Marko Ljubić: Sve pod liver

Ne tako davno, u praskozorje političkih promjena, u jednom mjestancu u Hercegovini, Ćaća koji se vratio iz Njemačke uživati u mirovini, a zdravlje ga hvala Bogu služilo, nešto se i ušparalo, odlučio sinu napraviti kuću.

-Ajde Ivane, nađi dobre majstore i iđemo ti malo kuće napravit, veli Ćaća sinu jedno jutro.
Ćaća mu, ne htijući se previše petljati u sinove odluke, jer je uvijek pri božićnim sjelima isticao kako “Švabe dici pripuštaju što god mogu čim su za ženidbu ili udaju”, onako usput spomenu poznatog seoskog građevinca Maćuna.

– Ćaća moj, pokvario se Maćun otkad si ti u Njemačkoj, veli mu sin.
Ćaća ga pogleda začuđeno.

S Maćunom je odrastao, znao ga je u dušu, nikad ga nije prevario. Maćun je, kako se govorilo, bio od svake, ali nije se drugačije moglo s državom i narodom. Ali, brate mili pošten čovik, razmišljao je Ćaća.
-Je, je, pokvario se. Jako se pokvario. Na zlu glasu je, cilo selo, i okolna sela pričaju, sugestivno će Ivan Ćaći.
-Ajde dobro, ti radi kako ti oćeš, mirno će mu Ćaća, s primjetnom nevjericom u glasu i pogledu.

I, Ivan razglasio da gradi kuću, treba građevince, traži najboljeg majstora, onako kako bi se reklo u selu – da bude sve pod liver.
Sinu su ubrzo sa svih strana, njegovo društvo iz gostione, iz crkve, školske kolege počeli predlagati, savjetovati najbolje građevince. On je Ćaći svaki dan ushićeno prenosio nova saznanja, pripovjedao što je čuo o kojem majstoru i njegovoj kompaniji, sve bolje od boljeg.
– Kakav Maćun Ćaća moj, podviknuo bi sin. – Kažu, krade brate na svakom koraku. Prikazuje višak željeza, građe, cimenta. Da vidiš Ćaća kućerine, ne more se to pošteno steći, zaključio je sin.

– A đe su radili ti novi, jesu li oni nešto gradili, upita Ćaća Ivana?
– Svi su ti oni s Maćunom radili, zato i znaju kakav je i šta ne valja. Ispo je nečovik prema većini!

– Čudno roga mi, promrmlja Ćaća i utonu u misli. Duboke misli.

Pa pođe Ivan dozivati kući na razgovore i pogodbu te nove građevince. Dolazili, jedan po jedan, svi s dobrim njemačkim autima za koje je Ivanov Stojadin, što mu ga je Ćaća za vjenčanje kupio izgledao sirotinjski. Razgovori su bili puni optimizma, uz vino, Ćaća je slušao prijedloge, rješenja, a većinom se zamjeralo Maćunu i onome što je on radio. Ćaća se nije miješao, samo je pažljivo slušao i nije mogao razabrati što to ovi nude bolje, više, jeftinije i kvalitetnije od Maćuna. A pogotovo mu nije išlo u glavu, kako to da su svi radili s Maćunom, naučili posao, skućili se, a sad Maćun toliko ne valja.
Znao je Ćaća da Maćun hoće malo navući, ponekad slagati u oba oka, znao je da je dobar i s milicijom i općinom, što je Ćaći najviše smetalo kod njega, ali – nije smrad, promrmljao je Ćaća sebi u bradu.

-Šta kažeš Ćaća, pita ga Ivan.
-Ništa sine. Nego, ja bi ako vam ne smeta rado vidio tvoju kuću, iznenada se obrati Ćaća majstoru Jozi, s kojim Ivan samo što nije stisnuo ruku i dogovorio posao.
-Jašta roga ti, poskoči Jozo. – Nek te Ivan doveze evo sutra, sišćemo, zamezit, popit, ta nisam ja Maćun, jel tako Ivane, zadovoljno će Jozo.

I odu sutra pred večer Ćaća i Ivan sa Stojadinom do Joze. Imalo se što vidjeti. Kuća samo takva. Veliko uređeno dvorište, puno gipsanih figurica konja, ovaca, magaradi, slonova, puno cvijeća i zelenila, a u kući k’o u Njemačkoj. Sve što se poželjeti može. Od televizora u boji, ženina trajna, djeca u najboljim trapericama, trenirkama, kako koje, debeli tepih prostrt. Ćaća je to sve uočavao i nije se mogao ne posramiti – u što je on tolike godine ulupao po Njemačkoj?

Je, napravio je lijepu kuću, školovao djecu, imaju sve što trebaju, ali brate mili, sve je bilo puno siromašnije nego u Joze. A Jozo jedva nešto stariji od Ivana!
Za stolom, dok su se Jozo i Ivan zgražali i smijali prepričavajući zgode i nezgode o Maćunu, Ćaća u jednom trenutku upita Jozu – Je li Jozo, đe si ti radio, koje si škole svršio?

-Đava ti škole odnio, nasmija se Jozo. – Nešto ŠUP-a se zgotovilo, pa argetovo kod Maćuna. A nabavio sam ja priko ljudi i diplomu građevinske, ne bojte se.
– Ko ti je gradio ovu kuću?
– Maćun, đava ti ga odnio. Reko sam tad, nikad više, smrknuto će Jozo, odmahujući glavom.

Dugo su se Ćaća i Ivan zadržali, mezilo se, pijuckalo, nazdravljalo, a simpatična Jozina ženica, uređena i tiha, posluživala je gotovo neprimjetno ljude za stolom.

Ivan i Jozo su si pružili ruke preko stola, posao je zaključen. Ćaća nije ništa rekao. A i što bi. S četvoricom je Ivan pred njim razgovarao. Svi su bili sličnih godina, govorili su manje više isto, a većinom se razgovaralo o Maćunu i kako on ne valja. Nije Ćaća u tom svemu mogao razabrati točno što je to Maćun zastranio pored onih marifetluka koje je i on sam još iz djetinjstva znao, a više od Maćunovih nevaljalosti ga je zabrinjavalo to što ovi novi, koje je pažljivo promatrao i slušao nisu odavali ljude od ozbiljnog posla. Većinom su ružno govorili o Maćunu i o onome što ne valja, a svi su za sebe isticali isto – sve pod liver. Starom Ćaći nije promaklo da im ruke nisu bile težačke, a od olovke nisu bili, jer su svi kupili diplome. To mu je bilo čudno, jer su ruke njemačkih inženjera bile odebljale od rada s njima na bauštelama.

Ali, “vrime je da se dica osamostale, neka rade kako oni žele”, razmišljao je Ćaća.

Gradnja je započela.
Jedno jutro je Jozo dovezao svojim Audijem petoricu radnika, a odmah nakon toga još četvoricu. Već su kamioni dovezli armaturu, daske, građu, pijesak, cement, naziralo se gradilište. Ćaća je svojoj Mandi i nevjesti zapovjedio da ljudi ne smiju patiti, mora biti hrane i pive koliko žele, samo nek se radi. Jozo je dolazio, kratko bi se zadržao, odlazio.

Dani su prolazili. Ćaća je bio sve tmurniji. I ljući. Ništa mu se što je vidio nije sviđalo.
Ali, šutio je.

Razbacivao se materijal, građa se rezala i odbacivalo gotovo pola kvalitetne daske, greda, šprajcova, beton bi se gotovo osušen nasipao, ekseri i veliki komadi željeza su štršali na sve strane razbacani. Nered samo takav, a povrh svega mu je bilo čudno da Jozo svaki dan doveze neki manji kamiončić kojim odvozi korisnu građu i velike količine željeza.

Jozo ništa nije radio. Došao bi na ručak, uvijek je nosio u ruci Ćaćin liver, koji je donio iz Njemačke, za uhom je imao zataknutu tesarsku olovku, dobro bi se najeo s radnicima, zalio pivom, ispričao najnovije o Maćunu i otišao.
Ćaći je prekipjelo, no čekao je da sjednu radi plaćanja urađenog.
– Ćaća, Jozo mi je reko da bi mu tribalo para, pa bi on sutra pred večer svratio k tebi, kaže Ivan Ćaći.
– Dobro. Reci mu da svrati s tobom.

-Faljen Isus gazda, veselo će Jozo u sami sumrak.
-Navjeke faljen. Sidite, mirno će Ćaća Ivanu i veselom Jozi. – Stara, daj nam bukaru vina, Ćaća će ženi.
-Nego, malo sam u žurbi, otišo bi obić radnike i dat im plaću, brzo je prešao na stvar Jozo.
– A ko ti smeta brate mili, mirno će Ćaća.

Jozo je odmah rastvorio teku i počeo nabrajati što je sve urađeno, koliko je dnevnica, nabrajao je dugo i rekao da je sve pod liver izračunao.
– Ne bi vako ni ćaći rođenom, zaključio je izgovarajući pozamašan iznos za naplatu.
– Vako ćemo sinko, smireno će Ćaća, tvrdo, s jedva suzdržanim bijesom gledajući u oči Jozu.

– Ti ćeš meni platiti pola drvene građe koju su odnio, pola željeza, platit ćeš mi cimentu i pisak koji si upropastio, doćerat ćeš kamion, srušiti ovo što si saziđao, očistiti parcelu, platit ćeš mi što si pojio i popio…., nabrajao je Ćaća pred šokiranim Jozom i posramljenim Ivanom.
– Zajebavaš se, nakon nekoliko minuta šoka promuca Jozo.

– Imaš dva dana da ovo sve napraviš što sam ti rekao i da doneseš pare. Pogodili smo se da gradiš kuću, neću te plaćat da laješ protiv Maćuna, ostavi ti njega meni. Mene praviš budalom. Pravi budalom koga oćeš, mene nećeš, mirno će Ćaća.
– I, vrati mi moj liver. A sad, mrš iza mog stola. A ti”, okrenu se Ćaća Ivanu, “ako oćeš kuću koju ti prva bura neće srušiti, pali auto i vozi me u Maćuna”!

Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?