Pratite nas

Komentar

Sveta misa i provokatori

Objavljeno

na

Pojam provokacije i provokatora star je vjerojatno koliko je star i ljudski rod. Cilj provokacije je izazvati reakciju.

[ad id=”93788″]

Ako provokacija nije izazvala reakciju – odgovor, nije bila uspješna, na određeni način nije ni bila provokacija, iako je postojao provokator i imao namjeru provocirati.

Strijela je odapeta i bila je ubojita, no nije pronašla cilj, zapravo nije pogodila metu.

Razloga za promašaj može biti više: loš strijelac-provokator, loša strijela-provokacija, pogrešna meta, krivo vrijeme-okolnosti, krivo mjesto itd.

Je li akcija – „to nešto“ zaista provokacija ili će možda tek postati provokacija iako u biti ona to i ne mora biti, ne ovisi samo o odašiljatelju, nego i o onome kome je „to nešto“ upućeno, na koga je akcija usmjerena.

Nekada se, kao što sam već napomenuo, provokacija izjalovi, jer provocirani uopće nije reagirao.

Drugi put, iako „to nešto“ nije upućeno kao provokacija, primatelj to shvati kao provokaciju i reagira.

Treći pak put, bila ona svjesna ili nesvjesna, provokacija proizvede reakciju i tamo gdje nije bila očekivana i od onih kojima čak nije bila niti upućena.

Prema tome, problem provokacije je puno kompleksniji, nego se to možda na prvi pogled može i činiti.

Pa ipak, i pored toga što posljedica često može biti i jeste ista, nije isto je li provokacija svjesna ili nesvjesna, odnosno planirana ili neplanirana.

Kod nesvjesne, neplanirane provokacije postoji niz olakotnih okolnosti, koje će zasigurno golema većina onih koji su „to nešto“ shvatili kao provokaciju uvažiti, dočim se uvidi kako ona nije bila namjerna i svjesna.

Tako postaje razvidno da iako je netko provocirao, zapravo nije provokator, iako je reakcija u početku bila vrlo negativna, možda i zla, da odašiljatelj provokacije nije imao zle namjere niti je njegov čin bio negativnog karaktera , a ni negativno usmjeren.

Psihološki profil te osobe zapravo se ne može ni u čemu čak ni uspoređivat s psihološkim profilom osobe koja svjesno provocira.

Psihološki profil osobe koja planira i svjesno provocira, i bez obzira na motive kojima ta osoba opravdava svoj čin, može se bez dvojbe svrstati u grupu najprizemnijih, najnegativnijih osobina ljudskoga karaktera: ljubomora, zavist, licemjerstvo, netrpeljivost, srdžba, oholost itd.

Kajin je bio zavidan na način života svoga brata Abela, ljubomoran na njegovu žrtvu koju Bog milostivo prihvati, a na Kainovu ni ne pogleda. Iako Abel niti je provocirao Kajina svojim načinom života – naprosto je to bio njegov način života, niti ga je provocirao prinosom svoje žrtve Bogu, no Kajin neprihvaćanjem njegove žrtve, umjesto da promijeni svoj odnos prema bratu i prema Bogu prinošenjem i svoje srdžbe kao žrtvu pokajnicu, on pun srdžbe ubija Abela.

Kazna je prokletstvo i progonstvo na cijelo-životno lutanje svijetom koje traje sve do današnjih dana, a i danas.

Tako je započela povijest ljudske srdžbe.

Srdžba je uvijek rezultat zavisti i ljubomore, a provokacija je njezin oblik komunikacije koja čezne za osvetom.

Sve ih u sebi objedinjuje oholost.

Tako je bilo, a ni danas nije drugačije.

Oholost je stanje duha u koje čovjek ne upada, nego lagano klizi u njega dok ga oholost ne zarobi svojim pipcima poput hobotnice iz čijeg zagrljaja nema povratka.

Nitko ne može reći kako je imun od nje, jer baš takvi su njezin omiljen i lak plijen.

Ona je poput virusa gripe, ako se ništa preventivno ne poduzima, širi se potiho sve dok ne preraste u epidemiju. No tada često bude prekasno spriječiti veliko zlo.

Suvremeni svijet kao da je već zahvatila takva epidemija, a mi se ponašamo kao da je stanje sasvim normalno.

Informativne emisije postale su zapravo dnevne crne kronike, gotovo da i nema pozotivnih vijesti, sve sama izviješća o sukobima i provokacijama: od onih međustranačkih, političkih, ideoloških do vjerskih.

I Crkva živi u tom svijetu i nije imuna od toga svijeta, no morala bi se barem javno distancirati od takvih pojava u svijetu i ne tolerirati ih barem u svome dvorištu.

Provokacije su dolazile i dolazit će iz svijeta prema Crkvi, ali Crkva ne bi smjela tolerirati takve pojave iz crkvenoga dvorišta prema svijetu.

Ako se javno ne distancira, po čemu će je prepoznati, jer po djelima se svakoga prepoznaje.

Svatko ima pravo sudjelovati na svetoj misi i namijeniti je za koga god hoće po vlastitoj želji, bilo za mrtve bilo za žive.

Svatko ima pravo dati i prilog svećeniku koji slavi ili koncelebrira misu kako bi misu namijenio na određenu nakanu.

Zakonik kanonskoga prava svećenicima preporučuje slaviti misu na nakanu vjernika i bez primanja ikakva priloga, osobito za siromašne.

Kanon 901. glasi:“Svećeniku je slobodno namijeniti misu za svakoga, bilo za žive bilo za mrtve“.

Prema tome, misa nikada i ni prema kome nije i ne bi smjela biti provokacija.

Pa ipak, očito je, u današnje svijetu ima i toga, pa se uvijek jave neki kojima ona to kao jeste.

Za uvjerene vjernike stvari su jasne da jasnije ne mogu biti.

Mislim čak i za uvjerene ateiste, jer uvjereni ateisti se ne daju baš lako uvući u te, za njih, bespredmetne i besmislene sukobe. Oni s vjerom ili religijama ne žele imati apsloutno ništa, pa ni sukob.

Međutim, pitanja se pojavljuju kod onih kojima vjera ne znači ništa, ali su ideološki na suprotnoj strani, te kod onih koji se predstavljaju kao vjernici, no ideologija im je važnija od vjere.

Takvim ideološkim provokacijama, Crkva ne bi smjela ustupati vlastiti teren, a niti davati povoda da se provokacije prebacuju na njezin teren.

Nikome nije zabranjeno služiti misu za Pavelića niti sudjelovati na misi koju je namijenio za Pavelića, no kada se to najavljuje preko oglasa i kroz medije, onda me teško tko može uvjeriti kako se to ne čini kako bi se provociralo ciljane skupine.

Još je manje vjerojatno kako tkz. anifašističke grupice, reakcijom na njihovu provokaciju, svojom javnom nakanom mise za Tita, ne provociraju i ove prve, a i sve ostale građane.

Njihovu odgovornost, i Pavelića i Tita, u prvom redu spram vlastitog naroda, potrebno je prepustiti Božjoj prosudbi i Božjemu sudu.

A mise neka se služe i za njih, ako to tko želi, no u tišini kao i za sve druge.

Bilo bi poželjno kada bi Crkva onemogućavala tim minornim skupinama koristiti misu kao sredstvo za dobivanje medijskog prostora i u javnost prenošenje netrpeljivosti ideološki frustriranih skupinica, kojima uopće nije stalo ni do vjere ni do mise, niti ih one uopće zanimaju.

Njima je važan samo sukob i međusobna provokacija svedena na razinu ‘torcide i bad blue boysa’.

Grgo Mikulić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijan Knezović: Jesu li parazitske udruge štetnije od parazitskih stranaka?

Objavljeno

na

Objavio

Kako je moguće da isti koji su zagovarali skidanje parazitskih udruga s proračuna Ministarstva kulture (što je sjajno) neumoljivo zagovaraju financiranje stranaka iz državnog proračuna? Gdje je uopće razlika?

Jesu li parazitske udruge štetnije od parazitskih stranaka? I ako se udruga treba financirati svojim aktivnostima kroz tržište, zašto stranka ne bi trebala?

Pogotovo su zanimljivi “politički Hrvati” koji kao ne žele financirati Vedranu Rudan, Markovinu i slične kroz udruge, ali se zato otimaju da ostanu u sustavu u kojem su prisiljeni plaćati Nenada Stazića, Vesnu Pusić ili Milorada Pupovca kroz njihove stranke. Genijalno.

 

Marijan Knezović: O nekim se stvarima očito ne smije pričati na većim razinama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Mirjana Hrga: Uvijek su me fascinirali ti ljudi ‘odozdola’. Što god ih zadesilo, ne izgube strast života…

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji događaj ‘Dan otvorenih vrata za Hrvate Bosne i Hercegovine’ na svome facebook profilu prokomentirala je Mirjana Hrga, savjetnica Predsjednice Republike Hrvatske za strateške politike, odnose s Hrvatskim saborom i Vladom Republike Hrvatske…

Ovaj sunčan i lijep dan posebno veselim učinili su Hrvati Bosne i Hercegovine. Potegnuli su iz Hercegovine, Sarajeva, Središnje Bosne, Posavine da se susretnu s Predsjednicom RH.

Meni je ovo druženje bilo posebno drago. I moji su “odozdola”, i meni je “dolje” kuća. I ja volim svoj viganj, svoje Livanjsko polje, svoju jarugu…ma sve.

Nema više dede i bake, otjerao ih rat kao i “obvezu” da odeš barem jedanput, ljeti, za Svetog Antu ili Svetu Anu kad se gleda “tko je svojima došao”.

Nisam nikada prestala osjećati taj kamen, taj miris, tu ljepotu…Treba mi mrvica da me vrati…

Sudbina je htjela da me poslom vrati na više od pola desetljeća u tu zemlju. S putovnicom.

Bilo je to veliko iskustvo. Upoznala sam svoje prijatelje, “Ne-hrvate”, koji imaju neku svoju priču, neka svoja nadanja, ali i oni dijele istu ljubav.

Uvijek su me fascinirali ti ljudi “odozdola”. Što god ih zadesilo, ne izgube strast života. Ostaju pristupačni. S njima uvijek, i kad si posve osamljen, možeš baciti neku “šuplju”.

Ne boje se komunikacije. Ne boje se da im se smiju oči. Ne boje se da budu svoji. I ne vole da ih poništavaš. Da ih “pakiraš”. S koje god “strane” bili.

Ajde sve danas nekako…I fratar koji super pjeva, i glazbenici iz Nove Bile, ali kada su izašle četiri djevojčice da zapjevaju gangu koju ni dan danas ne shvaćam, srce mi je zarobila čista sreća.

Ta jedna mala, prva slijeva, koja izgleda kao hajduk i vodi gangu, neustrašiva, bistra pogleda i mangupskog stava vratila mi je slike djetinjstva. Ljeta na kamenu, spaljenoj travi, gdje se družiš s ovcama i “hvataš” zmije…

Ta mladost koja je danas došla, ti mladići i djevojke. Lijepi, sređeni, dostojanstveni, ponosni…

Bez namjere da ostave dojam. Jer oni su to što jesu. Baš su mi uljepšali dan – napisala je Hrga.

 

Kolinda Grabar Kitarović: Hrvatsko zajedništvo i snažna Hrvatska – to je cilj moje politike!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari