Pratite nas

Kolumne

Sveto Pismo za Vučića, Dačića, Grabar-Kitarović i Plenkovića

Objavljeno

na

Od istinske mržnje do licemjerne i lažne ljubavi koju zovemo realna politika, u nekoliko dana, nikakav problem. Od licemjerne i lažne ljubavi do mržnje u nekoliko dana, još manji problem. I dokle tako? Dok ne odrastemo, svi skupa!

Internet gori: “Tražimo ispriku!” “Tražimo odštetu!” “Tražimo mrtve!” “Jasenovac?” “NDH?” “Ne dopustite nakazi za stol!” “Vučić je malo zalutao!” “Mi moramo surađivati!” “Nikad više s njima!” “Hrvati se moraju ispričati!” “Srbi se moraju ispričati””… Gluposti…

“Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Propovjednik

Milijardu svjetlosnih godina udaljena su ova razmišljanja od realne politike i napretka u svijesti ova dva duboko nesretna i permanentno umjetno sukobljena naroda. Umjetno sukobljena, ali sa stvarnim i strahotnim žrtvama.

Srbi suočavaju Hrvate sa prošlošću. Hrvati suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Muslimane sa prošlošću, Muslimani suočavaju Srbe sa prošlošću. Srbi suočavaju Albance sa prošlošću, Albanci suočavaju Srbe sa prošlošću. Muslimani suočavaju Hrvate sa prošlošću, Hrvati suočavaju Muslimane sa prošlošću. Ali malo tko suočava sebe sa prošlošću? A suočavanje sa prošlošću jedino je iskreno i jedino pročišćavajuće kad sam sebe suočiš sa prošlošću kakva god da je, sve drugo je nastavak nasilja nad drugim, dakle ne postoji alternativa i nikad neće postojati.

Vučić dolazi u Hrvatsku na poziv predsjednice Kitarović. Jasno je da je naredba stigla sa više razine i u svrhu smirivanja strasti na obadvije strane kao i brige za svoje interese tog nekog gore, i dobro je to, zašto ne? No to je kao kad se dva klinca tuku i rastavi ih stariji, ni slučajno bolji i pametniji, te im očita bukvicu o potrebi mira i ljubavi, dok se ovi gledaju s mržnjom i misle “platit ćeš ti meni kasnije za ovo”, i nastavljaju po svom do sljedećeg povoljnog trenutka za nastavak “pravedničke osvete” i do pokoravanja na ovaj ili onaj način onoga drugoga. Naravno, ne pada im na pamet ozbiljno sjesti i raspraviti ono oko čega se krve.

Istina je temelj svakog zdravog odnosa dvije osobe, dvije obitelji, dva naroda, dvije države. Istina jedina oslobađa od patnje i nema alternativu, alternativa istini uvijek je licemjerje, prezir, mržnja, patnja i smrt, zar je malo bilo smrti i ne želimo prekinuti ovaj začarani krug mržnje i smrti? Tko ne želi istinu, zašto je ne želi?

Glupost je suočavati Vučića sa događajima devedesetih, on trenutno nije na toj razini i ne može shvatiti što je krivo radio i govorio do dana današnjeg? Glupost je reći i da je Vučić malo zalutao. Suočavanje sa samim sobom je unutarnji proces, to je svijest o sebi, o višoj,  božanskoj (kako god da je definiramo) pravdi, samopoštovanju i prirodi čovjeka i svemira, to se ne može nikomu na silu nametnuti. To je svijest da sve što “sam” počinio sudim prema mjerilu kojim sudim drugomu za istu stvar. A i da ga prisilimo da se ispriča to je prisilno i kad bi se i dogodilo bilo bi licemjerno i apsolutno besmisleno, i njemu i nama. Zato, za početak, odustanimo od prisiljavanja Vučića da se ispriča za ono što on ne smatra grijehom. Ako ikad shvati sam će doći ispričati se i to će biti isprika čovjeka koji je napokon i apsolutno odbacio zlo.

No, što je potrebno da srpski i hrvatski narod oproste sebi i drugima i da završimo ovaj beskonačni krug mržnje i periodičnih osveta u krvi?

Za početak ću početi sa svojim narodom, jer od sebe uvijek treba početi.

Prisiljavaju nas da se pokorimo i odbacimo svoju povijest te da prihvatimo kao istinu ono što su nam oni propisali kao istinu. Naravno, ta njihova istina raspada se gdje god zagrebeš. Ta njihova istina koju nam propisuju teret nam je do te mjere da i ono što smo svjesni da je zlo i pogrešno, da čak i to odbacujemo, jer oni te naše grijehe automatski vezuju uz svoje propisane laži koji naše grijehe (i osobito grijehe naših predaka)  uvećavaju deset tisuća puta. I logično, mi na kraju svjesno i nesvjesno odbacujemo čitavu priču kao lažnu. I nije do nas Hrvata, jer kad bi se nas pitalo sami bismo prihvatili svoje grijehe i okrenuli novu stranicu, no ne daju nam i bore se svim silama da njihova propisana istina ostane točno onakva kako je propisana ili smo mi fašisti, nacisti i što sve već ne.

Oni su nam složili stvarnost u kojoj moramo prihvatiti da nemamo pravo na život prema njihovoj propisanoj istini i nemamo pravo na život ako im dokažemo da je njihova propisana istina uglavnom laž, kamuflirana pod deklaracijom antifašizma koji su silom prisvojili. Također su nam propisali da nemamo pravo na treći put, a taj bi put bio razmontiravanje antifašističke kamuflaže i otkrivanje sadržaja koji nema veze sa deklaracijom. Taj sadržaj njihov je smrtni neprijatelj, zato su propisali da se ne smije otvarati.

Tko su oni? Oni su u krvi ogrezla velikosrpska organizacija koja djeluje globalno kroz svoje apologete u liku jugoslavena koji se bore za imaginarnu nadnacionalnu zajednicu koja je uvijek samo jedan korak do velike Srbije, toga su čak i svjesni no smatraju da se mogu s tim nositi, a ne mogu i nikad nisu mogli; deklarativnih antifašista također grezlih u krvi nevinih, koji sa antifašizmom imaju veze koliko i Hitler; povjesničara odgojenih u duhu lažnog zajedništva na temeljima laži i krvi nevinih, povjesničara kojima je istina zadnja rupa na svirali i koji svako otkriće utemeljeno na dokumentima ili kostima stotina tisuća nevinih nazivaju povijesnim revizionizom fašističkih apologeta; razne civilne udruge i organizacije utemeljene na etničkim, vjerskim, kriptokomunističkim i kriptofašističkim principima. Svima njima je zajedničko borba i otpor prema istini, te apsolutna mržnja prema svemu što ide u prilog hrvatskoj Hrvatskoj. U Srbiji se u školama iz udžbenika uči da Hrvati ne postoje i da su svi osim onih oko Zagreba Srbi. To je put u smrt budućim generacijama.

Ovo “Tko su oni” kao mala digresija.

Dakle, što je potrebno da se mi Hrvati suočimo sa svojom prošlošću i da shvatimo i priznamo svoje greške, odnosno pogreške naših predaka? Pogreške naših predaka koji su brutalno pobijeni zajedno sa obiteljima, pobijena je kompletna Hrvatska vojska, kompletna birokracija, kompletna inteligencija i svi koji su nešto posjedovali, no kako vidimo to je malo i mi i dalje kao nosimo križ, a pola milijuna naših predaka okrutno pobijenih nimalo nije zadovoljilo žeđ za osvetom jer se nismo pokorili velikosrpskoj politici. Budite sigurni da će nam i praunuke prozivati, napadati i mučiti, ako ne nađemo izlaz iz ovog ludila.

Za početak i za kraj, za suočavanja nas Hrvata sa svojom poviješću potreban je povratak kompletne arhive NDH iz Srbije! Govore nam da ostavimo povijest, da se okrenemo budućnosti, a stalno nas drže u lancima tom istom povijesti i svako malo kao pritisak u svim mogućim odnosima (pa i ekonomskim) vraćamo se na Jasenovac i NDH? Od nas uvijek i u svakoj prigodi traže da se odredimo prema NDH i Jasenovcu? No nikad ih nećete čuti da se oni određuju prema Srbu (taj genocid čak i slave) Sajmištu, Banjici, Srebrenici, Vukovaru, genocidu nad Albancima, pokolju Židova u ww2, nikad, ali baš nikad. Nikad ih nećete čuti da se negativno određuju prema zastavi i grbu današnje Srbije koji su identični kao i za vrijeme drugog svjetskog rata kad su bili prva država koja je pobila sve svoje Židove i stotine tisuća nesrba, ali kod nas preslaguju kockice na grbu na dnevnoj bazi i jako se brinu da mi ne bismo skrenuli u fašizam dok oni rehabilitiraju sve četnike koljače redom.

Ovako: da bi se i Hrvati suočili sa svojom prošlošću apsolutno je uvjet povratak kompletne dokumentacije i arhiva NDH. Ako se to vrati radit ćemo marljivo i aposlutno rasčistiti sve dobro i loše te prihvatiti ono loše kao loše, te se suočiti sa svojom prošlošču na temelju činjenica koje su danas skrivene po podrumima Srbije. Zašto Srbija drži arhivu NDH i ne dozvoli da se istina, koju oni nazivaju strašnom, sazna? Zar oni nas štite? Od koga? Što se krije u arhivskoj građi NDH da je Srbija ne da Hrvatskoj? Uostalom to je naša dokumentacija, a ne vaša?

Oni dežurni bacači magle sa pričom “ostavite to, okrenimo se budućnosti” nek se ne zamaraju, ekonomija ide svojim putem i neće ratari, stočari, brodograditelji, policajci, sudci, konobari, liječnici, fizičari i djelatnici svih vrsta, kao ni ekonomisti ili političari,  morati ići u arhive pa će budućnost patiti, ostavite se praznih priča. Arhivsku građu i povijest će proučavati oni kojima je to posao koji i inače rade i ni na koji način neće nitko ispaštati zbog suočavanja sa prošlošću.

Tek kad se vrate arhivi NDH, kad se otvore arhivi UDBE, kad se suočimo sa arhivskom građom iz devedesetih tek ćemo onda vidjeti tko je tko i što je što, do tad će nam istine propisivati apsolutno amoralni nevjerodostojni političari i povjesničari i do tad ćemo živjeti u krugu latentne i stvarne mržnje, do novog rata.

Suočavanje sa prošlošću Hrvatima nitko neće nametnuti, to bi napokon svima trebalo biti jasno. Ono najljepše u čitavoj priči ja da se stvarno trudimo sami i da svim srcem žudimo za suočavanjem, doista i iskreno želimo saznati povijest koja nam je nakon genocida nad hrvatskim narodom oduzeta i nikad vraćena.

Nismo naivni i nismo licemjeri, znamo s čim se moramo suočiti. Upravo čitam “Iskazi komunističkim istražiteljima” dr. Krunoslava Draganovića. Nakon sukoba sa Pavelićem i osobito Slavkom Kvaternikom osam je dana čekao i strepio jer je mislio da će ga odvesti i ubiti, Kvaternik mu je i osobno zaprijetio, a sve zato što je pokušavao smanjiti represiju nad nedužnima, ma tko oni bili. Slično je i sa kardinalom Stepincem koji je bio u nemilosti režima, no neustrašivo se borio za svakog čovjeka i protiv neljudskih i nepravednih zakona ili odmazde. No danas se Srbija bori protiv Stepinca koji je svoj život posvetio spašavanju ljudi, dok istovremeno srpska pravoslavna crkva svecem 2003. proglasi Nikolu Velimirovića koji se deklarirao i svim svojim autoritetom zalagao za nacizam za vrijeme drugog svjetskog rata:

„Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ N. Velimirović, srpski svetac.

I on može biti svetac kao deklarirani nacist koji je uspoređivao Hitlera sa svetim Savom: “on je došao na ideju svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju…”

A protiv kardinala Stepinca se bore svim snagama iako je kardinal Stepinac svoj život posvetio borbi protiv nepravde i nesebično spašavao sve koje je mogao spasiti ne mareći za svoj život.

Ovo je mali prilog braći Srbima da vide odakle početi ako se ikad odluče suočiti sa svojim stravičnim zlom.

Dakle, preduvjet da se mi Hrvati suočimo sa sobom i sa svojom prošlošću je da nam vratite arhive, to je definitivno jedan od uvjeta, drugi je da nam (svi vi nabrojani pod “oni”) prestanete braniti istraživanja prošlosti prema znanstvenim kriterijima. U principu bilo bi dobro da se svi uključimo i istražimo kompletnu povijest svih režima svih razdoblja koja su nam zajednička i da istinu prezentiramo narodima točno onakvu kakva jest, bez mitomanije, pretjerivanja, određivanja skupova istina koji se ne smiju razbijati jer nam dijelovi ili većina istina ne odgovara pa ih kamufliramo po skupovima koji su propisani.

Povijest se ne može i ne smije kamuflirati u floskule tipa “antifašizam”, koji kao pokriva kompletnu istinu, dok ispod površine nema što ne smrdi i što nije laž. Ako se kamuflira i ne da dirati to se može silom održavati jedno vrijeme, pa i dva vremena, no prije ili kasnije puknut će kao gnojni čir i prosuti svoj smrad koji je tim veći i jači što se duže čir umjetno držao da ne pukne. To za naše narode konkretno znači rat i smrt. Kojemu je narodu to u interesu? Koliko će nam još trebati da odrastemo?

Što se tiče Srba i Srbije, daleko smo od toga da se oni suoče sa prošlošću, predaleko. Za početak bi se trebali suočiti sa prirodom Kraljevine Jugoslavije i načina vladanja u istoj, u kojoj Hrvati nisu desetljećima imali pravo glasa, niti bilo kakva ljudska prava.

Važno je suočiti se i sa činjeniciom da je Kraljevina Jugoslavija uvela rasne zakone ničim izazvana, to je apsolutno volja kralja Srbina i srbijanski grijeh, suočite se s tim!

Zatim bi se trebali suočiti sa svojom državom Srbijom za vrijeme drugog svjetskog rata koja je bila prva “judenrein” i ostala jedina takva dok je Eichmann istovremeno slao dvije komisije u Hrvatsku da utvrde zašto NDH dijelom štiti Židove, pa su utvrdili da su od Pavelića do 1500 dužnosnika oko njega većina rodbinski vezani za Židove. Istovremeno su Srbi već vratili dušegupku u Njemačku jer više nije bilo od onih 37 000 Židova nikoga živoga, suočite se s tim!

Također se računa da je u Srbiji pobijeno oko 280 000 nesrba pa bi bio red da umjesto što nas po svijetu suočavaju sa Jasenovcem da sebe suoče sa ovim činjenicama, za početak. Također bi bilo lijepo da malo prouče povijest Kosova i sastav stanovništva tog također mitski srpskog prostora pa da se suoče sa činjenicama o tom tko od pamtivijeka baštini taj prostor i tko je nad kim počinio genocid, više puta. Suočite se s istinom o Kosovu.

Također je vrijeme da se suoče sa činjenicama o ulasku srpskih divizija četnika, koji su tren prije toga kokarde zamjenili zvezdama, u Zagreb te u Zagrebu i oko Zagreba zajedno sa domaćim izdajnicima natrpali 128 masovnih grobnica 100% civilima Hrvatima, ne zaboravimo da se Hrvatska vojska da izbjegne razaranje gradova i masovne pokolje civila već povukla iz svih gradova, no to nije spriječilo zločince da ipak pokolju stanovništvo, a četnici-partizani iskoristiše priliku i napraviše zulum po Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj.

Također se braća Srbi trebaju suočiti sa činjenicom da u Srbiji antifašistički pokret gotovo da i nije postojao, a ono što je postojalo progonili su svirepo pa je i najveći simbol antifašizma u Srbiji Hrvat Stjepan Filipović kojega su uhvatili četnici i predali gestapou i koji je nakon mučenja obješen u Valjevu, suočite se s tim. Također je važno naglasiti da je u Beogradu od 1941. do 1944. ubijen jedan jedini njemački vojnik, a također u svim onim opjevanim partizanskim bitkama Srbi iz Srbije sudjelovali su u zanemarivom broju, toliko o mitomanskom antifašizmu Srbije koja popuje Hrvatima, suočite se s tim. Istovremeno je Jure Francetić ostavljao dalmatinskim partizanima, dokumentirano, oružje i opremu i usvojio srpsko dijete koje je ostalo bez roditelja, suočimo se svi sa činjenicom da povijest nije crno bijela i osobito sa činjenicom da nije naša samo crna, a vaša samo bijela. Suočimo se sa povijesti onakva kakva jest ili nas neće biti.

Suočite se s tim da ste opet stvarajući veliku Srbiju razarali gradove izvan Srbije, po tuđim državama i da nitko nije razarao vaše gradove niti ubijao vaše stanovnike osim braneći se od desetina tisuća vaših državljana okupatora, stotina aviona i tisuća tenkova i borbenih vozila s kojima ste zakrčili sve autoputove od Beograda do Hrvatske, suočite se s tim da mi nismo klali vaše ranjenike po bolnicama, već vi naše.

Mi ćemo se suočiti s našom poviješću, vi se suočite sa svojom. No suočite se i sa činjenicom da mi vama ne branimo istraživanja niti arhive, a da vi nama branite i jedno i drugo, suočite se s tim!

Na ova razmišljanja navelo me iznenadno približavanje Hrvatske i Srbije i isto tako iznenadni poziv predsjednice Vučiću te njegov iznenadni pristanak i zaokret od nedavne mitomanske izložbe u New Yorku o Hrvatu koji kolje neprekidno bez odmora 23 sata i kardinalu koji je u rangu sa Pavelićem, a sad odjednom “ma nije to ništa”, kako nije?

U svijetlu najnovijeg približavanja Srbije i Hrvatske osobito me muči jedna činjenica s kojom se trebamo suočiti, a to je da je svako približavanje Srbije i Hrvatske uzimalo danak u krvi najsvjesnijih i najboljih Hrvata, kao i ustupke koje je uvijek i obavezno davala Hrvatska, Srbija nikad. Zanima me što će sve tražiti Vučić i koliko će od toga dobiti? Je li vrijeme Roberta the Brucea napokon iza nas ili slijedi što slijedi?

Mi naravno nećemo tražiti nikakve ustupke osim što ćemo baciti floskulicu kako tražimo da se otkrije gdje su grobovi tisuća naših građana odvedenih u logore Srbije od kojih su 4 bila i u Beogradu, a da ne pričamo o nepoznatim grobovima po tzv. SAO Krajini. Vučić će, naravno, složiti se da treba tako nekakva pitanja riješiti, usput će slagati da se više traži Srba nego Hrvata i tako je krug floskulanja zatvoren na obostrano zadovoljstvo političara i na užas onih koji nikad neće naći svoje najmilije, niti će se nešto promijeniti u budućoj povijesti.

Savjet predsjednici i predsjedniku: Ne pokušavajte jedno drugom nametati suočavanja, to rade djeca i nerazumni, a jedino istinsko suočavanje je suočavanje sa samim sobom i suđenje sebi prema kriteriju kako bi za iste stvari sudio drugome.

Je li napokon došlo vrijeme odrastanja?

Ili, kako to obično biva, ide još jedan krug licemjernog i neiskrenog približavanja pod prisilom, te laži o sebi i drugome? Bit će kako bude, no imamo malo vremena promijeniti se i pripremiti do sljedeće pomrčine na planetu Tame.

Stjepan Štimac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je puknuo film u toplim svibanjskim danima: čim je iz Vijeća Europe stigla u Hrvatsku bezočna optužnica za veličanje kvislinškog režima i ugnjetavanje manjina, hrvatska je vlast odgovorila odlučno i promptno – preuzela je vlast u Vijeću Europe i tako izravnom akcijom onemogućila da se iz Strasbourga šire lažne vijesti i pamfletima šteti modernoj, suverenoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ha! Svaka čast, patuljci.

Narod doduše i ne zna što je Vijeće Europe niti ga posebno zanima, niti bilo tko u Europi drži do toga vijeća i odbora ministara, toga tijela koje postoji da bi postojalo, a sastoji se od otprilike 47 zemalja od kojih je tek polovica u Europskoj uniji.

Navodno se bave ljudskim pravima, a budući da u svim brojkom navedenim zemljama sve pršti od ljudskih prava, lukavo su se usredotočili na Hrvatsku i na svoje doušnike iz te strašne države gdje manjince tuku na ulicama i trgovima.

Glede spomenutog izvješća Vijeća Europe o groznom stanju u Hrvatskoj: nigdje nisam vidio cjelovit tekst, možda i svojom krivnjom, ali ono što sam vidio u domaćim (ne ću reći hrvatskim, da me ne hvatate za riječ) medijima, bilo je prepričavanje teksta – kao što je uobičajeno u takvim prilikama.

Znači, Srbi, Romi i LGBT žive u Hrvatskoj u velikom strahu od hrvatskih nacionalista, neljudski im se uskraćuju ljudska prava i uopće im je nesnosno jer takvu Hrvatsku nisu sanjali. Štoviše, vidio sam negdje u prepričavanju teksta, jedna od zamjerka Hrvatima je da Srbe nazivaju agresorima, što je znak mržnje i nesnošljivosti. Ne kaže se da tako nazivamo one Srbe koji su doista bili agresori, nego valjda i njih moramo nekako korektnije nazivati, recimo srpski branitelji koji su se branili od hrvatskih branitelja, pri čemu je srpskima uz pomoć Srbije i srbijanske vojske, plus crnogorske, u obrambenom zanosu pošlo za rukom da osvoje nešto više od četvrtine Hrvatske, što se može tolerirati, to jest nisu bili agresori, samo agresorske frtaljke praćene pjesmama trofrtaljka.

Ozbiljnije rečeno: sada treba u Vijeću Europe pročitati Deklaraciju o Domovinskom ratu iz koje je svima, samo ne njima, jasno da je Hrvatska bila izložena unutarnjoj i vanjskoj agresiji, te da je u unutarnjoj sudjelovao dobar (ha) dio srpske manjine, a taj dio i nadalje nazivamo agresorima iz onoga strašnog vremena umorstava petnaest tisuća Hrvata, većinom civila. To što bi i oni i Vijeće Europe htjeli tu činjenicu zaboraviti i smjestiti u nepoštivanje ljudskih prava, komičan je zahtjev koji valjda spada u područje „političke korektnosti“. Vrlo opasna, podmukla igra.

Ostale etničke skupine ili zajednice ne spominju se u tom kontekstu (tekstu), s iznimkom Roma, jer bi se postavilo pitanje kako to da su jedni manjinci devedesetih ubijali druge, recimo srpski mađarske i češke itd. Znači, ako vam se pokraj kuće šeće četnik (kao u Vukovaru) za kojega pouzdano znate da je bio u agresorskoj vojsci, čak znate da je zločinac, potpuno je u suprotnosti s mišljenjem Vijeća Europe ako mu to zamjerite ili ga nazovete agresorom.

Tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina

Odakle je stigla podloga za rečeni tekst? Pa iz Hrvatske, naravno, od klateži iz raznih orjunaških udruga kojima ravnaju žestoki borci za demokraciju, preodjeveni totalitarci i šljam koji Hrvatsku ne može smisliti, u uskoj svezi sa Srbijom. Pa onda njihovi istomišljenici iz medija objeručke dočekuju „mišljenje“ Vijeća Europe. Svoje mišljenje. D

otle se ugrožena srpska manjina dobro zabavlja, s tri glasa u Hrvatskom saboru osigurava krhku stabilnost Vlade, Pupovac u ime vlasti oštro upozorava oporbu da joj nije potreba pustolovina rušenja Vlade, njemu je ovako dobro, usput je prisvojio za svoje „antifašizam“ i sudjeluje na skupovima s jugoslavenskim zastavama, izrađuje popise nepoćudnih Hrvata i uopće lijepo koristi osebujne hrvatske izborne zakone koji protežiraju manjine sve do besmislenosti.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina.

Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž. Naime, kao i do sada lijeve stranke s istočnim grijehom na leđima imat će u svojim redovima pripadnike srpske manjine, prikrivene ili neprikrivene, nadalje i talijanske i ostale, pa iako su te stranke trenutno u žalosnom rasulu, ipak će dobiti na izborima stanovit broj zastupnika, među njima i rečene u svojim redovima.

Zato je teza o pokušaju eliminiranja svega što nije hrvatsko, promašena i žalosna teza, lažna teza s kojom će protivnici referenduma ići na Ustavni sud i vjerojatno dobiti potporu šarolikog sastava toga suda. I što znače izjave o „stečenim pravima“? Kada je to i kako SDSS (utemeljio ga Hadžić) stekao prava na tri glasa u parlamentu? Sjećamo se. I kako su „stečena prava“ hrvatskih iseljenika bez pardona odvedena u stečaj, pa se sa dvanaest Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru došlo do svega nekolicine?

I nadalje me srdi tekst Vijeća Europe. Zato mu se vraćam, jer bi se opet mogao proizvesti sličan, čak i pod predsjedanjem Hrvatske. Taj pamflet se jednostavno nije smio pojaviti, i nije drugo do miniranje hrvatskoga predsjedanja, krivotvorina koja u biti kaže da je Hrvatska (crna) vrana u Europi, jedina u kojoj se „veliča fašistički režim“, najgrješnija zemlja ne samo sada nego i Drugom svjetskom ratu, dok su se od stigme izvukle ne samo države koje su srdačno kolaborirale, od sjevera Europe do zapada (Francuska), nego i one iz kojih je potekao nacistički i fašistički totalitarizam. Sve te zemlje, uz još mnoge, izabrale su Hrvatsku da se na njoj iživljavaju, kako bi od sebe svratile pozornost.

Jajčana ima posvuda

Razlog je ovaj: samostalna hrvatska država koja se nije smjela dogoditi, a kad se već dogodila treba učiniti sve da ju se blokira, banalizira i polako uništava, što je na djelu. Istodobno, to vajno Vijeće Europe više ne spominje dvije europske rezolucije o komunističkom totalitarizmu, ne pita što je u Hrvatskoj urađeno „po tom pitanju“. (Odgovor bio bio: Nije ništa). Bilo bi dobro da naši istraživački novinari pronađu autore teksta, pa bi se vidjelo da su – makar pod promijenjenim prezimenima – iz neke od balkanskih avlija koje sežu i do hrvatskih krajeva. Kao što se ispostavilo da taj Eliezer koji je dignuo buku u svezi s Hasanbegovićem, nije Eliezer nego Ranko, i nije Papo nego Jajčanin.

Takvih jajčanina ima posvuda, na zapadnim radijskim i televizijskim postajama, u novinama, oni su vezivno tkivo orjunaške klateži u Hrvatskoj i zapadnih medija u kojima i nadalje vlada duh intelektualaca koji su do pedeset šeste bili staljinisti, u međuvremenu lenjinisti, a od šezdeset osme titoisti. Nestanak Jugoslavije za njih je bio velik udarac od kojega se još nisu oporavili, niti ne će. A tko je kriv za njihove traume? Hrvatska, kažu. Pa udri po njoj, možda još nije sve izgubljeno.

U Hrvatskoj dotle uporno hoda pokret koji crveni nazivaju konzervativnom revolucijom, a plavi ju ne nazivaju nikako, nego samo gledaju što se događa – zbunjeni su. Oni, plavi, bi po prirodi stvari trebali biti dio te mirne, ali uporne borbe za vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, a nekako im je neugodno, osim iznimaka u obliku nekoliko osoba koje još imaju vezu s hrvatskom tradicijom i njezinim univerzalnim vrjednotama, a što je univerzalnije nego život.

Tako se hrvatska vlast, bilo koje boje, izgubila na početku i na kraju puta čovjekova, jer ni dostojanstvo nerođenoga djeteta ni dostojanstvo umrloga čovjeka ne poštuje. Da poštuje život, bila bi u Hodu za život, odnosno hod ne bi bio ni potreban, da poštuje dostojanstvo mrtvih ne bi prepustila zaboravu i korovu stotine tisuća Hrvata razasutih po Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje), ubijenih u krvoločnim divljanjima jugoslavenskih komunista. Dok su oni iz kojih je krenula strahota Drugoga svjetskog rata potiho i sustavno tražili i uglavnom nalazili svoje mrtve.

Mediji kao nojevi

Mediji se kronično ponašaju kao nojevi, vide što nitko ne vidi, ne vide što svi vide, na jutarnjim brifinzima namještavaju brojke – ponekad uz pomoć policije – ili pokušavaju prodati javnosti priče o dva valjda podjednako snažna i važna skupa, skupu i kontraskupu, u brižnom naporu da ih izjednače, pa i onda kada je na strani hodača petnaest tisuća, a u protunapadu sedam kostimiranih šetačica iz Oktogona. Lijepo je da se probudila i Rijeka, gdje komunisti vladaju od četrdeset pete, a gradonačelnik Obersnel u maniri arogantnog partijskog moćnika iz pedesetih grmi s ekrana protiv nazadnog hrvatskoga puka, podmeće mu nogu gdje stigne. U Splitu posve druga slika.

No, da se vratim manjincima, ali Hrvatima u Vojvodini. Poradi nekih putovanja nisam na vrijeme opisao dolazak Tomislava Žigmanova i njegove ekipe u Zagreb, u povodu predstavljanja novih svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, održanog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Začudno leksikografsko djelo koje se objavljuje godinama i godinama, koliko snage i novac dopuštaju, izniklo iz manje skupine entuzijasta, znanstveno potkovano i neprocijenjivo za memoriju Hrvata koji su obitavali i obitavaju uz Dunav od sjevera Mađarske do Novoga Sada. Predstavljanje u Zagrebu sjajno posjećeno, ima i državnih dužnosnika.

Poslije sjedimo u kavani podno NSK, Žigmanov je čovjek od malo riječi, zabrinut, očito čvrsta značaja, visok i stamen. Na pitanje kako ga doživljavaju u beogradskim političkim krugovima, kaže da se time ne opterećuje. Nešto je rječitiji kada ga pitam za zbivanja oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Hvalim još jednom njegovu predstavu „Bunjevački blues“, izvedenu ne tako davno u Histrionima. U svemu – Hrvati u Vojvodini dobili su vođu od formata, a Hrvatska bi ga trebala čuvati kao kap vode na dlanu. Književnik, prozni i dramski pisac, intelektualac visoke razine, Tomislav Žigmanov našao se u ulozi koja zahtijeva smirenost, dobre živce i postojanost u obrani hrvatstva.

Glede spomenutog Leksikona u nakladi Hrvatskoga akademskog društva iz Subotice, Žigmanov je izvršni urednik, glavni je urednik Slaven Bačić. Kao (bivši) kazališni čovjek zastajem na pojmu Hrvatsko narodno kazalište koje je kao profesionalno utemeljeno u Subotici 1945. na tradicijama onoga iz 1747. u franjevačkoj Gramatikalnoj školi kada je bila održana prva predstava na hrvatskom jeziku.

HNK je živio pet godina, a onda je započela hajka i manipuliranje unitarističko i srpsko, pa su HNK i mađarsko kazalište spojeni u jedno Narodno pozorište s odsjecima za hrvatsku i mađarsku dramu. Tako je danas Hrvatsko kazalište Pečuh jedini samostalni hrvatski teatar izvan granica Republike Hrvatske. Ondje Vojislav Šešelj ne zalazi, njemu su zanimljivi Hrtkovci, gdje nastupa u staroj ulozi Vojislava Šešelja.

Erdogan i Bakir

A što je s Hrvatima u BiH, formalno konstitutivnim narodom na cijelom području te zagonetne države? Eto, bore se svim snagama, na načine kojekakve, da ne postane manjinom u skoroj budućnosti. Njima se ne odriče samo budućnost nego i prošlost, povijest.

Erdoganova predstava u Sarajevu očišćenom od migranata (upućeni su Hrvatima, u blizinu Mostara) drastično je finale staroturske i velikoturske ekspanzije, praćeno povijesnim krivotvorinama glomaznoga formata.

Tako Erdogan ne samo za BiH nego za Europu u cjelini kaže da su Turci tu živjeli tisuću godina. Znači, bili su i 1018., premda povijest bilježi da su se Turci Seldžuci tek 1071. ponešto ustalili u Anatoliji. A čija je zemlja tada bila od Drave do Jadranskoga mora, koje je to kraljevstvo vladalo na tom prostoru?

Bit će da je bilo Hrvatsko kraljevstvo, i prije petnaestoga stoljeća ni Turaka ni nikoga drugoga ne bješe osim Hrvata.
Ali, eto, Erdogan zna nešto više, zna i Bakir kojemu je sam Bog poslao Erdogana, a prije i njegova oca Aliju.

Također je krivotvorina da su Bošnjaci branili Tursku kao svoju domovinu, štoviše, pobune islamiziranih Hrvata protiv Istanbula (ne zbog konvencije) bile su česte, poznato je. Sve je to žalosno neznanstveno i priglupo, ali je najveću glupost izrekao Bakir u svezi s devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime da „ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom.“ Istina je ova, neka im (mi) Bog oprosti, da su se muslimani u BiH uspjeli obraniti intervencijom Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su potpuno bespomoćne muslimane i naoružali i organizirali, a Hrvatska pružila utočište civilima, hranila ih, oblačila i školovala, pa i Alijinu obitelj, čak kada se Alija okrenuo oružjem protiv Hrvata. Je li to bila Božja volja, ne znam, treba ga pitati, ali svakako nije da dvadeset godina poslije bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati