Connect with us

Religija i Vjera

Sveti Bruno i kartuzijanci nekad i danas

Objavljeno

on

 „Kartuzijanski red nije nikad bio reformiran, jer nikad nije bio deformiran”.

Životopis

Rodio se oko 1030. u Kölnu. Životopis iz 12. st. navodi kako je Bruno vrlo dobro poznavao duhovnu i vjersku literaturu. Svoju je znanstvenu naobrazbu započeo u crkvenoj školi Sv. Kuniberta u Kölnu, a potom se preselio u Reims, gdje je uspješno završio studij. Po završenom studiju odlučio se posvetiti duhovnom staležu i svoje znanje uporabiti u službi Crkve. Vrlo je brzo postao kanonik katedrale u Reimsu, te je počeo predavati gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i teologiju. Kao profesora osobito su ga cijenili njegovi studenti, među kojima je bio i kasniji papa Urban II. Bruno je bio nezadovoljan svojim načinom života i svjetovnim brigama. Želio se posvetiti višim duhovnim ciljevima. Promatrajući prilike u Katoličkoj crkvi, osobito probleme vezane uz simoniju, priključio se papi Grguru VII., koji je nastojao uspostaviti red u crkvenim službama. U proljeće 1084. Bruno je krenuo prema Alpama kako bi ondje potražio pogodno samotno mjesto. U La Grande Chartreusu, na nadmorskoj visini od 1175 metara, sa šest svojih prijatelja odlučio je živjeti pustinjačkim životom. Ondje je osnovana prva kartuzija. Nekadašnji Brunin učenik, a potom papa Urban II., poziva ga 1090. godine za svoga savjetnika. Sveti Bruno teška srca napušta svoju samoću i prihvaća novu službu, a kartuziju prepušta skrbi Landuina Toskanskoga. Kad su se u Rimu pogoršale političke prilike, Bruno slijedi papu u južnu Italiju, koja je pod normanskom vlašću. Ondje ga je papa htio zarediti za biskupa Reggia, no on tu službu otklanja, te, uz pomoć grofa Rogera, u biskupiji Squillace utemeljuje novu kartuziju – Santa Maria della Torre. Bruno ondje umire 6. listopada 1101. Po ukinuću te kartuzije, 1193., njegove su relikvije prenesene u crkvu obližnjeg samostana Sv. Stjepana. Papa Lav X. službeno ga je proglasio svetim 1514., a njegov se spomendan u Katoličkoj crkvi slavi 6. listopada. Kartuzijanski red postoji sve do danas, kao jedan od najstrožih redova Katoličke crkve, u kojemu su osobito istaknuti samoća, šutnja i uzdržavanje od mesne hrane. Mnogi su Hrvati živjeli kao kartuzijanci u Kartuziji Pleterje u Sloveniji.

Kartuzijanci (lat. Ordo Cartusiensis, OC) su rimokatolički monaški red. Osnovao ga je sveti Bruno na temelju pomalo izmijenjenih pravila svetog Benedikta, i izgradio prvi samostan u blizini Grenoblea, u francuskim Alpama. Ime kartuzijanac potječe od imena planine Chartreuse u francuskim Predalpama. Ondje i danas djeluje Velika kartuzija, koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskog reda. Cilj sv. Brune bio je ustanoviti samostane na osami i u tišini, kamo će se redovnici moći povući iz vreve društva i posvetiti se šutnji, samoći i postu (dnevno se poslužuju dva obroka, u kojima nema nimalo mesa; u vrijeme posta kartuzijanci imaju samo jedan obrok dnevno), te kontemplativnoj molitvi i liturgiji. Red se raširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji. Kartuzije su najčešće na tihim i izoliranim mjestima, u planinama i na šumovitim područjima.

Kartuzijanski red danas

Danas na svijetu živi približno 350 kartuzijanaca i kartuzijanki u 21 samostanu, od kojih je 5 ženskih. Pet je samostana u Francuskoj, 4 u Španjolskoj, 3 u Italiji, 2 u Južnoj Koreji, po jedan u Engleskoj, Argentini, Brazilu, Njemačkoj, Sloveniji, Švicarskoj i SAD-u.

Kronologija samostana – Kartuzija Pleterje

  1. Grof Herman II. celjski ustanovljuje Kartuziju Pleterje.
  2. Dovršena izgradnja samostana.
  3. Prilikom turskog osvajanja i napada uništena kartuzija. Obnovljena kartuzija izgleda kao utvrda.
  4. Zbog materijalnog i duhovnog raspada kartuzije nadvojvoda Ferdinand II. oduzima Pleterje kartuzijancima i predaje ga ljubljanskim isusovcima.
  5. Nakon ukinuća isusovačkog reda Pleterje postaje državno vlasništvo.
  6. Pleterje postaje privatno vlasništvo.
  7. Kartuzijanski red otkupljuje Pleterje. Započeta izgradnja nove kartuzije.
  8. Završena je izgradnja nove kartuzije. A 4. studenoga pleterska je crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji – Prijestolju Presvetog Trojstva.
  9. U partizanskom napadu izgorjelo 17 ćelija.

Život u kartuziji

U dnevnoj rutini života osobitu se pozornost posvećuje samoći i tišini, i smije se reći da prevladavaju eremitski elementi. Redovnici su nastanjeni u odijeljenim ćelijama, koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda sastaju se samo na molitvi, čak i objeduju svaki u svojoj ćeliji. Red je znamenit po noćnoj molitvi. U muškim samostanima redovnici se bude u 23,00 sata (nakon što su imali na raspolaganju pet sati za spavanje), te nakon pola sata bogoslužja u vlastitoj ćeliji odlaze na zajedničko bogoslužje; potom se praktično neprekidno moli (u crkvi ili u vlastitoj ćeliji) do 03,15 ujutro sljedećega dana. Vrijeme od 08,00 do 17,00 sati radnim danom (uključujući subotu) posvećeno je radu, koji se prekida kraćim molitvama, te vremenom za ručak i odmor od 11,00 do 13,00 sati. Kartuzijanci koji su svećenici („patri“) imaju malo drukčije obveze od „braće“, koji se bave fizičkim poslom. Braća žive pravim samotnjačkim životom i vrlo rijetko razgovaraju s bilo kime. Patri češće komuniciraju s vjernicima koji dolaze u samostan. Život u ženskim kartuzijama organiziran je slično, pri čemu „sestre konverze“ imaju slično organiziran dan kao „braća“ u muškim samostanima, a „klauzurne sestre“ napuštaju svoje ćelije samo radi odlaska na zajedničku molitvu u crkvu. Meso, osim ribljeg, kartuzijanski monasi i monahinje uopće ne jedu. Kartuzije redovito imaju dobro uređena poljoprivredna dobra, čiji su proizvodi zbog pažnje koju ulažu braća glasoviti zbog visoke kvalitete. Osobito su cijenjeni njihovi likeri, ponajviše zeleni Chartreuse, koji se proizvodi u Velikoj kartuziji uz korištenje 130 gorskih trava, cvjetova i drugih biljaka. Redovničko odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice. Kartuzijanke nose pokrivalo za glavu oblika kakav je uobičajen kod katoličkih časnih sestara – novakinje bijele, a zavjetovane sestre crne. Kartuzijanske sestre imaju vrlo staru povlasticu – u nekim prigodama smiju za vrijeme Mise čitati Evanđelje, što je, prema katoličkim bogoslužnim propisima, inače dopušteno samo svećenicima i đakonima.

Nasilno zatvaranje samostana

Poput drugih kontemplativnih zajednica, kartuzijanci su u Srednjoj Europi bili raspušteni, a njihova 24 samostana nacionalizirana mjerama cara apsolutiste Josipa II., pod naslovom „Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama“ iz 1781. godine. Francuska revolucija na sličan je način zatvorila sve 122 kartuzije u Francuskoj (obnovljene su nakon pada Napoleona), što su sekularističke vlasti Treće Francuske Republike ponovile 1901. godine. Velika kartuzija ponovno je otvorena tek 1940. godine. Nacionalizaciju tih samostana i zabranu života u kartuzijama u doba ujedinjenja Italije, u drugoj polovini 19. stoljeća, odredile su vlasti Kraljevine Italije. Pjevani dijelovi bogoslužja (a bogoslužje je kod kartuzijanaca pretežito pjevano) i danas su na latinskom jeziku, prema bogoslužnim knjigama i propisima drevnog „Kartuzijanskog obreda“. Ni drugi dijelovi života u kartuzijama nisu u načelu mijenjani u reformama provedenim poslije Drugog vatikanskog koncila, što znači da zapravo nisu bitno mijenjani još od vremena sv. Brune. Sami kartuzijanci daju lapidarno objašnjenje: „Cartusia nunquam reformata quia nunquam deformata“ (Kartuzijanski red nije nikad bio reformiran, jer nikad nije bio deformiran).

Samostan Pleterje – neki od ciljeva kartuzijanaca

Isus kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. On živi u nama svojim božanskim životom i po posvećujućoj milosti preobražava nas u sebe. Samoća, na koju smo mi kartuzijanci pozvani, osigurava idealne uvjete za to intimno ujedinjenje. „U samoći se naime ostvaruje veliko otajstvo Krista i Crkve, kojega odličan primjer nalazimo u Blaženoj Djevici Mariji i koje se također u cjelini skriva u svakoj vjernoj duši, a u moći samoće dublje se otkriva“ (Pravila).

Klauzura i ustaljenost

S izborom ograničenog životnog prostora (klauzure), nutarnjoj molitvi pridružujemo tijelo da bismo molitvom Bogu iskazali potpuno štovanje svime na što on ima pravo. Osim toga, ustaljenost na određenom mjestu (lat. ‘stabilitas loci’) po monaškom je iskustvu nužan uvjet da bismo svoje misli i osjećaje ustalili u Bogu.

Udaljenost od svijeta

„Budući da je naša ustanova potpuno usmjerena ka kontemplaciji, mora što savjesnije čuvati svoju udaljenost od svijeta. Izuzeti smo od svake dušobrižničke dužnosti, bez obzira na nužnost potrebe djelatnog apostolata, kako bismo mogli ispunjavati vlastitu zadaću u Kristovu mističnom tijelu“ (Pravila).

Molitva

Mi kartuzijanci nemamo neki jedinstveni uzorak molitvenog života. Pustinjačko zvanje uključuje popriličnu slobodu i spontanost u prijateljskom odnosu s Bogom. Osim liturgijskih i drugih obvezatnih molitava, monah može slobodno crpiti iz bogate riznice katoličke duhovnosti što god mu pomaže većoj prisnosti s Bogom. Inače, u kontemplativnom životu nije toliko važno što mi činimo nego što Bog čini u nama. Zato neka se monah „navikne spokojno osluškivati srce, tako da Bog može ulaziti kroz sva njegova vrata“ (Pravila).

Vjera

Naš se život odvija u tami i svjetlosti vjere. U samoći možemo ući u dubinu naše vjere, koju smo primili od Crkve. Tama, u kojoj počnemo svoje putovanje u vjeri, postupno se promijeni u svjetlo vjere, ako se otvaramo susretu s Isusom kao živom osobom te dopustimo da nas potpuno obuzmu on i njegovo Evanđelje. To što vjerujemo ne vidimo, pa ipak nam sadržaj vjere postane tako nazočan da možemo živjeti iz njega. Kada se odreknemo svega što nije u skladu s vjerom, spoznajemo dubinu i sjaj toga što živi u našim srcima.

Radost

„Koliko koristi i božanske radosti donose svojim ljubiteljima samoća i tišina u pustinji, znaju samo oni koji ih poznaju iz vlastitog iskustva. Tu se krepki ljudi mogu sabrati u sebi koliko žele i u sebi ostati; marljivo gojiti klice kreposti te se sretni hraniti rajskim plodovima. Tu zadobiju ono oko kojega jasni pogled s ljubavlju ranjava Zaručnika; oko koje je – čisto i bistro – zagledano u Boga. Tu svetkuju u razgibanom mirovanju i počivaju u umirenom djelovanju. Tu dijeli Bog svojim atletima željenu plaću za naporni boj – mir koji svijet ne poznaje i radost u Duhu Svetom“ (Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskog reda).

Zajedništvo samostana

Oci ustanovitelji našega Reda slijedili su „svjetlo s istoka”, to jest slijedili su primjere starih samotnjaka, koji su se bili potpuno posvetili životu šutnje i duhovnog siromaštva. No, našim prvim ocima bila je dana posebna milost da su u pustinjački način života uveli svakodnevno zajedničko bogoslužje te – prvenstveno nedjeljom i svetkovinama – bratsko druženje. Ta ravnoteža između samoće i zajedničkog života omogućila je našemu redu da je sačuvao ideal samotničkog života u nizu stoljeća.

Nedjelje i svetkovine – pjevanje molitve časoslova

Nedjeljom i svetkovinama u većoj mjeri dolazi do izražaja bratsko zajedništvo. Zbornu misu svećenici mogu koncelebrirati, a treći, šesti i deveti molitveni čas pjevamo zajedno u crkvi. Nakon sekste (šestog molitvenog časa časoslova) imamo u refektoriju (blagovaonici) zajednički ručak koji blagujemo u šutnji, dok netko istodobno glasno čita duhovno štivo. Nakon none (devetog molitvenog časa) sastajemo se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; braća imaju takav razgovor dvaput do triput mjesečno, a inače se to vrijeme zadržavaju u ćeliji.

Šetnja

Jednom tjedno patri imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikad ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje na jedan dan. Telefon i internet ne koristimo za osobne potrebe.

Papa Pio XI. o kontemplativnom redu kartuzijanaca

Izvrsnost kontemplativnog života

„Svi oni koji sukladno svome pravilu provode život u samoći i odvojenosti od buke i ludosti svijeta ne samo da sa svom svojom revnošću kontempliraju božanska otajstva i vječne istine, uzdižući gorljive i neprestane molitve Bogu da Njegovo kraljevstvo cvjeta te se danomice sve više širi, već i nastoje okajati i pružiti zadovoljštinu za krivnje, ne toliko svoje koliko ostalih ljudi, po propisanoj ili samo odabranoj pokori uma i tijela – za njih se svakako mora kazati da su izabrali najbolji dio, poput Marije iz Betanije. Ne može se drugog savršenijeg stanja i pravila života predložiti ljudima, koji su osobito pozvani od Gospodina, da ga odaberu i prigrle, dok prisno zajedništvo s Bogom i nutarnja svetost onih koji provode samotan život unutar tišine klaustra uvelike pridonosi slavi svetosti koju neokaljana Zaručnica Isusa Krista nudi svima na udivljenje i nasljedovanje.“

Cilj kontemplativnog života

„Ova se ustanova temelji na tome da monasi, svaki u skrovitosti svoje ćelije, odvojeni od svijeta i slobodni od svake vanjske službe, usmjere duh samo na nebeske stvarnosti, pokazala se čudesnom u tome koliko se kršćanski svijet njome okoristio. Onodobni kler i laici nisu mogli ne uočiti, na svoju veliku korist, primjer dan od ljudi koji su zahvaćeni Kristovom ljubavlju prigrlili sve ono što je bilo najsavršenije i najtegobnije, nasljedujući nutarnji i skroviti život koji je On provodio u svome domu u Nazaretu; te kao žrtve pomirne, Bogu posvećene, dopunjuju što nedostaje mukama Kristovim.“

Skriven i tihi apostolat kartuzijanaca

„Tko nije potaknut na udivljenje prema ovim ljudima, koji su cijeloga života potpuno odijeljeni od ljudskoga društva, kako bi se u svojevrsnom skrivenom i tihom apostolatu zauzimali za vječno spasenje ljudi, prebivajući svaki u svojoj ćeliji, u samoći od koje se ne udaljuju ni zbog jednog razloga ili potrebe ni u jedno doba godine? U određene sate dana i noći okupljaju se u svetom hramu, ne kako bi psalmirali kao ostali redovi, već kako bi ‘živim i punim glasom’ sav i cjeloviti božanski časoslov ispjevali po njihovim drevnim gregorijanskim melodijama, bez pratnje instrumenata. Kako neće milosrdni Bog uslišati molitve ove veoma pobožne zajednice koja vapi Bogu radi Crkve i obraćenja ljudi?“

Molitva sv. Brune

Oče, u svjetlu tvoje Riječi

Oče, nije moja zasluga ako sam ljubio tvoj zakon i opsluživao tvoje zapovijedi, ako sam hodio daleko od svakog zlog puta i nisam se udaljio od tvojih sudova. Sve je to bio tvoj dar, a ne moje djelo. Uistinu, tvoja Riječ, to jest tvoj Sin, bila je svjetiljka putu moga duha i svjetlo mome srcu. On me prosvijetlio i obasjao prve otkucaje moje ljubavi, koji su sami bili tvoj dar, a ne plod mojih napora. Gospodin Isus bio je svjetlo koje je vodilo prve korake moje volje pomoću svoje milosti tako da nije slabila nego jačala iz dana u dan te sam mogao ljubiti i opsluživati tvoj zakon.

Tvoja je Riječ bila svjetlo mojim stazama jer nije darom svoje milosti obasjala samo početne korake moje volje nego i naknadni rast u ljubavi i vjernosti tvojim propisima. I, kao što se jednom čovjeku koji je u tami dadne svjetiljka kako bi vidio kuda hoditi da ne padne i ozlijedi se, tako i meni tvoja Riječ bijaše svjetlo na mome putu. Mogao sam obećati, potvrditi, učvrstiti na neopoziv način da ću čuvati u svome srcu tvoje pravedne odredbe. Znam da mi ova odluka ne bi bila moguća da me tvoja Riječ nije obasjavala svojim svjetlom. Daj mi, dakle, život po tvojoj Riječi, živjeti sukladno tvojoj Riječi i, po zaslugama tvoga Sina, daj da živim kreposno kako bih mogao ustrajati u onome što sam obećao. Amen.

(Sv. Bruno)

Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR