Connect with us

Kolumne

Sveto Pismo za Vučića, Dačića, Grabar-Kitarović i Plenkovića

Published

on

Od istinske mržnje do licemjerne i lažne ljubavi koju zovemo realna politika, u nekoliko dana, nikakav problem. Od licemjerne i lažne ljubavi do mržnje u nekoliko dana, još manji problem. I dokle tako? Dok ne odrastemo, svi skupa!

Internet gori: “Tražimo ispriku!” “Tražimo odštetu!” “Tražimo mrtve!” “Jasenovac?” “NDH?” “Ne dopustite nakazi za stol!” “Vučić je malo zalutao!” “Mi moramo surađivati!” “Nikad više s njima!” “Hrvati se moraju ispričati!” “Srbi se moraju ispričati””… Gluposti…

“Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Propovjednik

Milijardu svjetlosnih godina udaljena su ova razmišljanja od realne politike i napretka u svijesti ova dva duboko nesretna i permanentno umjetno sukobljena naroda. Umjetno sukobljena, ali sa stvarnim i strahotnim žrtvama.

Srbi suočavaju Hrvate sa prošlošću. Hrvati suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Muslimane sa prošlošću, Muslimani suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Albance sa prošlošću, Albanci suočavaju Srbe sa prošlošću. Muslimani suočavaju Hrvate sa prošlošću, Hrvati suočavaju Muslimane sa prošlošću. Ali malo tko suočava sebe sa prošlošću? A suočavanje sa prošlošću jedino je iskreno i jedino pročišćavajuće kad sam sebe suočiš sa prošlošću kakva god da je, sve drugo je nastavak nasilja nad drugim, dakle ne postoji alternativa i nikad neće postojati.

Vučić dolazi u Hrvatsku na poziv predsjednice Kitarović. Jasno je da je naredba stigla sa više razine i u svrhu smirivanja strasti na obadvije strane kao i brige za svoje interese tog nekog gore, i dobro je to, zašto ne? No to je kao kad se dva klinca tuku i rastavi ih stariji, ni slučajno bolji i pametniji, te im očita bukvicu o potrebi mira i ljubavi, dok se ovi gledaju s mržnjom i misle “platit ćeš ti meni kasnije za ovo”, i nastavljaju po svom do sljedećeg povoljnog trenutka za nastavak “pravedničke osvete” i do pokoravanja na ovaj ili onaj način onoga drugoga. Naravno, ne pada im na pamet ozbiljno sjesti i raspraviti ono oko čega se krve.

Istina je temelj svakog zdravog odnosa dvije osobe, dvije obitelji, dva naroda, dvije države. Istina jedina oslobađa od patnje i nema alternativu, alternativa istini uvijek je licemjerje, prezir, mržnja, patnja i smrt, zar je malo bilo smrti i ne želimo prekinuti ovaj začarani krug mržnje i smrti? Tko ne želi istinu, zašto je ne želi?

Glupost je suočavati Vučića sa događajima devedesetih, on trenutno nije na toj razini i ne može shvatiti što je krivo radio i govorio do dana današnjeg? Glupost je reći i da je Vučić malo zalutao. Suočavanje sa samim sobom je unutarnji proces, to je svijest o sebi, o višoj,  božanskoj (kako god da je definiramo) pravdi, samopoštovanju i prirodi čovjeka i svemira, to se ne može nikomu na silu nametnuti. To je svijest da sve što “sam” počinio sudim prema mjerilu kojim sudim drugomu za istu stvar. A i da ga prisilimo da se ispriča to je prisilno i kad bi se i dogodilo bilo bi licemjerno i apsolutno besmisleno, i njemu i nama. Zato, za početak, odustanimo od prisiljavanja Vučića da se ispriča za ono što on ne smatra grijehom. Ako ikad shvati sam će doći ispričati se i to će biti isprika čovjeka koji je napokon i apsolutno odbacio zlo.

No, što je potrebno da srpski i hrvatski narod oproste sebi i drugima i da završimo ovaj beskonačni krug mržnje i periodičnih osveta u krvi?

Za početak ću početi sa svojim narodom, jer od sebe uvijek treba početi.

Prisiljavaju nas da se pokorimo i odbacimo svoju povijest te da prihvatimo kao istinu ono što su nam oni propisali kao istinu. Naravno, ta njihova istina raspada se gdje god zagrebeš. Ta njihova istina koju nam propisuju teret nam je do te mjere da i ono što smo svjesni da je zlo i pogrešno, da čak i to odbacujemo, jer oni te naše grijehe automatski vezuju uz svoje propisane laži koji naše grijehe (i osobito grijehe naših predaka)  uvećavaju deset tisuća puta. I logično, mi na kraju svjesno i nesvjesno odbacujemo čitavu priču kao lažnu. I nije do nas Hrvata, jer kad bi se nas pitalo sami bismo prihvatili svoje grijehe i okrenuli novu stranicu, no ne daju nam i bore se svim silama da njihova propisana istina ostane točno onakva kako je propisana ili smo mi fašisti, nacisti i što sve već ne.

Oni su nam složili stvarnost u kojoj moramo prihvatiti da nemamo pravo na život prema njihovoj propisanoj istini i nemamo pravo na život ako im dokažemo da je njihova propisana istina uglavnom laž, kamuflirana pod deklaracijom antifašizma koji su silom prisvojili. Također su nam propisali da nemamo pravo na treći put, a taj bi put bio razmontiravanje antifašističke kamuflaže i otkrivanje sadržaja koji nema veze sa deklaracijom. Taj sadržaj njihov je smrtni neprijatelj, zato su propisali da se ne smije otvarati.

Tko su oni? Oni su u krvi ogrezla velikosrpska organizacija koja djeluje globalno kroz svoje apologete u liku jugoslavena koji se bore za imaginarnu nadnacionalnu zajednicu koja je uvijek samo jedan korak do velike Srbije, toga su čak i svjesni no smatraju da se mogu s tim nositi, a ne mogu i nikad nisu mogli; deklarativnih antifašista također grezlih u krvi nevinih, koji sa antifašizmom imaju veze koliko i Hitler; povjesničara odgojenih u duhu lažnog zajedništva na temeljima laži i krvi nevinih, povjesničara kojima je istina zadnja rupa na svirali i koji svako otkriće utemeljeno na dokumentima ili kostima stotina tisuća nevinih nazivaju povijesnim revizionizom fašističkih apologeta; razne civilne udruge i organizacije utemeljene na etničkim, vjerskim, kriptokomunističkim i kriptofašističkim principima. Svima njima je zajedničko borba i otpor prema istini, te apsolutna mržnja prema svemu što ide u prilog hrvatskoj Hrvatskoj. U Srbiji se u školama iz udžbenika uči da Hrvati ne postoje i da su svi osim onih oko Zagreba Srbi. To je put u smrt budućim generacijama.

Ovo “Tko su oni” kao mala digresija.

Dakle, što je potrebno da se mi Hrvati suočimo sa svojom prošlošću i da shvatimo i priznamo svoje greške, odnosno pogreške naših predaka? Pogreške naših predaka koji su brutalno pobijeni zajedno sa obiteljima, pobijena je kompletna Hrvatska vojska, kompletna birokracija, kompletna inteligencija i svi koji su nešto posjedovali, no kako vidimo to je malo i mi i dalje kao nosimo križ, a pola milijuna naših predaka okrutno pobijenih nimalo nije zadovoljilo žeđ za osvetom jer se nismo pokorili velikosrpskoj politici. Budite sigurni da će nam i praunuke prozivati, napadati i mučiti, ako ne nađemo izlaz iz ovog ludila.

Za početak i za kraj, za suočavanja nas Hrvata sa svojom poviješću potreban je povratak kompletne arhive NDH iz Srbije! Govore nam da ostavimo povijest, da se okrenemo budućnosti, a stalno nas drže u lancima tom istom povijesti i svako malo kao pritisak u svim mogućim odnosima (pa i ekonomskim) vraćamo se na Jasenovac i NDH? Od nas uvijek i u svakoj prigodi traže da se odredimo prema NDH i Jasenovcu? No nikad ih nećete čuti da se oni određuju prema Srbu (taj genocid čak i slave) Sajmištu, Banjici, Srebrenici, Vukovaru, genocidu nad Albancima, pokolju Židova u ww2, nikad, ali baš nikad. Nikad ih nećete čuti da se negativno određuju prema zastavi i grbu današnje Srbije koji su identični kao i za vrijeme drugog svjetskog rata kad su bili prva država koja je pobila sve svoje Židove i stotine tisuća nesrba, ali kod nas preslaguju kockice na grbu na dnevnoj bazi i jako se brinu da mi ne bismo skrenuli u fašizam dok oni rehabilitiraju sve četnike koljače redom.

Ovako: da bi se i Hrvati suočili sa svojom prošlošću apsolutno je uvjet povratak kompletne dokumentacije i arhiva NDH. Ako se to vrati radit ćemo marljivo i aposlutno rasčistiti sve dobro i loše te prihvatiti ono loše kao loše, te se suočiti sa svojom prošlošču na temelju činjenica koje su danas skrivene po podrumima Srbije. Zašto Srbija drži arhivu NDH i ne dozvoli da se istina, koju oni nazivaju strašnom, sazna? Zar oni nas štite? Od koga? Što se krije u arhivskoj građi NDH da je Srbija ne da Hrvatskoj? Uostalom to je naša dokumentacija, a ne vaša?

Oni dežurni bacači magle sa pričom “ostavite to, okrenimo se budućnosti” nek se ne zamaraju, ekonomija ide svojim putem i neće ratari, stočari, brodograditelji, policajci, sudci, konobari, liječnici, fizičari i djelatnici svih vrsta, kao ni ekonomisti ili političari,  morati ići u arhive pa će budućnost patiti, ostavite se praznih priča. Arhivsku građu i povijest će proučavati oni kojima je to posao koji i inače rade i ni na koji način neće nitko ispaštati zbog suočavanja sa prošlošću.

Tek kad se vrate arhivi NDH, kad se otvore arhivi UDBE, kad se suočimo sa arhivskom građom iz devedesetih tek ćemo onda vidjeti tko je tko i što je što, do tad će nam istine propisivati apsolutno amoralni nevjerodostojni političari i povjesničari i do tad ćemo živjeti u krugu latentne i stvarne mržnje, do novog rata.

Suočavanje sa prošlošću Hrvatima nitko neće nametnuti, to bi napokon svima trebalo biti jasno. Ono najljepše u čitavoj priči ja da se stvarno trudimo sami i da svim srcem žudimo za suočavanjem, doista i iskreno želimo saznati povijest koja nam je nakon genocida nad hrvatskim narodom oduzeta i nikad vraćena.

Nismo naivni i nismo licemjeri, znamo s čim se moramo suočiti. Upravo čitam “Iskazi komunističkim istražiteljima” dr. Krunoslava Draganovića. Nakon sukoba sa Pavelićem i osobito Slavkom Kvaternikom osam je dana čekao i strepio jer je mislio da će ga odvesti i ubiti, Kvaternik mu je i osobno zaprijetio, a sve zato što je pokušavao smanjiti represiju nad nedužnima, ma tko oni bili. Slično je i sa kardinalom Stepincem koji je bio u nemilosti režima, no neustrašivo se borio za svakog čovjeka i protiv neljudskih i nepravednih zakona ili odmazde. No danas se Srbija bori protiv Stepinca koji je svoj život posvetio spašavanju ljudi, dok istovremeno srpska pravoslavna crkva svecem 2003. proglasi Nikolu Velimirovića koji se deklarirao i svim svojim autoritetom zalagao za nacizam za vrijeme drugog svjetskog rata:

„Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ N. Velimirović, srpski svetac.

I on može biti svetac kao deklarirani nacist koji je uspoređivao Hitlera sa svetim Savom: “on je došao na ideju svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju…”

A protiv kardinala Stepinca se bore svim snagama iako je kardinal Stepinac svoj život posvetio borbi protiv nepravde i nesebično spašavao sve koje je mogao spasiti ne mareći za svoj život.

Ovo je mali prilog braći Srbima da vide odakle početi ako se ikad odluče suočiti sa svojim stravičnim zlom.

Dakle, preduvjet da se mi Hrvati suočimo sa sobom i sa svojom prošlošću je da nam vratite arhive, to je definitivno jedan od uvjeta, drugi je da nam (svi vi nabrojani pod “oni”) prestanete braniti istraživanja prošlosti prema znanstvenim kriterijima. U principu bilo bi dobro da se svi uključimo i istražimo kompletnu povijest svih režima svih razdoblja koja su nam zajednička i da istinu prezentiramo narodima točno onakvu kakva jest, bez mitomanije, pretjerivanja, određivanja skupova istina koji se ne smiju razbijati jer nam dijelovi ili većina istina ne odgovara pa ih kamufliramo po skupovima koji su propisani.

Povijest se ne može i ne smije kamuflirati u floskule tipa “antifašizam”, koji kao pokriva kompletnu istinu, dok ispod površine nema što ne smrdi i što nije laž. Ako se kamuflira i ne da dirati to se može silom održavati jedno vrijeme, pa i dva vremena, no prije ili kasnije puknut će kao gnojni čir i prosuti svoj smrad koji je tim veći i jači što se duže čir umjetno držao da ne pukne. To za naše narode konkretno znači rat i smrt. Kojemu je narodu to u interesu? Koliko će nam još trebati da odrastemo?

Što se tiče Srba i Srbije, daleko smo od toga da se oni suoče sa prošlošću, predaleko. Za početak bi se trebali suočiti sa prirodom Kraljevine Jugoslavije i načina vladanja u istoj, u kojoj Hrvati nisu desetljećima imali pravo glasa, niti bilo kakva ljudska prava.

Važno je suočiti se i sa činjeniciom da je Kraljevina Jugoslavija uvela rasne zakone ničim izazvana, to je apsolutno volja kralja Srbina i srbijanski grijeh, suočite se s tim!

Zatim bi se trebali suočiti sa svojom državom Srbijom za vrijeme drugog svjetskog rata koja je bila prva “judenrein” i ostala jedina takva dok je Eichmann istovremeno slao dvije komisije u Hrvatsku da utvrde zašto NDH dijelom štiti Židove, pa su utvrdili da su od Pavelića do 1500 dužnosnika oko njega većina rodbinski vezani za Židove. Istovremeno su Srbi već vratili dušegupku u Njemačku jer više nije bilo od onih 37 000 Židova nikoga živoga, suočite se s tim!

Također se računa da je u Srbiji pobijeno oko 280 000 nesrba pa bi bio red da umjesto što nas po svijetu suočavaju sa Jasenovcem da sebe suoče sa ovim činjenicama, za početak. Također bi bilo lijepo da malo prouče povijest Kosova i sastav stanovništva tog također mitski srpskog prostora pa da se suoče sa činjenicama o tom tko od pamtivijeka baštini taj prostor i tko je nad kim počinio genocid, više puta. Suočite se s istinom o Kosovu.

Također je vrijeme da se suoče sa činjenicama o ulasku srpskih divizija četnika, koji su tren prije toga kokarde zamjenili zvezdama, u Zagreb te u Zagrebu i oko Zagreba zajedno sa domaćim izdajnicima natrpali 128 masovnih grobnica 100% civilima Hrvatima, ne zaboravimo da se Hrvatska vojska da izbjegne razaranje gradova i masovne pokolje civila već povukla iz svih gradova, no to nije spriječilo zločince da ipak pokolju stanovništvo, a četnici-partizani iskoristiše priliku i napraviše zulum po Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj.

Također se braća Srbi trebaju suočiti sa činjenicom da u Srbiji antifašistički pokret gotovo da i nije postojao, a ono što je postojalo progonili su svirepo pa je i najveći simbol antifašizma u Srbiji Hrvat Stjepan Filipović kojega su uhvatili četnici i predali gestapou i koji je nakon mučenja obješen u Valjevu, suočite se s tim. Također je važno naglasiti da je u Beogradu od 1941. do 1944. ubijen jedan jedini njemački vojnik, a također u svim onim opjevanim partizanskim bitkama Srbi iz Srbije sudjelovali su u zanemarivom broju, toliko o mitomanskom antifašizmu Srbije koja popuje Hrvatima, suočite se s tim. Istovremeno je Jure Francetić ostavljao dalmatinskim partizanima, dokumentirano, oružje i opremu i usvojio srpsko dijete koje je ostalo bez roditelja, suočimo se svi sa činjenicom da povijest nije crno bijela i osobito sa činjenicom da nije naša samo crna, a vaša samo bijela. Suočimo se sa povijesti onakva kakva jest ili nas neće biti.

Suočite se s tim da ste opet stvarajući veliku Srbiju razarali gradove izvan Srbije, po tuđim državama i da nitko nije razarao vaše gradove niti ubijao vaše stanovnike osim braneći se od desetina tisuća vaših državljana okupatora, stotina aviona i tisuća tenkova i borbenih vozila s kojima ste zakrčili sve autoputove od Beograda do Hrvatske, suočite se s tim da mi nismo klali vaše ranjenike po bolnicama, već vi naše.

Mi ćemo se suočiti s našom poviješću, vi se suočite sa svojom. No suočite se i sa činjenicom da mi vama ne branimo istraživanja niti arhive, a da vi nama branite i jedno i drugo, suočite se s tim!

Na ova razmišljanja navelo me iznenadno približavanje Hrvatske i Srbije i isto tako iznenadni poziv predsjednice Vučiću te njegov iznenadni pristanak i zaokret od nedavne mitomanske izložbe u New Yorku o Hrvatu koji kolje neprekidno bez odmora 23 sata i kardinalu koji je u rangu sa Pavelićem, a sad odjednom “ma nije to ništa”, kako nije?

U svijetlu najnovijeg približavanja Srbije i Hrvatske osobito me muči jedna činjenica s kojom se trebamo suočiti, a to je da je svako približavanje Srbije i Hrvatske uzimalo danak u krvi najsvjesnijih i najboljih Hrvata, kao i ustupke koje je uvijek i obavezno davala Hrvatska, Srbija nikad. Zanima me što će sve tražiti Vučić i koliko će od toga dobiti? Je li vrijeme Roberta the Brucea napokon iza nas ili slijedi što slijedi?

Mi naravno nećemo tražiti nikakve ustupke osim što ćemo baciti floskulicu kako tražimo da se otkrije gdje su grobovi tisuća naših građana odvedenih u logore Srbije od kojih su 4 bila i u Beogradu, a da ne pričamo o nepoznatim grobovima po tzv. SAO Krajini. Vučić će, naravno, složiti se da treba tako nekakva pitanja riješiti, usput će slagati da se više traži Srba nego Hrvata i tako je krug floskulanja zatvoren na obostrano zadovoljstvo političara i na užas onih koji nikad neće naći svoje najmilije, niti će se nešto promijeniti u budućoj povijesti.

Savjet predsjednici i predsjedniku: Ne pokušavajte jedno drugom nametati suočavanja, to rade djeca i nerazumni, a jedino istinsko suočavanje je suočavanje sa samim sobom i suđenje sebi prema kriteriju kako bi za iste stvari sudio drugome.

Je li napokon došlo vrijeme odrastanja?

Ili, kako to obično biva, ide još jedan krug licemjernog i neiskrenog približavanja pod prisilom, te laži o sebi i drugome? Bit će kako bude, no imamo malo vremena promijeniti se i pripremiti do sljedeće pomrčine na planetu Tame.

Stjepan Štimac

facebook komentari

Advertisement
Comments

Kolumne

Marko Ljubić: Treća smrtonosna zabluda – politička legalizacija Erdutskog sporazuma kao temelja srpskih manjinskih prava

Published

on

By

Planovi federalizacije Republike Hrvatske

Ponajopasnija zabluda ili slabost hrvatske državne politike prema političkom srpstvu u Hrvatskoj, a na taj način izravno i u odnosima s Republikom Srbijom, jest pristajanje i legaliziranje srbijanske, srpske i Pupovčeve interpretacije prava srpske manjine u Hrvatskoj na temelju, kako Pupovac tvrdi i inzistira – međunarodnih sporazuma, počevši od Erdutskog sporazuma preko Tuđmanovog Pisma namjere Vijeću sigurnosti UN-a, do kasnijih zakonskih i ustavnih odredbi.

Pozivajući se na Erdutski sporazum, čija je i prilikom potpisivanja „međunarodnost“ bila isključivo sporedna i u mjeri svjedočenja aktu predstavnika međunarodne zajednice, ali su akt potpisivali Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi iz Podunavlja, Pupovac neizravno, a praktično pokazuje da ne prihvaća manjinski status hrvatskih Srba. Srbi u tom sporazumu nisu imali status međunarodnoga pravnoga subjekta, niti je Podunavlje imalo izvorišnu međunarodnu subjektivnost, nego isključivo značaj uvažavanja zatečene tadašnje činjenice okupacije dijela međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske.

Erdutski sporazum bio je instrument, s jedne strane mirnoga, ali zbog hrvatske političke odlučnosti i vojne spremnosti prisiljenoga srpskog odustajanja od okupacije i imperijalnih namjera, a s druge strane, hrvatskog odustajanja u tom slučaju, od – vojnoga oslobođenja svojih okupiranih teritorija. Ništa drugo.

Zato Erdutski sporazum nikako nije mogao biti temelj srpskih političkih prava u Hrvatskoj.

Taj sporazum ih je umjesto tenkova, trebao dovesti u mogućnost uživanja stečevina hrvatskoga državnoga poretka, a ne stečevina okupacije i nasilja u kojoj i u čemu su do tada živjeli.

Pupovac ne govori o međunarodnom sporazumu zbog svjedoka koji su ga potvrdili, jer su sve institucije koje su ti svjedoci predstavljali priznavali teritorijalnu cjelovitost i državni subjektivitet Republike Hrvatske, ničim nisu priznavali bilo kakav međunarodni subjektivitet pobunjenim Srbima ili paradržavi na okupiranom teritoriju, pa je priča o međunarodnom sporazumu samo zapravo maska za trajnu – internacionalizaciju političkoga srpstva u današnjoj Hrvatskoj, koja je Srbiji i Pupovcu potrebna radi ostvarivanja srpskih političkih, a sve redom neprijateljskih ciljeva.

I to u okviru državnoga poretka današnje Hrvatske.

Zašto Pupovac i sve manjinske srpske institucije u Hrvatskoj inzistiraju toliko na Erdutskom sporazumu?

Vrlo jednostavno.

Zato što je sporazum dokument koji su u jednome specifičnom povjesnom kontekstu potpisale – dvije suprotstavljene strane. Naglašavam ovo dvije strane.

Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi.

U današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj

Na taj način se postiže trajna legalizacija prava na suprotstavljenost i na status dviju strana u okvru jedne forme, ali ne i političke sadržine. Tako se pristaje na egzistenciju u Republici Hrvatskoj i njenome državnome poretku bez stvarnoga priznanja samoga sadržaja hrvatske državnosti.

Zato je posve logično da kontinuitet „srpske strane“ iz toga sporazuma danas u svim institucijama koje personificira Pupovac kadrovski čine Srbi pripadnici javnih, vojnih, političkih, policijskih i svih drugih parainstitucija ondašnje RSK, te njihovi skriveni, a danas otvoreni sponzori i pomagači s prostora pod tadašnjom hrvatskom državnom kontrolom.

Zato u današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj. Jer oni nisu – „druga strana“.

Ako taj termin „dvije strane“ stavimo u kontekst najnovije izjave SNV i ZVO s, kako oni to nazivaju, Velike skupštine Srpskog narodnog vijeća, u kontekst preambule te izjave, gdje Pupovac i njegovi „suborci“, kako ih je noseći „mirotvornu“ i „dobrosusjedsku“ grančicu nazvao srbijanski predsjednik Vučić nazad nekoliko dana shvaćajući njihovo djelovanje u Hrvatskoj očito kao nekakvu trajnu bitku, zahvaćaju duboko u povijest hrvatsko-srpskih odnosa u uvjetima potrage hrvatske nacionalne slobode, stvari postaju puno jasnije.

U izjavi SNV-a i ZVO se polazi s temeljnim preduvjetom suvremenih srpskih zahtjeva u Hrvatskoj „od crkveno-narodnih sabora iz 1706. godine, preko priznavanja ravnopravnosti srpskog naroda s hrvatskim 1867., priznavanja crkveno-narodne autonomije od strane Hrvatskog sabora 1887., do odluka ZAVNOH-a iz 1943. kojima se iznova potvrđuje ravnopravnost i formira Klub srpskih vijećnika“, da bismo došli do Erdutskog sporazuma kao izvorišta suvremenoga srpskoga političkog statusa u Hrvatskoj.

Kriminalizacija samih temelja suvremene hrvatske državnosti

S obzirom da tema ove analize nije analiza konteksta i značenja povijesnih činjenica na koje se Pupovac i njegovi „suborci“ pozivaju danas definirajući svoje zahtjeve, što ćemo ostaviti za neku drugu prigodu i prije svega predstaviti kroz prizmu epohalnoga povijesno-sociološkoga istraživanja Ive Pilara u njegovome djelu „Južnoslavensko pitanje“, s naglaskom na povijesno izvorište srpske imperijalne mitomanije u pravoslavlju SPC-a, samo ću naglasiti da i u ovome kontekstu Pupovac i SNV polaze od – povijesne neutemeljnosti suvremene hrvatske države.

Južnoslavensko pitanje

To je posve na crti osporavanja i žestokih pokušaja kriminalizacije samih temelja suvremene hrvatske državnosti krivotvorinama iz i oko oslobodilačkoga Domovinskog rata, ataku na Hrvatsku „ustašizacijom“ i „fašizacijom“ putem kriminalizacije pozdrava ZDS, preko poistovjećivanja suvremene hrvatske države s krivotvorinama o hrvatskom genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

To je sve dukobo povezano i čini idejni, programski i politički pravac djelovanja današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj i njihovih zagovornika na izdajničkom ili anacionalnom spektru hrvatskih politika.

Zbog toga se Pupovac i njegovi Srbi, zatim njihovi agenti u Hrvatskoj tako grčevito drže – antifašizma, jer ne mogu naći idealniju platformu za stalne nasrtaje na nacionalni hrvatski identitet, ali i kao formulu osporavanja temeljnih nacionalnih državnih odluka na referendumu i u Saboru Republike Hrvatske o samostalnosti Hrvatske, iz čega zajednički proizlazi „reintegracija“ Hrvatske u „region“. Tako zapravo famozna „reintegracija“ na temelju Erdutskog sporazuma u biti nije integracija srpske manjine u Hrvatsku, nego instrument reintegracije Hrvatske u – zajedničku političku integraciju sa Srbijom.

Ponajbolje to pokazuju riječi Pupovčevog suradnika Dejana Mihajlovića tijekom posjeta Vučića Hrvatskoj, koji u kamere i mikrofone HTV-a govori da ne razumije zbog čega se toliko inzistira na međusobnim prijeporima Hrvata i Srba i lošim iskustvima iz neposredne prošlosti, kad imamo toliko zajedničkih „dobrih“ iskustava. Pa u dobra iskustva bez da trepne ubraja zajedničku borbu u Drugom svjetskom ratu, stečevine takvoga antifašizma i tadašnju borbu za – zajedničku državu.

Cilj je da Srbi postanu politički narod u Hrvatskoj

Pupovac Stanimirović

U tom kontekstu valja gledati i programski proglas Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića s početka predizborne kampanje SDSS-a u Zagrebu, na jesen 2015. godine, kada su otvoreno nagovjestili „historijsku mogućnost“ostvarivanja statusa Srba u Hrvatskoj kao „političkog naroda“, a svemu tome je nužno radi ispravnoga razumjevanja ukupnih srpskih političkih težnji i postupaka u suvremenoj Hrvatskoj dodati poslanice patrijarha SPC-a Irineja, koje nikada, ali baš nikada nisu u obraćanju „pravoslavcima“ na području Republike Hrvatske izustile riječ Republika Hrvatska, a jesu locirale svoju „subraću“ na područjima Like, Banije, Korduna, Dalmacije i Slavonije te – Hrvatske.

Zato Vučić i svi srbijanski dužnosnici, te Milorad Pupovac, pravoslavni svećenici u Hrvatskoj i praktično svi Srbi danas koji imaju javni prostor u hrvatskom medijskom i političkom diskursu govore o – srpskoj zajednici u Hrvatskoj.

Ne manjini, nego zajednici.

Jer zajednica otvara mogućnost ustavne preformulacije manjine u – narod.

I, to je cilj.

A izvorište danas, uz sve navedeno iz povijesti, je – krivotvorenje značaja i uloge Erdutskog sporazuma.

Pitamo se u tom sveopćem kontekstu – zašto Srbi u Hrvatskoj i Srbija danas ne priznaju srpsku agresiju na Hrvatsku, zašto država Srbija ne preuzme odgovornost za događaje s početka devedesetih godina, zašto ne daju podatke o poginulima, zašto država Srbija potražuje od Republike Hrvatske podatke o poginulima na hrvatskom državnom teritoriju i u navodnom „građanskom ratu“ na čemu inzistiraju oni i njihovi apologeti i agenti u Hrvatskoj.

Stvar je vrlo jednostavna.

Onoga trenutka kad bi hrvatski Srbi prihvatili definiciju srpske agresije na Hrvatsku, kad bi Republika Srbija i bilo koja srpska nacionalna institucija prihvatila odgovornost za nasrtaj na Republiku Hrvatsku – odrekli bi se imperijalne politike i mita o velikoj Srbiji. A tražeći podatke o nestalim Srbima u Hrvatskoj, ne priznaju posredno kako naivci u Hrvatskoj znaju reći – svoju agresiju, nego upravo suprotno, iskazuju da je i dalje hrvatski državni teritorij pod njihovom političkom nadležnošću.

Drugim riječima, i na taj način odbijaju priznati pravo na državnost hrvatskom narodu.

Posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom

Velika Srbija

Jer, oni ne smiju prihvatiti odgovornost za agresiju, niti misle da ju imaju, jer polaze od činjenice da su se Srbija i tadašnji Srbi borili za povijesne srpske nacionalne prostore i državne interese, pa se to tragom toga ne može ni nazivati agresija. Jer, je to za Srbe bio pokušaj oslobađanja svojih zemalja.

Agresija je stoga Oluja i Bljesak, te svaki pokušaj Republike Hrvatske da suvereno upravlja na svojim područjima u okviru međunarodnih granica Republike Hrvatske koje jednostavno, usprkos diplomatskim odnosima, usprkos realnom postojanju dviju država, srpska politika ne priznaje niti kani priznati.

Niti tu međunarodno-pravnu činjenicu priznaju hrvatski Srbi oko Pupovca.

Zato inzistira na Erdutskom sporazumu.

Dakle, priča o srpskoj agresiji, ponašanju Milorada Pupovca, SPC-a u Hrvatskoj i uopće, ponašanje srpskih institucija u Hrvatskoj danas, jednostavno su posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom.

Što uopće znači riječ – integracija?

Riječ integracija prema Klaiću znači spajanje nekih dijelova u cjelinu, povezivanje, ujedinjavanje. Ako pažljivo osmotrimo, vidjet ćemo da se u hrvatskom političkom i javnom diskursu udomaćila riječ, odnosno izraz – reintegracija.

Zašto?

Na izgled logično, jer hrvatski Srbi ili kako se nazivaju „pobunjeni Srbi“ i jesu bili sastavni dio hrvatskoga teritorija, pučanstva koje je živjelo na tom teritoriju, bili su sastavnica državnoga poretka uređenoga u ustavu i dokumentima ondašnje SR Hrvatske, ali i SFRJ koja je bila zapravo ključna definicijska odrednica svih političkih statusa na području te savezne države. Srbi su imali status naroda, a upravo zbog toga se Pupovac i poziva na povijesne činjenice koje pod različitim okolnostima Srbe drže svojevrsnim partnerom hrvatskim politikama.

Ne sastavnim djelom tih politika, nego – neovisnim partnerom.

Biti sastavni dio hrvatskih nacionalnih politika, značilo bi polaziti od – integracije.

Zato se koristi – reintergacija.

Vrlo je pogrješno i opasno govoriti o – reintegraciji.

Smrtonosno pismo za razvoj velikosrpskih ciljeva

Jer ona podrazumjeva zadržavanje dviju strana u novim uvjetima, polazi od činjenice da je nešto od prije bilo i ostalo posve isto danas, da vrijednosti koje Srbi u novome hrvatskom političkom kontekstu unose u Republiku Hrvatsku ostaju nepromijenjene, što polazi i od statusa političkog naroda u suvremenoj Hrvatskoj, ali i priznavanja svega što su imali kao druga strana s čega su pristupili sporazumu – pa i prava na vojnu pobunu protiv Hrvatske.

Priznajući pravo na takvu interpretaciju Erdutskoga sporazuma kao temelja današnjih srpskih prava u Hrvatskoj, Hrvatska praktično prihvaća i priznaje pravo Srba na vojnu pobunu iz tog razdoblja, ali i politički legalizira neku buduću pobunu i njene ciljeve.

Tuđman

S obzirom da su Erdutski sporazum potpisali Republika Hrvatska i neprijateljska strana, tada „pobunjeni Srbi“, Pupovcu je ultimativno nužno inzistirati na tome sporazumu. Iako se on i SNV tu i tamo, kao i u ovim zahtjevima usputno spomenu i Pisma namjere predsjednika Tuđmana, to pismo im je smrtonosno za velikosrpske ciljeve i političko srbovanje u današnjoj Hrvatskoj.

U tom pismu iz siječnja 1997. godine, na temelju kojega je i došlo od jednogodišnjega produženja mandata UNTAES-a na čelu s američkim umirovljenim generalom Jacques Paul Kleinom, ne postoje dvije strane, niti pobunjeni Srbi, nego jedino – srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj.

To je eksplicitan politički termin, koji je hrvatska država u tome pismu koristila, Vijeće Sigurnosti potvrdilo, to je temeljna kvalifikacija političkoga statusa srpske manjine u Hrvatskoj i to je istodobno – smrt velikosrpskome imperijalizmu.

Zato se ni Srbija ni Pupovac ne pozivaju na to pismo, jer označava kraj svih snova o nekim budućim ostvarenjima na hrvatskomživotnom i povijesnom, te državnom prostoru.

Erdutski sporazum je povijesna kategorija i ništa više. Redom su najugledniji stručnjaci teorije države, prava i ustavnoga prava u Hrvatskoj, naravno ne oni s antifa predznakom i kapitulantskim stavovima o hrvatskoj državnosti, jasno i egzaktno višestruko pokazali i dokazali da Erdutskog sporazuma kao žive i važeće pravne činjenice odavno – nema.

Uvod u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske

Politička legalizacija izrazito opasne terminologije uvod je u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske. Taj zahtjev se ponovo očituje i u tzv. izjavi Velikoga (zamislite samo službenog naziva udruge srpske manjine s takvim povjesnim biljegom u memoriji hrvatskoga naroda) vijeća, koja eksplicitno inzistira na teritorijalnome statusu srpskih institucija u Hrvatskoj, što je izravan akt nepriznavanja hrvatskoga ustavno-pravnoga poretka.

Autonomija je ovdje prijelazni eufemizam do države u državi s teritorijalnom dimenzijom, koju Pupovčevi Srbi i danas u svim ostalim segmentima ostvaruju na temelju pogubnoga Ustavnoga zakona. Tragikomično je bilo gledati izjavu predsjednice republike HINI koja je od nje tražila očitovanje o tim zahtjevima.

Predsjednica te zahtjeve drži izarazom demokratskih prava svakoga u Hrvatskoj, bez uviđanja izravnoga političkoga zahtjeva za federalizacijom Hrvatske, što je atak na ustavno-pravni poredak koga je predsjednica Republike prisegnula – štititi.

Zbog svega toga je posve sinkronizirano srpsko inzistiranje na tzv. antifašizmu u Hrvatskoj, zbog toga načelnik Krnjaka Mihajlović jauče za dobrim odnosima iz vremena kad su se „dva naroda borila za istu državu“ pri čemu taj srpski mladac u Hrvatskoj ne shvaća (ili shvaća a prkosi) da i na taj način izravno osporava ustavno-pravni poredak današnje Republike Hrvatske, jer je on utemljen na političkom i svakom drugom otklonu od „zajedničke države“, zbog toga toliko inzistiranje na mrtvom Erdutskom sporazumu, zbog toga Srbija i Srbi inzistiraju na „dvije istine“ o srpskoj agresiji na Hrvatsku, zbog toga imamo model ustavno-pravnoga ozakonjivanja političkog srpstva u Hrvatskoj, koji je nastao kao plod međunarodnih pritisaka ali i kao plod nevjerojatne neodgovornosti hrvatskih državnih politika, koje su ili zlonamjerno ili idiotski nasjele na – političku legalizaciju statusa političkog srpstva u tzv. modelu riješavanja statusa nacionalnih manjina između dviju država.

Zbog toga konačno Srbija tako teško pristaje i na takav reciprocitet, jer ne želi čak i u posve benignim okolnostima koje njoj izrazito odgovaraju priznati političko hrvatsvo kao kategoriju na svome državnom prostoru, jer, ne priznaje ga uopće kao političku činjenicu ni u Republici Hrvatskoj.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nema napretka bez oslobođanja od postojećega političkog ustrojstva i zloporabe moći

Published

on

By

Kako zaustaviti demografske gubitke?

Na izbornom saboru Istarskoga demokratskoga saveza (IDS) održanoga u subotu 17. veljače u Labinu delegati te hrvatske parlamentarne političke stranke mogli su birati samo jednoga jedinoga kandidata na četverogodišnji mandat na čelu te političke stranke.

Ta, čini se na prvi pogled, nevažna informacija ipak zaslužuje veću pozornost i temeljitiji osvrt ne samo zato što ta politička stranka pojam »demokracije« odnosno »demokratski« ima u samom svom imenu, nego puno više zato što takva praksa ima posljedice u političkom životu cjelokupnoga hrvatskoga društva.

IDS

Neosporno je pravo, u skladu s važećim hrvatskim zakonodavstvom, da ta parlamentarna politička stranka na takav način bira svoje vodstvo pa se ovim osvrtom nipošto ne želi ni na koji način ulaziti u unutarnje stranačke odnose ili u (ne)kompetentnost ili (ne)prikladnost osobe jedinoga kandidata. Ktomu, mediji su javili da je dan prije izborne skupštine postojao kandidat za protukandidata, no on nije dobio dovoljan broj glasova delegata pa je ostao samo jedan kandidat za najvišu stranačku poziciju, što bi značilo da sami delegati izbornoga sabora nisu željeli odnosno marili za demokratsku sliku svoje političke stranke.

Činjenica da neka parlamentarna politička stranka nakon tolikih godina procesa tranzicije i demokratizacije hrvatskoga društva nema potrebe voditi brigu o svojoj demokratskoj slici pred općom javnošću trebala bi pobuditi zabrinutost, ne samo članova takve političke stranke, nego i svih demokratski orijentiranih hrvatskih građana.

Važna je stranačka podobnost

Premda se na prvi pogled može činiti da je za hrvatsko društvo gotovo irelevantno što se događa u nekoj političkoj stranci kad se čelnik te stranke zapravo ne može birati, nego samo potvrđivati, u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti to je znak za uzbunu, i to zbog više razloga.

Prvi je razlog što hrvatsko društvo još uvijek vrlo sporo izlazi iz komunističkoga totalitarnoga režima u kojem je sve konce javnoga, političkoga, kulturnoga i društvenoga života držala jedna jedina politička partija i što su vrlo brojni pripadnici te političke partije, te brojni sinovi i kćeri vodećih članova te partije, protagonisti u gotovo svim današnjim političkim strankama.

Već zbog te okolnosti sve bi političke stranke, ako stvarno žele biti demokratske i ako žele pridonositi izgradnji demokratskoga društva, morale svjesno učiniti odmak od bivše partije i njezinih oblika unutarstranačkih funkcioniranja, pa i »biranja« čelnih ljudi.

Drugi, ne manje važan, razlog za dizanje uzbune zbog demokratskoga deficita u samim relevantnim političkim strankama je u činjenici da relevantne političke stranke dijele kolač moći, vlasti na raznim razinama, ponašajući se vrlo često po modelu bivše jedine partije.

Premda je nespojivo sa stvarnim demokratskim poretkom i demokratskim ustrojem društva, u današnjem hrvatskom društvu za svakoga tko želi na ikoji način napredovati u strukturama vlasti, prema odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici još je uvijek važnija stranačka pripadnost, javno simpatiziranje određene političke stranke negoli sposobnost, kompetentnost, radinost, poštenje…

Drugim riječima, premda to nitko ne želi otvoreno priznati ili tako nazivati, u današnjem hrvatskom društvu i dalje je najvažnija politička i ideološka podobnost. Dok je u komunističkom režimu postojala jasna podjela na »naše«, tj. partijske članove, simpatizere i podobnike i »ostale«, tj. građane drugoga reda, danas je ta podjela kompleksnija jer je na sceni više relevantnih političkih stranaka i svaka od njih još uvijek preferira za sva napredovanja svoje članove i simpatizere – dakle svoje podobnike, a to istodobno znači da drugi, svi oni izvan tih krugova, nemaju prave prilike ma koliko bili kompetentni, radini, pošteni.

Vladavina partitokracija

Takvo strukturiranje moći u suvremenom hrvatskom društvu zapravo je vladavina partitokracije, u kojoj stranačka politika, na svim razinama gdje god joj je to moguće, prožima cjelokupni društveni život i sudbinski utječe na život ljudi, na napredovanje u strukturama vlasti, u odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici.

Budući da kolač moći i vlasti dijeli više relevantnih političkih stranka, nema više one klasične i jednoznačne podjele na »naše« i »ostale« na razini cjelokupnoga hrvatskoga društva. Ipak, taj model živi na svim razinama ovisno o tome koja politička stranka ili koalicija kontrolira koju razinu moći i vlasti.

U postojećoj partitokraciji, koja vođama političkih stranaka daje gotovo neograničenu vlast u stranci, korijen je političke i svake druge korupcije, nepotizma i onemogućavanja sposobnih, kompetentnih i poštenih.

Dok se god Hrvatska ne oslobodi toga društvenoga političkoga ustrojstva i zloporabe moći, ne će moći napredovati ni na kojem planu: ni u tranziciji, demokraciji, ni u gospodarstvu ni u kvaliteti života. Dok je god na djelu takva zloporaba političke moći i vlasti, mnogi sposobni, često s čitavim svojim obiteljima, morat će svoje mjesto i svoj kruh tražiti pod suncem tuđega neba.

Želi li mijenjati postojeće neprihvatljivo stanje, Hrvatska mora smoći snage te na nov način zakonski definirati i funkcioniranje političkih stranaka (možda ih čak natjerati zakonom da moraju imati unutarnje legalne frakcije), donijeti nova izborna pravila koja će omogućiti biračima birati određene osobe s imenom i prezimenom umjesto otuđenih i manipulativnih stranačkih lista, i točno propisati koje su funkcije političke, te se usklađuju s Izbornim rezultatima, a koje su funkcije stručne u koje se politika ne smije miješati. 0 tim zakonskim ustrojstvenim promjenama ovisi zaustavljanje i iseljavanja i demografskih gubitaka.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Continue Reading