Pratite nas

Religija i Vjera

Sveti Ivane Pavle Dragi, moli za nas, uvijek vjerne Hrvate

Objavljeno

na

Prije dvije godine, u Krakovu, otprilike u ovo doba, kad sveopća Crkva slavi spomen na svetog papu Ivana Pavla Drugog, održana je konferencija “Utjecaj poljskog pape svetog Ivana Pavla II. na hrvatsku zajednicu”, i to pod počasnim pokroviteljstvom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i poljskog predsjednika Andrzeja Dude.

Konferencija pod nazivom “Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio” bila je organizirana u povodu drugog papina dolaska u Lijepu našu koji se dogodio 1998. godine, kad je papa Wojtyla pohodio Zagreb, u Mariji Bistrici beatificirao kardinala Alojzija Stepinca, te konačno 4. listopada na Žnjanu slavio misu u povodu 1700. obljetnice grada Splita te se u večernjim satima na Gospinu otoku u Solinu susreo s hrvatskom mladeži. Nazočne na konferenciji pozdravio je i umirovljeni krakovski nadbiskup, kardinal Stanislaw Dziwisz, dugogodišnji osobni tajnik pape Ivana Pavla II.

Glavni organizator i kreator cijelog dvodnevnog zbivanja bio je počasni konzul Republike Hrvatske u Krakovu Pawel Wlodarczyk, koji je na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu 5. svibnja 2018. sudjelovao na drugom dijelu navedene konferencije u čast velikog pape koji je uz svoj poljski narod u srcu posebno nosio i naš hrvatski.

Ova je konferencija u Splitu ustvari bila treća u nizu jer je prije nje i onog prvog dijela održanog u Krakovu u listopadu 2017. – gradu iz kojeg je kardinal Karol Wojtyla, koji je na konklavi kardinala u Rimu 16. listopada 1978. izabran za papu, i to kao 264. nasljednik apostola Petra – u jesen 2016. održana prva od svih konferencija, i to u spomenutom Krakovu te obližnjem Tarnówu.

Poznajući konzula Pawela, a s obzirom na činjenicu da se iduće godine navršava stota obljetnica Wojtylina rođenja, te petnaest godina od njegove svete smrti, ne bih se iznenadio kad bi Pawel za 2020. organizirao nešto slično kao što je već dva, tri puta posljednjih godina priredio.

U međuvremenu, ekipa kojoj okosnicu čini nekolicina profesorica i profesora sa splitskog KBF-a, već se drugu godinu u čast Ivana Pavla Dragog – kako ga je prvi nazvao u svom blogu don Anđelko Kaćunko, kompoljski župnik – okupila u Dragi, u Primoštenu Burnjem, na tzv. Užance dragarske u Jurlinovim dvorima. Slavili su misu u čast Wojtyle te se dogovarali o mogućnosti osnivanja i svojevrsne bratovštine koja bi bila pod zaštitom velikog “poljsko-hrvatskog” sveca.

O tome je bilo riječi i u programu uživo Hrvatskog katoličkog radija, koji je vodio još jedan od “dragara”, novinar i putopisac Domagoj Pejić, koji je svojedobno pješice iz Zagreba hodočastio Ivanu Pavlu II. u Rim, u znak zahvalnosti za sve dobro što je učinio za Crkvu u Hrvata i narod hrvatski.

Međutim, to je tek kap u moru onoga što se za spomendan prikazivalo u čast svetog pape, čije ime u Hrvatskoj i u susjednoj BiH krasi ulice naših gradova i trgova – spomenimo samo Šetalište Ivana Pavla Drugog duž splitskog Žnjana – njemu u čast podignuti su kipovi na brojnim javnim i crkvenim lokacijama, posvećene su mu mnoge crkve i kapele, župe i ustanove, a ovih dana na Travarici u Trogiru pri kraju su radovi na novoj crkvi i pastoralnom centru nazvanom po Ivanu Pavlu II.

Sveti Ivane Pavle Dragi, s prozora kuće Očeve, blagoslovi sve ljude Urbi et orbi i moli Boga za nas Hrvate da opstanemo kao narod u ovim povijesnim bespućima, uvijek vjerni svetoj Rimskoj Crkvi katoličkoj i Petrovu namjesniku na zemlji.

PIŠE: Ivan Ugrin / Misija/SD

Spomendan sv. pape Ivana Pavla II.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspeće čovjeka našeg doba

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek pogledom na križ Isusa Krista promatra raspeće Bogočovjeka. I pri tome pogledu ima mogućnost razmišljati o svom svakodnevnom raspinjanju i raspeću. Danas smo raspeti između dobra i zla, između mržnje i ljubavi, stvarnosti i iluzija, između materijalnog i duhovnog svijeta. Sva ta raspeća težak su križ, težak teret pod kojim padaju i ponovno se dižu naši suvremenici. Čovjek može slobodno birati dobro ili zlo, ali mučno raspinjanje ne može nikako izbjeći.

Raspeće između dobra i zla

Biti stalno raspet između dobra i zla nije lako. Birati dobro ili zlo često je vrlo teška odluka. Kaže se, dobro dolazi od Boga, a zlo od njegova protivnika – Sotone, demonskih sila. Gdje si ti, gdje smo mi? Što sijemo, to ćemo sigurno i žeti. Prepoznajemo li baš uvijek jasnu razliku između dobra i zla? Kakvi su naši ljudski tragovi na našoj životnoj stazi? Niz takvih pitanja stavlja nas pred križ, pred promišljanje o sebi i vremenu u kojemu živimo. Kakva me sila pokreće? Sila koja izgrađuje čvrst duhovni mir ili sila koja stalno razara naš um i emocije? Po plodovima ćete ih prepoznati, piše u Novom zavjetu. Katolik može slobodno dopustiti da u njemu djeluju dvije energije, dvije sile. Jedna koja ga duhovno uzdiže i druga koja ga razara, zbog koje postaje slabo, nezadovoljno Božje stvorenje, osoba koja oko sebe neprestano zrači nemir, zlobu, zavist, egoizam. Tvoje raspeće traje i traje. Osjećaš li da si duhovno jak ili osjećaš da si užasno slab? Što je u tebi jače, ponos, hrabrost, dobrota, požrtvovnost prema obitelji, ili si na strani onih koji stalno govore da ništa ne valja, da ništa na ovome svijetu nije više kako bi trebalo biti? Sve je to moralna baruština od „glave do repa“. Siješ li oko sebe verbalno negativnost ili pozitivnost? Živiš li ulogu Veronike, Šimuna Cirenca ili rulje koja srdito viče raspni ga, raspni ih. Dosta nam je zla svake vrste. Propet u svojim mislima, zauzimaš li desnu stranu križa Kristova ili lijevu stranu križa? Stojiš li pod križem s desne strane, uz Mariju i Ivana, ili ti je draža lijeva strana, na kojoj su životno promašene osobe? Slikari su tijekom povijesti Crkve slikajući raspeće jasno razlikovali desnu i lijevu stranu križa Kristova. Desnu su stranu prikazivali s dobrim osobama, a lijev s lupežima koji se nikad ni za što ne kaju. S obzirom na Isusovo propovijedanje, stvorena je takva sakralno-umjetnička, životno-simetrična stvarnost i životna realnost.

Raspeće između mržnje i ljubavi

U osobnoj duhovno-životnoj konfuziji teško je ostati „normalan“, teško je biti samo na jednoj strani. Sijači mržnje, raznih podjela i nesnošljivosti vrlo su bučni u našemu životnom prostoru. Sijači beznađa, depresije, razni spletkaroši svih vrsta dijele ljude, umjesto da ih povezuju. Želja im je raspeti, prezreti i omalovažiti sve što je dobro, sve jake duhovno-moralne stupove opstojnosti čovjeka i obitelji. Gdje si ti? Razumiješ li nastalu situaciju rasipanja i sve veće razgradnje društva opterećenu demonskim silama? Ili si slijep pa ne vidiš što se oko tebe događa? Gradiš li osobni kršćanski život, svoju sadašnjost i budućnost postojano, vezan evanđeoskom dobrotom, unatoč svim aktualnim vjetrovima koji jačaju razgradnju Crkve? Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Jesi li ravnodušan prema raspeću, materijalnom siromaštvu svojih roditelja, djedova i baka? Je li ti svejedno što se piše, javno govori, nudi i promiče u medijima, imaš li čvrsta kršćanska stajališta koja te vode putem dobra i evanđeoskih načela?

Raspeće između stvarnosti i iluzija

Iluzija je obmana, privid, umišljanje, varka u osobnom opažanju. Koliko ima umišljanja na račun pripadnosti Katoličkoj crkvi? Maštanja i mistifikacija da smo jedan katolički narod koji u svemu prednjači pred drugima? A činjenice pokazuju suprotno. Pričinja nam se da smo ugledan, gotovo savršen narod Katoličke crkve. A svakodnevni događaji pokazuju drukčije lice. Raspeti smo između onoga što je naša maštarija, mistifikacija ili privid konkretne stvarnosti. Velik broj rastavljenih, velik broj mladih koji žive zajedno, a nisu vjenčani. Brojni krizmanici koji poslije krizme više dolaze više u crkvu. U obiteljima često nema zajedništva, sloge ni snošljivosti. Nestaje korak po korak empatije prema starim roditeljima, djedovima i bakama. Zabijamo glavu u pijesak kao noj maštajući kako je naš narod visoko moralan u odnosu na druge narode Europe. A često je nezasitna pohlepa za novcem, za standardom, za materijalnim, ispred svega na djelu u konkretnoj stvarnosti.

Raspeće između materijalnog i duhovnog svijeta

Imati, imati i ići ukorak s drugima životni je moto mladih naraštaja. Ne zaostajati ni po čemu iza svojih vršnjaka. To je već očito kao stvarnost među đacima osnovne škole i srednjoškolcima. Sreća je imati, a nesreća ne imati. Ne biti  ljeti barem nekoliko dana na moru žalosna je sramota. Zimi otići na skijanje u inozemstvo sa svojima je „cool“. „Vau“, kakav stan ima moj prijatelj! I meni vruće postaje životni san takvo što kupiti. Materijalno nam se samo po sebi nameće ispred duhovnoga. A razne reklame još više nastoje potisnuti duhovno u dubinu čovjekove egzistencije. Trka za materijalnim stalno traje, nikada ne završava. Teško je stati, jer jedna ostvarena materijalna želja odmah vuče za sobom drugu. I tako ponekad ljudi ostvare gotovo sve snove, a duša im ostane prazna, pogled nezadovoljan, jer još uvijek nešto nedostaje. Dani i godine neumitno teku, djeca brzo rastu, stari se, a članovi obitelji gotovo se ni ne poznaju. Nema gotovo ničega duhovnog, zajedničkog što ih veže u zajedništvo. Žive kao stranci u vlastitoj kući, vlastitom domu. Počinju ženidbe, udaje i raspada se „carstvo“ na više dijelova, i dolazi samoća. Duša je prazna, neizgrađena, neproduhovljena, žalosna i nesretna. A kako i ne bi bila kad ju je trka za materijalnim dobrima potisnula, umrtvila i ušutkala. Tek kada nastanu golemi problemi, neizlječive bolesti, otvaraju se molitvenici, ide se na hodočašće, pokušava se spašavati ono malo duhovnog što još tinja kao slabašna vatrica.

Nada i ufanje

Zato izbjegavaj žestoku i stalnu trku za materijalnim, za svakom vrstom konzumerizma. Budi jednostavan i ponizan pred Bogom i čovjekom. Sve svoje pouzdanje i nadu stavi i stavljaj u Gospodinove ruke. U njegovo srce i milosrđe. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,3). Biti duhovno čist, Bogu posvećen i otvoren vječnosti cilj je, nadam se, svakoga od nas. Jer nema čvrste sigurnosti u sadašnjosti, ako živimo samo za potrebe tijela, uma i užitka. Povrh svega, postoji nada da smo ovdje samo na proputovanju, da nam ovozemaljska stvarnost nije jedini cilj. Za let smo stvoreni. Za duhovno budimo otvoreni. Ljubimo Isusa. Živimo za neprolazne vrijednosti, a ne pretežito za materijalno. „Nego kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

MOLITVA U SAMOĆI

O Bože, vječni Oče, ispuni me svojom beskrajnom ljubavlju. Učini da ostanem usidren(a) u Tvojoj ljubavi. Oslobodi me osjećaja da me nitko ne voli. Uzmi od mene žalosne uspomene da sam neželjen(a). Tvoj(a) sam i jedino tvoj(a). Ti si moje utočište. Dragi Oče, obznanjujem sa zahvalnošću da si poslao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista za moje spasenje. Isuse moj dragi ja Te slavim, što si me očistio od grijeha i podario dostojanstvo djeteta Božjega, po Tvojoj smrti na Kalvariji. Duše Sveti, ljubavi Božja, dođi i ispuni me. Neka se plamen ljubavi Božje rasplamsa u meni tako da se nikad ne ugasi. Amen.

 Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počinje korizma – za kršćane pokornička priprema za Uskrs

Objavljeno

na

Objavio

Čistom srijedom ili Pepelnicom danas počinje korizma ili četrdesetnica, dio liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi, dobrim djelima te dubljem promišljaju svoje vjere.

Vrijeme korizme traje puna 44 dana, no korizmene nedjelje nisu pokornički dani, već su poput svih ostalih nedjelja dani slavlja. Tako je tijekom korizme 38 pokorničkih dana, ako im se dodaju Veliki Petak i Velika subota koji su dani molitve i posta, ali nisu dio korizme, dobiva se 40 pokorničkih dana – od Pepelnice do samoga Uskrsa.

Korizma (lat. quadragesima) počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje.

Unutar korizme šest je nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha (Glušna), a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.

U korizmi kršćani pristupaju sakramentu ispovijedi kako bi, pomireni s Bogom i ljudima, mogli radosnije slaviti Uskrs, a odrasli pripadnici za krštenje – katekumeni imaju završne pripreme za svoje krštenje u uskrsnoj noći.

Kroz korizmu boja liturgijskog ruha je ljubičasta.

Obred pepeljenja – podsjetnik na Kristovu patnju i muku

Naziv Pepelnica potječe iz obreda pepeljenja kada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima njihova kraja, pepelom pravi znak križa na čelu izgovarajući pritom riječi – “Obratite se i vjerujte evanđelju”.

Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika – “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, koje podsjećaju čovjeka na njegovu smrtnost i prolaznost na zemlji, kao i na potrebu da se čovjek u punoj poniznosti podloži Bogu, svome Stvoritelju.

Posipanje pepelom na Čistu srijedu podsjetnik je na Kristovu bol, patnju i muku, i izraz je vjernikove spremnosti i slobodne odluke da svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti sudjeluje u Kristovoj žrtvi. Pepeo kojim se vjernici posipaju dobiva se od spaljenih grančica palmi i maslina prošlogodišnje Cvjetnice, a blagoslivlja se svetom vodom i kadi tamjanom.

Svojom simbolikom Čista srijeda poziv je ljudima da sve više i više postaju Božja djeca, odnosno da kroz vrijeme korizme nastoje mijenjati vlastito ponašanje, posebice kroz dva vida – da zauzetije nastoje odbacivati osobne mane za koje osjećaju da ih udaljuju od čovječnosti, te da se nastoje odrediti za dobro, biti pozitivni, pomagati drugima i imati osjećaj za ljude u potrebi.

Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca.

Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istoga datuma, ali uvijek pada u srijedu, a kako poziva na unutrašnje čišćenje naziva se i Čista srijeda. Da bi se naglasio njezin pokornički karakter, Crkva je Čistu srijedu, uz Veliki petak, proglasila zapovijedanim postom i nemrsom.

Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, dok ne mrsiti znači ne jesti meso, a obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi. Naglasak je na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje, iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.

Post obvezuje sve vjernike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina.

Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari