Pratite nas

Religija i Vjera

SVETI IVAN APOSTOL I EVANĐELIST

Objavljeno

na

Ivan na hebrejskom znači “Bog čini milost”. Danas mi slavimo Ivana apostola i evanđelistu, sina Zebedejeva i brata apostola Jakova. Braća zajedno sa Petrom su prozvani boanerghes, što znači sinovi groma, gromovnici; prozvani po svome oštrom temperamentu-naravi, ali i zanosu apostolata. Ivan je jedan od onih koji će biti stubovi i nositelji kako za vrijeme Isusova povijesnoga života tako i poslije u Prvoj crkvi. Napisao je Evanđelje, Knjigu Otkrivenja i tri poslanice.

Čitajući njegovo Evanđelja, a naravno i ostala tri, Ivan nas zadivljuje. Nema nijedne zgode a da se on ne nalazi tako blizu ili u samom središtu; među apostolima na posljednjoj večeri; među učenicima na noćnom ribarenju na Tiberijatskom Moru, na gori Preobraženja, ali i među ženama jedini je pod križem. Svugdje je s drugima osim na koncu Knjige Evanđelja gdje kaže da je on svjedokom svemu i da je sve vidio i da svjedoči sve da mi vjerujemo.
Nešto posebna o njemu ne nalazimo jer je zacijelo on bio toliko poznat onima kojima je Evanđelje pisano da nije bilo potrebe o sebi ništa navoditi, a k tome je i živio dosta dugo – do Trajanova vremena, a Trajan je živio od 98. do 117. Njegovo pisanje Evanđelja se stavlja od 100-te do 105-te. Bio je progonjen i kažnjen u teškim rudnicima, po tradiciji je bio strpan u bačvu vreloga ulja na otoku Patmosu, ali mu nije naškodila, pa u gar pustili kao starca na miru.
U očina apostolskih otaca, onih koji se nadovezuju na prvu apostolsku crkvu Ivan je na prvome mjestu branitelj istine (Irenej) i neumorni propovjednik bratske ljubavi koju je sam Gospodin zapovjedio (Klement Aleksandrijski i Jeronim). On je za svoje suvremenike svjedok i učitelj (Polikrat) i najčasniji među svjedocima Riječi-Isusa (Polikarp). Inače Ivan je veoma zanimljiv i poseban u pisanju, ne samo apokaliptičnim rječnikom u Otkrivenju, već i u Evanđelju. On pripovijeda Evanđelje kao jedan sudski proces između dvije suprotnosti, a to su: Isus i Židovi, odnosno farizeji; novo i staro; duh i slovo; svijetlo i tama; vjera i nevjera; učenici (Crkva) i sinagoga. Svugdje je ovaj konflikt suprotnosti nepomirljiv i ostaje takav.

sv. Ivan Apostol
sv. Ivan Apostol

Čuli smo u Evanđelju on je prvi koji stiže na grob. Njegovo svjedočanstvo uskrsnuća Isusova je temelj naše vjere i dokaz da se ne radi o nikakvoj praznoj teoriji, već su oni, on svjedoci ovoga čina, što će Ivan reći i na koncu svoga Evanđelja.
Sve u svemu ostaje na nama pitanje koje traži odgovor: jesmo li mi svjedoci i propovjednici Isusove bratske ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku, jer ako ne ljubiš brata kojega vidiš kako možeš reći da ljubiš Boga kojega ne vidiš?! To znači nama da moramo najprije biti oni koji su primili njegovu riječ i koji je žive, pa onda mogu početi kao takvi i drugima propovijedati, naviještati Evanđelje. Takvi možemo postati navjestitelji ljubavi jer smo svjedoci ljubavi. Zagovor Svetoga Ivana će nam pomoći ako se budemo svim srcem, dušom i umom zalagali na njivi Gospodnjoj.
“Kod Židova kruži i ova priča o Abrahamu patrijarhu i praocu naše vjere.

Jedne večeri dok je Abraham bio duboko uronjen u molitvu dolazi neka osoba kucati na njegova vrata i smetati ga u molitvi. Bio je to neki pijanac koji je tražio gostoljubivost. U prvi trenutak, netom ga je opazio, Abraham je bio sprema potjerati ga i nastaviti svoj slatki razgovor s Bogom. Zatim se predomislio: ”Kakav bi bio smisao nastaviti moliti? Ja veoma dobro znam da Gospod Bog podnosi grješnike i da daje da njegovo sunce obasjava i ovoga pijanca i da mu proviđa kruh svagdašnji. Zašto bih ja izbjegavao i potjerao jednoga čovjeka kojega je već Bog prihvatio. Moram ga primiti i podnositi! Tako jednako Gospodin Bog podnosi moje grijehe.”
Tako je patrijarh oprao pijanca, poslužio mu večeru i dao svoj krevet” (M.Brasiliane, Mabić/Jukić).

Ivan apostol podrijetlom je bio iz Betsaide, grada u Galileji, na sjevernoj obali Genezaretskoga jezera. Roditelji su mu bili Zebedej i Saloma, a brat Jakov Stariji. Bili su dobrostojeća ribarska obitelj. Kada su upoznali Gospodina, bez dvoumljenja su mu se u potpunosti priključili. Ivan i Jakov, odgovarajući na Isusov poziv, »ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim«.

Ivan je bio učenik Ivana Krstitelja kada je ovaj u kraju uz rijeku Jordan ugledao Isusa i rekao: »’Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom i ostadoše kod njega onaj dan.« Sveti Ivan nikada nije zaboravio taj susret. Ništa nam nije htio kazati o čemu je onoga dana razgovarao s Učiteljem. Jedino znamo da ga od tada nikada nije napustio. Kada je već star pisao evanđelje, nije propustio zabilježiti vrijeme kada je susreo Isusa: »Bila je otprilike deseta ura«, tj. četiri sata poslijepodne.

Za svetoga Ivana, kao i za sve nas, poziv daje smisao i najmanjoj pojedinosti u životu. Cijeli je život podložan planovima koje Gospodin ima sa svakim od nas. »Otkriće osobnoga poziva najvažniji je trenutak. Čini da se sve u nama mijenja, iako se izvana nije ništa promijenilo, kao što je krajolik, premda uvijek isti, različit kada grane sunce, kada ga obasja mjesec ili ga prikriju magle. Svako otkriće pridaje novu ljepotu stvarima i biva uvod za nova otkrića i nova, još ljepša, svjetla.« Čitav Ivanov život bio je usmjeren prema njegovu Gospodinu i Učitelju; smisao svojega života pronašao je u vjernosti Isusu. Nije se nimalo opirao pozivu i ostao je na Kalvariji kada su svi otišli. Takav treba biti naš život sve ako nam Gospodin i ne uputi poseban poziv, budući da je cije­lo njegovo propovijedanje jedinstven poziv, poziv da ga slijedimo u novom životu čiju tajnu samo on posjeduje: »Hoće li tko za mnom…«

Kao i Petar, Ivan je primio od Gospodina osobite znakove prijateljstva i povjerenja. U evanđelju Ivan sebe navodi izravno kao »učenika kojega je Isus ljubio«. To nam ukazuje da je Isus prema njemu bio osobito naklonjen. O tome svjedoči i činjenica da se u svečanom trenutku na Posljednjoj večeri, kada im Isus nagoviješta da će ga jedan od apostola izdati, Ivan ne ustručava pitati Gospodina, naslonivši glavu na njegove grudi, tko će biti izdajnik. Najviši izraz povjerenja u »ljubljenoga apostola« Učitelj je iskazao kad mu je s križa povjerio najveću ljubav koju je imao na zemlji: svoju presvetu Majku. Ako je u Ivanovu životu bio značajan trenutak kada ga je Isus pozvao da ga slijedi i ostavi sve za sobom, sada na Golgoti prima najosjetljivije i najdraže zaduženje: brinuti se za Majku Božju.

Svi mi kršćani, predstavljeni u Ivanu, Marijina smo djeca. Moramo naučiti od svetoga Ivana ophoditi se prema njoj s povjerenjem. »Marija je povjerena Ivanu, Isusovu ljubljenom učeniku; on je primi u svoju kuću i u svoj život. Duhovni su pisci u tim riječima svetoga evanđelja željeli vidjeti poziv za sve kršćane da isto tako prime Mariju u svoj život. Gotovo da je suvišna ta izjava, jer nema sumnje: Marija želi da joj se utječemo i obraćamo puni pouzdanja, da se pozovemo na njezino materinstvo i da je molimo: monstra te esse matrem, Majkom se pokaži.«

Možemo zamisliti ogroman utjecaj koji je Blažena Djevica izvršila na dušu mladoga apostola. To nam može biti i bliže ako se prisjetimo onih trenutaka u svojemu životu – možda upravo ovih sada – kada smo se obratili Majci Božjoj na sasvim povjerljiv način.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)

MOLITVA

Bože, ti si nam po apostolu Ivanu otkrio tajnovite dubine svoje Riječi. Daj da i umom proniknemo riječi života što nam ih on tako divno navijesti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveta Lucija – navjestiteljica božićnog svjetla

Objavljeno

na

Objavio

Sv. Lucija (umrla 304.) se slavi 13. prosinca. Zaštitnica je vida i očiju, zaštitnica je također okulista – očnih liječnika i proizvođača pomagala za vid, kao i električara.

Četiri su poznate velike djevice i mučenice u Prvoj Crkvi sa Sicilije: sveta Janja (Agneza), sveta Agata, sveta Cecilija i sveta Lucija. Lucijino ime veoma rano ulazi u Rimski kanon – posvetnu molitvu u Misi.

Kršćanska tradicija nam donosi tri različita razloga zašto mi u bolestima očiju zazivamo svetu Luciju ili zazivamo njeni zagovor za naše zdrave oči. Jedan od razloga je i taj što njeno ime na latinskom znači svijetlo (lux, lucis). Možda je drugi razlog još jači i privlačniji kada joj je krvnik za vrijeme mučenja izvadio oči, što danas umjetnici najviše slikaju Luciju sa parom očiju na pladnju. Međutim postoji i onaj razlog da je ona sama izvadila oči i ponudila ih onom poganinu koji joj se udvarao i hvalio da ima lijepe oči.

Zagovorom svete Agate Lucija je izmolila zdravlje za svoju majku i pohodila gob mučenice u Kataniji, a Lucija je bila iz Sirakuze.
Kazna joj je bila da bude spaljena, ali je plamen nije ni dotakao. Mislio je jedan od časnika da će je nožem u grlo dokrajčiti, ali je takva čak dočekala svećenika i primila skramente umirućih i izdhnula blago u Gospodinu.

Na dan Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika.

Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.

13. Prosinca je blagdan Svete Lucije i to je dan na koji se u svakoj katoličkoj kući već tradicionalno obavlja sijanje božićne pšenice. U našoj obitelji sijanje božićne pšenice mi djeca smo to posebno doživljavali jer kako nas je bilo mnogo pa je mama uvijek imala puno posla i obveza, tako da bi joj olakšali mi djeca smo preuzimali brigu oko pšenice i svaki smo dan do Božića zalijevali pšenicu provjeravajući da li dobro napreduje. Omogućimo takav doživljaj i danas svoj djeci ili unučadi. Stoga ne zaboravimo ovu našu lijepu tradiciju i običaj i nemojmo u trgovačkim centrima kupovati „gotove“ kineske pšenice nego to učinimo zajedno sa svojom djecom i unučadi.

Smisao sijanja božićne pšenice je u našem pučkom vjerovanju da će cijela nadolazeća godina biti uspješnija i plodnija ako se pšenica do Božića lijepo zazeleni i bude gusta i visoka.
Od svete Lucije do Božića ima još samo 12 dana. Ime Lucija znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem puku vlada i uvjerenje da će naredne godine u pojedinim mjesecima biti onakvo vrijeme kakvo je kroz 12 dana od Svete Lucije do Božića.

Djeca su nam sama po sebi svjetlo, obiteljska sreća, toplina, nježnost, nevinost i život, pa neka nam stoga današnja Sveta Lucija pomogne da budemo kao djeca.

Kako posijati pšenicu?

Pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavnom u prozor radi svijetla i topline za klijanje.

Što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija…

Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Običaji i tradicija

Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji. Bogorodica je, naime, bježeći pred Herodovim vojnicima, kaže legenda, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem prošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od daljnje potjere.

Inače, spomendan Svete Lucije je usred došašća, a kako joj ime dolazi od latinske riječi “lux, lucis” i znači “svjetlo”, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla. Puk je rado spominje kao navjestiteljicu boljih vremena jer iza njezina spomendana dani su sve duži, pa se kaže i “sveta Lucija, mrak ubija”. Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih, a uz blagdan Sv. Lucije povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti.

Od Lucije do Božića je 12 dana pa se, prema “brojanicama”, može predvidjeti vrijeme svakoga mjeseca sljedeće godine. Neudane djevojke, kako bi saznale hoće li se sljedeće godine udati, i za koga, na dan sv. Lucije ispisuju 11 papirića s imenima momaka koje priželjkuju, a jedna ostaje prazna. Papirići se potom preklope i zalijepe, svaki dan se spali po jedan, a ime momka na posljednjoj ime je njezina budućega muža. Ako ostane prazan papirić, ništa od udaje u dolazećoj godini. Prosinac nosi baš to ime zbog, blagdana svete Lucije. Na taj dan bi momci djevojkama davali naranču, a ako im ona ne bi vratila do Božića iduće bi godine bila svadba.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Propovijed biskupa Košića na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić propovijedao je na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode u ponedjeljak, 10. prosinca.

Propovijed biskupa Košića:

Draga braćo i sestre, poštovani članovi obitelji Tuđman, poštovani hrvatski branitelji, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, dragi prijatelji!

Želio bih danas, na dan prijelaza s ovog svijeta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, progovoriti nešto o njegovom odnosu prema bl. Alojziju Stepincu.

U svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ gospođa Ankica Tuđman piše u Predsjednikovo i svoje ime ovo: „Upoznali smo brojne svećenike, ali najveći trag na oblikovanje Francekove i moje svijesti u hrvatskom katoličkom duhu imali su kardinali Stepinac i Kuharić, koje smo poštovali kao iznimno dobre i obrazovane ljude, svećenike i teologe.“ (Ib., 489)

A kada je Sveti Otac papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim, pozvao je Predsjednika da dođe na oltar jer ga je želio osobno pozdraviti. Bila je to osobita čast za njega, kako piše njegova supruga (ib., 492-493).

Što je sam Franjo Tuđman mislio, govorio i zapisao o bl. Alojziju?

U „Osobnom dnevniku“ piše: „Pročitah tu knjižicu /Mladi Stepinac – pisma zaručnici/… s velikim zanimanjem. I uživanjem. Ne može biti dvojbe: bio je već kao mlad čovjek iznimna ličnost; njegovo katoličanstvo i hrvatstvo imalo je duboke osnove… U  posljednjem pismu zaručnici 1924. (kad mu je 26 godina)… poslije navoda Šarićevih stihova iz pjesme Orlu, on će proročki nagovijestiti svoj životni put: ‘Ova pjesma daje pravac mom daljem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom narodu koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma’“ ( ib., 1,247).

U istom djelu pod nadnevkom 21. kolovoza 1976. FT je zapisao: „Čitam Benigerova Stepinca…“ (ib., 277) i nastavlja: „Pročitah do kraja. S velikom pažnjom – toliko novog. Knjiga ostavlja jak dojam. Lik Stepinca kao hrvatskog metropolite prikazan je jarkim bojama. Znao sam ponešto, ali ni izdaleka da je bio tako jaka ličnost, jedan od onih muževa kakvi se ne rađaju svakog desetljeća; čovjek od značaja.“ (ib., 278)

Može se reći čak da je Franjo Tuđman bio posebno povezan s Alojzijem Stepincem. U svom Dnevniku 21. studenog 1981. piše kako je nadbiskup Kuharić otišao u Rim, a „baš prije odlaska Kuharić je dobio moju presudu u kojoj je novo da me osuđuju i zbog Stepinca.“ (ib., 2,150). I na drugom mjestu Dnevnika, koji je već pisao u kaznionici u Lepoglavi, kaže: „A procedura protiv mene temelji se na tome što sam rekao da se ne mogu Stepinac i cijela crkva i Maček i cijeli HSS izjednačavati s Pavelićem kao ratni zločinci!“ (2,225)

Franjo Tuđman opisao je odnos nadbiskupa Stepinca s vladajućima u NDH; rekao je za AS kako – citiram: „kao solunski dobrovoljac nikad ustaškog povjerenja zadobio nije.“ (ib.,146) A citira i odvjetnika Jugovića koji mu je rekao da je 1944. Stepincu prenio zaključak ustaških prvaka da će ga „sa strojničkim mecima pribiti na vrata katedrale bude li i dalje govorio protiv ustaške vlasti“ (3,149).

Citirajući zatvorske zapise Vitomila Zupana FT dodaje: „Valja pribilježiti i Zupanovo svjedočanstvo kako su ne samo prikupljali potpise robijaša protiv ‘ratnog zločinca’ Stepinca, nego ih i maltretirali ako su odbili. A potpisivali su i svećenici (osuđeni) i s time se onda nastupalo pred svijetom kao izrazom ‘javnog mnijenja’“. (3,137)

U „Bespućima povijesne zbiljnosti“ Franjo Tuđman iznio je sustavno na stotinu stranica dobru povijesnu analizu srpskih optužbi na račun Hrvata. Taj je naslov : II. „Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva“; gdje 3. podnaslov glasi: „Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva“ (Ib., 499-535) i osobito 4. podnaslov koji je nazvao: „O povijesnoj krivnji Katoličke crkve“ (535-600).

Od srpskih pisaca Tuđman posebno analizira V. Dedijera koji 1981. u „Novim prilozima“ optužuje direktno nadbiskupa A. Stepinca da je on „duhovni otac i politički mentor“ Poglavnikov, te da „ima najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo“, što je kardinal Kuharić opovrgnuo pozivajući se na 33 dokumenta koji govore suprotno (540-541). Tuđman u ovoj odličnoj analizi navodi citate iz prosvjeda nadbiskupa Stepinca na adresu vlasti NDH kao i njegove snažne propovijedi u kojima je osuđivao svako nasilje, i to već od početka NDH tj. od 1941. Tako navodi kako je njegova propovijed od 31. listopada 1943. „raspalila gnjev ustaških vlastodržaca“, te mu je ministar prosvjete J. Makanec odgovorio da je zabio nož u leđa borcima na bojištima za obranu NDH, te ga proglasio nesposobnim za politiku savjetovavši mu da se drži svojih crkvenih poslova. (551). Tuđman je načinio ovaj osvrt na Stepinčeva shvaćanja i djelatnost od 1941. do 1945., što – kaže – „ne ostavlja nikakve dvojbe da su Dedijerove tvrdnje o Stepincu posve samovoljne, bez ikakve osnove, i u punoj suprotnosti s istinom. Stepinac ne samo da nije bio ‘duhovni i politički mentor A. Pavelića, već se odlučno suprotstavljao i idejama i metodama njegove vladavine. I ne samo da mu se ne može pripisivati ‘odgovornost za ubijanje u Jasenovcu’ ili da je davao ‘inicijativu za ratne zločine’, već je istina da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da ih spriječi“ (553).

No, unatoč svemu tomu Dedijer će ustrajati na svojoj čudovišnoj ocijeni te će“ 1984., kao ‘predsjednik Russellova suda’ uputiti pismo papi Ivanu Pavlu II., te ponovno 1986. zamjerajući mu što nije došao posjetiti Jasenovac da oda ‘poštu žrtvama genocida, posebno zbog istorijske odgovornosti koju za te zločine snose Vatikan i Katolička Crkva u Hrvatskoj’.“ (555) Ova nas pisma podsjećaju na neka novija pisma upućena Svetom Ocu jednako protiv svetosti bl. Alojzija Stepinca, zar ne? Tuđman razotkriva laži V. Dedijera koji tvrdi da je na suđenju A. Artukoviću „razotkriven odnos između Pavelićeve vlade i Katoličke crkve. I to“ – nastavlja Tuđman – „usprkos tome što je ‘razotkriveno’ upravo suprotno. Sam je Artuković naime posvjedočio da odnosi između Pavelića i Stepinca ‘očigledno nisu bili prijateljski’, a ističući ‘moralne principe Katoličke crkve’ za Stepinca reče: ‘on je bio svet čovjek i nadbiskup’.“ (555-556) Isti srpski autor je 1987. napisao i knjigu „Vatikan i Jasenovac“ u kojoj za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu direktno optužuje i sam Vatikan. Slijedi prikaz također sličnih knjiga: „Na braniku vere i nacije“ Žarka Gavrilovića, koji ima jedan znakovit podnaslov „Ubice u Božje ime“; „Varvarstvo u ime Hristovo“ (1988.) autora Živojinovića; Milan Bulajić „Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine“ (1988.)

Tuđman zaključuje: „Iz čitavog dosadašnjeg razmatranja moglo se vidjeti da se u okrivljavanju Katoličke crkve tobožnje njezino ustaštvo uzima samo kao dokaz njezina povijesna grijeha. Samo njezino postojanje krivo je za postojanje hrvatstva i predstavlja pogibelj za pravoslavno srpstvo, ili u najmanju ruku glavnu zapreku za njegovo napredovanje… Tako smo uz tezu o genocidnom hrvatstvu dobili i ovu o genocidnom katoličanstvu.“ (591). Tuđman se pri tom ne libi podsjetiti da je već patrijarh Varnava govorio: „Rimokatolička crkva i vera su parasitstvo koje je bilo i ostalo najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva.“ (592).

Mogli bismo samo potvrditi što o bivšim i sadašnjim osporavateljima lika bl. Alojzija Stepinca piše F. Tuđman: „razlozi zbog kojih oni svrstavaju Stepinca među duhovne tvorce ustaških nedjela mogu biti jedino u tome što je Stepinac, kao najviši hrvatski katolički dostojanstvenik, stajao dosljedno i neodstupno na braniku prava hrvatskoga naroda na svoju slobodnu i samostalnu državu. Što dokazuje da ili poriču to pravo, ili ne prave razliku između pojma države i ideologijsko-političkih obličja režima, koji ovisi o različitim okolnostima, i s kojim se u konkretnom slučaju u NDH Stepinac ne samo nikada nije poistovjetio nego mu se suprotstavljao.“ (554)

Držim da je ovim riječima Tuđman pokazao kako dobro razumije sve napade velikosrpskih ideologa koji nisu prestali ni danas i kako ih je moguće razobličiti.

U borbi pak za prava hrvatskoga naroda i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman se nalaze na istoj strani, zastupajući pravo Hrvata na svoju državu. U toj su se borbi obojica žrtvovali i zbog toga su podnijeli velike nepravde i trpljenja, a podnose ih još i danas.

Za sebe Franjo Tuđan piše: „iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom.“ (2,262)

Iz Službe Riječi, iz današnjeg čitanja Knjige proroka Izaije (Iz 35, 1-10) koje navješćuje konačni dolazak Sina Božjega i zato radost čitavog naroda, čuli smo proroštvo:

„Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati.“

Bogu je dakle moguće okrenuti sudbinu naroda, od nemoći stvoriti moć i iz bolesti izvesti zdravlje. No, čini se da „sljepačke oči“ mnogih današnjih slijepaca, ne samo onih koji ne mogu vidjeti nego još više onih koji ne žele i neće vidjeti istinu Bog može ozdraviti i dati im pravi vid samo ako oni surađuju i sami traže i žele istinu. Rekao bih da su to oni „žuti, zeleni, crni“, ali bome i crveni „vragovi“ o kojima je pokojni Predsjednik govorio koji sve rade protiv istine i svoje Domovine.

No, Bogu je sve moguće. Zato se mi danas, moleći se za dušu i vječni život predsjedniku Tuđmanu, molimo i za našu Domovinu, osobito da Bog ozdravi mnoge sljepačke oči u našem narodu.

A u čitanju svetog Evanđelja po Luki (Lk 5, 17-26) čuli smo izvješće o Isusovom čudesnom ozdravljenju uzetog čovjeka koga na nosiljci spuštaju njegovi prijatelji pred Isusa. Isus ne samo da ga fizički ozdravlja, nego mu oprašta i grijehe jer je to važnije za čovjeka… Na kraju izvještaja čujemo kako narod u zanosu govori: „Danas vidjesmo nešto neviđeno.

I mi, svjedoci događaja stvaranja i obrane neovisne i demokratske Republike Hrvatske, možemo reći da je Bog izveo čudesa svoje ljubavi prema našem narodu te smo mu za to zahvalni govorili da smo vidjeli do tada nešto neviđeno. Kardinal Franjo Kuharić volio je govoriti da je Bog učinio tri čuda s nama: prvo, što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali; drugo, da su nas priznali i oni koji to nisu željeli; i treće, da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu. A sve je to, ili svakako drugo i treće, bilo ostvareno pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zato mu hrvatski narod jest i treba biti neizmjerno zahvalan! Činjenica je da takvog državnika ni je imao, nit će imati naš narod.

Zato molimo danas i za našu Domovinu za koju je pokojni Predsjednik živio i sve žrtvovao.

Molimo se danas, braćo i sestre, za prvog predsjednika pokojnog dr. Franju Tuđmana, velikog borca i vizionara, spremnog na žrtvu da bi se spoznala istina i da bi naš hrvatski narod konačno ostvario slobodu i svoju samostalnu državu. Molimo i zagovor bl. Alojzija Stepinca koga je on veoma poštovao i razumio, branio i nastavio njegovu misao da narod ima pravo na slobodu. Neka svojom zaštitom i svetošću bl. Alojzije štiti pokojnog Predsjednika i sve nas, čitav naš hrvatski narod, da svi dođemo iz zemaljske domovine u nebesku Domovinu, gdje ni suza ni nepravdi ni laži više neće biti, nego će nam svima svijetliti Krist Gospodin. Amen. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari