Connect with us

Religija i Vjera

Sveti Anzelmo Kenterberijski – nadbiskup i crkveni naučitelj

Objavljeno

-

Bio je zdravima otac, a bolesnima majka

Sveti Anzelmo Canterburyjski (eng. Anselm of Canterbury; Aosta, 1033. – Canterbury, Kent, 21. travnja 1109.), talijanski svetac, crkveni naučitelj, benediktinski redovnik, srednjovjekovni filozof, katolički teolog i nadbiskup Canterburya od 1093. do 1109. godine. Smatra se osnivačem skolastike. Dok je djelo njegovog jedinog velikog filozofskog prethodnika Eriugene sadržavalo previše spekulativnih i mističnih elemenata za dosljednog skolastičkog učenjaka, u Anzelma nailazimo na klasične karakteristike skolastičke katoličke teološke misli. A to je teološko priznanje misaone veze razuma i objave, i pokušaja da se pojasni racionalan sustav vjere. Sveti Anzelmo je osim po skolastičkom razmišljanju poznat i po filozofsko ontološkom argumentu o postojanju Boga.

Životopis sv. Anzelma

Rođen je u Aosti, u kraljevini Burgundiji. Danas je to glavni grad doline Aosta u sjevernoj Italiji. Sveti Anzelmo potječe iz bogate plemićke obitelji. Otac mu je rođen u Lombardiji, i po svoj prilici je bio grube i nasilne prirode. Majka je sv. Anzelmu dala osnovno vjerničko, katoličko    obrazovanje. U dobi od 15 godina poželio je ići u samostan, ali otac mu to nije dopuštao. Razočaran, psihički se razbolio, a kada se oporavio napustio je školu i predao se lagodnom životu. Tijekom tog razdoblja sv. Anzelmu je umrla majka, a očevu grubost više nije mogao podnositi. Napustio je rodnu kuću i obitelj 1059. godine. Prešao je Alpe i tumarao Burgundijom i Francuskom. Došao je do Normandije, jer ga je privlačila slava redovnika Lanfranca, priora benediktinske opatije u Beču. Nakon jednog vremena provedenog u Avranchesu, u dobi od 27 godina ušao je u samostan. Tri godine kasnije, kada je benediktinac Lanfranc postao opat u Cannesu, Anzelmo je postao prior u Beču. Prior je bio 15 godina, sve do 1078., kada je umro osnivač i prvi opat Beča – Herluin. Anzelmo je tada postao opat. Tijekom tih mirnih redovničkih godina, Anzelmo je napisao svoje prvo filozofsko djelo “Monologion”. Nakon toga slijedila su djela: “Proslogion”, “Dijalozi o istini”, “Slobodna volja” i “Pad đavola”. Nakon normanskog osvajanja Engleske, samostan je tamo dobio veliko imanje. Dužnost sv. Anzelma bila je posjećivati to imanje. Benediktinac Lanfranc je postao nadbiskup od Canterburyja. Poslije Lafrancove smrti, kralj Vilim II. Riđi preuzeo je imovinu Crkve i nije vršio nova crkvena imenovanja. Dugo je oklijevao imenovanje novog nadbiskupa, jer je s prethodnim nadbiskupom Lafrancom imao problema. Tek je 1093., imenovao sv. Anzelma kao novog nadbiskupa od Canterburyija. Kao uvjet da bude nadbiskup, sv. Anzelmo je zahtijevao da kralj vrati sva nasilno oduzeta crkvena imanja i da prizna papu Urbana II. Na velikom koncilu u Bariju, sv. Anzelmo je branio katoličku doktrinu o Duhu Svetomu. Kada se sv. Anzelmo pokušao vratiti u Englesku, kralj mu nije dozvoljavao. Kada je kralj Vilim II. Riđi ubijen 1100., a Henrik I. postao  engleski kralj,  odmah je pozvao sv. Anzelma u Englesku. Kralj Henrrik I. je zahtijevao da sv. Anzelmo nastavi biti nadbiskup od Canterburyja. Kapitalno teološko djelo sv. Anzelma  nosi naslov „Zašto je Bog postao čovjekom“ (lat. izvornik „Cur Deus homo“). Prvi hrvatski prijevod objavljen je 2014. godine. To kapitalno djelo sv. Anzelma je jedno je od najznačajnijih teološko-filozofskih spisa srednjega vijeka koje je obilježilo čitavu zapadnu katoličku teološko-filozofsku misao.

Osnivač skolastike

Skolastika (lat. schola, učeno razlaganje – škola; scholasticus, učenjak) je filozofska  teološka i pedagoška metoda poučavanja đaka u katoličkim školama. I to prvo đacima u sastavu samostana, a zatim đacima u katedralnim školama, te naposljetku studentima na sveučilištima. Skolastika je srednjovjekovni način filozofiranja, koji je duhovno i misaono ciljao na pomirenje antičke, prvenstveno Aristotelove filozofije s katoličkom teologijom. Stoljećima, koliko je skolastika trajala, katolički je intelektualac (redovnik, klerik)  «školnik» filozofiju shvaćao kao učenje i poučavanje u službi katoličke teologije. Nerijetko se, i ponešto neprecizno, skolastikom naziva sva filozofska, teološka i znanstvena misao srednjeg vijeka. Katolička se skolastička spekulacija odvijala unutar postojeće tradicije i pravovjerja koje su utemeljili nekadašnji crkveni autoriteti. Prema skolastičarima, ne postoji neka istina koju bi trebalo tražiti, koja ne bi već bila dana; jer sve što je valjalo reći već je bilo predmetom božanske objave i sadržano je u Svetom pismu. Stari i Novi zavjet, neposredna riječ Božja, predstavljaju najveći autoritet među svim autoritetima. Zadaća srednjovjekovnog mislioca, teologa ili filozofa bila je pokušati razjasniti očiti smisao sv. Pisma ili djela nekog renomiranog autora.

Najznačajniji predstavnici rane skolastike

Anselmo Canterburyjski (1033. – 1109.)

Anselmo iz Laona (oko 1050. – 1117.)

Hugo od sv. Viktora (1078. – 1151.)

Petar Abelard (1079. – 1142.)

Bernard od Clairvauxa (1090. – 1153.)

Hildegarda iz Bingena (1098. – 1179.)

Petrus Lombardus (oko 1100. – 1160.)

Alan iz Lillea (oko 1128. – 1202.)

Joakim da Fiore (oko 1135. – 1202.)

 

Bio je zdravima otac, a bolesnima majka

Tim riječima je svetog Anzelma opisao jedan od pisaca. Bio je uistinu dobri i vjerni sluga Božji, koji je živio samo za Boga, i za Katoličku crkvu. Glavno polje njegovog pastoralnog rada bila je Engleska, gdje je bio Canterburyjski nadbiskup. Dugovječnom duhovnom i znanstvenom borbom i patnjom izvojevao je samostalnost Katoličkoj crkvi u Engleskoj. Odlikovao se osobnom životnom mudrošću, bistrinom uma, te je napisao niz knjiga. Živio je sveto i pobožno. Zbog manjka sna i prevelikog intelektualnog rada često je pobolijevao. Nije štedio sebe, gledao je kako pomoći drugome, i da svakome bude na pomoć. Svaki trenutak svog života znao je vrlo dobro iskoristiti za opće dobro Katoličke crkve u Engleskoj. Danju je rado davao savjete, poučavao i nadgledao život mjesne crkve kojoj je bio duhovni pastir. A noću bi molio, učio i pisao. Spavao je vrlo malo, a često je radio i pisao tijekom cijele noći.

Zašto je Bog postao čovjekom

Zašto je Bog postao čovjekom „ Cur Deus homo“, je kapitalno djelo sv. Anzelma Canterburyjskog. Prvi hrvatski prijevod objavljen je 2014. godine, rad prevoditelja Stjepana Kušara, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Djelo je jedno od najznačajnijih teološko-filozofskih spisa srednjega vijeka koje je obilježilo čitavu zapadnu katoličku teološku misao. Knjiga je kršćanski klasik, potreban teolozima i filozofima, i svima koje zanima razvoj katoličke misli u srednjem vijeku. Posebno stoga što je riječ o djelu koje je daleko nadišlo svoje vrijeme i postalo stožernim djelom u povijesnom razvoju teološko-filozofske misli Zapada. Knjiga se bavi pitanjem: Po kakvoj je nužnosti i zbog čega Bog, koji je svemoguć, uzeo poniznu i nesavršenu ljudsku narav, te postao konkretnim čovjekom da bi nositelje te iste ljudske naravi mogao spasiti, otkupiti od grijeha? Teološki odgovor sv. Anzelma je jasan: Bog spašava čovjeka iz ljubavi, ali On ga ne spašava bez osobne volje i slobode samog čovjeka. Knjiga „ Zašto je Bog postao čovjekom“ nosi biljeg svojeg vremena, ali još više odiše dahom radosnog uvjerenja pisca koji zna Komu je povjerovao i u Koga vjeruje.

Sveti Anzelmo – uzor svima nama

Svaki čovjek utjelovljenjem, rođenjem i kasnijim odgojem, školovanjem od Boga primi različite talente ili darove. Nitko od nas ne može reći da ga Bog nije podario nekim posebnim darom. Taj dar nam je darovan da ga koristimo za opće dobro, dobro Katoličke crkve. Talenti koje posjedujemo su naše duhovno blago, ali i blago zajednica kojima pripadamo. To je očito vidljivo iz životnog primjera sv. Anzelma, biskupa i crkvenog naučitelja. Bio je vjerni Božji sluga, vrsni nadbiskup, katolički teolog, pisac, svetac. Po toj posvemašnjoj zauzetosti za rast duhovnih vrednota u engleskom narodu, postao je svima nama uzor. Uzor da i mi budemo revni apostoli Božji, sluge Božje. Da sve svoje sposobnosti dajemo u službu evanđelja, općeg dobra i dobra pojedinca. I mi, svaki na svoj način možemo biti zdravima otac, a bolesnima majka.

Molitva

„ Molim, Bože, da te upoznam i ljubim, da bih se radovao u tebi. Ako ne mogu u ovom životu do punine, neka dnevno napredujem dok dođe punina. Neka ovdje u meni napreduje spoznaja tebe, a ondje neka bude potpuna. Neka ljubav prema tebi raste, a ondje neka je potpuna, kako bi ovdje moja radost u nadi bila velika, a tamo u stvarnosti potpuna.“     

Iz “Proslogiona” svetog Anzelma

Vladmir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari