Pratite nas

SVETI NIKOLA TAVELIĆ – 14. studenoga (1340. – 1391.)

Objavljeno

na

Sveti Nikola Tavelić je rođen u Šibeniku vjerojatno 1340. Mučeničkom smrću na lomači je umro 1391. Papa Pavao VI. ga je proglasio svetim 1970. Tako sveti Nikola Tavelić postaje prvi hrvatski proglašeni svetac. To se dogodilo u najbolje vrijeme da se komunizmu pomuti toliko računa s velikim crkvenim skupovima i proslavama…

12. svibnja 1996. godine u Alžiru je mučenički poginulo šest fratara trapista. Jedan od ovih mučenika imenom Luc je predviđao što bi mu se moglo dogoditi zajedno sa svojom subraćom, pa je napisao jednu pjesmu i snimio je na audio vrpcu. Pjesma otprilike ovako glasi: “Ništa, ma baš ništa ne žalim…
Nikakvo dobro što sam ga dobio, a niti zlo. Sve mi je jednako. Sve je plaćeno, odbačeno i zaboravljeno.
Mogu se samo osmjehivati mojoj prošlosti. S mojim uspomenama sam upalio vatru, Također sa neprilikama i ljepotama, nemam potrebe više za tim.Sve ljubavi su davno odbačene i s njima svi strahovi. Sve sam to odbacio zauvijek. Ponovno idem od ništice. Moj život, moje radosti, danas počinju s Tobom!” Kriste, toliko si se ukorijenio u svijet i u ljudska srca da si postao temelj na kojemu postoji svijet. I kada bi netko pokušao zatrti tvoje ime to bi značilo uzdrmati svijet u njegovim temeljima. Ostao si jedini nezaboravan među svim velikanima sve do naših dana, unatoč tome što si imao, a imaš i danas, toliko ljutih neprijatelja. A mi se danas upravo sjećamo jednoga tvog velikana, a našega zaštitnika, prvoga hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića. Sjećamo se onoga velikana kojeg je rodila naša hrvatska gruda, ispaćena i kroz povijest i natopljena krvlju svojih najboljih sinova.
Sjećamo se našega zaštitnika koji se rodio polovicom 14. stoljeća u drevnom hrvatskom gradu Šibeniku i koji će poslije prihvatiti da se Kristova mučenička Kalvarija ponovi i na njemu u istom gradu Jeruzalemu. Upravo zbog toga, trajno će živjeti u svim hrvatskim dušama, a sada kao svetac živjet će i u dušama cijeloga svijeta.
Čitavim svojim životom sveti je Nikola tražio Krista, ne izbjegavajući nikada trnovite puteve kojima je u svom životu stalno hodio. Nije bilo lako odreći se svega bogatstva svojih roditelja, ostaviti svoje najbliže te ići tražiti Krista u siromasima da im donese bogatstvo Kristove riječi. One riječi koja je bila jedina nada i lijek tamo kamo je svetac stizao. Možemo ga pobliže upoznati i prepoznati u ovoj usporedbi: Neki je kralj imao dijete koje je veoma ljubio, jer je bilo jedino. Jednoga dana otmičari ukradu dijete, nadajući se da će ucjenom dobiti golemo blago. Kralj je uložio mnogo truda da dijete nađe, ali je bilo sve uzalud. Godine su prolazile, a njegova je kuća postajala sve pustija i praznija.
Jednoga dana odluči kralj poći u lov da se malo odmori i da zaboravi na svoje svakodnevne jade. U šumi zaluta. Žedan i gladan, namjeri se na rudarsku kolibu. Noć se već spustila i čovjek iz kolibe rado ga primi u svoju kolibu na prenoćište. Siromašni je rudar sjedio uz ognjište i pripovijedao došljaku, a na krilu mu je sjedio desetgodišnji dječak koji je radoznalo gledao raskošnu kraljevu odjeću te se divio ljepoti njegove odjeće i opreme. Vidio je sve ono što je gledao dok je još bio nejako dijete. Kralj je s tugom promatrao dječaka, pa nakon dulje šutnje progovori: “E, i ja sam nekoć imao sina sa zlatnim uvojcima, kao što ih ima i ovaj tvoj sin. On bi sada mogao imati otprilike toliko godina kao i ovaj tvoj. Jednoga dana su naišli neki nemilosrdni i bezdušni ljudi i oteli mi ga te od tada ja ništa ne znam za njega.”
“A kada je to bilo, veličanstvo?” – upita ga rudar. – Prije sedam godina – uzvrati kralj. A tada će rudar: – Prije sedam godina donijeli su meni nepoznati ljudi ovoga dječaka i zamolili me da ga iz ljubavi prema Bogu primim, jer će umrijeti od gladi i žeđe.
A kralj, sav uzbuđen od sreće, gotovo nije mogao povjerovati, pa usklikne: – Zar je to moguće da to bude moj sin? Ako je tako, onda mora imati na plećima znak koji mu je urezala majka dok je bio sasvim malen.
Dršćući kralj podigne siromašnu i trošnu odjeću s dječaka i nađe znak. Onda plačući od ganuća, zagrli svoje dijete govoreći – Sine moj, sine moj!
Tko bi mogao dokučiti njegovu sreću! Ispunila mu se životna želja na koju je čekao punih sedam godina, a malo se nadao da će mu se ona ikad ispuniti. Naš današnji sveti zaštitnik može se lako usporediti s onim kraljem koji je tražio i čekao te na kraju našao svoga sina. Sveti je Nikola čitavim svojim životom tražio Krista i želio ga slijediti samo onako kako je to njegov božanski Učitelj želio. Na kraju je završio život u istom gradu gdje i Krist i mučenički kao i Krist. Tako se njegova želja ispunila da je mogao svojom krvlju posvjedočiti življenje za Krista. Jednom takvu svjedoku koji je za svoje svjedočenje podnio mučeničku smrt moramo vjerovati i slijediti ga onako kako je to nama moguće u našim uvjetima i okolnostima. A posebno se sjetimo da je sveti Nikola prvi hrvatski svetac. Zato se svi moramo upitati kako što bolje svoga sveca slijediti i što potpunije razumjeti njegovu poruku. A to ćemo sigurno najbolje činiti živeći dostojnim kršćanskim životom. Najprije u vlastitoj obitelji, koja je jezgra našega bića i svega našega postojanja te jamstvo našega zajedništva. Možda je to zajedništvo prije bilo lakše čuvati dok smo bili svi na okupu i dok smo se iz iste zdjele hranili. Dok se željno iščekivalo kada će se vratiti netko iz kuće koji je preko brda i planina odnio rusak duhana da za uzvrat donese grumen pure ili komad kruha. I dok nas je grijalo isto ognjište, a s njega nam suze izvlačio onaj oštri dim. Danas svega toga ponestaje i mnogo nas je manje na okupu. Ali to nije razlog da mi ne čuvamo svoje zajedništvo i da jedni druge ne odgajamo u međusobnoj ljubavi i u ljubavi Božjoj. A to je opet svima najlakše u obitelji. I to uvijek i ispočetka. Jer, nekada može biti kasno i taj nam se nemar može osvetiti.
Nemarni je otac imao sina jedinca. Uz svoje brojne poslove, nije se mogao o sinu mnogo brinuti, a nije toliko ni mario. Vrijeme je prolazilo svojim tijekom. I kada je sin malo porastao, udaljio se od kuće bez očeva znanja i nestao bez traga. Radio je što je htio i što je želio. Ni za kakvo poštovanje nije znao, a najviše je svoga vremena proveo iza zatvorske brave. Kad je sve to prešlo granice, počeo je razmišljati tko bi mogao biti kriv za takav njegov život. I nije našao drugoga krivca doli svoga jadnog i prilično starog oca. Odluči nakon tridesetak godina posjetiti oca, ako bude živ. Sve mu objasniti i osvetiti mu se onako kako je to on smislio. Njegov pravi izgled otac je već poprilično zaboravio, a sin se još malo prerušio, tako da ga i nije bilo lako prepoznati. Došao je pred oca i silom ga odveo u šumu. Kad su se već malo smirili, sin naredi ocu da iščupa jednu travku te da je baci. Kad je to učinio, sin mu naredi da iščupa jedno mlado stabalce. Otac se malo dvoumio i mučio te jedva jedvice izvršio i taj zadatak. Izvršio je otac to, ali to nije bio kraj. Nakon toga mu je sin sa samokresom u ruci naredio da iščupa jedno visoko i debelo stablo. Jadni se starac preznojavao od muke gledajući to stablo, jer je vidio da gaje nemoguće iščupati. No bezdušni je sin bio ustrajan. Najednom ga upita otac: – Pa tko si ti i što želiš od mene? Sin mu uzvraća da ga ne treba ništa pitati nego samo činiti ono što mu je naređeno. – To je nemoguće, uzvraća otac. – Kasno je sada govorili da je nemoguće – odgovara sin. – Pa, hoćeš li mi reći tko si? – upita starac. – Oče, ja sam tvoj sin! Objasnit ću ti što s tobom želim činiti i zašto to sve činim.
– Ti čitava života nisi mario za mene niti si se brinio o meni. Zato sam ja svuda stizao i kušao svakakvi život. I vidiš li kakav sam postao. Još ću ti bolje objasniti zašto sam došao i što ću s tobom učiniti. To te do danas nije zanimalo, pa te ne bi trebalo zanimati ni sada. Dok sam bio mali mogao si bez poteškoća od mene odstraniti zlo. Onako kako si bez poteškoća iščupao onu travku. To nisi htio. Kad sam imao petnaestak godina, još nije bilo kasno. Ne bi to ni tada bilo lako, ali mogao si me izvesti na pravi put i iščupati iz mene korov zla, kao što si iščupao ono trogodišnje stablo. A sada je sve kasno. Ja sam za bilo kakav oporavak otvrdnuo, kao ono veliko stablo koje ti nisi ni pokušao iščupati. Zato mi je sada jedina željela da te pošaljem u pakao, pa da tamo trpiš za ono što nisi na zemlji učinio.
Potom uperi samokres govoreći ocu: – Umri, starce, i idi ravno u pakao, pa izgaraj! Ali s tvojim paklom tu nije kraj, jer gore i mene trebaš pričekati. A kada ti se pridružim, bit ću tvoj najgori đavao pratitelj kojega se ne ćeš moći osloboditi.
Nakon tih riječi, ubije oca i mirno odlazi, prepuštajući nekom slučajnom prolazniku da oca pokopa.
Ovaj tuđi loši primjer upozorava nas da na vrijeme pogledamo sebe, poučeni tuđim lošim iskustvom, i da se trgnemo iz onoga sna koji nas vuče u provaliju. Zbog dobra koje učinimo danas, ne ćemo se sigurno kajati za sutra. A to se posebno odnosi na starije koji su stupovi i temelji gdje stoje naše obitelji – da ispravno i u evanđeoskom duhu usmjeravaju na vrijeme svoje sinove i kćeri. Koji to budu činili, ne će ih sutra uznemiravati loši glasovi o njihovoj djeci, jer takvih glasova ne će i ne može biti. I danas uz televiziju, radio, glazbu, u lijepoj i udobnoj kući mora se čuti lijepa riječ i molitva, međusobno poštivanje i sloga. A to je upravo onaj križ koji moramo ponijeti u život. Taj isti križ preporučuje nam i primjerom pokazuje naš današnji svetac Nikola Tavelić. Zato mu se na kraju obratimo da nam isprosi milost kod Gospodina i da nam udijeli snage za dostojno i uspravno nošenje križa vlastitog života do njegove volje. I da nas ovaj križ ljubavi, mira i sloge dovede konačno do Krista, što je i svrha svega našega života.

tavelic 2

Slijedio je životom Evanđelje Isusa Krista

tavelic 3

Svoje životne tragove je stavio u Isusove…

tavelic 4

Završio je ovozemni život u istom gradu gdje i sami Spasitelj kojega je slijedio i život za Njega dao…

fra Franjo Mabić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

Objavljeno

na

Objavio

‘Pariz gori, London je u krizi, a Marakeški globalni kompakt o migracijama mrtav je i prije nego što je uopće potpisan’ – poručio je Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće i ključni predizborni savjetnik koji je Donaldu Trumpu pomogao da postane američki predsjednik, na skupu u flamanskom parlamentu u subotu u Bruxellesu, na kojemu se pojavio u društvu liderice francuske krajnje desnice Marine Le Pen.

Skup je bio organiziran radi zaustavljanja globalnog kompakta o zakonitim migracijama, koji se danas i sutra politički usvaja na skupu u marokanskom gradu Marrakechu, a organizatori su u videospotu kojim je otvoren skup istaknuli i Hrvatsku među onim zemljama, poput SAD-a, Mađarske i Austrije, koje su se povukle iz Marakeškog sporazuma.

– Ako mi date da biram želim li vladu sastavljenu od prvih sto ljudi koji se pojave na Trumpovu skupu s crvenim bejzbolskim kapama (s porukom Make America Great Again, op.a.) i prvih sto ljudi u žutim prslucima koji se danas pojave u Parizu, ili vladu sastavljenu od prvih sto partnera u Goldman Sachsu i prvih sto koji hrle stranci iz Davosa, reći ću vam: dajte mi “deplorables” (jadnike, izraz koji je za Trumpove simpatizere svojedobno upotrijebila Hillary Clinton, op. a.), dajte mi “Gilets jaunes”, bit ćemo humaniji, bit ćemo odlučniji, jer to su ljudi na kojima je judeo-kršćanski Zapad izgrađen i na kojima stoji – poručio je Bannon.

Ovaj politički trenutak u povijesti specifičan je i važan po tome što – kako vjeruje bivši glavni strateg predsjednika Trumpa, čije su ideje i dalje prisutne u politici Bijele kuće – prvi put takvi ljudi, ta obespravljena radnička klasa koja je bila žrtva globalizacije, “imaju svoje predstavnike u Viktoru Orbanu, Matteu Salviniju, Marine Le Pen, Donaldu Trumpu, Jairu Bolsanaru…”. Poimence je još spomenuo i Austriju, gdje vlada kancelar Sebastian Kurz, kao dio tog vala. Nije spomenuo Hrvatsku i njezinu predsjednicu, koja se ukrcala na taj val, barem po pitanju povlačenja potpore sporazumu iz Marrakecha, prenosi Večernji list.

– To, što je SAD bio prvi koji je odbacio globalni kompakt o migracijama nešto je na što sam najponosniji jer sam na tome radio – rekao je Bannon o sporazumu koji se sutra usvaja u Marrakechu. – To je samo dio prijevare koju UN provodi desetljećima i desetljećima kad govori da ti globalni sporazumi ništa ne znače, da samo trebate doći i potpisati ih. Konačno imamo lidere poput Orbana, Le Pen i Trumpa koji su spremni reći: Dosta nam je toga, nećemo to više raditi. U tome je snaga ovog trenutka – zaključio je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari