Pratite nas

BiH

Sve su oči uprte u Vukovar dok traje prepucavanje o broju kolona

Objavljeno

na

Savo Štrbac ima dokaze o nacionalističkom postupku prema srpskim civilima nakon što su ih Zenge razoružale tijekom Oluje. Kad jednom razoružaš nevine civile možeš ih maltretirati koliko hoćeš, čak I dok traktorima jure, razočarani negostoljubivošću Hrvata, prema majčici Srbiji.

Oči javnosti uprte su u Vukovar. U kolonu sjećanja. Mediji i političari apeliraju za samo jednu kolonu koja će simbolizirati osjećaj zajedništva koji vlada (!) Lijepom našom. Slično kao 5. kolovoza 1995.g. neobrazovani i irelevantni Stožer za obranu Vukovara, kako mu tepa Marko Biočina u Večernjaku, ne želi zajedno u kolonu sa vladajućom elitom. Oni bi svoju kolonu “hrvatskog Vukovara”, a ovi iz kolone tzv. “nehrvatskog Vukovara” neka idu svojim putem, po mogućnosti što brže i dalje. Na tu heretičku ideju odmah se digla na zadnje noge hrvatska demokratska javnost.

Žarko Puhovski u beogradskim novinama tvrdi kako tih 3% Vukovaraca koji podržavaju Stožer tako pokazuju kako ne poštuju žrtve s druge strane. I Vesna Teršelić je istog mišljenja. Pa i njih treba žaliti, i oni su nastradali. Osobito u Bljesku i Oluji. Savo Štrbac ima dokaze o nacionalističkom postupku prema srpskim civilima nakon što su ih Zenge razoružale tijekom Oluje. Kad jednom razoružaš nevine civile možeš ih maltretirati koliko hoćeš, čak I dok traktorima jure, razočarani negostoljubivošću Hrvata, prema majčici Srbiji. I dok tako traje prepucavanje o broju kolona 18.10. 2013.g., u Vukovaru, jedna je već formirana: generalisimo Francisco Franco 27.03.1939.g., ušao je u Madrid i tim je činom bio završio španjolski građanski rat. Na čelu pobjedničke vojne parade u Madridu išla je takozvana “peta kolona” koja je, iako nevidljiva, osigurala Francu zauzimanje Madrida.

Pa zašto i mi Hrvati ne bi imali svoju petu kolonu na maršu u Vukovaru. I ona bi trebala biti na čelu kolone. Nju bi sigurno mogli činiti, kako to lijepo piše Marko Biočina, “obrazovani ljudi, širokog habitusa, sa sposobnošću odupiranja niskim strastima i mogućnošću sagledavanja širih aspekata društvene sadašnjosti i budućnosti.” Tako nas Marko, napredni omladinac zvan “Sveta vodica” podučava pišući stvari koje niti škode niti štete, tek toliko da ih se kaže. Znači, s pokojom zastavom duginih boja, kolonu u bi trebao valjda predvoditi famozni saborski zastupnik Nenad Stazić. On je, nakon intenzivnog razmišljanja od pet sekundi, odmah skužio Željku Markić i njen pakleni plan. Ona, tj. Markićka će “djecu takvih jednorodnih obitelji pokupit po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će se osnovati u Jasenovcu.” To je, ponosan na svoje velebno otkriće, objavio na Facebooku potpredsjednik Hrvatskog sabora za kojeg je Marko Biočina siguran da treba i može ući u krug obrazovanih ljudi, širokog habitusa itd…..
Među tom djecom bit će valjda i 12.000 djece za koje je devedesetih godina Milorad Pupovac bio otkrio kako su ih ustaše prisilno prekrštavale na katolicizam. Sigurno i Pupovac zaslužuje po Biočini ići na čelu kolone kao obrazovana osoba, širokog habitusa.
Pupovac je neki dan raširio svoje paunovo perje i pompozno u Saboru pročitao razglednicu koju je neki anonimni idiot napisao bošnjačkom zastupniku iz kvote nacionalnih manjina. Milorad, onako obrazovan i širokog habitusa, odmah je zaključio kako su nas takvi likovi i doveli do 1991.g. Sad napokon znamo zašto je došlo do balvan revolucije I okupacije trećine hrvatskog teritorija. Da idioti 1991.g., nisu pisali razglednice pune međunacionalne mržnje, Hrvatska bi još danas bila sretna u Jugi. Prvak Brača u fudbalu bio bi F.K. Talas koji je do 1990.g., dominirao na bračkim stadionima. Sretna Juga I hrvatska tuga!
Zbog posebnih zasluga, u prvim redovima pete kolone, mjesto svakako treba osigurati i za Zorana Pusića, intimusa zadarskog sudije Save Štrbca. Kako je ovih dana prošlo godinu dana od pravomoćnosti oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, Haško je tužiteljstvo propustilo i zadnji vlak u 3,10 za Yumu. Nema više mogućnosti za ponavljanje postupka protiv generala Gotovine I Markača. To je sigurno izazvalo pakao u duši Save Štrbca, Olivera Frljića, Danijele Trbović – koja je popušila veliku lovu jer nije uspjela denuncirati Gotovinu, Mile Kekina, Vesne Teršelič, Dragana Markovine, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Snježane Pavić I brojnih drugih koji su godinu dana strepili bojeći se revizije postupka generalima i mogućeg ponovnog suđenja na kojem bi možda pala osuđujuća presuda. Sad im je napokon pala paučina s njihovog domoljubnog srčeka.
Od sreće je Zoran Pusić, s naprednim i zanesenim omladincima, na opće oduševljenje cijele Hrvatske, postavio ćirilićne ploče I bijele ruže duž cijele Vukovarske ulice u Zagrebu. Tako je odao počast žrtvama s druge strane. Gledajući ga na HTV-u, koja se tobože “slučajno” našla na licu mjesta kako bi ovjekovječila taj ljudski i humani čin, vidjelo se kako se Pusić jedva suzdržava da ne kaže “ne ponovilo se više!” misleći vjerojatno na 5.08.1990.g., i na oslobađajuću presudu generalima. Na portalima je zavladalo opće veselje fašisoidne većine potezom Zokija I njegovih izviđača koji još čekaju da se Avenija Gojka Šuška preimenuje u Aveniju izviđača. Možda bi im to prije uspjelo da su ime promijenili u zagađivači. I tako Zoran Pusić i Savo Štrbac dijele iste ideje pa si počinju sve više sličiti – kao jaje jajetu ili …. Kao mućak mućku.

Večernji list je medijski fenomen ovih prostora. Oni, za razliku od Jutarnjeg, nisu 100% lijevo. Večernji više potsjeća na brojne zelene diljem EU-a. Točnije, podsjeća na lubenicu: izvana zeleni, a iznutra crveni! Tako je nedavno Večernjak dao veliki dio prostora najvećem živućem književniku Slobodanu Novaku. Novak je hrabro, lucidno i javno izložio svoje mišljenje o gay paradama, istospolnim brakovima, usvajanju djece od strane homoseksualaca i još ponešto iz očite svjetonazorske divergencije koja trenutno kao londonska magla prekriva Hrvatsku. Novak koristi svoj svjetonazor, iskustvo te sa intelektualnom superiornošću, ironično demaskira farizeje kao i pretvaranje komunjara u napredne liberale. Međutim, odmah iza objave Novakovog članka na štih je došla ekipa intelektualnih pigmejaca iz drugog ešalona hrvatske ljevice. Predvodio ju je naša poznata muha u čaši mlijeka, vitez tužnog lica, Branimir Pofuk. Naslov njegovog odgovora Novaku je bio “Samorazotkrivanje cijenjenog književnika i akademika”. Raspucao se Pofuk topom po vrapcima. Polemika k’o na špici. Te Novak vrijeđa svih koji ne žele imati djecu, diskreditira ih bez obzira na seksualnu orijentaciju itd. Taksativno i suhoparno citira sve što Novak ne voli, a da si nijednom nije uspio postaviti pitanje: ima li književnik i akademik pravo u tobože demokratskoj i liberalnoj Hrvatskoj pravo na svoj stav i mišljenje bez da ga se vrijeđa i javno osuđuje. Pofuk je u bratsku pomoć pozvao dizajnera Borisa Ljubičića.

Oglasio se i filmski redatelj Dalibor Matanić koji, ni nakon dvadesetdvije godine nakon početka Domovinskog rata nije uspio snimiti nijedan film s tom temom. Daliborčić smatra kako to što Novak radi je upravo ono kako se išlo nekada protiv Židova. To ima smisla kao da kaže: vani je hladnije nego noću! Nadežda Čečinović ozbiljno zabranjuje Novaku bilo kakve predrasude i upozorava ga nek’ napokon odraste. Ona je predstavljena kao etablirana književnica pa sam uvjeren kako će jednog lijepog dana sigurno objaviti knjigu o svom paničnom strahu od svega drugačijeg od onoga što i kako ona misli. A Novak, ćim se sjeti Nadežde, trest će se od straha da ponovno ne pogriješi i padne pod predrasudama!
Nenad Puhovski je producent bog-zna-čega. On kaže: “Veliki pisac može biti nečovjek!” U prvi mah sam pomislio kako misli na Krležu. Ipak, sjetih se kako je Fric, dok su 1970-tih pisci robijali, igrao šah sa “Starim”. A šah je u to vrijeme bila jedina igra na svijetu gdje su i najortodoksniji komunisti mogli kod kuće držati šahovnicu i u igri braniti svog kralja. Dakle, nečovjek je ipak, po Puhovskom, Novak. Puhovski se ne mijenja, on uvijek tolerantno, bez govora mržnje uvažava drugačije mišljenje I s njim polemizira bez uvreda na osobnoj razini – kao pravi, obrazovani čovjek širokog habitusa, rekao bi Marko Biočina.
Unuka “Starog” Saša Broz bila je najkorektnija. Rekla je kako svatko ima pravo na svoj stav. Pametnom dosta. Iako to nije izričito rekao, sukus onog što je Boris Ljubičić rekao bio bi: ne bi se štel’ mešati!
Kad sam napisao kako je Večernjak medijski fenomen mislio sam pri tome na sve jasniju sličnost s lijevo orijentiranim Jutarnjim. Bez obzira na borbu za čitatelje i tiražu, Večernjaku je stiglo veliko priznanje od ….. zamislite koga? Davora Butkovića. On je srdačno pozdravio razapeće Novaka na križ ontološkog fašizma, što je lijepa gesta od ofucanog liberala, bivšeg komunista. Pohvala Večernjaku i Pofuku samo je dokaz više kako je Pofuk novinar Jutarnjeg na privremenom radu u Večernjaku.
Osim te pohvale Bule je izbacio još dvije kartice teksta, a da o onome o čemu je pisao Novak, nije rekao ama baš ništa. Nije njemu jasno kako je Novak, kao stari partizan, sad odjednom protiv homića. Poznato je kako su partizani bili puni ljubavi prema homićima u svojim redovima. Prema nekim izvorima od 1941-45 streljano je bilo oko 80 nesretnika koji su se zagrijali za svoje suborce. Stoga, ako je u velikom književniku ostalo imalo sjećanja na partizansko razdoblje, onda je jasan njegov stav – osim Buletu kojem nažalost ništa nikada nije jasno, osim gdje nešto dobro pojesti i popiti.
I na kraju javio se i jedan književni liliputanac Jurica Pavičić u svojim “Vijestima iz Liliputa”. Naslov pamfleta: “Istina o starom prostaku”. Prostak je, po njemu, Slobodan Novak. Partijski odgojen, a europski uljuđenim kako se smatra naš Jurica, još nedavno je velikog pisca nazvao “kretenom”. Sad je opet navalio na Novaka kao Maksim po diviziji. Nitko nije toliko antitalentiran kao on da može napisati cijelu stranicu teksta, a koja se sastoji samo od uvreda koje Jurica očito jedino I zna izricati. Uvrijedilo ga je što, kad je bio Novaka nazvao “kretenom”, na njega je nasrnulo oko 50-60 portala i kolumnista. On je očekivao da će mu Duka, predsjednik novinarskog ceha, podariti 30 dukata. Izdvojio je trojicu kolumnista: Nin u Raspudića kao modnog mačka hrvatske desnice, moju malenkost kao mafijaškog advokata i Slavena Leticu kao Tuđmanovog nadrisavjetnika.

Ne znam za Raspudića i Leticu, ali moram priznati da me značaj koji mi je Jurica pridao malo zabrinuo. Međutim, kad sam malo bolje razmislio sinulo mi je kako nikada nisam zasttupao ni Pavičića, ni Tomića, Jergovića, Dežulovića, Butkovića i slične likove pa, i da to želim, ne mogu si pripisati da sam bio mafijaški odvjetnik. Ipak, moram nešto priznati. Međutim, bez obzira što književnik iz inkubatora Jagne Pogačnik o meni misli sve najgore, ja o njemu mislim da je pametan, talentiraniI perspektivan pisac. Bojim se jedino da smo obojica u krivu! To što kvazi-intelektualna elita zamjera Slobodanu Novaku, bivšem partizanu i komunisti, što je progledao ima odgovor u jednoj misli Winstona Churchilla kad je rekao:”Kad si mlad, a nisi ljevičar, onda nemaš srca. A kad ostariš, a I dalje si ljevičar, onda nemaš mozga.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari