Pratite nas

Kolumne

Sveto Pismo za Vučića, Dačića, Grabar-Kitarović i Plenkovića

Objavljeno

na

Od istinske mržnje do licemjerne i lažne ljubavi koju zovemo realna politika, u nekoliko dana, nikakav problem. Od licemjerne i lažne ljubavi do mržnje u nekoliko dana, još manji problem. I dokle tako? Dok ne odrastemo, svi skupa!

Internet gori: “Tražimo ispriku!” “Tražimo odštetu!” “Tražimo mrtve!” “Jasenovac?” “NDH?” “Ne dopustite nakazi za stol!” “Vučić je malo zalutao!” “Mi moramo surađivati!” “Nikad više s njima!” “Hrvati se moraju ispričati!” “Srbi se moraju ispričati””… Gluposti…

“Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Propovjednik

Milijardu svjetlosnih godina udaljena su ova razmišljanja od realne politike i napretka u svijesti ova dva duboko nesretna i permanentno umjetno sukobljena naroda. Umjetno sukobljena, ali sa stvarnim i strahotnim žrtvama.

Srbi suočavaju Hrvate sa prošlošću. Hrvati suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Muslimane sa prošlošću, Muslimani suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Albance sa prošlošću, Albanci suočavaju Srbe sa prošlošću. Muslimani suočavaju Hrvate sa prošlošću, Hrvati suočavaju Muslimane sa prošlošću. Ali malo tko suočava sebe sa prošlošću? A suočavanje sa prošlošću jedino je iskreno i jedino pročišćavajuće kad sam sebe suočiš sa prošlošću kakva god da je, sve drugo je nastavak nasilja nad drugim, dakle ne postoji alternativa i nikad neće postojati.

Vučić dolazi u Hrvatsku na poziv predsjednice Kitarović. Jasno je da je naredba stigla sa više razine i u svrhu smirivanja strasti na obadvije strane kao i brige za svoje interese tog nekog gore, i dobro je to, zašto ne? No to je kao kad se dva klinca tuku i rastavi ih stariji, ni slučajno bolji i pametniji, te im očita bukvicu o potrebi mira i ljubavi, dok se ovi gledaju s mržnjom i misle “platit ćeš ti meni kasnije za ovo”, i nastavljaju po svom do sljedećeg povoljnog trenutka za nastavak “pravedničke osvete” i do pokoravanja na ovaj ili onaj način onoga drugoga. Naravno, ne pada im na pamet ozbiljno sjesti i raspraviti ono oko čega se krve.

Istina je temelj svakog zdravog odnosa dvije osobe, dvije obitelji, dva naroda, dvije države. Istina jedina oslobađa od patnje i nema alternativu, alternativa istini uvijek je licemjerje, prezir, mržnja, patnja i smrt, zar je malo bilo smrti i ne želimo prekinuti ovaj začarani krug mržnje i smrti? Tko ne želi istinu, zašto je ne želi?

Glupost je suočavati Vučića sa događajima devedesetih, on trenutno nije na toj razini i ne može shvatiti što je krivo radio i govorio do dana današnjeg? Glupost je reći i da je Vučić malo zalutao. Suočavanje sa samim sobom je unutarnji proces, to je svijest o sebi, o višoj,  božanskoj (kako god da je definiramo) pravdi, samopoštovanju i prirodi čovjeka i svemira, to se ne može nikomu na silu nametnuti. To je svijest da sve što “sam” počinio sudim prema mjerilu kojim sudim drugomu za istu stvar. A i da ga prisilimo da se ispriča to je prisilno i kad bi se i dogodilo bilo bi licemjerno i apsolutno besmisleno, i njemu i nama. Zato, za početak, odustanimo od prisiljavanja Vučića da se ispriča za ono što on ne smatra grijehom. Ako ikad shvati sam će doći ispričati se i to će biti isprika čovjeka koji je napokon i apsolutno odbacio zlo.

No, što je potrebno da srpski i hrvatski narod oproste sebi i drugima i da završimo ovaj beskonačni krug mržnje i periodičnih osveta u krvi?

Za početak ću početi sa svojim narodom, jer od sebe uvijek treba početi.

Prisiljavaju nas da se pokorimo i odbacimo svoju povijest te da prihvatimo kao istinu ono što su nam oni propisali kao istinu. Naravno, ta njihova istina raspada se gdje god zagrebeš. Ta njihova istina koju nam propisuju teret nam je do te mjere da i ono što smo svjesni da je zlo i pogrešno, da čak i to odbacujemo, jer oni te naše grijehe automatski vezuju uz svoje propisane laži koji naše grijehe (i osobito grijehe naših predaka)  uvećavaju deset tisuća puta. I logično, mi na kraju svjesno i nesvjesno odbacujemo čitavu priču kao lažnu. I nije do nas Hrvata, jer kad bi se nas pitalo sami bismo prihvatili svoje grijehe i okrenuli novu stranicu, no ne daju nam i bore se svim silama da njihova propisana istina ostane točno onakva kako je propisana ili smo mi fašisti, nacisti i što sve već ne.

Oni su nam složili stvarnost u kojoj moramo prihvatiti da nemamo pravo na život prema njihovoj propisanoj istini i nemamo pravo na život ako im dokažemo da je njihova propisana istina uglavnom laž, kamuflirana pod deklaracijom antifašizma koji su silom prisvojili. Također su nam propisali da nemamo pravo na treći put, a taj bi put bio razmontiravanje antifašističke kamuflaže i otkrivanje sadržaja koji nema veze sa deklaracijom. Taj sadržaj njihov je smrtni neprijatelj, zato su propisali da se ne smije otvarati.

Tko su oni? Oni su u krvi ogrezla velikosrpska organizacija koja djeluje globalno kroz svoje apologete u liku jugoslavena koji se bore za imaginarnu nadnacionalnu zajednicu koja je uvijek samo jedan korak do velike Srbije, toga su čak i svjesni no smatraju da se mogu s tim nositi, a ne mogu i nikad nisu mogli; deklarativnih antifašista također grezlih u krvi nevinih, koji sa antifašizmom imaju veze koliko i Hitler; povjesničara odgojenih u duhu lažnog zajedništva na temeljima laži i krvi nevinih, povjesničara kojima je istina zadnja rupa na svirali i koji svako otkriće utemeljeno na dokumentima ili kostima stotina tisuća nevinih nazivaju povijesnim revizionizom fašističkih apologeta; razne civilne udruge i organizacije utemeljene na etničkim, vjerskim, kriptokomunističkim i kriptofašističkim principima. Svima njima je zajedničko borba i otpor prema istini, te apsolutna mržnja prema svemu što ide u prilog hrvatskoj Hrvatskoj. U Srbiji se u školama iz udžbenika uči da Hrvati ne postoje i da su svi osim onih oko Zagreba Srbi. To je put u smrt budućim generacijama.

Ovo “Tko su oni” kao mala digresija.

Dakle, što je potrebno da se mi Hrvati suočimo sa svojom prošlošću i da shvatimo i priznamo svoje greške, odnosno pogreške naših predaka? Pogreške naših predaka koji su brutalno pobijeni zajedno sa obiteljima, pobijena je kompletna Hrvatska vojska, kompletna birokracija, kompletna inteligencija i svi koji su nešto posjedovali, no kako vidimo to je malo i mi i dalje kao nosimo križ, a pola milijuna naših predaka okrutno pobijenih nimalo nije zadovoljilo žeđ za osvetom jer se nismo pokorili velikosrpskoj politici. Budite sigurni da će nam i praunuke prozivati, napadati i mučiti, ako ne nađemo izlaz iz ovog ludila.

Za početak i za kraj, za suočavanja nas Hrvata sa svojom poviješću potreban je povratak kompletne arhive NDH iz Srbije! Govore nam da ostavimo povijest, da se okrenemo budućnosti, a stalno nas drže u lancima tom istom povijesti i svako malo kao pritisak u svim mogućim odnosima (pa i ekonomskim) vraćamo se na Jasenovac i NDH? Od nas uvijek i u svakoj prigodi traže da se odredimo prema NDH i Jasenovcu? No nikad ih nećete čuti da se oni određuju prema Srbu (taj genocid čak i slave) Sajmištu, Banjici, Srebrenici, Vukovaru, genocidu nad Albancima, pokolju Židova u ww2, nikad, ali baš nikad. Nikad ih nećete čuti da se negativno određuju prema zastavi i grbu današnje Srbije koji su identični kao i za vrijeme drugog svjetskog rata kad su bili prva država koja je pobila sve svoje Židove i stotine tisuća nesrba, ali kod nas preslaguju kockice na grbu na dnevnoj bazi i jako se brinu da mi ne bismo skrenuli u fašizam dok oni rehabilitiraju sve četnike koljače redom.

Ovako: da bi se i Hrvati suočili sa svojom prošlošću apsolutno je uvjet povratak kompletne dokumentacije i arhiva NDH. Ako se to vrati radit ćemo marljivo i aposlutno rasčistiti sve dobro i loše te prihvatiti ono loše kao loše, te se suočiti sa svojom prošlošču na temelju činjenica koje su danas skrivene po podrumima Srbije. Zašto Srbija drži arhivu NDH i ne dozvoli da se istina, koju oni nazivaju strašnom, sazna? Zar oni nas štite? Od koga? Što se krije u arhivskoj građi NDH da je Srbija ne da Hrvatskoj? Uostalom to je naša dokumentacija, a ne vaša?

Oni dežurni bacači magle sa pričom “ostavite to, okrenimo se budućnosti” nek se ne zamaraju, ekonomija ide svojim putem i neće ratari, stočari, brodograditelji, policajci, sudci, konobari, liječnici, fizičari i djelatnici svih vrsta, kao ni ekonomisti ili političari,  morati ići u arhive pa će budućnost patiti, ostavite se praznih priča. Arhivsku građu i povijest će proučavati oni kojima je to posao koji i inače rade i ni na koji način neće nitko ispaštati zbog suočavanja sa prošlošću.

Tek kad se vrate arhivi NDH, kad se otvore arhivi UDBE, kad se suočimo sa arhivskom građom iz devedesetih tek ćemo onda vidjeti tko je tko i što je što, do tad će nam istine propisivati apsolutno amoralni nevjerodostojni političari i povjesničari i do tad ćemo živjeti u krugu latentne i stvarne mržnje, do novog rata.

Suočavanje sa prošlošću Hrvatima nitko neće nametnuti, to bi napokon svima trebalo biti jasno. Ono najljepše u čitavoj priči ja da se stvarno trudimo sami i da svim srcem žudimo za suočavanjem, doista i iskreno želimo saznati povijest koja nam je nakon genocida nad hrvatskim narodom oduzeta i nikad vraćena.

Nismo naivni i nismo licemjeri, znamo s čim se moramo suočiti. Upravo čitam “Iskazi komunističkim istražiteljima” dr. Krunoslava Draganovića. Nakon sukoba sa Pavelićem i osobito Slavkom Kvaternikom osam je dana čekao i strepio jer je mislio da će ga odvesti i ubiti, Kvaternik mu je i osobno zaprijetio, a sve zato što je pokušavao smanjiti represiju nad nedužnima, ma tko oni bili. Slično je i sa kardinalom Stepincem koji je bio u nemilosti režima, no neustrašivo se borio za svakog čovjeka i protiv neljudskih i nepravednih zakona ili odmazde. No danas se Srbija bori protiv Stepinca koji je svoj život posvetio spašavanju ljudi, dok istovremeno srpska pravoslavna crkva svecem 2003. proglasi Nikolu Velimirovića koji se deklarirao i svim svojim autoritetom zalagao za nacizam za vrijeme drugog svjetskog rata:

„Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ N. Velimirović, srpski svetac.

I on može biti svetac kao deklarirani nacist koji je uspoređivao Hitlera sa svetim Savom: “on je došao na ideju svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju…”

A protiv kardinala Stepinca se bore svim snagama iako je kardinal Stepinac svoj život posvetio borbi protiv nepravde i nesebično spašavao sve koje je mogao spasiti ne mareći za svoj život.

Ovo je mali prilog braći Srbima da vide odakle početi ako se ikad odluče suočiti sa svojim stravičnim zlom.

Dakle, preduvjet da se mi Hrvati suočimo sa sobom i sa svojom prošlošću je da nam vratite arhive, to je definitivno jedan od uvjeta, drugi je da nam (svi vi nabrojani pod “oni”) prestanete braniti istraživanja prošlosti prema znanstvenim kriterijima. U principu bilo bi dobro da se svi uključimo i istražimo kompletnu povijest svih režima svih razdoblja koja su nam zajednička i da istinu prezentiramo narodima točno onakvu kakva jest, bez mitomanije, pretjerivanja, određivanja skupova istina koji se ne smiju razbijati jer nam dijelovi ili većina istina ne odgovara pa ih kamufliramo po skupovima koji su propisani.

Povijest se ne može i ne smije kamuflirati u floskule tipa “antifašizam”, koji kao pokriva kompletnu istinu, dok ispod površine nema što ne smrdi i što nije laž. Ako se kamuflira i ne da dirati to se može silom održavati jedno vrijeme, pa i dva vremena, no prije ili kasnije puknut će kao gnojni čir i prosuti svoj smrad koji je tim veći i jači što se duže čir umjetno držao da ne pukne. To za naše narode konkretno znači rat i smrt. Kojemu je narodu to u interesu? Koliko će nam još trebati da odrastemo?

Što se tiče Srba i Srbije, daleko smo od toga da se oni suoče sa prošlošću, predaleko. Za početak bi se trebali suočiti sa prirodom Kraljevine Jugoslavije i načina vladanja u istoj, u kojoj Hrvati nisu desetljećima imali pravo glasa, niti bilo kakva ljudska prava.

Važno je suočiti se i sa činjeniciom da je Kraljevina Jugoslavija uvela rasne zakone ničim izazvana, to je apsolutno volja kralja Srbina i srbijanski grijeh, suočite se s tim!

Zatim bi se trebali suočiti sa svojom državom Srbijom za vrijeme drugog svjetskog rata koja je bila prva “judenrein” i ostala jedina takva dok je Eichmann istovremeno slao dvije komisije u Hrvatsku da utvrde zašto NDH dijelom štiti Židove, pa su utvrdili da su od Pavelića do 1500 dužnosnika oko njega većina rodbinski vezani za Židove. Istovremeno su Srbi već vratili dušegupku u Njemačku jer više nije bilo od onih 37 000 Židova nikoga živoga, suočite se s tim!

Također se računa da je u Srbiji pobijeno oko 280 000 nesrba pa bi bio red da umjesto što nas po svijetu suočavaju sa Jasenovcem da sebe suoče sa ovim činjenicama, za početak. Također bi bilo lijepo da malo prouče povijest Kosova i sastav stanovništva tog također mitski srpskog prostora pa da se suoče sa činjenicama o tom tko od pamtivijeka baštini taj prostor i tko je nad kim počinio genocid, više puta. Suočite se s istinom o Kosovu.

Također je vrijeme da se suoče sa činjenicama o ulasku srpskih divizija četnika, koji su tren prije toga kokarde zamjenili zvezdama, u Zagreb te u Zagrebu i oko Zagreba zajedno sa domaćim izdajnicima natrpali 128 masovnih grobnica 100% civilima Hrvatima, ne zaboravimo da se Hrvatska vojska da izbjegne razaranje gradova i masovne pokolje civila već povukla iz svih gradova, no to nije spriječilo zločince da ipak pokolju stanovništvo, a četnici-partizani iskoristiše priliku i napraviše zulum po Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj.

Također se braća Srbi trebaju suočiti sa činjenicom da u Srbiji antifašistički pokret gotovo da i nije postojao, a ono što je postojalo progonili su svirepo pa je i najveći simbol antifašizma u Srbiji Hrvat Stjepan Filipović kojega su uhvatili četnici i predali gestapou i koji je nakon mučenja obješen u Valjevu, suočite se s tim. Također je važno naglasiti da je u Beogradu od 1941. do 1944. ubijen jedan jedini njemački vojnik, a također u svim onim opjevanim partizanskim bitkama Srbi iz Srbije sudjelovali su u zanemarivom broju, toliko o mitomanskom antifašizmu Srbije koja popuje Hrvatima, suočite se s tim. Istovremeno je Jure Francetić ostavljao dalmatinskim partizanima, dokumentirano, oružje i opremu i usvojio srpsko dijete koje je ostalo bez roditelja, suočimo se svi sa činjenicom da povijest nije crno bijela i osobito sa činjenicom da nije naša samo crna, a vaša samo bijela. Suočimo se sa povijesti onakva kakva jest ili nas neće biti.

Suočite se s tim da ste opet stvarajući veliku Srbiju razarali gradove izvan Srbije, po tuđim državama i da nitko nije razarao vaše gradove niti ubijao vaše stanovnike osim braneći se od desetina tisuća vaših državljana okupatora, stotina aviona i tisuća tenkova i borbenih vozila s kojima ste zakrčili sve autoputove od Beograda do Hrvatske, suočite se s tim da mi nismo klali vaše ranjenike po bolnicama, već vi naše.

Mi ćemo se suočiti s našom poviješću, vi se suočite sa svojom. No suočite se i sa činjenicom da mi vama ne branimo istraživanja niti arhive, a da vi nama branite i jedno i drugo, suočite se s tim!

Na ova razmišljanja navelo me iznenadno približavanje Hrvatske i Srbije i isto tako iznenadni poziv predsjednice Vučiću te njegov iznenadni pristanak i zaokret od nedavne mitomanske izložbe u New Yorku o Hrvatu koji kolje neprekidno bez odmora 23 sata i kardinalu koji je u rangu sa Pavelićem, a sad odjednom “ma nije to ništa”, kako nije?

U svijetlu najnovijeg približavanja Srbije i Hrvatske osobito me muči jedna činjenica s kojom se trebamo suočiti, a to je da je svako približavanje Srbije i Hrvatske uzimalo danak u krvi najsvjesnijih i najboljih Hrvata, kao i ustupke koje je uvijek i obavezno davala Hrvatska, Srbija nikad. Zanima me što će sve tražiti Vučić i koliko će od toga dobiti? Je li vrijeme Roberta the Brucea napokon iza nas ili slijedi što slijedi?

Mi naravno nećemo tražiti nikakve ustupke osim što ćemo baciti floskulicu kako tražimo da se otkrije gdje su grobovi tisuća naših građana odvedenih u logore Srbije od kojih su 4 bila i u Beogradu, a da ne pričamo o nepoznatim grobovima po tzv. SAO Krajini. Vučić će, naravno, složiti se da treba tako nekakva pitanja riješiti, usput će slagati da se više traži Srba nego Hrvata i tako je krug floskulanja zatvoren na obostrano zadovoljstvo političara i na užas onih koji nikad neće naći svoje najmilije, niti će se nešto promijeniti u budućoj povijesti.

Savjet predsjednici i predsjedniku: Ne pokušavajte jedno drugom nametati suočavanja, to rade djeca i nerazumni, a jedino istinsko suočavanje je suočavanje sa samim sobom i suđenje sebi prema kriteriju kako bi za iste stvari sudio drugome.

Je li napokon došlo vrijeme odrastanja?

Ili, kako to obično biva, ide još jedan krug licemjernog i neiskrenog približavanja pod prisilom, te laži o sebi i drugome? Bit će kako bude, no imamo malo vremena promijeniti se i pripremiti do sljedeće pomrčine na planetu Tame.

Stjepan Štimac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari