Pratite nas

Religija i Vjera

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije – 19. ožujka

Objavljeno

na

Središnja je svetkovina u ožujku blagdan sv. Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika svete Crkve. Štoviše, i čitav je ožujak posvećen sv. Josipu kao njegov mjesec, kad na njega mislimo više no obično.

Svetkovina svetoga Josipa iz Nazareta, Isusova hranitelja i Marijina zaručnika je po kalendaru uvijek 19. ožujka. U svim je crkvama svečanije bogoslužje i nedjeljni misni raspored. Sveti Josip je vrlo štovan među vjernicima zbog njegove uloge čuvara i hranitelja Isusa i Marije. Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji. Patron je napose očeva, muževa te svih zanatlija i radnika. Josip je posebno štovan u Hrvatskoj. Vrijedno je spomenuti, da ga je Hrvatski sabor prije više od tri stoljeća, (1687.) proglasio Zaštitnikom Hrvatske.

U svakoj je crkvi njegov kip ili slika. Prikazuju ga kao srednjovječna čovjeka blagih, ali odlučnih crta, s bradom, u ruci mu je štap, a Dijete Isus u naručju ili uz njega. Slikaju ga i u radionici, sa stolarskim ili tesarskim alatom. Isti Sveti Josip slavi se po kalendaru i 1. svibnja, kao “Josip Radnik”

“Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16).

U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio “sin Davidov”, anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.

Povijest štovanja sv. Josipa

Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija. Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo. Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: “I posredstvom tih troje svijet je bio spašen.”

sveti josip malaRemigije iz Antuna oko godine 900. opisuje sv. Josipa kao intimnog suradnika u djelu našega otkupljenja te uzdiže njegovu izvanrednu poslušnost. Od velikih skolastičkih teologa mnogo su toga rekli o sv. Josipu sv. Bernard i sv. Toma Akvinski. Prvi ga uspoređuje s Josipom Egipatskim, a drugi tvrdi kako je između Marije i Josipa postojala prava ženidbena veza, ali se nisu služili bračnim pravima. Zatim sv. Toma naučava kako je sveti Josip kroz čitav život održavao savršeno djevičanstvo i, napokon, kako je Marijin i Josipov zavjet djevičanstva prije ženidbe bio uvjetan, a poslije apsolutan. Razvoju teologije o sv. Josipu mnogo je pridonijela franjevačka škola. Tako sv. Bonaventura veliča sv. Josipa kao savršen uzor pobožnosti prema Isusu i Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo. Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo.

Molitva sv. Josipu za zaštitu

Preslavni sveti Josipe, tebe je Bog izabrao za hranitelja svom Sinu i za zaručnika prečistoj Majci Njegovoj i postavio te tako glavarom Svetoj Obitelji, pa te je zbog toga Namjesnik Kristov proglasio zaštitnikom Crkve Isusove.Svim pouzdanjem srca svoga molim te priteci u pomoć čitavoj radničkoj Crkvi! Štiti na poseban način svojom očinskom skrbi Svetog Oca, te sve biskupe i svećenike, koji su sjedinjeni s Petrovom Stolicom!

Brani sve koji se uz sve poteškoće i patnje trude oko spasa duša i učini da se svi narodi ponizno podlože svetoj Crkvi izvan koje nema spasenja. Udostoj se, predobri sveti Josipe, primiti i mene među svoje štićenike.

Posvećujem ti se posve i molim te budi mi ocem, zaštitnikom i vođom na putu k spasenju. Isprosi mi čisto srce i veliku želju za vlastitim posvećenjem. Učini da po tvom primjeru sva moja djela budu upravljena na što veću Božju proslavu i za sjedinjenje s božanskim Srcem Isusovim i bezgrešnim Srcem Marijinim i s tobom, o sveti Josipe. Moli za me da postanem vrijedan biti dionikom onoga pokoja i blaženstva što si ga ti osjetio na svom smrtnom času. Amen.

10 stvari koje možete naučiti od sv. Josipa

1. Obrazovanje i posao su važni, ali Bog će nekad imati druge planove.

2. Budite pažljivi i osluškujte! Bog se može javiti i u snu.

3. Da biste snove ostvarili, morate se probuditi.

4. Imajte u vidu da se ljudima neke Vaše odluke neće svidjeti…

5. Ključna stvar za djelovanje po Božjoj volji je otkloniti strah. Poruke “Ne boj se, Marijo!” i “Nemoj se bojati uzeti Mariju za ženu!” imaju za cilj ujediniti dvoje ljudi u Božjem namislu.

6. Poštuj državne zakone. Ako car naredi da ideš u Betlehem, idi u Betlehem. Makar morao putovati s magarcem.

7. Uvijek budi uza svoju ženu. Čak i za vrijeme poroda.

8. Nauči da se nećeš uvijek svima svidjeti, pogotovo ako im usred noći pokucaš na vrata. Ipak, nemoj prestati kucati.

9. Čuvaj svoju obitelj! Čak i pod cijenu da moraš otići s njima od kuće.

10. Budi uzor svojoj djeci i nauči ih da imaju veliko srce za druge ljude.

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Predstavnici SPC-a bojkotirali ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Objavio

Središnje ekumensko slavlje ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Sisačkoj biskupiji održano je u subotu 25. siječnja u katedrali Uzvišenja Sv. Križa u Sisku. Molitvu je predvodio sisački biskup Vlado Košić, a sudjelovali su i biskup Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj Branko Berić, protojerej stavrofor Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, pastorica Evangeličke crkvene Općine u Kutini Elina Braz de Almeida, povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije vlč. Branimir Motočić, generalni vikar sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karaća i vlč. Damir Ceković župnik župe Preobraženja Gospodnjeg iz Petrinje.

Obraćajući se prvi okupljenima o. Velinski je podsjetio kako smo nedavno proslavili rođenje Božjeg Sina koji nas sve povezuje te kako su temelj kršćanstva dvije zapovjedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu. „Tko je to naš bližnji? Svaki čovjek u potrebi bez razlike u vjeri i nacionalnosti. Ovogodišnje geslo molitvene osmine potiče nas na jačanje baš tog čovjekoljublja. Jedino čovjekoljubljem kroz djela dobrote možemo dokazati da smo stvarno Kristovi. Takvo čovjekoljublje osjetio sam i sam kada sam prije 16 godina došao u Zagreb. Nikoga nisam znao ni od svećenika, a posebno ne od katolika, a prvi su mi pomogli dva biskupa, biskup Košić i Mrzljak. Oni su i kasnije bili ti kojima sam se uvijek mogao obratiti za savjet ili pomoći u svakom trenutku. E to je pravo evanđelje, to je čovjekoljublje, ono jedinstvo i zajedništvo koje tražimo“, ustvrdio je Velinski.

Govoreći o geslu ovogodišnje osmine i čitanju iz Djela apostolskih biskup Evangeličke crkve Branko Berić je poručio da kako nam ona govore da i slučajan susret može stvoriti zajednicu. „Što više Crkve njeguju zajedništvo i traže povjerenje, više će uspjeti. Naše jedinstvo kao kršćana otkriva se ne samo tako što jedni drugima dajemo gostoprimstvo već i ljubeći susrete s onima koji možda ne dijele naš jezik, kulturu te vjerovanje. Stoga, oslobađajuća milost Božja daje nam, novi život, snagu da budemo novi ljudi. Ova poruka koja nam je dana u Evanđelju uvijek je aktualna te predstavlja i dar i mandat“ rekao je biskup Berić.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić koji je poručio kako je ova molitva iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti. „Jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo ‘jedno stado i jedan pastir’ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini. Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih“.

Biskupov govor

Govor na središnjem slavlju ekumenske molitvene osmine

„Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10) – EKUMENSKA MOLITVA 2020. /Središnje slavlje u Sisku, 25.1.2020.

Poštovani i dragi sudionici ove molitve za jedinstvo kršćana, prije svega: evangelički biskupe u RH gosp. Branko Berić, pastorica Ev. crkvene općine u Kutini gđa Elina Braz de Almeida, o. Kirko Velinski, protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne Crkve (MPC) u RH, naš biskupijski povjerenik za ekumenizam i dijalog vlč. Branimire Motočić, braćo svećenici, dragi vjernici, braćo i sestre,

Raduje me što smo večeras zajedno u našoj sisačkoj katedrali i to na središnjem susretu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ove godine.

Ova naša molitva je iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti i jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini.

Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih.

Želio bih izraziti svoje zadovoljstvo što se u svijetu istočnih Crkava nastavlja međusobno priznanje autokefalnosti odnosno samostalnosti nacionalnih Crkava, kao što je to bio slučaj prije godinu dana s priznanjem Ukrajinske pravoslavne Crkve. Nadamo se da se taj proces nastavlja i s Makedonskom pravoslavnom Crkvom te da će ići i dalje. Jer nije dobro kada se preko Crkve želi nametati nadmoć jednog naroda nad drugim i ne priznavati mu ona prava koja se s pravom žele osigurati za vlastiti narod. Crkve ne bi smjele biti instrument političke supremacije bilo kojeg naroda nad drugim narodom. Stoga spomenuti procesi, čini se, donose nadu dobrih odnosa međusobnog poštovanja i priznanja ravnopravnosti naroda.

Netko će upitati kako to da nema predstavnika SPC-a na ovoj molitvi? Nije bio nitko ni u srijedu u Kutini kod evangelika, premda smo čekali paroha stupovačkog i čak smo zbog njega mijenjali termin. I sisački parosi se ne odazivaju premda ih je naš povjerenik zvao. Ako su oni solidarni sa svojim vođama koji se služe lažima u odnosu prema nama, naš se ekumenski dijalog ne može nastaviti u iskrenosti i kršćanskoj ljubavi sve dok – rekao bih simbolično – Srbi usred Beograda ne postave spomenik Alojziju Stepincu jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi. Eto, to je na žalost naša situacija danas u Hrvatskoj.

Na Zapadu su također mnogi problemi koje trebamo rješavati mi katolici i protestanti, a i u našem zajedničkom odnosu prema istočnim Crkvama. Mi smo na putu napretka koji nam daje Duh Sveti. Premda su prošla stoljeća često bila vremena međusobnih sukoba katolika i protestanata, mi smo danas sve više braća i sestre, priznajući si međusobno jedinstvo koje imamo u istoj osobi Isusa Krista, koji nam je svima jedini Učitelj i Spasitelj, te u njegovoj Riječi, u Sv. Pismu. Problemi su u različitom shvaćanju otvorenosti Crkve svijetu: treba li baš slijediti sve trendove koje nam nameće civilno društvo u odnosu na tzv. ljudska prava, kada se ozakonjuju sporni načini ljudskog ponašanja, npr. u obiteljskom životu, u tzv. pravima žena, i sl.

Pozvani smo svi mi, kako kršćani Istoka tako i Zapada, da budemo sve više svjesni svoje povezanosti i upućenosti jednih na druge, ali u dubokom međusobnom poštovanju. Ne možemo biti autentični svjedoci Isusa Krista ako se međusobno ne poštujemo i ne prihvaćamo. Stoga ponovno vodstvu SPC upućujem bratsku molbu da odustane od lažnog blaćenja naše katoličke nacionalne svetinje, a to je bl. Alojzije Stepinac. To nije dobar put već način kako da se što više međusobno udaljimo.

Sve nas povezuje Riječ Božja, Sveto pismo. To možemo posebno naglasiti danas, u predvečerje Nedjelje Božje Riječi, što ćemo prvi puta sutra slaviti u Katoličkoj Crkvi, kako je to odredio Papa Franjo (motuproprijem „Aperuit illis“).

Ovogodišnji moto naše molitve za jedinstvo je tekst iz Djela apostolskih koji govori o brodolomu svetog Pavla te gostoprimstvu naroda među koje su došli. To su prije svega riječi: „Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10).

Premda je tekstove pripremila ekumenska skupina s otoka Malte, ovaj događaj o kojem smo slušali iz Djela apostolskih, gdje sv. Luka otok naziva „Melite“ (Dj 28,1), ne znamo gdje se točno dogodio – jer naši crkveni povjesničari i bibličari dokazuju da je to bilo na Mljetu. No bez obzira na to, riječ je o jednoj od temeljnih kršćanskih kreposti, a to je gostoljubivost koju svi trebamo njegovati. Ne samo na Malti i na Mljetu, nego posvuda i u svim kršćanskim Crkvama. Radi se zapravo o čovjekoljublju, kako i kaže izvorni grčki tekst (philanthropia), a to znači da je svaki čovjek kojega susrećemo naš brat, dragi gost, prijatelj koji je jednako dijete Božje kao i mi, i prema kojem smo dužni pokazati suosjećanje, ljubav i u potrebi mu pomoći. Dapače, Isus kaže da će na posljednjem sudu upravo ta ljubav prema bližnjemu u potrebi biti znak raspoznavanja, po kojem ćemo biti ili spašeni ili odbačeni. A zanimljivo je da su u izvorniku ti „domoroci“, kako ih prevodi naše Pismo, imenovani „barbarima“. Pa kad su dakle s toliko pažnje i brige prihvatili barbari tj. pogani unesrećene ljude koji su k njima došli zbog preživljenog brodoloma, koliko li više mi kršćani trebamo prema svima koje susrećemo pokazivati ljubav i gostoprimstvo!

Prihvaćati drugoga, a osobito one koji su u potrebi, veliko je djelo milosrđa. Očito je da malteški kršćani danas aludiraju na veliku migrantsku krizu i žele nas sve senzibilizirati na međusobnu kršćansku ljubav i gostoljubivost. Mi, osobito ovdje u Sisku, znamo što to znači ratno stradanje. I sam sam bio prognanik iz svoje župe, i zajedno s mojim vjernicima primao pomoć iz čitavog svijeta. U Mošćenici sam tako upoznao jednog divnog protestantskog pastora koji je sa svojim vjernicima iz Neumünstera u Njemačkoj dolazio i pomagao mojim prognanim vjernicima u ratnim poteškoćama. Sa zahvalnošću smo to primali, kao i pomoć katolika i iz Njemačke i Italije, ali i iz drugih zemalja. No, naši prognanici nisu bili takvi kao današnji migranti koji su mladi ljudi, sposobni braniti domovinu. Današnji migranti koji ilegalno nadiru u Hrvatsku i EU više mi sliče na vojnike koji vrše tihu invaziju Europe. Kao kršćani onim ljudima koji su u potrebi trebamo pomoći, ali svaka država ima pravo one koji ilegalno u nju ulaze odvratiti od nasilnog ulaska u nju.

Ne bih stoga želio da ova molitvena osmina bude političko sredstvo globalističkog discipliniranja kršćana Europe, nego stvarno usmjerenje dobrotvorne kršćanske ljubavi prema svima koji su potrebni naše bratske pomoći. To treba razlikovati i za to se molimo.

Evo vidite, braćo i sestre, koliko zamki imaju svi ti naši odnosi. Ali budimo radije svjesni i koliko velikih milosti i puno dobra nam svima donose. Koliko smo više već sada, premda još uvijek podijeljeni, jedinstveni u onome što je bitno!

Molimo se iskreno za prave plodove naših nastojanja i našeg kršćanskog zajedništva te da naše molitve budu uslišane. Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Papa imenovao Tomu Vukšića nadbiskupom

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Otac papa Franjo imenovao je vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini mons. Tomu Vukšića nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, objavio je 22. siječnja 2020. Tiskovni ured Svete Stolice.

U isto vrijeme vijest o imenovanju pročitao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu tijekom prigodnog imendanskog čestitanja nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću pred okupljenim svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Mons. dr. sc. Tomo Vukšić je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nakon što je pohađao filozofsko-teološki studij u Sarajevu, i odslužio vojsku (1977-1978), bio je zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Studencima, 29. lipnja 1980. Bio je župni vikar u katedrali u Mostaru od 1980. do 1982.

Zatim, kao stipendista Propaganda Fide, postigao je magisterij iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984.) te onaj iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986.). Od 1986. do 1988. vršio je službu tajnika Biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988.-1991.), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991.) tezom: „Odnosi među katolicima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903.“

Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (od 1991. do 1994.); predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku (1992.-1997.); vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (od 1993. do 1998.); sudski vikar u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji (1993.-2009.); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (od 1998. do 2005.), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine.

Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao je, 1. veljače 2011. Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu te imenovao generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.

Odlično poznaje talijanski jezik; zna također njemački i francuski. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja. (kta)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari