Pratite nas

Povijesnice

Sve što trebate znati o genocidu nad Armencima

Objavljeno

na

U glavnom gradu Armenije Erevanu, kao i diljem svijeta, gdje god postoji armenska dijaspora, obilježava se tužna obljetnica genocida nad Armencima, u kojem je stradalo 1,5 milijuna ljudi. Na dan 24. travnja Osmansko Carstvo počelo je svoj napad na Armence, kad su se intelektualci i politički lideri okupili u Istanbulu.

1. Kako je zapravo tekao genocid nad Armencima?

Nakon što je Osmansko Carstvo pretrpjelo svoje prve gubitke u Prvom svjetskom ratu, vlada Mladoturaka (nacionalistička organizacija turskih intelektualaca koji su se školovali na Zapadu) izolirala je intelektualce i političke lidere iz redova kršćanske armenske manjine. Potom je otišla i korak dalje – naredila je protjerivanje cijele armenske zajednice iz Anatolije u Siriju.

Duge kolone Armenaca protezale su se diljem istočne Turske, a iz zasjede su ih putem napadali vojnici i kurdske bande, ubivši stotine tisuća ljudi. Pokrajinski dužnosnici napadačima su zajamčili da ih neće kažnjavati.

genocid armenija 2 foto wikimedia
Armenske izbjeglice u Siriji Wikimedia

Ubojstva su se odvijala pred očima međunarodne javnosti, uključujući i misionare – dramatična svjedočanstva o tome da je stotine ljudi ubijeno, neki i živi zapaljeni, pojavila su se u zapadnom tisku. Fotografije su prikazivale i cijele doline pune ljudskih lubanja. Armenski povjesničari danas tvrde da je smrtno stradalo 1,5 milijuna ljudi, bilo da su ubijeni ili da su umrli od gladi u sirijskim pustinjama.

Kad su kasnije upitali guvernera pokrajine Diyarbakir Mehmeda Reshida, koji je bio među dužnosnicima koji su obećali napadačima na Armence da ih neće kažnjavati, kako kao liječnik može opravdati svoje postupke, rekao je: “Moj turski identitet pobijedio je moju profesiju. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnosot da istrijebi bakterije”.

2. Zašto turske vlasti negiraju genocid?

Turska vlada odlučno odbacuje tvrdnje da je to bio “prvi genocid u 20. stoljeću”. Ističe da nije bilo namjere za uništenjem Armenaca, već je njihova deportacija bila zapravo obrambeni potez nakon što su stali na stranu Rusa u ratu. Ustvrdila je i da je u tom ratu poginulo više Turaka i ostalih muslimana nego Armenaca.

Obješeni armenski liječnici
Obješeni armenski liječnici Wikimedia

Neki povjesničari, uključujući i one sa Zapada, slažu se s time i ukazuju na povijest armenskog nacionalizma i terorizma protiv Osmanskog Carstva, pri čemu su poginuli brojni osmanski službenici, pa čak i Armenci koji su stali na stranu države. Tvrde i da je Rusija na jednak način protjerala Turke iz područja koja je osvojila, kao i da su mnogi muslimani ubijeni i protjerani s Balkana kad je Osmansko Carstvo tijekom 19. stoljeća izgubilo svoje europske zemlje Grčku i Bugarsku.

3. Tko je u pravu?

Turci imaju pravo kad kažu da se ne mogu povlačiti paralele s holokaustom židova u Drugom svjetskom ratu: nije bilo nikakvog plana za “konačno rješenje” kojim bi se istrijebili Armenci. Istina je i da je osmanlijska vlast, koja je tada bila na rubu propasti, imala razloga strahovati da će Rusija i druge zapadne, kršćanske zemlje iskoristiti njenu slabost da prošire svoiju sferu utjecaja, u suradnji s nezadovoljnim manjinama.

No, masakri nisu započeli u Prvom svjetskom ratu. Progona je bilo i ranije, osobito od 1895. do 1896., kada su ubijene tisuće, možda i stotine tisuća Armenaca. Štoviše, čak i u vrijeme rata teško je opravdati događaj koji dovede do istrebljenja nekoliko stotina tisuća, čak milijuna ljudi.

Armenci ubijeni tijekom deportiranja u Siriju
Armenci ubijeni tijekom deportiranja u Siriju Wikimedia

Ono što je najvažnije – iako su pokolji civila po etničkoj ili nekoj drugoj osnovi nažalost dosta česti u ratovima, razlika je što se u ovom slučaju htjela istrijebiti cijela jedna nacionalna zajednica.

Turska vlada tijekom prošlog stoljeća nije htjela uopće govoriti o ovom događaju, progoneći povjesničare i ostale koji su izvještavali o prošlom i sadašnjem tretmanu manjina. Sadašnja vlada, priznajmo, ipak je odlučila progovoriti o tome. Međutim, u cijeloj istočnoj Anatoliji postoje gradovi koji su nekoć bili središta armenske civilizacije, a danas u njima nema ni traga prisutnosti Armenaca, unatoč “žaljenju” koje Ankara izražava.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

S neizmjernom zahvalnošću i ponosom prisjećamo se prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja suvremene hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice.

Pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena, a svojom je državotvornom vizijom zacrtao i njen euroatlantski put.

Pod njegovim vodstvom, Hrvatska demokratska zajednica postala je stožerna stranka nacionalnog zajedništva u Domovini, BiH i iseljeništvu, stranka koja je zahvaljujući svojoj snazi okupljanja i mogla povesti hrvatski narod do stoljećima sanjane slobode.

Demokratska, samostalna i neovisna Hrvatska Tuđmanov je trajni spomenik. Neka mu je vječna hvala i slava!

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

 

 

 

Orban: Ne znam je li to moderno ili nije, ali ja sam uvijek bio prijatelj gospodina Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari