Pratite nas

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa

Objavljeno

na

Blagdan je Velike Gospe. Na tisuće vjernika i hodočasnika pohode najveća marijanska svetišta.

GospaVelika Gospa dan svetkovine je Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom, a Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Stanislav Vitković, prebendar zagrebačke katedrale pojašnjava kako se ovaj blagdan slavio davno prije, no pod drugim imenima.

Posebno svečano ovih dana je u Hercegovini, gdje se Velika Gospa slavi u najstarijem marijanskom svetištu u Širokom Brijegu. Također blagdan Velike Gospe slavi se i u Posušju, Međugorju, Nevesinju, Hrasnu, župi Seonica i Prisoje u duvanjskom kraju, potom Čitluku, Trebižatu, Rami

“Tu je upravo ta bitna razlika, između Isusovog uzašašća i Marijina uznesenja. Isusovo uzašašće slavimo na Spasovo. To je dan kada je Isus svojom snagom uzašao na nebo kao Božji sin. A Marija je uznesena na nebo ne svojom snagom, nego snagom Božjom, svoga sina Isusa Krista uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu.”, kaže Vitković.

“To je smisao ovoga blagdana jer biti u nebeskoj slavi znači biti s Isusom. Na posljednjoj večeri Isus je molio Oče hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da gledaju moju slavu koju si mi dao prije postanka svijeta. Ako Isus to želi za sve izabranike Božje. Onda to sigurno pogotovo želi za svoju majku i nju je prvu, dušom i tijelom, uznio na nebesku slavu. U potpuno zajedništvo sa sobom samim i Ocem i Duhom Svetim, to je smisao ovog blagdana”, zaključuje Vitković.

Gospina svetišta u BiH

Velika Gospa je dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo. Uoči Velike Gospe mnogi su krenuli na hodočasnički put u Marijanska svetišta.  Na sebe su uzeli na tom hodu odricanje, žeđ, glad i često i mukotrpan hod satima, težinu i napor, kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj. A cilj častiti Mariju u Mariji Bistrici, u Sinju poljubiti Gospu Sinjsku, na Trsatu Gospi se pokloniti se i zamoliti, u  Aljmašu ohrabriti srca, Međugorju zamoliti za ozdravljenje … ili kleknuti pred Marijinom kapelicom i moliti Majku Mariju, proslavljenu dušom i tijelom, u nebeskoj slavi, koja tako sujeluje u proslavi uskrsloga Spasitelja, a svojom majčinskom ljubavi povezana je i s nama na zemlji kao uzor svetosti kao zagovornica i Majka. Hrvatska je posuta marijanskim svetištima, crkvama i kapelicama. To je svjedočanstvo da nam je Marija Majka Božja duhovna Zaštitnica u teškim situacijama života, na križnim putovima naše povijesti, ali i u osobnim i obiteljskim nevoljama.

Najveće svetište Blažene Djevice Marije u Hrvatskoj je ono u Mariji Bistrici, gdje se zna okupiti na isti dan i do pola milijuna hodočasnika željnih vidjeti kip Majke Božje Bistričke iz 15. stoljeća, koji je pronađen 1684., zazidan u prozoru župne crkve zbog opasnosti od Turaka. Od tada se hodočasti, a Biskupska konferencija je 1971. proglasila Mariju Bistricu Nacionalnim prošteništem cijeloga hrvatskog naroda.

Najstarije marijansko svetište je na Trsatu u Rijeci. Legenda kaže da je od 1291. do 1294. tu bila Bogorodičina kućica. Iz Nazareta su je na Trsat prenijeli anđeli, ali kasnije i odnijeli u Loreto kraj Ancone. U crkvi Gospe Trsatske je slika Blažene Djevice Marije za koju se vjeruje da ju je osobno naslikao sv. Luka Evanđelist.

Gospino svetište u Vepricu kraj Makarske nastalo je kao spomen na prvo službeno hrvatsko hodočašće u Lourdes 1908., gdje se prije 50 godina, kažu, ukazala Isusova majka. Tu je grob biskupa Jurja Carića, koji je u špilji želio čekati uskrsnuće. U Hrvatskoj su poznata marijanska svetišta u Aljmašu, naselju Ilača na granici sa Srbijom, Dragotinu kraj Đakova, Krasnom u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, u Molvama uz granicu s Mađarskom, na splitskom Pojišanu, solinskom Gospinu otoku, Remetama u Zagrebu, u Arbanasima kraj Zadra te krapinski Trški vrh i Voćin kraj Podravske Slatine.

U marijanskim svetištima i crkvama sve će biti ispunjeno vjerničkim molitvama i pjesmom Kraljici Hrvata.

Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar.

Mnoge su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji, a sve biskupije imaju marijanska svetišta, koja će ispuniti tisuće hodočasnika na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili Veliku Gospu 15. kolovoza.
Ovo su neka od svetišta:
Široki Brijeg
uocnica
Aljmaš
alj
Marija Bistrica
mbMeđugorje
md
Sinj
sinj
Trsat
tr
kamenjar.com/foto:vl/

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erdogan: Jeruzalem je naša crvena linija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: REUTERS

Čelnici muslimanskih zemalja koji su se okupili na summitu u Istanbulu priznali su u srijedu palestinsku državu i Istočni Jeruzalem za njezin glavni grad, objavila je turska agencija Anadolija.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari