Pratite nas

Religija i Vjera

Sveti Rok – zagovornik bolesnika

Objavljeno

na

Danas se spominjemo svetog Roka, sveca koji je svoj život posvetio brizi za oboljele od kuge – bolesti od koje je kasnije i sam obolio. Proglašen je zaštitnikom od kuge, ali i od ostalih zaraznih bolesti.

Sveti Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo.

Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje« (Mt 19,21–22).

Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali?

Na svome hodočašću u Rim Sveti Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u Svetom Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: »Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« (1 Iv 4,20–21).

Sveti Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.

Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom.

Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.

Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega?

Ne čitamo li u Starom Zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: »Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.« I nastavlja Sveto pismo: »Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio« (1 Kr 17,2–6).

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.

Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.

U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština Svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve Sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu Sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici.

Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3.000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime Sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII.

I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.

Josip Antolović SJ/ Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Đuro Brodarac je simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu

Objavljeno

na

Objavio

Misa zadušnica za Đuru Brodarca

Sisački biskup Vlado Košić predslavio je u petak, 13. srpnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za pokojnog generala Đuru Brodarca.

U koncelebraciji su bili preč. Marko Karača, katedralni župnik i preč. Milan Begić, supsidijar katedralne župe. Među vjernicima i obitelji generala Brodarca, nalazili su se i Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan, Ivan Celjak, zamjenik župana, te Ivanka Roksandić, predsjednica Županijske skupštine.

Govoreći o pokojniku biskup je u homiliji istaknuo kako o 7. obljetnici završetka njegova ovozemaljskoga života imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za borbu i hrabrost te za njegovu žrtvu za domovinu. „On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina. Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu“.

Mons Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca povodom sedme obljetnice smrti

Sisačka katedrala, 13. srpnja 2018.

Draga rodbino pok. sisačko-moslavačkog župana i generala HV Đure Brodarca, poštovani njegovi suborci i prijatelji, gospodine župane sa suradnicima, braćo i sestre!

Danas se ovom svetom misom utječemo Bogu moleći ga za našeg brata Đuru o njegovoj 7. obljetnici završetka ovozemaljskoga života. Imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za njegovu borbu i hrabrost, za njegovu žrtvu za domovinu.

On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina.

Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu.

Danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Mariji su u čast podignute mnoge crkve i svetišta ali samo crkva u M Bistrici nosi čast nacionalnog svetišta. Upravo na njezin blagdan general Đuro je preminuo, rekao bih: veoma znakovito.

Svi smo mi, a prvenstveno branitelji, u Domovinskom ratu obrane od nepravedne agresije nosili i molili krunicu BDM. Mariji smo se utjecali jer je ona naša majka i kraljica, ona – kako joj pjevamo – „znade najbolje sve naš nevolje“… I ona je bila uz nas. Neka bude sada i uz našega brata Đuru da uđe u vječnu radost i mir.

On se naime borio na nacionalnom planu, za dobro čitave Hrvatske.

Tužno je međutim sto su svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor: gen. Janko Bobetko, branitelj Dubrovnika, gen. Mirko Norac, branitelj Gospića, gen. Tomislav Merčep, branitelj Vukovara – da ne spominjem Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića ml. Jastreba, koji su još za vrijeme rata zatvoreni i premlaćivani od udbaških struktura u vrhu RH, zatim gen. Branimir Glavaš, branitelj Osijeka i gen. Đuro Brodarac, branitelj Siska. Tu su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, prevodnici oslobađanja naše Domovine u Oluji.

To što se njima sudilo i progonilo ih pokazuje svu bijedu svih dosadašnjih garnitura vlasti koje su bile ili podanici tuđinaca, prije svega Haaga kao simbola nepravde međunarodne zajednice u odnosu prema Hrvatskoj, ili poluge još uvijek sveprisutnih jugo-komunističkih kadrova koji i danas sve čine da se RH ne osovi na noge i živi normalnim životom. To je dakle odnos prema cijeloj domovini i prema osloboditeljskoj, pravednoj obrani.

U tim je škarama zla stradao i naš Đuro Brodarac.

Mi ne možemo ne izraziti svoje neslaganje i s tom nepravednom međunarodnom zajednicom i s tim njihovim domaćim slugama jer ne možemo razumjeti zašto se krenulo s progonima predstavnika legitimne obrane maloga naroda koji se goloruk suprotstavio nepravednoj oružanoj agresiji u svrhu samo jednog cilja, vlastitog opstanka.

I još jedno područje na kojem je ĐB ostavio srce – bio je nogomet. I osobno sam s njim igrao pa to znam iz prve ruke, a svima nam je poznato da je on bio u HNS-u, a 1995. i predsjednik HNS-a, te da je puno učinio i za hrvatski i za sisački nogomet. Ovih dana upravo doživljavamo koliko je važan taj sport za promociju domovine… Znam da bi i on bio sretan zbog velikog rezultata naših Vatrenih.

Ali i na njegovu i na njihovu primjeru naši bi političari i cijeli naš narod morali izvući nekoliko zaključaka:

Prvo, koliko je važno zajedništvo i kako se samo zajedno može postići veliki, svjetski uspjeh. Dapače, važno je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, izgradnja domovine zajedničkim snagama i jedinstvom sviju.

Drugo, da se treba njegovati domoljublje i samopoštovanje, bez čega nema uspjeha. Tko sam sebe ne poštuje i nije uvjeren u svoje vrijednosti, ne može uspjeti!

Treće, da se ne smijemo odricati ni jednoga svog velikana i da ne smijemo dozvoliti da nam po našim svetima gaze oni koji su sijali samo ubojstva, nepravde i zlo, te da smo svi dužni suprotstaviti se njihovom daljnjem progonu onih među nama koji su ostali uspravni i hrabri te nisu pokleknuli pred nasrtajima nepravde. Inače i sami riskiramo jednom da budemo odbačeni kao slabići i kukavice. Teško je, svakako, u vremenu izdaje biti hrabar i ostati na strani istine, ali je to jedini put da ostanemo ljudi i kršćani.

Majko Božja Bistrička, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli se za naš narod, za naše junake i branitelje, moli pokojnom Đuri vječni mir.

Amen.

(Sisačka Biskupija)

 

Đuro Brodarac, hrvatski političar, general HV-a u pričuvi, saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: Uspjesi hrvatskih nogometaša ispunjavaju Hrvate radošću i ponosom

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskupo kardinal Vinko Puljić u petak je kazao kako su uspjesi hrvatske nogotometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji poticaj za ponos i jedinstvo svih Hrvata uključujući u i one u Bosni i Hercegovini, a izbornika Zlatka Dalića i njegove igrače opisao je kako one koji unose svjetlo u često suviše sumornu stvarnost.

Nogometa se kardinal dotaknuo u neuobičajenoj prigodi odnosno na otvaranju zasijedanja Biskupske konferencije BiH, čiji su se članovi okupili u Banjoj Luci.

Kardinal je kazao kako su uspjesi hrvatskih nogometaša u Rusiji dali dodatni razlog za veselje jer je sport napokon skinuo s dnevnog reda sumorne političke teme.

“Razumljivo je da i mi u Bosni i Hercegovini pratimo ta zbivanja i da nas ispunjaju radošću i ponosom jer su tamo također ljudi i vjernici s ovih prostora, počevši od izbornika do pojedinih vrlih igrača. Raduje me kada to doprinosi zajedništvu unutar hrvatskog naroda, ali i zajedništvu s drugim narodima i s drugim ljudima s kojima dijelimo ove prostore. Ne kaže narod uzalud da je podijeljena radost dvostruka radost”, poručio je kardinal Puljić pred okupljenim biskupima.

(Hina)

 

Nacionalni ponos i dostojanstvo nemaju cijenu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori