Pratite nas

Religija i Vjera

Sveta Majka Terezija

Objavljeno

na

S velikom radošću u našim srcima danas slavimo proglašenje Majke Terezije svetom. Taj veliki i povijesni događaj dogodio se na 4.rujna.2016 godine na obljetnicu njezine smrti

Majka Terezija ostat će najuvjerljivije utjelovljenje veličine evanđeoske ljubavi u našem vremenu. Njezina je ljubav proizlazila iz činjenice što je umjela prije svih drugih zamijetiti čovjeka u potrebi i pomoći mu, ne dajući se zaustaviti granicama, niti pomanjkanjem potrebnih sredstava.

– Svetošću ćemo biti sposobni služiti drugim ljudima, svima. A ovo je svakidašnja svetost:
živjeti u miru i ljubavi, pomagati onima koji trebaju tvoje ruke , tvoje riječi, tvoje srce. Biti uvijek spreman na odricanje, na služenje, na ljubav – to je svetost.

Njezine su riječi, misli i djela snažno dopirale do srca mnogih ljudi i ostavile neizbrisiv trag. Sveta Majka Terezija albanskog je porijekla, a rođena je u Makedoniji, u Skoplju, kao Agnes
Gondža Bogadžio 26. kolovoza 1910. Kad joj je bilo samo devet godina, poginuo je njezin otac Nikola, a obitelj se tad suočila s velikim novčanim poteškoćama.

Kako bi uzdržavala obitelj, majka Drana otvorila je tkaonicu i trgovinu tkaninama, a svoju djecu Agnes i njenu braću odgajala je strogo, ali u velikoj ljubavi i kršćanskome duhu. Agnes je kao djevojčica redovito odlazila u crkvu i pjevala u crkvenom zboru, a kad joj je bilo dvanaest godina poželjela je postati časnom sestrom.

U dobi od osamnaest godina napustila je dom i domovinu te se zaputila u Irsku gdje je pod imenom Sestra Marija Terezija primljena u Institut loretskih sestara. Nekoliko mjeseci kasnije, poslana je u Indiju, u Kalkutu gdje je dovršila redovničku formaciju, položivši prvo privremene, a onda i vječne zavjete, a godine 1944. postaje ravnateljicom škole ‘Svete Marije’.

Prvih dvadeset godina svog redovničkog života provela je poučavajući djevojke te istovremeno izgrađujući snažnu duhovnost koja se oslanjala na ljubav i molitvu prema susestrama i učenicama. Gospodin ju je kroz to vrijeme unutarnjim prosvjetljenjima pripravljao za ono što će se kasnije pokazati kao njena izvanredna i neobična pustolovina. Majku Tereziju najviše je zabrinjavala ravnodušnost ljudi prema siromasima, koji su u velikom broju stradavali u bijednim naseljima i na ulicama grada.

Za vrijeme jednoga putovanja, vlakom 1946., čula je jasnije nego ikada Isusov glas koji ju je pozivao neka sve napusti kako bi se stavila u službu siromaha. Majka Terezija je prihvatila taj poziv, a dan koji će joj u potpunosti promijeniti život, nazvala je ‘danom odluke’. Trebalo je vremena kako bi ishodila dopuštenje napustiti loretske sestre, ali je naposljetku 1948. godine postala slobodnom slijediti svoj poziv i ući u svijet siromaha.

Obukla je sari-bijelu haljinu kakvu nose Indijke s plavim crtama i u svom novom habitu zaputila se u Patnu k medicinskim sestrama misionarkama na kratki tečaj bolničarstva. Vrativši se u Kalkutu , privremeno se smjestila kod malih sestara siromaha. 21. prosinca 1948. prvi puta se zaputila u siromašne četvrti: posjećivale je obitelji, ispirala rane djeci, pobrinula se za starca koji je lutao posve izgubljen ulicom, a ženu na samrti koja je danima ležala na ulici i kojoj nitko nije pritekao u pomoć, odnijela je u obližnju bolnicu. Kalkuta je bila puna ljudi koji su umirali na takav način.

Terezija je shvatila kako mora nešto poduzeti. Zatražila je i primila dopuštenje da se smjesti se u jednom napuštenom hinduskom hramu, utočištu prosjaka. Majka Terezija pretvorit će ga u svoju prvu ‘Kuću umirućih’. Siromašne četvrti sa siromasima kojima je bila potrebna nada, s napuštenom djecom potrebitom ljubavi i umirućima, postat će misionarskim tlom Majke Terezije i žena koje su joj se odlučile pridružiti u načinu življenja i nastojanjima, a zajedno će utemeljiti kongregaciju Misionarki ljubavi. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća započelo je širenje Misionarki ljubavi u ostale dijelove Indije.

Kasnije su otvorene brojne kuće u različitim dijelovima svijeta u kojima su zaklon pronašli najsiromašniji. Osamdesetih godina 20. stoljeća , Majka Terezija otvorila je misijske kuće i u komunističkim zemljama, uključujući bivši Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Kako bi još bolje odgovorila na potrebe siromaha, Majka Terezija je ovoj prvoj kongregaciji pridružila još neke: braću misionare ljubavi, kontemplativne sestre i braću, oce misionare ljubavi te skupine laičkih suradnika.

Njezini napori i inicijative nisu mogli proći nezapaženo. Slike ove sitne i pogrbljene žene, naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevene u bijeli sari obišle su cijeli svijet pobuđujući divljenje mnogih: Majka Terezija tješi umiruće, povija rane teško bolesnih ljudi, Majka Terezija grli napuštenu djecu. To divljenje pretočilo se i u značajna priznanja poput indijske nagrade Padmashri koju je primila 1962. te Nobelove nagrade za mir koja joj je uručena 1979.

Sve te pohvale i pozornost primala je ‘na slavu Božju i u ime siromaha’.
Posljednjih godina svoga života unatoč ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, nastavila je voditi Kongregaciju i odgovarati na potrebe siromašnih. Majka Terezija preminula je u Kalkuti, 5. rujna 1997. Godine. Oplakivao ju je čitav svijet prateći njezin polagani odlazak, a indijska država organizirala joj je pogreb s državnim počastima.

Pokopana je u matičnoj kući Misionarki ljubavi, a njezin je grob ubrzo postao mjestom hodočašća i molitve. Majku Tereziju blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003., a svetom papa Franjo, u Rimu 4. Rujna 2016. Godine.

(Veritas/Laudato)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mladen Pavković: Ne, nismo zaboravili da ste Zid boli zakopali u – zemlju!

Objavljeno

na

Ovu priču treba ponavljati iz godine u godinu – da se ne zaboravi –. Naime, riječ je o jednom  od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zidu boli – , sastavljenom od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, koji je podignut  26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio, ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.) i moja je malenkost tamo organizirala i „Doček Nove godine“, kojem je među ostalim, bila nazočna i majka Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Dok su drugi slavili, tamo smo dostojanstveno, u miru i tišini, molitvom, dočekali Novu godinu, što je bio jedinstveni doček u svijetu. Uz to, dao sam tiskati i jednu razglednicu s motivom ovog veličanstvenog spomenika-da se ne zaboravi, koja je marginalizirana i prešućena, kao i sve drugo oko ovog projekta. Pored hrvatskih majki, velike (najveće) zasluge za taj spomenik ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.

Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, navodno po nalogu gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su u ranim jutarnjim satima  članovi Saveza „rušili“ opeke, a s druge strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici su išli protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata. S druge pak strane, većina branitelja, ali i građana, je isticala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“!

Apeliralo se i na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje zakopa na groblju Mirogoju. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazuman čin.

Tako se vjerojatno prvi puta u svijetu dogodilo da jedan spomenik (i to još žrtvama rata, žrtvama pobjedničke vojske!) zakopa u zemlju, iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.

Spomenik „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ u kojem su „pohranjene“ crvene i crne opeke, otvoren je 14. listopada 2004.  na groblju Mirogoj. U spomenik su urezana u crni mramor 13.500 imena poginulih hrvatskih branitelja i civila – žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali na tom mjestu nećete naći križa, podatke o datumu rođenja ili smrti žrtava niti nikakvih daljnjih objašnjenja.

Nu, bolna je i činjenica da je Zid boli  morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih i nestalih Hrvata…Suzom zalivene opeke su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje  „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“. I danas tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, a „Zida boli“ iz Savske, na žalost, više nikada neće biti, osim u sjećanju, iako je bio jedan od najljepših spomenika nevinim žrtvama u Europi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari