Pratite nas

Povijesnice

Sve što trebate znati o genocidu nad Armencima

Objavljeno

na

U glavnom gradu Armenije Erevanu, kao i diljem svijeta, gdje god postoji armenska dijaspora, obilježava se tužna obljetnica genocida nad Armencima, u kojem je stradalo 1,5 milijuna ljudi. Na dan 24. travnja Osmansko Carstvo počelo je svoj napad na Armence, kad su se intelektualci i politički lideri okupili u Istanbulu.

1. Kako je zapravo tekao genocid nad Armencima?

Nakon što je Osmansko Carstvo pretrpjelo svoje prve gubitke u Prvom svjetskom ratu, vlada Mladoturaka (nacionalistička organizacija turskih intelektualaca koji su se školovali na Zapadu) izolirala je intelektualce i političke lidere iz redova kršćanske armenske manjine. Potom je otišla i korak dalje – naredila je protjerivanje cijele armenske zajednice iz Anatolije u Siriju.

Duge kolone Armenaca protezale su se diljem istočne Turske, a iz zasjede su ih putem napadali vojnici i kurdske bande, ubivši stotine tisuća ljudi. Pokrajinski dužnosnici napadačima su zajamčili da ih neće kažnjavati.

genocid armenija 2 foto wikimedia
Armenske izbjeglice u Siriji Wikimedia

Ubojstva su se odvijala pred očima međunarodne javnosti, uključujući i misionare – dramatična svjedočanstva o tome da je stotine ljudi ubijeno, neki i živi zapaljeni, pojavila su se u zapadnom tisku. Fotografije su prikazivale i cijele doline pune ljudskih lubanja. Armenski povjesničari danas tvrde da je smrtno stradalo 1,5 milijuna ljudi, bilo da su ubijeni ili da su umrli od gladi u sirijskim pustinjama.

Kad su kasnije upitali guvernera pokrajine Diyarbakir Mehmeda Reshida, koji je bio među dužnosnicima koji su obećali napadačima na Armence da ih neće kažnjavati, kako kao liječnik može opravdati svoje postupke, rekao je: “Moj turski identitet pobijedio je moju profesiju. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnosot da istrijebi bakterije”.

2. Zašto turske vlasti negiraju genocid?

Turska vlada odlučno odbacuje tvrdnje da je to bio “prvi genocid u 20. stoljeću”. Ističe da nije bilo namjere za uništenjem Armenaca, već je njihova deportacija bila zapravo obrambeni potez nakon što su stali na stranu Rusa u ratu. Ustvrdila je i da je u tom ratu poginulo više Turaka i ostalih muslimana nego Armenaca.

Obješeni armenski liječnici
Obješeni armenski liječnici Wikimedia

Neki povjesničari, uključujući i one sa Zapada, slažu se s time i ukazuju na povijest armenskog nacionalizma i terorizma protiv Osmanskog Carstva, pri čemu su poginuli brojni osmanski službenici, pa čak i Armenci koji su stali na stranu države. Tvrde i da je Rusija na jednak način protjerala Turke iz područja koja je osvojila, kao i da su mnogi muslimani ubijeni i protjerani s Balkana kad je Osmansko Carstvo tijekom 19. stoljeća izgubilo svoje europske zemlje Grčku i Bugarsku.

3. Tko je u pravu?

Turci imaju pravo kad kažu da se ne mogu povlačiti paralele s holokaustom židova u Drugom svjetskom ratu: nije bilo nikakvog plana za “konačno rješenje” kojim bi se istrijebili Armenci. Istina je i da je osmanlijska vlast, koja je tada bila na rubu propasti, imala razloga strahovati da će Rusija i druge zapadne, kršćanske zemlje iskoristiti njenu slabost da prošire svoiju sferu utjecaja, u suradnji s nezadovoljnim manjinama.

No, masakri nisu započeli u Prvom svjetskom ratu. Progona je bilo i ranije, osobito od 1895. do 1896., kada su ubijene tisuće, možda i stotine tisuća Armenaca. Štoviše, čak i u vrijeme rata teško je opravdati događaj koji dovede do istrebljenja nekoliko stotina tisuća, čak milijuna ljudi.

Armenci ubijeni tijekom deportiranja u Siriju
Armenci ubijeni tijekom deportiranja u Siriju Wikimedia

Ono što je najvažnije – iako su pokolji civila po etničkoj ili nekoj drugoj osnovi nažalost dosta česti u ratovima, razlika je što se u ovom slučaju htjela istrijebiti cijela jedna nacionalna zajednica.

Turska vlada tijekom prošlog stoljeća nije htjela uopće govoriti o ovom događaju, progoneći povjesničare i ostale koji su izvještavali o prošlom i sadašnjem tretmanu manjina. Sadašnja vlada, priznajmo, ipak je odlučila progovoriti o tome. Međutim, u cijeloj istočnoj Anatoliji postoje gradovi koji su nekoć bili središta armenske civilizacije, a danas u njima nema ni traga prisutnosti Armenaca, unatoč “žaljenju” koje Ankara izražava.

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Na današnji dan 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora

Objavljeno

na

Objavio

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda.

Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena.

Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena.

Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga.

Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova).

I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto.

Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo.

Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misalpo zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali.

Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista.

Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom.

Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.

Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari