile dosadašnji smjer kretanja. Za takvo što su potrebne drastične reforme, a narod bi bio spreman podnijeti njihov teret ako se pokaže da vode u pravom smjeru, da nas očekuje reindustrijalizacija, rast nove vrijednosti, smanjenje nezaposlenosti i niz drugih stvari. No ova se vlada odlučila za posve drukčiju politiku. Sve je podredila tome da osigura funkcioniranje ove preglomazne i prerastrošne države, očekujući da će ostali problemi biti riješeni sami od sebe. Zato ni jedna ozbiljna reforma nije ni započeta. Za njih teba imati hrabrosti, jer u svakoj reformi netko mora podnijeti njezin teret, a to je, u pravilu, najširi sloj građana.

Koje bi to drastične reforme, osim kadrovske, koju ste spomenuli, trebale Hrvatskoj?

– Treba nam reindustrijalizacija, promjena monetarne i fiskalne, ali i poljoprivredne politike. Nije napravljena ni reforma zdravstva, školstva, sudstva… Ali, uz kadrovsku reformu svakako je najznačajnija reforma teritorijalnog ustroja. Bez te dvije reforme nije moguća ni jedna druga ozbiljna reforma, a SDP i HDZ ne mogu ih provesti jer bi tada ugrozile svoje pozicije. U oba slučaja morale bi razriješiti dužnosti ili otpustiti tisuće svojih članova koji obavljaju razne funkcije u lokalnim samoupravama ili su udomljeni u brojnim institucijama na državnoj razini. Sve dok SDP ili HDZ budu na vlasti, neće biti moguće provesti ikakve reforme i krenuti k izlazu iz krize.

Pitanje zvuči naivno, no zašto SDP i stranke Kukuriku koalicije nemaju hrabrosti započeti ozbiljne reforme? Nisu došli na vlast preko noći. Imali su više od godinu dana vremena da se u oporbi okuraže, zauzmu stavove, osmisle strategiju…

– Ta koalicija nije programska, već je bazirana na kupoprodaji. Stranka koja se u toj koaliciji pridružuje onoj većoj od sebe prodaje svoje glasove za nekoliko ministarskih i direktorskih mjesta u državnim poduzećima te za masu onih administrativnih. Da bi zadovoljile svoje članstvo ili bar svoju oligarhiju, stranke su spremne prodati svoje mišljenje. To nije demokracija kakva se provodi u normalnim i razvijenim demokratskim zemljama.

Kakav scenarij očekujete nakon što je Hrvatska ušla u postupak prekomjernog deficita?

– Država nije pokrenula reforme koje bi ojačale prihodovnu stranu proračuna, usmjerene na to da se reaktivira gospodarstvo i provede proces reindustrijalizacije, da proizvodnja dođe u prvi plan, a poljoprivreda dobije novi zamah. Ili, kraće rečeno, da se stimuliraju sve gospodarske djelatnosti, a onda se iz rasta gospodarstva kumuliraju prihodi koji bi omogućili uredno financijsko funkcioniranje države. Nažalost, ova vlast, a i ni jedna dosadašnja, nije imala snage za to. I ova će ići u smjeru politike koju ja nazivam PORAZ, što je kratica za poreznu presiju, rasprodaju imovine i zaduživanje. S ta tri elementa vlast će nastojati osigurati funkcioniranje države. Kada to više ne bude išlo, zahvatit će i socijalne kategorije, mirovine i ostalo.

Ministar financija Slavko Linića središnja je figura Vlade. Ne bi li on zapravo trebao biti u sjeni onih ministara čiji resori trebaju povući zemlju iz krize: Vrdoljaka, Marasa, Grčića, pa i Mrsića?

– To vam najbolje govori o stanju u Vladi. Svi ministri koje ste spomenuli trebali bi krčiti put stvaranju novih vrijednosti, što je mnogo teže nego uvesti nove poreze. Gospodin Linić zadužen je za blagajnu, da država plaća svoje obaveze, a to je gotovo nemoguće. U Vladi ne vide da su svi povezani i da Linić nema obavezu samo održavati financijsku disciplinu države. On bi svojim mjerama morao stvoriti okruženje interesantno domaćim i stranim ulagačima. Znate, kapital je najveći zec, najveća kukavica, jer uvijek ide u najsigurnije okruženje. U svako nesigurno on neće ući.

MONETIZACIJA NEZNANJA

Hoće li uspjeti monetizacija autocesta?

– Duboko sam uvjeren da taj tragikomični potez hrvatski narod neće odobriti. Jer, što znači monetizacija? Pretvaranje stvari u novac. To je u biti prodaja, s tim što mi ovdje nešto prodajemo na rok od 30-40 godina. Ako tehnološki napredak bude onakav kakav je bio u 20. stoljeću, možda se nakon isteka tog roka više uopće nećemo ni koristiti autocestama. Također, ovaj slučaj pokazuje nevjerojatnu nesposobnost vlasti da uredi jedan sustav kako bi efikasno donosio profit umjesto stvarao gubitke. Budući da ga ne zna urediti, daje ga nekome drugome. To je tragedija.

Koje bi bilo bolje rješenje?

– Restrukturiranje bi bilo puno bolje od monetizacije. Slovenija ima sustav vinjeta i na upola manjoj kilometraži autocesta lani je zaradila 20 milijuna eura više nego Hrvatska s cestarinama. Kada bismo kopirali taj sustav, mogli bismo zaraditi dvostruko više novca i samim time vratiti sve dugove HAC-a. Logika je jednostavna: ako se koncesionaru ili monetizatoru isplati monetizirati autoceste, zašto sami to ne učinimo? Odgovor je jednostavan: njemu se isplati jer on to zna, a nama se ne isplati jer mi to ne znamo.

STALNE OBMANE I LAŽI

Kako tumačite izostanak investicija? Toliko su bile najaljivane da ih se još uvijek iščekuje kao spasonosno čudo koje se treba dogoditi.

– Uz monetarnu politiku kakvu imamo nema šanse da se dogode ikakve investicije u proizvodnji. Mi već dvadeset godina vodimo politiku precijenjenog tečaja kune. Svaka nam je vlada nakon svog mandata ostavila desetak milijardi eura dodatnog duga, manje zaposlenih i sve manje novostvorenih vrijednosti pa je to, jednostavno, proces koji se nastavlja.

A šeici, koji tek što nisu došli, ili pak goleme zalihe nafte u Jadranu koje samo što nisu otkrivene?

– Ha! To vam je otprilike kao kada imate velike financijske probleme u obitelji, pa počnete igrati loto očekujući da ćete jednog dana nešto dobiti. Možda hoćete, a možda i nećete. Takav stav nas neće izvući iz krize.

Kako komentirate to što Vlada nastavlja trend uljepšavanja negativnih pokazatelja? Sretna je što je pad BDP-a manji od očekivanog…

– Nevjerojatno mi je s kakvom lažnom samouvjerenošću Vlada komentira nakon dvije godine svog mandata rezultate u kojima su baš svi gospodarski pokazatelji u padu. A stalno govore da će nam biti bolje. Uz pomoć svrstanih medija, a ovdje su gotovo svi takvi, uporno plasiraju takve obmane i laži. Svi bolje informirani građani znaju da se projekcija kretanja BDP-a donosi u budžetu. Ova je vlada u budžetu za ovu godinu predvidjela rast BDP-a od 1,8 posto, a onda nam govori kako je pad bio manji od očekivanog. Oni, jednostano, lažu da su očekivali pad ili su nam lagali kada su pravili budžet.

 Mislim da je strateško uništavanje naših potencijala napravilo neprocjenjivu štetu…

PREUSTROJ HRVATSKE

Imamo 550 malih parlamenata

Inzistirate na važnosti teritorijalnog preustroja. Kako ga obaviti?

– Imamo 550 gradova i općina – to vam je 550 malih parlamenata! Realan broj bi bio njih 120, što je pet puta manje. Imamo i dvadeset županija, a treba nam pet regija. Moramo definirati što svaka od tih regija mora imati i koje funkcije za građane mora obavljati. U regiji mora biti jedna klinička bolnica, jedno sveučilište i slično. Ako želite restrukturirati poljoprivredu, logično je da država tada jamči otkup po minimalnim cijenama za rod iduće godine. No, da bi bilo tako, onda svaka općina mora imati otkupnu stanicu, koja pak mora imati hladnjaču, silos i drugo. Može li to imati pet stotina općina? Naravno da ne! Može samo stotinjak. Zato mnoge reforme ovise o teritorijalnom preustroju.

Kao bivšeg potpredsjednika Hrvatske gospodarske komore, je li i vas iznenadilo ono što se ondje dogodilo?

– Moram priznati da me iznenadilo, ali i razočaralo. Zaista nemam pojma kako se to radilo…

U Hrvatskoj je sve moguće, pa i da sve strukture mogu biti upetljane u kriminal…

Vladimir Ferdelji,savjest.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari