Pratite nas

Komentar

Sveta misa i provokatori

Objavljeno

na

Pojam provokacije i provokatora star je vjerojatno koliko je star i ljudski rod. Cilj provokacije je izazvati reakciju.

[ad id=”93788″]

Ako provokacija nije izazvala reakciju – odgovor, nije bila uspješna, na određeni način nije ni bila provokacija, iako je postojao provokator i imao namjeru provocirati.

Strijela je odapeta i bila je ubojita, no nije pronašla cilj, zapravo nije pogodila metu.

Razloga za promašaj može biti više: loš strijelac-provokator, loša strijela-provokacija, pogrešna meta, krivo vrijeme-okolnosti, krivo mjesto itd.

Je li akcija – „to nešto“ zaista provokacija ili će možda tek postati provokacija iako u biti ona to i ne mora biti, ne ovisi samo o odašiljatelju, nego i o onome kome je „to nešto“ upućeno, na koga je akcija usmjerena.

Nekada se, kao što sam već napomenuo, provokacija izjalovi, jer provocirani uopće nije reagirao.

Drugi put, iako „to nešto“ nije upućeno kao provokacija, primatelj to shvati kao provokaciju i reagira.

Treći pak put, bila ona svjesna ili nesvjesna, provokacija proizvede reakciju i tamo gdje nije bila očekivana i od onih kojima čak nije bila niti upućena.

Prema tome, problem provokacije je puno kompleksniji, nego se to možda na prvi pogled može i činiti.

Pa ipak, i pored toga što posljedica često može biti i jeste ista, nije isto je li provokacija svjesna ili nesvjesna, odnosno planirana ili neplanirana.

Kod nesvjesne, neplanirane provokacije postoji niz olakotnih okolnosti, koje će zasigurno golema većina onih koji su „to nešto“ shvatili kao provokaciju uvažiti, dočim se uvidi kako ona nije bila namjerna i svjesna.

Tako postaje razvidno da iako je netko provocirao, zapravo nije provokator, iako je reakcija u početku bila vrlo negativna, možda i zla, da odašiljatelj provokacije nije imao zle namjere niti je njegov čin bio negativnog karaktera , a ni negativno usmjeren.

Psihološki profil te osobe zapravo se ne može ni u čemu čak ni uspoređivat s psihološkim profilom osobe koja svjesno provocira.

Psihološki profil osobe koja planira i svjesno provocira, i bez obzira na motive kojima ta osoba opravdava svoj čin, može se bez dvojbe svrstati u grupu najprizemnijih, najnegativnijih osobina ljudskoga karaktera: ljubomora, zavist, licemjerstvo, netrpeljivost, srdžba, oholost itd.

Kajin je bio zavidan na način života svoga brata Abela, ljubomoran na njegovu žrtvu koju Bog milostivo prihvati, a na Kainovu ni ne pogleda. Iako Abel niti je provocirao Kajina svojim načinom života – naprosto je to bio njegov način života, niti ga je provocirao prinosom svoje žrtve Bogu, no Kajin neprihvaćanjem njegove žrtve, umjesto da promijeni svoj odnos prema bratu i prema Bogu prinošenjem i svoje srdžbe kao žrtvu pokajnicu, on pun srdžbe ubija Abela.

Kazna je prokletstvo i progonstvo na cijelo-životno lutanje svijetom koje traje sve do današnjih dana, a i danas.

Tako je započela povijest ljudske srdžbe.

Srdžba je uvijek rezultat zavisti i ljubomore, a provokacija je njezin oblik komunikacije koja čezne za osvetom.

Sve ih u sebi objedinjuje oholost.

Tako je bilo, a ni danas nije drugačije.

Oholost je stanje duha u koje čovjek ne upada, nego lagano klizi u njega dok ga oholost ne zarobi svojim pipcima poput hobotnice iz čijeg zagrljaja nema povratka.

Nitko ne može reći kako je imun od nje, jer baš takvi su njezin omiljen i lak plijen.

Ona je poput virusa gripe, ako se ništa preventivno ne poduzima, širi se potiho sve dok ne preraste u epidemiju. No tada često bude prekasno spriječiti veliko zlo.

Suvremeni svijet kao da je već zahvatila takva epidemija, a mi se ponašamo kao da je stanje sasvim normalno.

Informativne emisije postale su zapravo dnevne crne kronike, gotovo da i nema pozotivnih vijesti, sve sama izviješća o sukobima i provokacijama: od onih međustranačkih, političkih, ideoloških do vjerskih.

I Crkva živi u tom svijetu i nije imuna od toga svijeta, no morala bi se barem javno distancirati od takvih pojava u svijetu i ne tolerirati ih barem u svome dvorištu.

Provokacije su dolazile i dolazit će iz svijeta prema Crkvi, ali Crkva ne bi smjela tolerirati takve pojave iz crkvenoga dvorišta prema svijetu.

Ako se javno ne distancira, po čemu će je prepoznati, jer po djelima se svakoga prepoznaje.

Svatko ima pravo sudjelovati na svetoj misi i namijeniti je za koga god hoće po vlastitoj želji, bilo za mrtve bilo za žive.

Svatko ima pravo dati i prilog svećeniku koji slavi ili koncelebrira misu kako bi misu namijenio na određenu nakanu.

Zakonik kanonskoga prava svećenicima preporučuje slaviti misu na nakanu vjernika i bez primanja ikakva priloga, osobito za siromašne.

Kanon 901. glasi:“Svećeniku je slobodno namijeniti misu za svakoga, bilo za žive bilo za mrtve“.

Prema tome, misa nikada i ni prema kome nije i ne bi smjela biti provokacija.

Pa ipak, očito je, u današnje svijetu ima i toga, pa se uvijek jave neki kojima ona to kao jeste.

Za uvjerene vjernike stvari su jasne da jasnije ne mogu biti.

Mislim čak i za uvjerene ateiste, jer uvjereni ateisti se ne daju baš lako uvući u te, za njih, bespredmetne i besmislene sukobe. Oni s vjerom ili religijama ne žele imati apsloutno ništa, pa ni sukob.

Međutim, pitanja se pojavljuju kod onih kojima vjera ne znači ništa, ali su ideološki na suprotnoj strani, te kod onih koji se predstavljaju kao vjernici, no ideologija im je važnija od vjere.

Takvim ideološkim provokacijama, Crkva ne bi smjela ustupati vlastiti teren, a niti davati povoda da se provokacije prebacuju na njezin teren.

Nikome nije zabranjeno služiti misu za Pavelića niti sudjelovati na misi koju je namijenio za Pavelića, no kada se to najavljuje preko oglasa i kroz medije, onda me teško tko može uvjeriti kako se to ne čini kako bi se provociralo ciljane skupine.

Još je manje vjerojatno kako tkz. anifašističke grupice, reakcijom na njihovu provokaciju, svojom javnom nakanom mise za Tita, ne provociraju i ove prve, a i sve ostale građane.

Njihovu odgovornost, i Pavelića i Tita, u prvom redu spram vlastitog naroda, potrebno je prepustiti Božjoj prosudbi i Božjemu sudu.

A mise neka se služe i za njih, ako to tko želi, no u tišini kao i za sve druge.

Bilo bi poželjno kada bi Crkva onemogućavala tim minornim skupinama koristiti misu kao sredstvo za dobivanje medijskog prostora i u javnost prenošenje netrpeljivosti ideološki frustriranih skupinica, kojima uopće nije stalo ni do vjere ni do mise, niti ih one uopće zanimaju.

Njima je važan samo sukob i međusobna provokacija svedena na razinu ‘torcide i bad blue boysa’.

Grgo Mikulić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Huljev o presudi Ercegu: Na tuđoj bi krvi ubirao poene

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva

Općinski sud u Splitu nepravomoćno je odbio kao neosnovanu tužbu Zorana Ercega, u javnosti poznatog aktivista iz Splita koji je tužio Željka Huljeva, nekadašnjeg novinara, tražeći 60 tisuća kuna zbog povrede časti.

Općinski sud u Splitu je odlučio: Zoran Erceg bio je u službi Ratka Mladića, nije izgledao kao slučajni gost, avanturist ili osoba koja odaje strahom.

SlobodnaDalmacija je uspjeli doći i do Huljeva koji je rekao kako ga raduje da pravna država funkcionira. – Naravno, zadovoljan sam presudom ne toliko zbog sebe koliko zbog očuvanja diginiteta Domovinskog rata. Hvala časnom sudu što je pravilno i profesionalno procijenio činjenične elemente u postupku koji bi trebao biti poučan za bilo koga tko se drzne ubirati bilo kakve osobne i ine poene na tuđoj krvarini – komentirao je Huljev, piše SlobodnaDalmacija.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Mate Knezović: ‘Šeparovićeva prijetnja upućena narodu’

Objavljeno

na

Objavio

”Dobro zapamtite ovaj intervju. Sasvim je izvjesno da Miroslav Šeparović ne govori samo u svoje ime, nego i u ime struktura kojima je pripadao i pripada. Ovaj intervju je dokaz da su te strukture u ozbiljnom strahu. Baš zato trebamo ustrajati”, napisao je Mate Knezović na svom FB profilu

Mate Knezović, zagrebački odvjetnik i predsjednik Obiteljske stranke, na svom je Facebook profilu  prokomentirao intervju Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda, objavljen u subotu u Jutarnjem listu, piše Promise.hr

Šeparović je, podsjetimo, izjavio da bi, prema njegovu mišljenju, na čelu Povjerenstva za sukob interesa –  institucije koje u Hrvatskoj koliko toliko nezavisno preispituje hrvatske političare i dijeli im packe – trebao biti predsjednik Vrhovnog suda, dakle osoba koju pomno biraju isti ti političari.

Šeparović se usprotivio najavljenoj inicijativi predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji je kazao da će zatražiti izmjene Ustava i povećanje ovlasti predsjednika države – kao jedine osobe koja se neposredno bira od strane hrvatskih građana.

”Načelno ću reći da je nezamislivo da bi u državi vladavine prava bilo moguće Ustav donijeti na referendumu. Možete li zamisliti situaciju u kojoj bi građani koji izlaze iz crkava, koji su obavili kupovinu na tržnicama, izašli u šetnju gradom, zaokruživali da ili ne i tako odlučili o usvajanju novog Ustava? To je nemoguće!”, kazao je Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, za Jutarnji list.

Šeparovićeve izjave njegov je kolega – pravnik i odvjetnik Mate Knezović – nazvao prijetnjom upućenom narodu.

”Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda RH, je danas objavio hrvatskom narodu da u RH postoji politika ograničenog suvereniteta naroda. Poučio je hrvatski narod da on nema izvornu vlast, nego neke druge silnice.

Iz današnjeg intervjua YUlistu potpuno je jasno zašto su odluke Ustavnog suda usmjerene protiv dosadašnjih narodnih inicijativa (3 referenduma).

Šeparović je također najavio da će Ustavni sud spriječiti svaki pokušaj hrvatskog naroda da se ozbiljnije promijeni politički sustav i raspodjela moći. Najavio je da će u slučaju pobjede Miroslava Škore onemogućiti najavljeni referendum o promjeni Ustava, ako bi te promjene dirale u postojeću raspodjelu moći. Također će se onemogućiti donošenje novog Ustava na referendumu.

Drugim riječima javno je najavljen rat narodu ako izabere drugačiji put.

Dobro zapamtite ovaj intervju. On je javno objavljena prijetnja hrvatskom narodu da i ne pokušava nešto promijeniti.

Sasvim je izvjesno da Šeparović ne govori samo u svoje ime, nego i u ime struktura kojima je pripadao i pripada.

Ovaj intervju je dokaz da su te strukture u ozbiljnom strahu. Baš zato trebamo ustrajati”, istaknuo je odvjetnik Mate Knezović na svom Facebook profilu.

Cijeli, opširni intervju Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske Jutarnjem listu, možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari