Pratite nas

Kolumne

Sveto Pismo za Vučića, Dačića, Grabar-Kitarović i Plenkovića

Objavljeno

na

Od istinske mržnje do licemjerne i lažne ljubavi koju zovemo realna politika, u nekoliko dana, nikakav problem. Od licemjerne i lažne ljubavi do mržnje u nekoliko dana, još manji problem. I dokle tako? Dok ne odrastemo, svi skupa!

Internet gori: “Tražimo ispriku!” “Tražimo odštetu!” “Tražimo mrtve!” “Jasenovac?” “NDH?” “Ne dopustite nakazi za stol!” “Vučić je malo zalutao!” “Mi moramo surađivati!” “Nikad više s njima!” “Hrvati se moraju ispričati!” “Srbi se moraju ispričati””… Gluposti…

“Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Propovjednik

Milijardu svjetlosnih godina udaljena su ova razmišljanja od realne politike i napretka u svijesti ova dva duboko nesretna i permanentno umjetno sukobljena naroda. Umjetno sukobljena, ali sa stvarnim i strahotnim žrtvama.

Srbi suočavaju Hrvate sa prošlošću. Hrvati suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Muslimane sa prošlošću, Muslimani suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Albance sa prošlošću, Albanci suočavaju Srbe sa prošlošću. Muslimani suočavaju Hrvate sa prošlošću, Hrvati suočavaju Muslimane sa prošlošću. Ali malo tko suočava sebe sa prošlošću? A suočavanje sa prošlošću jedino je iskreno i jedino pročišćavajuće kad sam sebe suočiš sa prošlošću kakva god da je, sve drugo je nastavak nasilja nad drugim, dakle ne postoji alternativa i nikad neće postojati.

Vučić dolazi u Hrvatsku na poziv predsjednice Kitarović. Jasno je da je naredba stigla sa više razine i u svrhu smirivanja strasti na obadvije strane kao i brige za svoje interese tog nekog gore, i dobro je to, zašto ne? No to je kao kad se dva klinca tuku i rastavi ih stariji, ni slučajno bolji i pametniji, te im očita bukvicu o potrebi mira i ljubavi, dok se ovi gledaju s mržnjom i misle “platit ćeš ti meni kasnije za ovo”, i nastavljaju po svom do sljedećeg povoljnog trenutka za nastavak “pravedničke osvete” i do pokoravanja na ovaj ili onaj način onoga drugoga. Naravno, ne pada im na pamet ozbiljno sjesti i raspraviti ono oko čega se krve.

Istina je temelj svakog zdravog odnosa dvije osobe, dvije obitelji, dva naroda, dvije države. Istina jedina oslobađa od patnje i nema alternativu, alternativa istini uvijek je licemjerje, prezir, mržnja, patnja i smrt, zar je malo bilo smrti i ne želimo prekinuti ovaj začarani krug mržnje i smrti? Tko ne želi istinu, zašto je ne želi?

Glupost je suočavati Vučića sa događajima devedesetih, on trenutno nije na toj razini i ne može shvatiti što je krivo radio i govorio do dana današnjeg? Glupost je reći i da je Vučić malo zalutao. Suočavanje sa samim sobom je unutarnji proces, to je svijest o sebi, o višoj,  božanskoj (kako god da je definiramo) pravdi, samopoštovanju i prirodi čovjeka i svemira, to se ne može nikomu na silu nametnuti. To je svijest da sve što “sam” počinio sudim prema mjerilu kojim sudim drugomu za istu stvar. A i da ga prisilimo da se ispriča to je prisilno i kad bi se i dogodilo bilo bi licemjerno i apsolutno besmisleno, i njemu i nama. Zato, za početak, odustanimo od prisiljavanja Vučića da se ispriča za ono što on ne smatra grijehom. Ako ikad shvati sam će doći ispričati se i to će biti isprika čovjeka koji je napokon i apsolutno odbacio zlo.

No, što je potrebno da srpski i hrvatski narod oproste sebi i drugima i da završimo ovaj beskonačni krug mržnje i periodičnih osveta u krvi?

Za početak ću početi sa svojim narodom, jer od sebe uvijek treba početi.

Prisiljavaju nas da se pokorimo i odbacimo svoju povijest te da prihvatimo kao istinu ono što su nam oni propisali kao istinu. Naravno, ta njihova istina raspada se gdje god zagrebeš. Ta njihova istina koju nam propisuju teret nam je do te mjere da i ono što smo svjesni da je zlo i pogrešno, da čak i to odbacujemo, jer oni te naše grijehe automatski vezuju uz svoje propisane laži koji naše grijehe (i osobito grijehe naših predaka)  uvećavaju deset tisuća puta. I logično, mi na kraju svjesno i nesvjesno odbacujemo čitavu priču kao lažnu. I nije do nas Hrvata, jer kad bi se nas pitalo sami bismo prihvatili svoje grijehe i okrenuli novu stranicu, no ne daju nam i bore se svim silama da njihova propisana istina ostane točno onakva kako je propisana ili smo mi fašisti, nacisti i što sve već ne.

Oni su nam složili stvarnost u kojoj moramo prihvatiti da nemamo pravo na život prema njihovoj propisanoj istini i nemamo pravo na život ako im dokažemo da je njihova propisana istina uglavnom laž, kamuflirana pod deklaracijom antifašizma koji su silom prisvojili. Također su nam propisali da nemamo pravo na treći put, a taj bi put bio razmontiravanje antifašističke kamuflaže i otkrivanje sadržaja koji nema veze sa deklaracijom. Taj sadržaj njihov je smrtni neprijatelj, zato su propisali da se ne smije otvarati.

Tko su oni? Oni su u krvi ogrezla velikosrpska organizacija koja djeluje globalno kroz svoje apologete u liku jugoslavena koji se bore za imaginarnu nadnacionalnu zajednicu koja je uvijek samo jedan korak do velike Srbije, toga su čak i svjesni no smatraju da se mogu s tim nositi, a ne mogu i nikad nisu mogli; deklarativnih antifašista također grezlih u krvi nevinih, koji sa antifašizmom imaju veze koliko i Hitler; povjesničara odgojenih u duhu lažnog zajedništva na temeljima laži i krvi nevinih, povjesničara kojima je istina zadnja rupa na svirali i koji svako otkriće utemeljeno na dokumentima ili kostima stotina tisuća nevinih nazivaju povijesnim revizionizom fašističkih apologeta; razne civilne udruge i organizacije utemeljene na etničkim, vjerskim, kriptokomunističkim i kriptofašističkim principima. Svima njima je zajedničko borba i otpor prema istini, te apsolutna mržnja prema svemu što ide u prilog hrvatskoj Hrvatskoj. U Srbiji se u školama iz udžbenika uči da Hrvati ne postoje i da su svi osim onih oko Zagreba Srbi. To je put u smrt budućim generacijama.

Ovo “Tko su oni” kao mala digresija.

Dakle, što je potrebno da se mi Hrvati suočimo sa svojom prošlošću i da shvatimo i priznamo svoje greške, odnosno pogreške naših predaka? Pogreške naših predaka koji su brutalno pobijeni zajedno sa obiteljima, pobijena je kompletna Hrvatska vojska, kompletna birokracija, kompletna inteligencija i svi koji su nešto posjedovali, no kako vidimo to je malo i mi i dalje kao nosimo križ, a pola milijuna naših predaka okrutno pobijenih nimalo nije zadovoljilo žeđ za osvetom jer se nismo pokorili velikosrpskoj politici. Budite sigurni da će nam i praunuke prozivati, napadati i mučiti, ako ne nađemo izlaz iz ovog ludila.

Za početak i za kraj, za suočavanja nas Hrvata sa svojom poviješću potreban je povratak kompletne arhive NDH iz Srbije! Govore nam da ostavimo povijest, da se okrenemo budućnosti, a stalno nas drže u lancima tom istom povijesti i svako malo kao pritisak u svim mogućim odnosima (pa i ekonomskim) vraćamo se na Jasenovac i NDH? Od nas uvijek i u svakoj prigodi traže da se odredimo prema NDH i Jasenovcu? No nikad ih nećete čuti da se oni određuju prema Srbu (taj genocid čak i slave) Sajmištu, Banjici, Srebrenici, Vukovaru, genocidu nad Albancima, pokolju Židova u ww2, nikad, ali baš nikad. Nikad ih nećete čuti da se negativno određuju prema zastavi i grbu današnje Srbije koji su identični kao i za vrijeme drugog svjetskog rata kad su bili prva država koja je pobila sve svoje Židove i stotine tisuća nesrba, ali kod nas preslaguju kockice na grbu na dnevnoj bazi i jako se brinu da mi ne bismo skrenuli u fašizam dok oni rehabilitiraju sve četnike koljače redom.

Ovako: da bi se i Hrvati suočili sa svojom prošlošću apsolutno je uvjet povratak kompletne dokumentacije i arhiva NDH. Ako se to vrati radit ćemo marljivo i aposlutno rasčistiti sve dobro i loše te prihvatiti ono loše kao loše, te se suočiti sa svojom prošlošču na temelju činjenica koje su danas skrivene po podrumima Srbije. Zašto Srbija drži arhivu NDH i ne dozvoli da se istina, koju oni nazivaju strašnom, sazna? Zar oni nas štite? Od koga? Što se krije u arhivskoj građi NDH da je Srbija ne da Hrvatskoj? Uostalom to je naša dokumentacija, a ne vaša?

Oni dežurni bacači magle sa pričom “ostavite to, okrenimo se budućnosti” nek se ne zamaraju, ekonomija ide svojim putem i neće ratari, stočari, brodograditelji, policajci, sudci, konobari, liječnici, fizičari i djelatnici svih vrsta, kao ni ekonomisti ili političari,  morati ići u arhive pa će budućnost patiti, ostavite se praznih priča. Arhivsku građu i povijest će proučavati oni kojima je to posao koji i inače rade i ni na koji način neće nitko ispaštati zbog suočavanja sa prošlošću.

Tek kad se vrate arhivi NDH, kad se otvore arhivi UDBE, kad se suočimo sa arhivskom građom iz devedesetih tek ćemo onda vidjeti tko je tko i što je što, do tad će nam istine propisivati apsolutno amoralni nevjerodostojni političari i povjesničari i do tad ćemo živjeti u krugu latentne i stvarne mržnje, do novog rata.

Suočavanje sa prošlošću Hrvatima nitko neće nametnuti, to bi napokon svima trebalo biti jasno. Ono najljepše u čitavoj priči ja da se stvarno trudimo sami i da svim srcem žudimo za suočavanjem, doista i iskreno želimo saznati povijest koja nam je nakon genocida nad hrvatskim narodom oduzeta i nikad vraćena.

Nismo naivni i nismo licemjeri, znamo s čim se moramo suočiti. Upravo čitam “Iskazi komunističkim istražiteljima” dr. Krunoslava Draganovića. Nakon sukoba sa Pavelićem i osobito Slavkom Kvaternikom osam je dana čekao i strepio jer je mislio da će ga odvesti i ubiti, Kvaternik mu je i osobno zaprijetio, a sve zato što je pokušavao smanjiti represiju nad nedužnima, ma tko oni bili. Slično je i sa kardinalom Stepincem koji je bio u nemilosti režima, no neustrašivo se borio za svakog čovjeka i protiv neljudskih i nepravednih zakona ili odmazde. No danas se Srbija bori protiv Stepinca koji je svoj život posvetio spašavanju ljudi, dok istovremeno srpska pravoslavna crkva svecem 2003. proglasi Nikolu Velimirovića koji se deklarirao i svim svojim autoritetom zalagao za nacizam za vrijeme drugog svjetskog rata:

„Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ N. Velimirović, srpski svetac.

I on može biti svetac kao deklarirani nacist koji je uspoređivao Hitlera sa svetim Savom: “on je došao na ideju svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju…”

A protiv kardinala Stepinca se bore svim snagama iako je kardinal Stepinac svoj život posvetio borbi protiv nepravde i nesebično spašavao sve koje je mogao spasiti ne mareći za svoj život.

Ovo je mali prilog braći Srbima da vide odakle početi ako se ikad odluče suočiti sa svojim stravičnim zlom.

Dakle, preduvjet da se mi Hrvati suočimo sa sobom i sa svojom prošlošću je da nam vratite arhive, to je definitivno jedan od uvjeta, drugi je da nam (svi vi nabrojani pod “oni”) prestanete braniti istraživanja prošlosti prema znanstvenim kriterijima. U principu bilo bi dobro da se svi uključimo i istražimo kompletnu povijest svih režima svih razdoblja koja su nam zajednička i da istinu prezentiramo narodima točno onakvu kakva jest, bez mitomanije, pretjerivanja, određivanja skupova istina koji se ne smiju razbijati jer nam dijelovi ili većina istina ne odgovara pa ih kamufliramo po skupovima koji su propisani.

Povijest se ne može i ne smije kamuflirati u floskule tipa “antifašizam”, koji kao pokriva kompletnu istinu, dok ispod površine nema što ne smrdi i što nije laž. Ako se kamuflira i ne da dirati to se može silom održavati jedno vrijeme, pa i dva vremena, no prije ili kasnije puknut će kao gnojni čir i prosuti svoj smrad koji je tim veći i jači što se duže čir umjetno držao da ne pukne. To za naše narode konkretno znači rat i smrt. Kojemu je narodu to u interesu? Koliko će nam još trebati da odrastemo?

Što se tiče Srba i Srbije, daleko smo od toga da se oni suoče sa prošlošću, predaleko. Za početak bi se trebali suočiti sa prirodom Kraljevine Jugoslavije i načina vladanja u istoj, u kojoj Hrvati nisu desetljećima imali pravo glasa, niti bilo kakva ljudska prava.

Važno je suočiti se i sa činjeniciom da je Kraljevina Jugoslavija uvela rasne zakone ničim izazvana, to je apsolutno volja kralja Srbina i srbijanski grijeh, suočite se s tim!

Zatim bi se trebali suočiti sa svojom državom Srbijom za vrijeme drugog svjetskog rata koja je bila prva “judenrein” i ostala jedina takva dok je Eichmann istovremeno slao dvije komisije u Hrvatsku da utvrde zašto NDH dijelom štiti Židove, pa su utvrdili da su od Pavelića do 1500 dužnosnika oko njega većina rodbinski vezani za Židove. Istovremeno su Srbi već vratili dušegupku u Njemačku jer više nije bilo od onih 37 000 Židova nikoga živoga, suočite se s tim!

Također se računa da je u Srbiji pobijeno oko 280 000 nesrba pa bi bio red da umjesto što nas po svijetu suočavaju sa Jasenovcem da sebe suoče sa ovim činjenicama, za početak. Također bi bilo lijepo da malo prouče povijest Kosova i sastav stanovništva tog također mitski srpskog prostora pa da se suoče sa činjenicama o tom tko od pamtivijeka baštini taj prostor i tko je nad kim počinio genocid, više puta. Suočite se s istinom o Kosovu.

Također je vrijeme da se suoče sa činjenicama o ulasku srpskih divizija četnika, koji su tren prije toga kokarde zamjenili zvezdama, u Zagreb te u Zagrebu i oko Zagreba zajedno sa domaćim izdajnicima natrpali 128 masovnih grobnica 100% civilima Hrvatima, ne zaboravimo da se Hrvatska vojska da izbjegne razaranje gradova i masovne pokolje civila već povukla iz svih gradova, no to nije spriječilo zločince da ipak pokolju stanovništvo, a četnici-partizani iskoristiše priliku i napraviše zulum po Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj.

Također se braća Srbi trebaju suočiti sa činjenicom da u Srbiji antifašistički pokret gotovo da i nije postojao, a ono što je postojalo progonili su svirepo pa je i najveći simbol antifašizma u Srbiji Hrvat Stjepan Filipović kojega su uhvatili četnici i predali gestapou i koji je nakon mučenja obješen u Valjevu, suočite se s tim. Također je važno naglasiti da je u Beogradu od 1941. do 1944. ubijen jedan jedini njemački vojnik, a također u svim onim opjevanim partizanskim bitkama Srbi iz Srbije sudjelovali su u zanemarivom broju, toliko o mitomanskom antifašizmu Srbije koja popuje Hrvatima, suočite se s tim. Istovremeno je Jure Francetić ostavljao dalmatinskim partizanima, dokumentirano, oružje i opremu i usvojio srpsko dijete koje je ostalo bez roditelja, suočimo se svi sa činjenicom da povijest nije crno bijela i osobito sa činjenicom da nije naša samo crna, a vaša samo bijela. Suočimo se sa povijesti onakva kakva jest ili nas neće biti.

Suočite se s tim da ste opet stvarajući veliku Srbiju razarali gradove izvan Srbije, po tuđim državama i da nitko nije razarao vaše gradove niti ubijao vaše stanovnike osim braneći se od desetina tisuća vaših državljana okupatora, stotina aviona i tisuća tenkova i borbenih vozila s kojima ste zakrčili sve autoputove od Beograda do Hrvatske, suočite se s tim da mi nismo klali vaše ranjenike po bolnicama, već vi naše.

Mi ćemo se suočiti s našom poviješću, vi se suočite sa svojom. No suočite se i sa činjenicom da mi vama ne branimo istraživanja niti arhive, a da vi nama branite i jedno i drugo, suočite se s tim!

Na ova razmišljanja navelo me iznenadno približavanje Hrvatske i Srbije i isto tako iznenadni poziv predsjednice Vučiću te njegov iznenadni pristanak i zaokret od nedavne mitomanske izložbe u New Yorku o Hrvatu koji kolje neprekidno bez odmora 23 sata i kardinalu koji je u rangu sa Pavelićem, a sad odjednom “ma nije to ništa”, kako nije?

U svijetlu najnovijeg približavanja Srbije i Hrvatske osobito me muči jedna činjenica s kojom se trebamo suočiti, a to je da je svako približavanje Srbije i Hrvatske uzimalo danak u krvi najsvjesnijih i najboljih Hrvata, kao i ustupke koje je uvijek i obavezno davala Hrvatska, Srbija nikad. Zanima me što će sve tražiti Vučić i koliko će od toga dobiti? Je li vrijeme Roberta the Brucea napokon iza nas ili slijedi što slijedi?

Mi naravno nećemo tražiti nikakve ustupke osim što ćemo baciti floskulicu kako tražimo da se otkrije gdje su grobovi tisuća naših građana odvedenih u logore Srbije od kojih su 4 bila i u Beogradu, a da ne pričamo o nepoznatim grobovima po tzv. SAO Krajini. Vučić će, naravno, složiti se da treba tako nekakva pitanja riješiti, usput će slagati da se više traži Srba nego Hrvata i tako je krug floskulanja zatvoren na obostrano zadovoljstvo političara i na užas onih koji nikad neće naći svoje najmilije, niti će se nešto promijeniti u budućoj povijesti.

Savjet predsjednici i predsjedniku: Ne pokušavajte jedno drugom nametati suočavanja, to rade djeca i nerazumni, a jedino istinsko suočavanje je suočavanje sa samim sobom i suđenje sebi prema kriteriju kako bi za iste stvari sudio drugome.

Je li napokon došlo vrijeme odrastanja?

Ili, kako to obično biva, ide još jedan krug licemjernog i neiskrenog približavanja pod prisilom, te laži o sebi i drugome? Bit će kako bude, no imamo malo vremena promijeniti se i pripremiti do sljedeće pomrčine na planetu Tame.

Stjepan Štimac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari