Connect with us

Religija i Vjera

Sveta Klara Asiška – biljčica sv. Franje

Objavljeno

on

Svako vrijeme u povijesti Katoličke crkve imalo je svoje probleme i uspjehe, uspone i padove. Trinaesto stoljeće Katoličke crkve duhovno su obilježili svojim svetačkim životom sveti Franjo i sveta Klara. Osobnim stavom, svjedočenjem, životom i molitvom njih dvoje pokazali su kojim putem treba ići Crkva. Dok je jedan dio Katoličke crkve u to vrijeme možda očekivao reforme i reformatore, njih dvoje su životni naglasak stavili osobnu duhovnost, na molitvu, siromaštvo i brigu za siromašne. Da su njihovi planovi vođeni rukom Božjom, najbolji je pokazatelj činjenica da i dandanas diljem sveopće Crkve postoje redovnici sv. Franje i sestre klarise kao duhovne kćeri svete Klare. Različita turbulentna vremena u svakom pogledu od 13. stoljeća do danas nisu usprkos raznim nevoljama zakočila djelovanje redovnika i braće sv. Franje, a isto tako sestara klarisa. Čak štoviše u naše vrijeme raste kod mladih djevojaka želja postati redovnica kontemplativnog reda klarisa, ili nekog drugog reda.

Sveta Klara Asiška (Assisi, 16. srpnja 1194. — Assisi, 11. kolovoza 1253.), utemeljiteljica franjevačkog reda Sestara klarisa. Svetica, kći blažene Ortolane i sestra Agneze Asiške.  Kanonizirana          26. rujna 1255. godine. Spomendan 11. kolovoza.

Životopis

Suvremenica je sv. Franje Asiškog. Klara potječe od plemićkih roditelja i kao mlada žena primljena je u Franjevački red, uvelike protiv želje obitelji, koja je htjela da se uda. Po Franjinom je primjeru zavoljela život u siromaštvu, te se 1212. godine zatvorila u strogi klauzurni samostan sv. Damjana pored Asiza. Sveti Franjo je sam svojim rukama obnavljao taj samostan. Klara je, dakle, uz pomoć sv. Franje, osnovala drugi franjevački red kojeg tvore Sestre klarise. Često ju nazivaju “biljčicom sv. Franje”, što je zaista i bila. Klara je uspjela od Crkve i pape dobiti potvrdu svoga vlastitoga Pravila života, kojega je sama svojim rukama pisala. Na prvi pogled nam to djeluje nevažno, ali ako znamo da je Četvrti lateranski sabor 1215. zabranio potvrdu novih Pravila redovničkih družbâ, onda ostajemo zadivljeni što su Franjo i Klara ipak dobili potvrdu za svoja pravila. Znak je to da ih je cijela Crkva, na čelu s papom cijenila i imala povjerenja u njih. Klara je poznata po mnogim čudima koje je učinila za života, a i poslije smrti. Predaja kaže kako je Klara uspjela otjerati Saracene kad su napali Asiz. Digla se iz bolesničke postelje u samostanu sv. Damjana noseći u rukama „posudu“ za hostije. Sveti sadržaj posude nadvlada napadače i oni uzmakoše. Na slikama se u slikarstvu često prikazuje kako u ruci drži pokaznicu s Presvetim. Klara je, dakle, utemeljila strogi kontemplativni red koji živi u klauzuri (iza rešetaka). Sestre dnevno 8 sati provedu u molitvi. Ne koriste previše ili vrlo malo moderna tehnička sredstva (televizor, radio, internet…). Žive pokornički (nikada ne jedu meso, a petkom održavaju “apstinenciju”, strogi post (jedu samo kruh i piju vodu ili pak pojedu neku laganu juhu). Spomendan joj je 11. kolovoza.

Sveta Klara i sveti Franjo

„ Susret sa svetim Franjom promijenio je njezin život I sveti Franjo i sveta Klara proživljavali su iskustvo Božjeg ulaska u njihove živote, osjećali su kako ih mijenja i zove da se potpuno predaju Bogu… Pred kraj 12. i početkom 13. stoljeća Italija je bila kotao političkih i vojnih svađa. Čitavo je društvo bilo podijeljeno u dvije skupine: maiores i minores (viši i niži). U svojoj mladenačkoj dobi Klara je izbjegla u Peruggiu. Sve dok muškarci nisu okončali svoje međustaleške borbe, žene su živjele pokornički. Hortulana i njezine kćeri, kao uostalom i druge žene uz Klarinu obitelj i prijatelje, postile su, molile, nosile hranu siromasima i posjećivale zatvorenike. Ovo vrijeme trpljenja i egzila postalo je vrijeme duhovne formacije. Mnoge žene koje su živjele sa sv. Klarom u Perugi, uključujući njezinu majku i sestre, kasnije su postale prve Klarine sljedbenice u Svetom Damjanu. Klarina se obitelj 1205. vratila u Asiz. Sveti Franjo je upravo bio počeo svoje obraćenje: javno se odrekao svoga oca, započeo obnovu Sv. Damjana i 1208. počeo javno propovijedati… Jedan svjedok, citiran u aktima procesa kanonizacije sv. Klare, rekao je da je u to vrijeme Klara otišla čuti Franjinu propovijed, dala mu nešto novca da gradi crkve i hrani siromašne, te je ugovorila razgovor s njim nasamo. Međusobno se nisu poznavali, bili su vjerojatno uplašeni i nesigurni u sebe. Sigurno je bila utješna milost susresti srodnu dušu i naići na ljudsko biće koje doživljava isti poziv i proživljava iste sumnje. Klarino nastojanje oko svetosti bilo je već dobro poznato u Asizu. Ona bi bila savršen vođa. A nevažno je tko je koga prvi posjetio. Bitno je da je Bog imao plan i da su sveti Franjo i sveta Klara bili otvoreni njegovu vodstvu. Na Cvjetnicu 1212. Franjo i braća su Klaru primili u kapelu sv. Marije od Anđela (Porcijunkula). Sveta Klara je na jednom mjestu postavila oltar i to mjesto prozvala samostanom. Dovršila je svoj izbor. Nikada se ne bi vratila natrag. Klarina sestra Katarina, koja će uskoro biti prozvana Agnezom, pridružila se  Klari. Njih su dvije jedno vrijeme živjele sa skupinom žena sa zavjetima u Sant’Angelu u Panzu sve dok ih sveti Franjo nije doveo u crkvu sv. Damjana. Ondje im je Gospodin dao sestre i njihova je zajednica počela ubrzano rasti. Sveti Franjo je umro mlad. Sveta Klara ga je nadživjela 27 godina. Ostala je čvrsta, održavajući ideal, usprkos Franjinoj odsutnosti i ponekad neslozi među njegovom subraćom. Većinu svoga života sveta je Klara bila bolesna. Nije se tužila jer je radije liječila druge. Živjela je zatvorenim načinom života unutar uskih zidova malog samostana u Asizu. Ipak, njezinu je priču upoznao čitav današnji svijet. Sveta je Klara bila žena molitve i čitav je svoj život proživjela u žarkoj vjeri u Boga jer je znala da je on ljubi. Nije joj trebalo mnogo materijalnog bogatstva jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za sve njezine zemaljske potrebe. Bog nikada nije dopustio da klone. Živjeti takvim načinom života zahtijeva duboku vjeru, ali svatko tko pokuša živjeti oviseći samo o Božjoj dobroti, ubrzo nauči radost jednostavnosti.

Kako pretvoriti paniku, slabost i strah u životnu snagu?

Panika blokira slobodu i zamagljuje moć zapažanja. Život u jednostavnosti pomaže izgrađivanju osobnog stava ili želje da se bude nenavezan, slobodan. Takav čovjek vrlo brzo usvoji životnu mudrost. Oni koji žive jednostavno, nauče živjeti otvorenih ruku: cijeniti dobivene darove, ali jednako tako i biti spremni napustiti jedno mjesto te ići u drugo kad je to potrebno. Kontemplativni život je Klari  bio povod da živi jednostavno. Da bi se pronašlo mjesto za susret s Bogom, potrebno je biti siromašan. Istinsko siromaštvo dolazi iz nutrine i samo pojedinci u siromaštvu čine obitelji i zajednice siromašnima. Hrabrost je nužna ako se želi biti siromašan; treba prepoznati potrebu za obraćenjem i ne biti preuzetan u tome. Siromaštvo oslobađa i olakšava kršćanima da se suoče s križem. U iskustvu križa, mi, kao i Klara, bivamo preobraženi.

„Ne bojte se, kćeri moje!”

Sveta Klara poručuje sestrama, ali i svima nama: „Ljubite Gospodina Isusa, koji je bio raspet za nas, iz dubine svoga srca, i neka misao o Njemu nikada ne napusti vaš um. Neprestano razmišljajte o tajni križa. Ne bojte se, kćeri moje! Bog, koji je vjeran u svim svojim riječima i svet u svim svojim djelima, izlit će svoj blagoslov na vas. On će biti vaš pomoćnik i najbolji savjetnik. Bog je naš spasitelj i naša vječna nagrada.” Patnja je sastavni dio života. Nitko patnju  ne može izbjeći, ali se valja potruditi i pronaći način kako se prema njoj odnositi. Klara je svoje kćeri preporučila Kristu raspetome. Najprije bi se pomolila raspetom Isusu i meditirala evanđeosko izvješće muke. Sv. Klara nije bila mučenica. Ona nije išla tražiti trpljenje. Međutim, bila je otvorena patnji, željela ju je susresti. Znala je da će je pratiti milost i da će joj ona dati potrebnu snagu i hrabrost. Ona će joj omogućiti da sebe gleda drugačijim očima i da proniče u dubine koje može dotaknuti samo Bog.

Čak ju je sveti Franjo molio da bude blaža prema sebi

Zajednicu klarisa vodila je 42 godine. Nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna, neprestano posteći. Čak ju je sveti Franjo morao potaknuti na blaži oblik. U pobožnosti prema Euharistiji sveta Klara je bila najvjernija Franjina učenica. Često je boravila pred Presvetim. „Nakon Povečerja bi sa sestrama još dugo molila. Kad bi druge sestre otišle da na tvrdim ležajevima ugriju umorno tijelo, ona je ostala budna i nesavladiva u molitvi. Kad bi san prevladao ostale, potajno je slušala Božanski šapat. Vrlo je često molila ničice prostrta licem na zemlji koju je natapala suzama i obasipala nježnim poljupcima, te se činilo kao da uvijek drži u naručju svog Isusa, na čije su noge, koje je ujedno obasipala poljupcima, tekle one suze…”

Pomoćnica u bezizlaznim situacijama

Sveta je Klara jednom zgodom ležala bolesna u ćeliji. Svećenik joj je donio svetu pričest. Prisutna sestra Franciska opazi iznad Klarine glave veliko svjetlo, a mjesto hostije pojavio se  prekrasni Dječak. Nakon pričesti sveta Klara je obilno lijevala suze, kao i obično, a uz to je rekla i ove riječi: „Svemogući mi je Bog udijelio danas veliku milost”. Prvi životopisac svete Klare, Toma Čelanski, piše: „Kolika bijaše pobožnost blažene Klare prema Oltarskom Sakramentu, pokazuju njezini učinci. U onoj teškoj bolesti, koja ju je privezala uz krevet, tražila je da je pridignu i da je tako pridržavaju postavljeni potpornji.” Zbog načina života, gladovanja i tjelesnih patnji kojima se podvrgavala, njezino se i otprije krhko fizičko zdravlje postupno narušavalo, tako da je sve više vremena provodila u postelji. Zbog brojnih čuda i čudesnih ozdravljenja koja joj se pripisuju već je za života postala vrlo omiljena u puku, koji je zaziva u teškim situacijama i bolestima.“

Izvor: https://book.hr/11.kolovoza 2020./

Klarise u Hrvatskoj

Smatra se da su sestre klarise došle u hrvatske krajeve morskim putem, slijedeći, kako je to već bio običaj svoju duhovnu braću franjevce, što je ujedno i razlog da je većina samostana bila smještena uz obalu. Prvi samostan sestara klarisa, prema predaji, jest onaj u Zadru. Naime, kada su Franju, kako spominje Toma Čelanski (prvi Franjin životopisac iz 13. st.), prigodom putovanja na Istok protivni vjetrovi bacili na našu obalu i kad se navodno iskrcao u jednom od naših gradova, a smatra se da je to bio Zadar, posjetio je samostan sestara benediktinki sv. Nikole. Tom je prigodom na čudesan način ozdravio poglavaricu, zbog čega su redovnice napustile Pravilo sv. Benedikta i prigrlile Klarino Pravilo. Samostan sv. Nikole u Zadru održao se sve do 1798. g., kad su ga austrijske vlasti zatvorile.

Druga dva samostana vezana su uz grad Dubrovnik, odnosno Dubrovačku Republiku; jedan iz 13. a drugi iz 15. st. Ovaj drugi, samostan sv. Klare održao se do 1806., kad ga je Napoleonova vojska ukinula.

U Skradinu je postojao samostan sv. Elizabete, kojeg je 1290. g. utemeljila kneginja Stanislava Šubić, kći kneza Stjepana Bribirskog. Samostan se održao stotinu godina.

Oko 1308. g. klarise dolaze u Split. Za razliku od ostalih samostana u Hrvatskoj, ovaj je bio otvoren za pučanke, plemkinje se nisu primale. Uz burnu povijest ovaj se samostan održao sve do danas.

  1. g. dolaze klarise u Kotor. Sredinom 16. st. samostan je bio kažnjen zabranom primanja podmlatka.

Šibenik je također imao klarise, koje su došle 1391. Stotinu godina kasnije sestre prelaze na Pravilo sv. Benedikta.

U Nin klarise dolaze po svoj prilici pred kraj 14. st. Taj je samostan živio do početka 16. st. kad je stradao od Turaka ili Mlečana.

U Krku su klarise započele svoj život najprije kao trećoredice koje su stanovale uz malenu crkvu Navještenja Marijina, početkom 16. st. Ovaj samostan živio je dosta dugo, a njegovo ukinuće uslijedilo je odmah nakon francuske okupacije Hrvatskog Primorja i Dalmacije 1806. godine.

U Osoru je 1576. g. osnovan samostan sv. Marije Anđeoske koji se održao do 1743. g.

U Rabu je postojao samostan iz 1499. g. koji je pripadao redovnicama Trećeg reda sv. Franje, a tek 1926. g. prihvatile su Pravilo sv. Klare. Zbog strogoće Pravila nisu imale zvanja, pa su 1936. ponovno prešle na pravilo Trećeg reda, i pripojile se kongregaciji Školskih sestara sv. Franje u Mariboru.

Klarise u Zagreb, na Gornji grad, prvi put dolaze 1646. g., zahvaljujući grofu Gašparu Draškoviću, koji ih je doveo iz Požuna. Među njima je bila njegova sestra Cecilija Uršula Drašković koja je bila prva poglavarica ovoga samostana. Sestre su se bavile odgojem djevojaka. Samostan je ukinuo car Josip II. 1782. g.

Osim ovih gore navedenih samostana klarisa, o kojima postoje pouzdani podaci, postoje predaje o još nekim samostanima klarisa. To su u Bosni i Hercegovini: u selu Vidošima, na Ukrini u blizini Lipnja, u Ljubuškom, u blizini Jajca itd. Spominje se samostan klarisa u Kninu, u Našicama, u Velikoj kod Požege, Voćinu, Požegi i Iloku.

Molitva svetoj Klari u potrebi

Sveta Klaro, kada su se vojnici, s namjerom ubijanja i uništavanja, popeli na zid tvojega samostana Svetoga Damjana, ti si pala ničice i blago prošaptala svoju molbu Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. I On je odmah odgovorio: Ja ću vas uvijek čuvati! Moli i danas kao što si nekoć molila. Reci Isusu moju molbu, govori mu o mojoj nevolji i mojoj brizi za one koje ljubim, za našu zemlju i za sve ljude u potrebi. (Spomeni svoju posebnu nakanu.) Pouzdajem se da ću ja i svi za koje molim po tvom moćnom zagovoru primiti ljubav i zaštitu od Gospodina. Amen

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR