Pratite nas

Kolumne

Svetost blaženika Alojzija Stepinca ne ovisi o bilo komu, pa ni o papi Franji

Objavljeno

na

Previše je žuči izliveno i izrečeno teških riječi na račun pape Franje posljednjih mjeseci, a pogotovu od kad je dao svoju posljednju izjavu vezano za kanonizaciju našega blaženika Alojzija Stepinca.

Ne tvrdim kako nema razloga za nezadovoljstvo mnogim postupcima Svetoga Oca, pa i njegovim ne rijetko neodmjerenim i nepriličnim izjavama koje više sliče politiziranju Crkve i vjere nego promišljenom i suvislom nastupanju onoga koji sjedi u stolcu svetoga Petra, ali mislim kako su nam danas mir i staloženost potrebniji nego ikad. Euforija ne može donijeti ništa dobro i u afektu se često čine pogrješke koje je poslije jako teško ispraviti.

Moramo prije svega shvatiti i prihvatiti činjenicu kako pape nisu bogovi i da su skloni (u većoj ili manjoj mjeri) griješiti kao i svi drugi ljudi – mišlju, riječju, djelom i propustom. Da nije tako, ne bi morali imati svoje ispovjednike i tražiti od Boga oprost za svoje grijehe jednako kao i mi “obični” smrtnici.

Dakle, nitko nije imun na propuste, greške, zablude i grijeh, pa ni sadašnji poglavar Katoličke crkve.

Papa jeste nepogrešiv, ali samo ,”kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve.” (Prvi vatikanski koncil, Pastor aeternus, 4; preuzeto iz: http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/239-nepogreivost-pape/; stranica posjećena 10.5.2019.)

Nepogrešivost pape se, kako je vidljivo, odnosi na vjeru i moral i u istom su smislu nepogrešivi i biskupi kad iznose nauk vezano za vjeru i moral. U svim drugim slučajevima – a naročito kad je riječ o pitanjima koja zadiru u društvenu i političku sferu, papa i biskupi su jednako skloni greškama kao i drugi ljudi.

Utoliko je čudnije, zapravo neshvatljivo, da ima onih koji bi zatvorili usta svima koji se danas ne slažu s postupcima ili izjavama pape Franje – a u njima, istini za volju, ima dosta onoga što je najblaže rečeno nejasno, nerazumljivo pa čak s našega ljudskog, laičkog stanovišta i logički neprihvatljivo.

Jasno i glasno se mora reći, kako svatko od nas, bio vjernik ili ne, ima legitimno pravo izreći svoj stav o svemu, pa i ponašanju bilo kojega crkvenog poglavara, uključujući i papu. To se pravo niti može niti smije uskratiti bilo komu, ni po Božjim ni po ljudskim zakonima. Naravno, javno izražavanje mišljenja podrazumijeva razinu sukladnu civiliziranim uzusima, ali to opet ovisi od savjesti svakoga ponaosob.

Nije istina da papa Franjo “ne voli Hrvate”

Mnogi smatraju kako je današnji papa po nekim pitanjima u krivu iz neznanja i zablude. Sklon sam vjerovati u to i unaprijed isključujem svaku mogućnost zle namjere Svetoga Oca prema bilo komu, pa i nama Hrvatima, jer za nas se u Vatikanu ne od jučer zna tko smo, što smo i koliko smo kroz sva minula stoljeća bili vjerni Kristu i Materi Crkvi.

O tomu svjedoči i spomen ploča koja je 12. studenoga 2018. godine otkrivena u Bazilici sv. Petra u Vatikanu, a na kojoj stoji:

“U SPOMEN EVANGELIZACIJE HRVATA,
PRVOG OD SLAVENSKIH NARODA. –
PAPA IVAN IV. POSLAO IM JE OPATA MARTINA 641. –
PAPA IVAN VIII. BLAGOSLOVIO JE U OVOJ BAZILICI
KNEZA BRANIMIRA I NJEGOV NAROD
NA BLAGDAN GOSPODINOVA UZAŠAŠĆA G. 879. –
SV. PAPA GRGUR VII. OKRUNIO JE ZVONIMIRA ZA KRALJA PO RUKAMA OPATA GEBIZONA G. 1076. –
SV. PAPA IVAN PAVAO II. SVE OVO SPOMINJUĆI
U OVOJ JE BAZILICI SLAVIO SV. MISU
NA HRVATSKOM JEZIKU G. 1979. –
SPOMEN PLOČA POSTAVLJENA JE OVDJE 2017. G.
U VRIJEME PONTIFIKATA PAPE FRANJE”

Na sredini ploče, iznad teksta, nalazi se hrvatski povijesni grb i križ s krstionice kneza Višeslava – kao simboli državnog i vjerskog identiteta hrvatskoga naroda.

Kako se vidi, među ukupno imenom spomenutih petoricom papa, nalazi se i ono današnjeg prvaka naše Crkve, pape Franje.

Teško je zamisliti da bi papa koji nam je “nesklon” učinio takvu gestu. Zato budimo obzirni kad donosimo sudove o njemu i odnosu Svete Stolice prema Hrvatskoj i našem narodu.

 Ivan Pavao Drugi – papa i svetac koji nas je volio i štovao blaženika Stepinca

Čini mi se da smo ipak (u najvećem dijelu) mi Hrvati – katolici još uvijek pod tako jakim dojmom pontifikata Ivana Pavla Drugog, da možda čak i nesvjesno povlačimo paralele između njega i pape Franje i “uspoređujemo” ih, iako je riječ o po mnogo čemu potpuno različitim osobama i karakterima iz čega nužno proizlaze i brojne razlike u vođenju Crkve, pa i pristupu nama kao narodu i vjernicima.

Naš omiljeni papa i svetac Ivan Pavao Drugi bio je moralna vertikala XX stoljeća i osoba u svemu dostojna prvaka Crkve i nasljednika prvoga apostola. Uz to, on je poznavao povijest Europe i naroda koji žive na njezinu tlu bolje nego mnogi povjesničari. Bio je to papa-apostol, papa-putnik, papa-ekumenist, papa-filozof, papa-pjesnik, ali iznad svega Duhom Svetim nadahnuti propovjednik vjere i Evanđelja, filantrop i humanist kojemu skoro neće biti ravna. Njegova knjiga Sjećanje i identitet daje nam odgovore na brojna pitanja ne samo teološke naravi, nego i vezano za Europu, Domovinu, vjeru, naciju, narode i njihove identitete, ali i povijest ovih naših prostora i dokaz je kako se i najsloženija filozofska pitanja mogu izraziti običnim i svakomu razumljivim riječima.

I taj i takav papa, Poljak Karol Wojtyla, čovjek koji se nije mirio s nepravdom, farizejštinom i nasiljem nad ljudskom osobom, u više od 26 godina svoga pontifikata nikad nije izgovorio ni jednu jedinu riječ oko koje je bilo dilema i nedoumica, pa i onda kad je izražavao stavove o političkim i društvenim pitanjima.

Ono što je taj nesporni moralni i duhovni autoritet našeg doba poručio Hrvatskoj i svijetu u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici (3. listopada 1998. godine) na svečanoj Misi u povodu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca i danas odzvanja u srcima svih nas koji smo tako željno očekivali ovu beatifikaciju i treba nam služiti kao putokaz:

U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama.
U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor. Znakovite su u svezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada se Europa nalazila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.
‘”

(Vidi: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/rekli-su-o-stepincu/pape/sveti-ivan-pavao-ii-papa/216; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.5.2019.)

Ne možemo od svakog pape očekivati tako rezolutan stav i takvu riješenost da se uvijek i po bilo koju cijenu bude svjedokom istine. Veliki i hrabri Wojtyla govorio je i i bez ostatka zastupao tu istinu i kročio Kristovom stazom u vrijeme bezbožničkog komunizma neovisno o tomu što mu je život bio u stalnoj opasnosti. Kao tvrdi svjedok vjere, oprostio je i onomu koji ga je pokušao ubiti unajmljen od sila zla. Prvi je papa koji je ušao u sinagogu i džamiju pokazujući tako na djelu širinu kršćanske duše i poštujući dostojanstvo svih religija. Nas Hrvate je naročito volio. U najtežem razdoblju naše novije povijesti bio je uz nas, a svojim nam je postupcima davao do znanja kako imamo posebno mjesto u njegovom srcu. Malo je naroda koji su doživjeli čast da im takav moralni i duhovni autoritet zahvali na gostoprimstvu, kao nama, riječima:

Ljubljeni moj puče hrvatski…”

On je uistinu poznavao našu povijest i dušu hrvatskoga naroda i znao je s kakvim smo se zlom suočavali u prošlosti, pa i tih 90-ih godina XX stoljeća  na putu ka svojoj slobodi. Zato nam je prvi dao potporu kao poglavar Vatikana kod međunarodnog priznanja, zato nam je dolazio u pohode u tri navrata, kao ni jednoj drugoj zemlji, u manje od 9 godina (rujan 1994. – lipanj 2003.) i zato nam je upućivao poruke iskrene bratske i pastirske ljubavi i ohrabrenja, jednako kao i svojim sunarodnjacima Poljacima.

Na grobu našega blaženika i budućeg sveca Alojzija Stepinca u dva je navrata klečao, On, glas savjesti tog doba, i molio skrušeno i usrdno za njegovu dušu, hrvatski narod i našu Domovinu. Znao je Ivan Pavao Drugi jako dobro kako je u porobljenoj Europi koja je klečala pred Hitlerom nadbiskup zagrebački bio svjetlo nade, lučonoša kršćanskih vrednota i zaštitnik progonjenih i nije slučajno ukazao toliku čast i nama i njemu.

Pa zar se nakon svega toga, mi koji imamo na nebu takvoga zagovornika u svecu Ivanu Pavlu Drugom trebamo nečega bojati?

Ne bojte se!” – poruka je koju je ne bez razloga kršćanima uputio na svojoj prvoj svetoj Misi poslije izbora za papu, listopada 1978. godine. Budimo vjerni Kristu i Crkvi i hrabro svjedočimo istinu, jer na to nas obvezuje naša vjera.

Poslušajmo i danas Ivana Pavla Drugog, sveca koji nas je volio i moli za nas u Kraljevstvu Nebeskom. Ne zaboravimo njegove riječi.

Ne smijemo izgubiti dušu

Istina je na našoj strani. Istina je na strani blaženika Alojzija Stepinca. Istinu sadrže i arhivi, dokumenta sabrana u postupku kauze, proces kanonizacije je završen i sve je dalje u rukama Duha Svetoga, jer on vodi našu Crkvu i njome upravlja.

Tu istinu ne mogu zasjeniti a još manje poništiti nikakve politikantske izjave, zablude, zlonamjerne laži, krivotvorine, proizvoljne i paušalne tvrdnje bez osnova, klevete, pa ni krivotvoreni “dokazi” o suradnji Stepinca s nacistima, s koje god strane dolazili. Nju ne može zaustaviti ni promijeniti ni Jorge Mario Bergoglio (koliko god bio Rimski papa), još manje intimus ratnog zločinca Vojislava Šešelja i promicatelj ideje “Velike Srbije”, huškač i šovinist Miroslav Gavrilović (srpski patrijarh Irinej), a jednako tako niti velikosrpski fašisti i suborci Šešelja i Arkana iz 90-ih, episkopi Amfilohije Radović i Irinej Bulović koji već više od 30 godina (s većinom drugih episkopa iz redova SPC) šire otrovnu mržnju i zlu krv. Potonja dvojica su, na žalost i na sramotu Katoličke crkve i svih nas (ali prije svega Vatikana i pape Franje) bili u sastavu Mješovite komisije koja je cijelu jednu godinu raspravljala o životnom putu blaženog kardinala Stepinca i njegovom ponašanju tijekom Drugoga svjetskog rata. Pripadnicima institucije (SPC) koja počiva na karizmi fašista Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja nacizma i Adolfa Hitlera) dopuštati da uopće raspravljaju o toj temi, svojevrsna je blasfemija bez presedana.

Mi katolici u Hrvatskoj jako dobro znamo na čemu smo kad je u pitanju Srpska pravoslavna crkva. Dok njome upravljaju “nikolajevci” i “justinovci” (sljedbenici fašista i moralnog degenerika Nikolaja Velimirovića Žičkog i “svetosavskog” ideologa Justina Popovića) i dok se njezino “poslanje” i djelovanje temelji na duboko antikršćanskoj militantnoj naci-fašističkoj ideologiji (“svetosavlju”) koja je u suštini uperena i protiv Boga i protiv čovjeka, mi s te strane ne možemo očekivati ništa drugo nego uvrede, klevete i mržnju. Oni za koje je ekumenizam “svejeres” i koji stavljaju svoj egoistični nacionalni interes ispred i iznad vjere,  Vatikan nazivaju “satanskim leglom” a naše biskupe “ustašama”, ne znaju i ne mogu drugačije. Njih vodi mržnja, a ne kršćanska ljubav.

Za sve te izgubljene duše, a i za našega Jorge Maria Bergoglia (koji očito ne zna s kime ima posla), možemo samo zamoliti Gospodina:

Oče, oprosti im, ne znaju što čine“.

Neka im dragi Bog otvori oči i prosvijetli pamet.

A mi ne dopustimo da nas obuzmu malodušje i mržnja.

I ne zaboravimo riječi našega blaženika i budućeg sveca Alojzija Stepinca koji je u mraku mržnje i zla Drugoga svjetskoga rata, u porobljenoj Europi bio svjetionik Kristova Evanđelja i glas kršćanske savjesti:

Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Ne ljutimo se na našeg papu Franju. On još uvijek ne zna da je Alojzije Stepinac već za života bio svetac i da njegova svetost ne ovisi o bilo čijoj volji.

Pape i pontifikati su prolazni.

Samo je dragi Bog, gospodar svijeta i vremena, vječan. On je put, istina i život. I Njegova je zadnja.

Sjetimo se tog 3. listopada 1998. godine i proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, uzdajmo se u Boga svemogućega i molimo da nas poštedi svakog zla i mržnje. Neka bude uz nas i pomogne nam da ne izgubimo dušu.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari