Pratite nas

Religija i Vjera

Sveta Majka Terezija

Objavljeno

na

S velikom radošću u našim srcima danas slavimo proglašenje Majke Terezije svetom. Taj veliki i povijesni događaj dogodio se na 4.rujna.2016 godine na obljetnicu njezine smrti

Majka Terezija ostat će najuvjerljivije utjelovljenje veličine evanđeoske ljubavi u našem vremenu. Njezina je ljubav proizlazila iz činjenice što je umjela prije svih drugih zamijetiti čovjeka u potrebi i pomoći mu, ne dajući se zaustaviti granicama, niti pomanjkanjem potrebnih sredstava.

– Svetošću ćemo biti sposobni služiti drugim ljudima, svima. A ovo je svakidašnja svetost:
živjeti u miru i ljubavi, pomagati onima koji trebaju tvoje ruke , tvoje riječi, tvoje srce. Biti uvijek spreman na odricanje, na služenje, na ljubav – to je svetost.

Njezine su riječi, misli i djela snažno dopirale do srca mnogih ljudi i ostavile neizbrisiv trag. Sveta Majka Terezija albanskog je porijekla, a rođena je u Makedoniji, u Skoplju, kao Agnes
Gondža Bogadžio 26. kolovoza 1910. Kad joj je bilo samo devet godina, poginuo je njezin otac Nikola, a obitelj se tad suočila s velikim novčanim poteškoćama.

Kako bi uzdržavala obitelj, majka Drana otvorila je tkaonicu i trgovinu tkaninama, a svoju djecu Agnes i njenu braću odgajala je strogo, ali u velikoj ljubavi i kršćanskome duhu. Agnes je kao djevojčica redovito odlazila u crkvu i pjevala u crkvenom zboru, a kad joj je bilo dvanaest godina poželjela je postati časnom sestrom.

U dobi od osamnaest godina napustila je dom i domovinu te se zaputila u Irsku gdje je pod imenom Sestra Marija Terezija primljena u Institut loretskih sestara. Nekoliko mjeseci kasnije, poslana je u Indiju, u Kalkutu gdje je dovršila redovničku formaciju, položivši prvo privremene, a onda i vječne zavjete, a godine 1944. postaje ravnateljicom škole ‘Svete Marije’.

Prvih dvadeset godina svog redovničkog života provela je poučavajući djevojke te istovremeno izgrađujući snažnu duhovnost koja se oslanjala na ljubav i molitvu prema susestrama i učenicama. Gospodin ju je kroz to vrijeme unutarnjim prosvjetljenjima pripravljao za ono što će se kasnije pokazati kao njena izvanredna i neobična pustolovina. Majku Tereziju najviše je zabrinjavala ravnodušnost ljudi prema siromasima, koji su u velikom broju stradavali u bijednim naseljima i na ulicama grada.

Za vrijeme jednoga putovanja, vlakom 1946., čula je jasnije nego ikada Isusov glas koji ju je pozivao neka sve napusti kako bi se stavila u službu siromaha. Majka Terezija je prihvatila taj poziv, a dan koji će joj u potpunosti promijeniti život, nazvala je ‘danom odluke’. Trebalo je vremena kako bi ishodila dopuštenje napustiti loretske sestre, ali je naposljetku 1948. godine postala slobodnom slijediti svoj poziv i ući u svijet siromaha.

Obukla je sari-bijelu haljinu kakvu nose Indijke s plavim crtama i u svom novom habitu zaputila se u Patnu k medicinskim sestrama misionarkama na kratki tečaj bolničarstva. Vrativši se u Kalkutu , privremeno se smjestila kod malih sestara siromaha. 21. prosinca 1948. prvi puta se zaputila u siromašne četvrti: posjećivale je obitelji, ispirala rane djeci, pobrinula se za starca koji je lutao posve izgubljen ulicom, a ženu na samrti koja je danima ležala na ulici i kojoj nitko nije pritekao u pomoć, odnijela je u obližnju bolnicu. Kalkuta je bila puna ljudi koji su umirali na takav način.

Terezija je shvatila kako mora nešto poduzeti. Zatražila je i primila dopuštenje da se smjesti se u jednom napuštenom hinduskom hramu, utočištu prosjaka. Majka Terezija pretvorit će ga u svoju prvu ‘Kuću umirućih’. Siromašne četvrti sa siromasima kojima je bila potrebna nada, s napuštenom djecom potrebitom ljubavi i umirućima, postat će misionarskim tlom Majke Terezije i žena koje su joj se odlučile pridružiti u načinu življenja i nastojanjima, a zajedno će utemeljiti kongregaciju Misionarki ljubavi. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća započelo je širenje Misionarki ljubavi u ostale dijelove Indije.

Kasnije su otvorene brojne kuće u različitim dijelovima svijeta u kojima su zaklon pronašli najsiromašniji. Osamdesetih godina 20. stoljeća , Majka Terezija otvorila je misijske kuće i u komunističkim zemljama, uključujući bivši Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Kako bi još bolje odgovorila na potrebe siromaha, Majka Terezija je ovoj prvoj kongregaciji pridružila još neke: braću misionare ljubavi, kontemplativne sestre i braću, oce misionare ljubavi te skupine laičkih suradnika.

Njezini napori i inicijative nisu mogli proći nezapaženo. Slike ove sitne i pogrbljene žene, naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevene u bijeli sari obišle su cijeli svijet pobuđujući divljenje mnogih: Majka Terezija tješi umiruće, povija rane teško bolesnih ljudi, Majka Terezija grli napuštenu djecu. To divljenje pretočilo se i u značajna priznanja poput indijske nagrade Padmashri koju je primila 1962. te Nobelove nagrade za mir koja joj je uručena 1979.

Sve te pohvale i pozornost primala je ‘na slavu Božju i u ime siromaha’.
Posljednjih godina svoga života unatoč ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, nastavila je voditi Kongregaciju i odgovarati na potrebe siromašnih. Majka Terezija preminula je u Kalkuti, 5. rujna 1997. Godine. Oplakivao ju je čitav svijet prateći njezin polagani odlazak, a indijska država organizirala joj je pogreb s državnim počastima.

Pokopana je u matičnoj kući Misionarki ljubavi, a njezin je grob ubrzo postao mjestom hodočašća i molitve. Majku Tereziju blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003., a svetom papa Franjo, u Rimu 4. Rujna 2016. Godine.

(Veritas/Laudato)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Stvaranje radnih mjesta jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su svoje XXI. redovito godišnje zajedničko zasjedanje, 21. siječnja 2019. u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.

Zasjedanju su predsjedali predsjednici dviju biskupskih konferencija zadarski nadbiskup Želimir Puljić i vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal Vinko Puljić.

U uvodnom dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto koji je u svom obraćanju istaknuo važnost zajedničkog zasjedanja i duh kolegijalnosti koji je duša suradnje među biskupima na različitim razinama.

Pozdravljajući nazočne predsjednik HBK nadbiskup Puljić podsjetio je da su dvije konferencije povezane, ne samo poslovima pastoralne i poslovne naravi, već nadasve pastirske, ljudske i duhovne.

Dodao je da biskupi, kao članovi krovnih crkvenih institucija istoga naroda, imaju zajedničku odgovornost i potrebu redovito se godišnje sastajati i bratski raspravljati o zajedničkim temama i poslovima.

Kardinal Puljić u pozdravnoj riječi zahvalio je biskupima iz Hrvatske na blizini, solidarnosti i zanimanju za Crkvu i hrvatski narod u BiH.

Istaknuo je da su zajednička zasjedanja vjerničkom narodu u BiH, koji u ovom trenutku proživljava brojne teške izazove, snažan znak nade, zajedništva i potpore.

Nakon što su se osvrnuli na djelovanje Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, biskupi su dali potrebne smjernice za budući rad zajedničke Komisije za spomenuti Zavod.

Biskupima je predstavljeno godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Predsjednik spomenutog Vijeća vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar zahvalio je uime svih hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika i djelatnica u župama, misijama i zajednicama u inozemstvu te posebno u ime iseljenika, svim biskupima i redovničkim poglavarima i poglavaricama za podršku i potporu koju pružaju radu hrvatske inozemne pastve.

Biskupi su razmotrili pojedina konkretna pitanja u svezi s djelovanjem u hrvatskoj inozemnoj pastvi te se osvrnuli na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu.

Svjesni činjenice o nastavku iseljavanja Hrvata katolika iz Hrvatske i BiH, biskupi potiču sve njih da njeguju povezanost s hrvatskim katoličkim misijama i župama kamo su došli te da, ujedno, održe povezanost sa svojim rodnim krajem i župama iz kojih su otišli.

Na poseban način zahvaljuju svim djelatnicima u hrvatskoj inozemnoj pastvi za njihov ne mali trud i pastoralnu brigu za one koji su, iz raznih razloga, odselili u inozemstvo.

Pošto su saslušali iscrpno izvješće o radu Ravnateljstva, biskupi su odlučili povjeriti novi petogodišnji mandat dosadašnjem ravnatelju vlč. Tomislavu Markiću.

Na zasjedanju su biskupi informirani i o akciji pod nazivom Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH o čemu su ih izvijestili predsjednici Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BiH.

Spomenuta je i inicijativa „Nedjelja solidarnosti“ koju je pokrenula BK BiH s ciljem pomoći župama s malim brojem vjernika. Ponovno je istaknuta želja da svi članovi Crkve u Hrvata njeguju zajedništvo i povezanost što bi na osobit način trebalo biti prepoznatljivo u konkretnim akcijama pomoći potrebitima.

Tema zasjedanja bilo je i djelovanje Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Konstatirano je da je posljednjih godina veći broj biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslao u Rim na tečaj za postulatore svećenike, redovnike ili redovnice kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima onih koji su, između velikog broja nevinih žrtava u ratovima i poraćima u 20. stoljeću, podnijeli mučeništvo ustrajni u svojoj vjeri.

Svjesni brojnih inicijativa za obilježavanje komemoracija raznih stradanja, biskupi potiču da se poštuje crkveni ustroj, a to znači da treba uvažiti mjerodavnost mjesnoga župnika i dijecezanskog biskupa.

Biskupi iz BiH upoznali su članove HBK s pojedinim aktualnostima iz crkvenog i društvenog života u BiH.

U tom duhu bilo je riječi o nekim važnim društvenim pitanjima, o demografskom stanju katolika u BiH te o uzajamnoj unutarcrkvenoj solidarnosti.

Posebno je istaknuta potreba da darovana sredstva iz Republike Hrvatske budu najviše ulagana u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer je to jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH.

Biskupi također smatraju važnim dati potporu onima koji pokreću inicijative na planu povratka u krajeve iz kojih su izbjegli ili su iz njih prognani.

Posebno su zahvalili svim biskupijskim zajednicama u Republici Hrvatskoj na čelu s njihovim biskupima za brojne molitve i znakove solidarnosti.

Biskupi HBK izrazili su potporu svojoj subraći u njihovim pravednim nastojanjima oko opstanka Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

(Misija / IKA)

 

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 20. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, a služio je đakon Milan Daniel Jurić.

Slavlju su nazočili i predsjednik sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj g. Pavao Krešić te protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi pape Franje izgovorene na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, ali i kako su tekstove ovu godinu sastavili kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. „Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: ‘Teži za samom pravdom’ (Pnz 16,20a). Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo’. To i svi mi trebamo slijediti“.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’.

Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju.

No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine?

No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece.

Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država!

Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta.

Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom.

Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom.

Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“.

Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“.

No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari