Pratite nas

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

25. obljetnica stradavanja hrvatskih vojnika na Vran planini

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine planinarsko društvo ‘Orlova stina’ organizira pohod do spomen obilježja na Prokosu, gdje su prije 25 godina uslijed snježne mećave kao pratnja generalu Hrvatske vojske Janku Bobetku stradala petorica pripadnika HV I HVO-a.

Nažalost ove godine pohod je otkazan, al` naši branitelji nisu zaboravljeni.

Govor (iz 2019.) generala zbora Stanka Sopte

Poštovani prijatelji!

Tog 30. ožujka 1995. godine planina je Vran na svojim padinama okrenutim Tomislavgradu, na proplanku  zvanom Prokos, pokazala svoje surovo lice. Kraj ožujka, kad je proljeće zagazilo pupovima biljaka i pjevom ptica i trebalo pričati o novom životu, iznenada se stvorila snježna oluja  i zamela je kolonu generala Janka Bobetka s pratnjom. Temperatura je živu spustila na -18 stupnjeva Celzijusa. Vjetar brzine 120 km/h napravio je strašnu mećavu.

Kolona nije mogla dalje,  zaustavila se i čekala pomoć 36 sati koju joj nitko nije pružio.

U ovom ratu toliko naših prijatelja žrtvovaše svoje živote za život svog naroda i sve su one osobite, sve su one nenadoknadive, svakoj smo se dužni pokloniti,  i svake se s tugom i ponosom sjećamo, jer su bile junačke i pune ljubavi.

Jasno danas recimo, dali su živote obavljajući odgovorno svoju dužnost!, a u današnje vrijeme, gdje je odgovornost, gdje je zadaća, što činimo danas?

U toj mećavi, štiteći svog ratnog zapovjednika, što im bijaše zadaća, živote dadoše:

Ivica Begić (1962., Posušje), VP HVO

Mladen Jakovljević (1968., Novska), ATJ-Lučko

Robert Krizmanić (1970., Ljubljana) ), ATJ-Lučko

Krešo Supina (1970., Zagreb), VP HV

Davor Zbiljski (1968., Zagreb) ), ATJ-Lučko

Zamrznuo se sustav grijanja u vozilu, te je u njega ulazio ugljen monoksid na kojeg ljuska osjetila ne reagiraju, i on bijaše njihov tihi ubojica, koji ih uguši.

Sjećajući se te obljetnice, želimo im zahvaliti za njihovu žrtvu. Na mjestu gdje su dali svoje živote spomen je znak s njihovim imenima. Sjeća se zima koje polako padaju na ovaj događaj, snjegova i magla koje nam ga neće oteti iz duše. I danas, na obljetnicu želimo im odati počast. Sjetiti se njihove žrtve, izraziti sućut i zahvalnost njihovim obiteljima.

Umro je i zapovjednik Bobetko. Mnogi su njihovi suborci još živi i ovaj događaj, ova žrtva je u našim srcima. Neka dragi Bog njihovu žrtvu pretvori u naše dobro, u dobro našem narodu i našoj zemlji. Počivali u miru Božjem. Neka im je laka zemlja planine Vrana na kojoj su za svoju Hrvatsku dali svoj život.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

27. ožujka 1530. poginula Mila Gojsalić hrvatska mučenica i narodna junakinja

Objavljeno

na

Objavio

Mila Gojsalić hrvatska je mučenica i narodna junakinja, a podrijetlom je iz sela Kostanja iznad Omiša.

Danas je brojni nazivaju hrvatskom Ivanom Orlenaskom ili hrvatskom Juditom.

Brojnim se naraštajima Hrvata Dalmacije poslije 1530. pripovijedalo kako je „poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše“.

Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve “Judite”, nema u tim knjigama.

Turski osvajač Osman-paša okupio je 1530. godine veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica. Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je na današnji dan zapalila skladište baruta u osmanskom taboru.

Tom prilikom poginula je djevojka Mila, turski paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak turske vojske bio je tako zbunjen da su ih Hrvati Poljičani uspjeli poraziti.

Mili Gojsalić u čast održava se u Kostanju svake godine manifestacija “Dani Mile Gojsalić”. Njenu skulpturu iznad Omiša izradio je slavni kipar Ivan Meštrović, o njoj je pisao August Šenoa, a Jakov Gotovac je 1951. na osnovu njene priče skladao operu, piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari