Pratite nas

Religija i Vjera

Sveti Toma apostol

Objavljeno

na

‘Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!’

Danas 3. srpnja slavimo svetog Tomu, jednog od dvanaestorice Isusovih apostola. Galilejac, bio je hrabar Kristov sljedbenik, ali i skeptik koji je vjerovao samo opipljivim dokazima. Na aramejskom Toma znači blizanac pa ga zato Ivan evanđelist i naziva „Tomom blizancem“.

Iako evanđelist Ivan prikazuje apostola Tomu u četiri situacije sa Isusom, najpoznatija je svakako ona po kojoj je taj apostol postao poznat kao „nevjerni Toma“.

Prisjetimo se, stoga, apostola Tome i u njegovoj nevjeri i njegovom susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do nepokolebljive vjere za koju je i život mučenički položio. “Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ‘Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ‘Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’ Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima.

Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ‘Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ‘Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ‘Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’” (Iv 20, 24-29). Prvi apostol Indije Vjerojatno je poslije djelovao među Partima u Siriji i Perziji.

Predaja, kojoj je svjedok sv. Grgur Nazijanski, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanđelja, poginuo mučeničkom smrću u Indiji. Legende o počecima kršćanstva u Malabaru, jugozapadnoj indijskoj pokrajini, govore da je propovijedao tamo. Svojim je rukama navodno izgradio prvu tamošnju crkvu.

Prema njemu dio vjernika u Indiji naziva se “Tominim kršćanima”. Njih je oko godine 1600. bilo 75.000, a danas ih ima više od 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siro-malabarski obred.

Toma je navodno proboden kopljem 21. prosinca 72., dok je molio na jednom brežuljku u Mylaporeu, južnom dijelu Chennaia, glavnog grada indijske države Tamil Nadu. Mnoga ga hrvatska mjesta i župe časte kao svog zaštitnika i to: Tomašica kod Garešnice, Tomaš kod Bjelovara, Donja Voća, Rajić kod Novske, grad Pula i Pulska biskupija, Rovinj, Dobropoljana na Pašmanu, Tkon na Pašmanu, Prapatnica kod Segeta, Bijeli Brijeg-Mostar i mnoga druga…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Objavljeno

na

Objavio

Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.

Amen.

 

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Objavljeno

na

Objavio

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

U apostolskoj pobudnici lijepa i prigodna naslova „Christus vivit – Krist živi“, potpisanoj na blagdan Navještenja Gospodnjeg 25. ožujka ove 2019. godine u Loretu, papa Franjo na temelju zaključaka Biskupske sinode iz prošle godine obraća se mladima:

„Krist živi. On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta. Sve što on dotakne postaje mlado, postaje novo, ispunjeno životom. Stoga, prve riječi koje želim uputiti svakom mladom kršćaninu su: On živi i želi da i ti živiš!“ (Papa Franjo, Krist živi, 1)

„On je u tebi, on je s tobom i ne napušta te. Ti se možeš udaljiti, ali uza te je Uskrsli, koji te zove i čeka da započneš iz početka. Ako se osjećaš star zbog žalosti, prijetnji, strahova, sumnji ili neuspjeha, on će biti tu da ti podari snagu i nadu.“ (Papa Franjo, Krist živi, 2)

Ovim riječima htio sam, dragi prijatelji, obilježiti ovogodišnju uskrsnu poruku, budući da mi ove godine u Sisačkoj biskupiji obilježavamo Godinu mladih. Papa je u ovoj apostolskoj pobudnici pred mlade iznio svoje razmišljanje, svoje nade i očekivanja, ali još više, on je želio ohrabriti mlade da se ne boje živjeti s Kristom.

Sveti papa Ivan Pavao II. osobito je volio mlade i već na početku svoga mandata obratio se mladima snažnim riječima: „Ne bojte se otvoriti vrata svoga srca Isusu Kristu!“ U tom smislu i papa Franjo poziva sve, a osobito mlade, da svoj život žive kao prijateljevanje i putovanje s Isusom Kristom, Spasiteljem.

Naime, mogli bismo zapasti u rizik „promatrati Isusa Krista samo kao jedan dobar primjer prošlosti, kao jedno sjećanje, kao nekoga tko nas je spasio prije dvije tisuće godina. No to nam ništa ne bi koristilo, ostavilo bi nas jednako kao prije, ne bi nas oslobodilo. Onaj koji nas ispunja svojom milošću, Onaj koji nas oslobađa, Onaj koji nas preobražava, Onaj koji nas liječi i tješi nas – je netko tko je živ. On je uskrsli Krist, pun nadnaravne životnosti, odjeven u beskrajno svjetlo. Zato je sveti Pavao ustvrdio: ‘Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vaša vjera’ (1 Kor 15,17)“. (Papa Franjo, Krist živi, 124)

Želim navesti još nekoliko lijepih misli pape Franje iz navedene pobudnice:

Ako On živi, ​​tada On uistinu može biti prisutan u tvom životu, u svakom trenutku, da ga ispuni svjetlošću. Tako nikada više neće biti osamljenosti i napuštenosti. Čak i kad bi svi otišli, on će biti ovdje, kao što je obećao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’ (Mt 28,20). On ispunjava sve svojom nevidljivom prisutnošću i gdje god idete on će vas čekati. Jer ne samo da je došao, nego on dolazi i nastavit će dolaziti svaki dan kako bi vas pozvao na hod prema uvijek novom obzoru.“ (Papa Franjo, Krist živi, 125)

Zamislite Isusa sretnim, prepunom radosti. Radujte se s prijateljem koji je pobijedio. Ubili su sveca, pravednika, nedužnog, ali on je pobijedio. Zlo nema posljednju riječ. Niti u tvom životu zlo neće imati posljednju riječ, jer tvoj Prijatelj koji te voli želi pobijediti u tebi. Tvoj Spasitelj živi.“ (Papa Franjo, Krist živi, 126)

Ako on živi, ​​to je jamstvo da dobro može napredovati u našim životima i da naš trud ima smisla. Tada možemo prestati žaliti za prošlim i gledati naprijed, jer s Njim uvijek možemo gledati naprijed. To je sigurnost koju imamo. Isus je vječni život. Držeći se Njega, živjet ćemo i nadvladati sve oblike smrti i nasilja koji su skriveni na našem putu.“ (Papa Franjo, Krist živi, 127)

Bilo koje drugo rješenje je slabo i privremeno. Može biti korisno neko vrijeme, no poslije smo opet bespomoćni, napušteni, izloženi nepogodnostima. S Njim, međutim, srce je ukorijenjeno u temeljnu sigurnost, koja ostaje iznad svega. Sveti Pavao kaže da želi biti sjedinjen s Kristom da ‘upozna njega i snagu njegova uskrsnuća’ (Fil 3,10). To je sila koja će se pojaviti mnogo puta i u tvom životu, jer On je došao da tebi dade život ‘i to život u izobilju’ (Iv 10,10).“ (Papa Franjo, Krist živi, 128)

Ako možeš prihvatiti ljepotu ove objave svojim srcem i dopustiti Gospodinu da te susretne; ako mu dopustiš da te ljubi i spasi; ako stupiš u prijateljstvo s Njim i počneš razgovarati sa živim Kristom o konkretnim stvarima tvog života, to će biti veliko iskustvo, to će biti temeljno iskustvo koje će održati tvoj kršćanski život. To je i iskustvo koje možeš komunicirati drugim mladima. Budući da ‘biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, ona životu daje novi obzor i time konačni pravac” (Benedikt XVI., Deus caritas est, 21). (Papa Franjo, Krist živi, 129) Tu je – ovom zadnjom rečenicom papa – Franjo citirao svoga predšasnika, velikog papu Benedikta XVI.

Ovim mislima pape Franje, Benedikta i Ivana Pavla II., želio sam osobito mladima naše Biskupije ali i svim vjernicima i ljudima dobre volje prenijeti istinu naše vjere, vjere u uskrsnuće: Isus je živ, on i sve nas poziva na život uskrsnuća jer ako smo s njime, onda smo i mi pobjednici nad grijehom, nad mržnjom i zlom, pobjednici nad smrću. S njime i mi slavimo stoga svoj Uskrs, nadu života koji ništa ne može ugroziti.

Volio bih reći još sljedeće: kad govorimo o našim mladima u Hrvatskoj, tada vidimo da njihov položaj na žalost nije dobar pa oni vidjevši tu besperspektivnost nakon školovanja napuštaju Domovinu i traže sreću u inozemstvu, ulažući svoje znanje u izgradnju nekih drugih društava.

Do toga su ih dovele politike koje nisu vodile brigu o budućnosti našeg narod, već su prednost – i to često na temelju veza, korupcije i mita – imali oni podobni, a ne sposobni. Stoga mi ove poruke mladima, koje daje papa Franjo na temelju Uskrsa, doživljavamo posebno dramatično i bolno.

Uskrs je i za hrvatske mlade poziv i izazov da se bore za bolju Domovinu, da ju ne prepuštaju elitama koje ne misle na dobro naroda nego samo na svoje vlastito i svojih klanova. Moramo se izboriti za bolju Hrvatsku, Lijepu našu koju se voli ostajući u njoj!

Vjerujem da je i ovaj Uskrs snažan poziv svima koji vjeruju u smisao zalaganja za ono što je bolje, koji se ne predaju, poziv da se svi borimo i učinimo naš zemaljski svijet pravednijim i boljim, da bi uskrsnuće svanulo svim ljudima u našoj Domovini.

 

Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;

Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!

Amen! Aleluja!“ (Posljednica)

Svima neka je sretan i blagoslovljen Uskrs, nova Pasha, Krist Gospodin Uskrsnuli i Živi, koji je pobijedio smrt i darovao nam život!

Sretan Uskrs svima!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari