SVETI IVAN APOSTOL I EVANĐELIST

Ivan na hebrejskom znači “Bog čini milost”. Danas mi slavimo Ivana apostola i evanđelistu, sina Zebedejeva i brata apostola Jakova. Braća zajedno sa Petrom su prozvani boanerghes, što znači sinovi groma, gromovnici; prozvani po svome oštrom temperamentu-naravi, ali i zanosu apostolata. Ivan je jedan od onih koji će biti stubovi i nositelji kako za vrijeme Isusova povijesnoga života tako i poslije u Prvoj crkvi. Napisao je Evanđelje, Knjigu Otkrivenja i tri poslanice.

[ad id=”93788″]

Čitajući njegovo Evanđelja, a naravno i ostala tri, Ivan nas zadivljuje. Nema nijedne zgode a da se on ne nalazi tako blizu ili u samom središtu; među apostolima na posljednjoj večeri; među učenicima na noćnom ribarenju na Tiberijatskom Moru, na gori Preobraženja, ali i među ženama jedini je pod križem. Svugdje je s drugima osim na koncu Knjige Evanđelja gdje kaže da je on svjedokom svemu i da je sve vidio i da svjedoči sve da mi vjerujemo.
Nešto posebna o njemu ne nalazimo jer je zacijelo on bio toliko poznat onima kojima je Evanđelje pisano da nije bilo potrebe o sebi ništa navoditi, a k tome je i živio dosta dugo – do Trajanova vremena, a Trajan je živio od 98. do 117. Njegovo pisanje Evanđelja se stavlja od 100-te do 105-te. Bio je progonjen i kažnjen u teškim rudnicima, po tradiciji je bio strpan u bačvu vreloga ulja na otoku Patmosu, ali mu nije naškodila, pa u gar pustili kao starca na miru.
U očina apostolskih otaca, onih koji se nadovezuju na prvu apostolsku crkvu Ivan je na prvome mjestu branitelj istine (Irenej) i neumorni propovjednik bratske ljubavi koju je sam Gospodin zapovjedio (Klement Aleksandrijski i Jeronim). On je za svoje suvremenike svjedok i učitelj (Polikrat) i najčasniji među svjedocima Riječi-Isusa (Polikarp). Inače Ivan je veoma zanimljiv i poseban u pisanju, ne samo apokaliptičnim rječnikom u Otkrivenju, već i u Evanđelju. On pripovijeda Evanđelje kao jedan sudski proces između dvije suprotnosti, a to su: Isus i Židovi, odnosno farizeji; novo i staro; duh i slovo; svijetlo i tama; vjera i nevjera; učenici (Crkva) i sinagoga. Svugdje je ovaj konflikt suprotnosti nepomirljiv i ostaje takav.

Čuli smo u Evanđelju on je prvi koji stiže na grob. Njegovo svjedočanstvo uskrsnuća Isusova je temelj naše vjere i dokaz da se ne radi o nikakvoj praznoj teoriji, već su oni, on svjedoci ovoga čina, što će Ivan reći i na koncu svoga Evanđelja.
Sve u svemu ostaje na nama pitanje koje traži odgovor: jesmo li mi svjedoci i propovjednici Isusove bratske ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku, jer ako ne ljubiš brata kojega vidiš kako možeš reći da ljubiš Boga kojega ne vidiš?! To znači nama da moramo najprije biti oni koji su primili njegovu riječ i koji je žive, pa onda mogu početi kao takvi i drugima propovijedati, naviještati Evanđelje. Takvi možemo postati navjestitelji ljubavi jer smo svjedoci ljubavi. Zagovor Svetoga Ivana će nam pomoći ako se budemo svim srcem, dušom i umom zalagali na njivi Gospodnjoj.
“Kod Židova kruži i ova priča o Abrahamu patrijarhu i praocu naše vjere.

Jedne večeri dok je Abraham bio duboko uronjen u molitvu dolazi neka osoba kucati na njegova vrata i smetati ga u molitvi. Bio je to neki pijanac koji je tražio gostoljubivost. U prvi trenutak, netom ga je opazio, Abraham je bio sprema potjerati ga i nastaviti svoj slatki razgovor s Bogom. Zatim se predomislio: ”Kakav bi bio smisao nastaviti moliti? Ja veoma dobro znam da Gospod Bog podnosi grješnike i da daje da njegovo sunce obasjava i ovoga pijanca i da mu proviđa kruh svagdašnji. Zašto bih ja izbjegavao i potjerao jednoga čovjeka kojega je već Bog prihvatio. Moram ga primiti i podnositi! Tako jednako Gospodin Bog podnosi moje grijehe.”
Tako je patrijarh oprao pijanca, poslužio mu večeru i dao svoj krevet” (M.Brasiliane, Mabić/Jukić).

Ivan apostol podrijetlom je bio iz Betsaide, grada u Galileji, na sjevernoj obali Genezaretskoga jezera. Roditelji su mu bili Zebedej i Saloma, a brat Jakov Stariji. Bili su dobrostojeća ribarska obitelj. Kada su upoznali Gospodina, bez dvoumljenja su mu se u potpunosti priključili. Ivan i Jakov, odgovarajući na Isusov poziv, »ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim«.

Ivan je bio učenik Ivana Krstitelja kada je ovaj u kraju uz rijeku Jordan ugledao Isusa i rekao: »’Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom i ostadoše kod njega onaj dan.« Sveti Ivan nikada nije zaboravio taj susret. Ništa nam nije htio kazati o čemu je onoga dana razgovarao s Učiteljem. Jedino znamo da ga od tada nikada nije napustio. Kada je već star pisao evanđelje, nije propustio zabilježiti vrijeme kada je susreo Isusa: »Bila je otprilike deseta ura«, tj. četiri sata poslijepodne.

Za svetoga Ivana, kao i za sve nas, poziv daje smisao i najmanjoj pojedinosti u životu. Cijeli je život podložan planovima koje Gospodin ima sa svakim od nas. »Otkriće osobnoga poziva najvažniji je trenutak. Čini da se sve u nama mijenja, iako se izvana nije ništa promijenilo, kao što je krajolik, premda uvijek isti, različit kada grane sunce, kada ga obasja mjesec ili ga prikriju magle. Svako otkriće pridaje novu ljepotu stvarima i biva uvod za nova otkrića i nova, još ljepša, svjetla.« Čitav Ivanov život bio je usmjeren prema njegovu Gospodinu i Učitelju; smisao svojega života pronašao je u vjernosti Isusu. Nije se nimalo opirao pozivu i ostao je na Kalvariji kada su svi otišli. Takav treba biti naš život sve ako nam Gospodin i ne uputi poseban poziv, budući da je cije­lo njegovo propovijedanje jedinstven poziv, poziv da ga slijedimo u novom životu čiju tajnu samo on posjeduje: »Hoće li tko za mnom…«

Kao i Petar, Ivan je primio od Gospodina osobite znakove prijateljstva i povjerenja. U evanđelju Ivan sebe navodi izravno kao »učenika kojega je Isus ljubio«. To nam ukazuje da je Isus prema njemu bio osobito naklonjen. O tome svjedoči i činjenica da se u svečanom trenutku na Posljednjoj večeri, kada im Isus nagoviješta da će ga jedan od apostola izdati, Ivan ne ustručava pitati Gospodina, naslonivši glavu na njegove grudi, tko će biti izdajnik. Najviši izraz povjerenja u »ljubljenoga apostola« Učitelj je iskazao kad mu je s križa povjerio najveću ljubav koju je imao na zemlji: svoju presvetu Majku. Ako je u Ivanovu životu bio značajan trenutak kada ga je Isus pozvao da ga slijedi i ostavi sve za sobom, sada na Golgoti prima najosjetljivije i najdraže zaduženje: brinuti se za Majku Božju.

Svi mi kršćani, predstavljeni u Ivanu, Marijina smo djeca. Moramo naučiti od svetoga Ivana ophoditi se prema njoj s povjerenjem. »Marija je povjerena Ivanu, Isusovu ljubljenom učeniku; on je primi u svoju kuću i u svoj život. Duhovni su pisci u tim riječima svetoga evanđelja željeli vidjeti poziv za sve kršćane da isto tako prime Mariju u svoj život. Gotovo da je suvišna ta izjava, jer nema sumnje: Marija želi da joj se utječemo i obraćamo puni pouzdanja, da se pozovemo na njezino materinstvo i da je molimo: monstra te esse matrem, Majkom se pokaži.«

Možemo zamisliti ogroman utjecaj koji je Blažena Djevica izvršila na dušu mladoga apostola. To nam može biti i bliže ako se prisjetimo onih trenutaka u svojemu životu – možda upravo ovih sada – kada smo se obratili Majci Božjoj na sasvim povjerljiv način.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)

MOLITVA

Bože, ti si nam po apostolu Ivanu otkrio tajnovite dubine svoje Riječi. Daj da i umom proniknemo riječi života što nam ih on tako divno navijesti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?