Pratite nas

Religija i Vjera

Sveta Tri Kralja – Bogojavljenje – Vodokršće

Objavljeno

na

Katolička crkva danas slavi Bogojavljenje ili Sveta Tri Kralja kao svetkovinu objavljenja Kristova božanstva.

Uoči blagdana Bogojavljanja, katolici običavaju u crkvama blagoslivljati vodu kojom se onda škrope kuće vjernika. Blagdanom Isusova krštenja, koji se slavi u nedjelju po Bogojavljenju, završava u katolika božićno vrijeme.

U mnogim krajevima kršćanskog Istoka u prvim kršćanskim vremenima umjesto Božića slavila se svetkovina Bogojavljenja kao svetkovina objavljenja Kristova božanstva.

Prema Evanđelju po Mateju, mudraci s Istoka pratili su zvijezdu do Betlehema vjerujući da će ih ona dovesti do Isusa, novorođenoga Kralja. Kad su u štalici pronašli dijete s majkom Marijom, poklonili su mu se i prinijeli darove – tamjan kao Bogu, zlato kao Kralju i smirnu (plemenitu mast) kao čovjeku.

U Evanđelju se ne navodi njihov broj ni ime, no kroz povijest ustalila su se tri mudraca, tri kralja: Baltazar, Melkior i Gašpar, vjerojatno zbog tri dara – zlata, tamjana i smirne.

Poruka je blagdana, nastalog početkom 3. stoljeća, da je Isus Spasitelj za sve ljude, a to su naznačili, kao prvi predstavnici poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu, upravo mudraci s Istoka – Sveta tri kralja.

U našem hrvatskom jeziku je veoma lijep prijevod i značenje iz izvornih jezika latinskoga i grčkoga – Bogojavljenje. Bog se objavio. Ovoga puta to znači da je Bog s Isusom izašao iz izraelskih okvira i objavio se svemu svijetu. To vidimo danas po različitim znakovima i samim različitim nazivima ove svetkovine koja je, usput budi rečeno, jedna od najstarijih svetkovina kako na zapadu tako i na istoku.

Naziv također Tri Kralja im svoje označeno mjesto u današnjem evanđeoskom izviješću. Upravo preko ova tri visoka gosta Isus se objavljuje i drugim narodima. Zanimljivo je da u ovom izvješću nema ništa nevažno da bi se podrazumijevalo, pa zbog toga izostavilo.

Jedna od tih zanimljivosti je i državnički protokol. Tri kralja ne idu odmah u Betlehem već u Jeruzalem. Ne žele vrijeđati, barem koliko je do njih, kućnoga vladara. Nose svoje darove onako i onakvome za koga su čuli. Velike darove za veliku osobu, kako je i uobičajeno.

Zlato nose jer je kralj, tamjan jer je Bog, smirnu jer je spasitelj koji trpi za nas. Izaija lijepo kaže da je narod koji je hodio u tmini vidio svijetlost veliku. Bog je objavio tajnu koju je oduvijek imao u naumu: malo Betlehemsko Djetešce je spasitelj ne samo izabranoga izraelskoga naroda, već je On Spasitelj svih naroda na zemlji.

Zato današnje evanđelje kaže da mu dolaze sa svih krajeva zemlje mudraci da mu donesu darove. Mogli bismo ovdje mnogo toga nadodavati za razmišljanje od zvijezde koja ih vodi i naziva za zvijezdu, pa zatim Izaijino tama, mrklina do svijetla, međutim možda bismo se rasplijenili u tumačenjima svih ovih pojmova, i izraza i izgubili ono što je danas najvažnije u ovoj svetkovini.

Pored toga što se Isus(Bog) objavljuje svim narodima, kako ja mogu do njega doći, odnosno, ne zaboravimo da je hod mudraca i kraljeva i traženje, raspitivanje za Isusa veoma važna i velika stvar. To je veoma veliko i važno za nas svakoga pojedinoga Isusova sljedbenika.

Nije dovoljno naći isusa i samo prepoznati u njemu spasitelja ljudskoga roda općenito, onoga koji će vratiti čovjeku dostojanstvo, ili tolike uopćeno izrečene stvari. Isus je prije svega i iznad svega za mene Bog koji je postao čovjek, Riječ što je tijelom postala, pa stoga mu se moram klanjati i ljubiti ga za ono što On je.

Kraljevsko zlato neka znači za mene moju ljubav prema Njemu, tamjan moj poklon Njemu, smirna neka znači moje povjerenje i vera u Svevišnjega.

Našli smo Boga i sada nam ne preostaje nego živjeti sa svojim Bogom u punom zajedništvu. Više nema razloga za raspitivanja. On se objavio meni i tebi, mi smo ga našli i mi smo ga prihvatili, sada slijedi samo jedno živjeti s Njime.

Ne zavaravajmo se nije lako. Svatko mora naći svoj osobni put kao osobno blago, a ovaj put je težak, dug, osamljen, pun poteškoća, kao i onaj put mudraca-kraljeva. Oni su ga slijedili i našli i veseli otišli svojim domovima.

Zato i mi molimo Gospodina da njegova zvijezda neprestano svijetli i nama, i da nas vodi prema pravome izvoru, prema Gospodinu Bogu. Naravno da će biti trenutaka kada će koji oblak zakriti zvijezdu i njeno svijetlo, ali treba uvijek to unaprijed znati da se poteškoća nikada nećemo moći osloboditi.

No, čovjek je svaki put veći iza pobijeđene kušnje ili prepreke. Sin je upitao oca da mu pokaže Boga; jer, kako ga može slušati, ljubiti i poštivati a komu se ne sviđa?… Ako bi ga, pak vidio, možda bi to sve bilo lakše.

Otac ga savjetuje da malo pogleda u sunce. Dječak je to učinio samo za jedan trenutak, jer nije mogao ustrajati. “Ne možeš gledati ni u sunce, a tražiš da ti ja pokažem Boga. Sunce je samo jedno od njegovih stvorenja.” Začas se otac dosjeti.

Uzme komadić stakla i podimi ga na vatri, te pruži sinu da sada ponovno pomoću ovoga stakla pogleda sunce, govoreći mu:”Ovo je staklo simbol vjere. Kao što sada ovim staklom možeš nesmetano gledati sunce, tako samo vjerom možeš gledati Boga.”(Mabić, Prispodobe I,20).

Zato braćo i sestre, znajmo i mi svoju vjeru čuvati nekada i dječjim pitanjima i odgovorima. Nije važno koliko smo se trudili, jer trud ne možemo izbjeći, već je važno što postižemo na našem hodu za Davidovom Zvijezdom, kako Ivan u Otkrivenju naziva Isusa.

Zvijezda je pobijedila tamu i pozvala nas sve da živimo u svijetlu koje možemo gledati očima naše vjere. On nam je darovao i svijetlo i vjeru, zato mu budimo zahvalni što nam je darovao ove darove i našu zahvalnost pokažimo i mi našim darovima, koje ćemo mu položiti ne samo do jaslica u spilji, već mu našu zahvalnost pokažimo životnim darovima iskazujući ljubav Njemu i Njegovoj braći s kojima dijelimo našu svagdašnjicu.

To će biti najveći dar. Veći od svih kraljevskih darova zlata, tamjana i smirne, kao i značenja koju imaju ovi darovi. On nam je dao velike darove.

Zvijezdom da mu i mi uručimo naše velike darove. Darove našega života za Njim i s Njim

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Josip – Zaštitnik Crkve i domovine Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Sveti Josip štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji.

Blagdan svetog Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika Katoličke crkve slavi se 19. ožujka. Poštuje ga se kao brižnog čuvara, skrbnika i oca najsvetije obitelji čiju veličinu otkrivaju sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Koliko je sveti Josip blizak vjernicima, svjedoči i to da je samo karmelski red krajem 18. stoljeća imao više od 150 crkvi posvećenih sv. Josipu.

Danas slavimo svetog Josipa, vjerničkom srcu posebno dragog sveca, zaručnika Blažene Djevice Marije, Isusovog poočima i zaštitnika hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog podrijetla, „sin Davidov“, iz čijeg je roda trebao poteći Mesija. Radio je kao stolar, tesar, drvodjelac, a sveti Matej evanđelist spominje ga kao pravednika.

Bio je čestit, krepostan i svet čovjek. Svaki njegov čin prožet je ljubavlju, vjerom i vjernošću. Ostao je zbunjen kad je vidio da je njegova zaručnica Marija trudna. Bio je siguran da je poštena djevojka, a da bi je zaštitio od svih mogućih nedaća, odlučio ju je potajno otpustiti.

Kad ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, bez bojazni je prihvatio Božji plan. Pošao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i bio nazočan Isusovom rođenju. Pred Herodovom smrtnom prijetnjom sklonio se s Marijom i Isusom u Egipat. Kao glava Svete obitelji živio je i radio u Nazaretu. Hodočastio je s dvanaestgodišnjim Isusom i Marijom iz Nazareta u Jeruzalem, a kad se Isus izgubio, zabrinuto ga je tražio. Pred zakonom je bio Isusov pravni, zemaljski otac.

Prema evanđeljima bio je pravedan muž, čovjek dobra srca, primjeran u svojem pouzdanju u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i u trenucima kad je poslušnost od njega tražila velike žrtve, zaručnik i čovjek čista srca. S poštovanjem je živio s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Sveti Josip, uz Isusa i Mariju zauzima najpovlaštenije mjesto u povijesti spasenja.

Štovanje svetog Josipa započelo je u IX. stoljeću u samostanu Reichenau na Bodenskom jezeru, a kasnije su ga promicali mnogi sveci, među njima i crkveni velikani kao sveti Bernard, sveti Toma Akvinski, sveta Terezija Avilska, sveti Franjo Saleški i mnogi drugi. Naročitu pobožnost prema svetom Josipu razvio je franjevački red.

U hrvatskim krajevima štovanje svetog Josipa osobito su širili isusovci, a na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Hrvatski sabor proglasio ga je na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. zaštitnikom Kraljevine Hrvatske: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Hrvatski biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili su da je ta odluka i dalje na snazi „jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…“. Kao trajan spomen na tu saborsku odluku, 14. srpnja 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je i blagoslovljen reljef svetog Josipa, rad kipara Šime Vulasa. Na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, održanom u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008, sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske. Nacionalno svetište svetog Josipa nalazi se na Dubovcu u Karlovcu.

Sveti Josip zaštitnik je Crkve, obitelji, očeva, bolesnika, umirućih, oženjenih osoba, osoba koje sumnjaju i oklijevaju, rizničara, radnika, stolara, tesara, kolara, drvodjelaca, građevinskih inženjera, slastičara, obrtnika, iseljenika, useljenika, putnika, prodavača i kupaca kuća, trudnica, inžinjeraca, pionira, socijalne pravde, nerođene djece, Sjeverne i Južne Amerike, Austrije, Belgije, Češke, Kanade, Koreje, Meksika, Perua, Vijetnama i mnogih krajeva, naselja, učilišta, ustanova, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Trešnjevka, Zagreb-Gajnice, Brebrovac kod Jastrebarskog, Črnilovec kod Jastrebarskog, Klinča Sela-Zdenčina kod Jastrebarskog, Vukovar-Borovo Naselje, Popovac u Baranji, Belišće, Dalj kod Erduta, Osijek, Josipovac kod Osijeka, Đurđenovac, Vuka, Vrbje, Slavonski Brod, Grubišno Polje, Slatina, Novo Virje, Stubičke Toplice, Varaždin, Lipovljani, Sisak-Galdovo, Šišljavić kod Karlovca, Karlovac-Dubovac-nacionalno svetište, Završje Netretićko, Josipdol, Lički Osik kod Gospića, Jablanac kod Senja, Karlobag-kapucinski samostan, Rijeka-Podmurvice, Pula, Rovinj, Praputnjak kod Bakra, Ičići kod Opatije, Obrovac, Zadar-Plovanija, Ražine kod Šibenika, Kadina Glavica kod Drniša, Dugi Rat, Split-Mertojak, Split-Sukoišan-samostan franjevaca trećoredaca, Postira na Braču, Vela Luka na Korčuli, Dubrovnik, Kotor, Gornja Dubica kod Odžaka, Drvar, Lištani kod Livna, Nova Topola kod Bosanske Gradiške, Prijedor, Trn kod Laktaša, Teslić, Bosanska Kostajnica, Špionica kod Srebrenika, Zenica, Zavidovići, Rankovići kod Novog Travnika, Turbe kod Travnika, Sarajevo-Marijin Dvor, Pale kod Sarajeva, Lug kod Prozora, Vinjani kod Posušja, Domanovići kod Čapljine, Grljevići kod Ljubuškog, Izbično kod Širokog Brijega, Čerević kod Beočina, Đurđin kod Subotice, Deronje kod Odžaka, Gornji Breg kod Sente, Totovo Selo kod Kanjiže).

(Laudato.hr/Kamenjar.com)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Hoser: Hrvatska i Hercegovina su prva kći Crkve

Objavljeno

na

Objavio

Apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser, slaveći svetu misu u crkvi sv. Jakova u Međugorju u sklopu duhovne obnove za župljane, istaknuo je, između ostaloga, kako su Francusku nekada nazivali prvom kćeri Crkve, ali Hrvatska i Hercegovina su isto tako prva kći Crkve, objavio je Medjugorje.hr.

Nadbiskup Hoser govorio je na francuskom jeziku jer, kako je kazao, njegovo poznavanje hrvatskog jezika još nije dostatno.

Obiteljski život

– Francusku su nekad nazivali prvom kćeri Crkve, ali Hrvatska i Hercegovina su, isto tako, prva kći Crkve. To je bila rimska provincija iz koje su proistekli i crkveni oci kao što je sveti Jeronim. Vi imate bogatstvo i blago koje se ne zna uvijek dobro živjeti. To je blago koje je dio vašeg identiteta.

Hrvatski identitet je, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je.

U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji od oca, majke i jednog djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu – kazao je mons. Hoser. – Obitelj je škola zajedničkog života, zajednica koja vjeruje i evangelizira.

Ne samo unutar sebe nego i prema vani. Obitelj je kao zajednica u neprestanom razgovoru s Bogom i, na koncu, to je zajednica koja je u službi čovjeka. Proročka uloga i poslanje obitelji je ne samo naviještati nego tumačiti znakove vremena u svjetlu evanđelja.

Roditelji sudjeluju u svećeničkom poslanju Isusa Krista. Oni zajedno sa svima koji stanuju pod istim krovom trebaju slaviti vjeru, između ostalog, i preko zajedničke obiteljske molitve. Kristova uloga je i kraljevanje – funkcija upravljanja. Tako da bračni par ima Kristovu funkciju upravljanja obiteljskom zajednicom.

Veliko dostojanstvo

Želio bih čestitati svim bračnim parovima koji su ovdje jer oni imaju veliko dostojanstvo. Ivan Pavao II. govorio je da je dostojanstvo mjera čovjekove vrijednosti. Čestitam vam što ste nasljednici takve obiteljske tradicije i tog hrvatskog i hercegovačkog identiteta – kazao je mons. Hoser, piše Medjugorje.hr

 

Mons. Hoser: Za upoznati Međugorje najbolje je doći ovdje i živjeti ovo iskustvo!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari