Pratite nas

Kolumne

Svetost blaženika Alojzija Stepinca ne ovisi o bilo komu, pa ni o papi Franji

Objavljeno

na

Previše je žuči izliveno i izrečeno teških riječi na račun pape Franje posljednjih mjeseci, a pogotovu od kad je dao svoju posljednju izjavu vezano za kanonizaciju našega blaženika Alojzija Stepinca.

Ne tvrdim kako nema razloga za nezadovoljstvo mnogim postupcima Svetoga Oca, pa i njegovim ne rijetko neodmjerenim i nepriličnim izjavama koje više sliče politiziranju Crkve i vjere nego promišljenom i suvislom nastupanju onoga koji sjedi u stolcu svetoga Petra, ali mislim kako su nam danas mir i staloženost potrebniji nego ikad. Euforija ne može donijeti ništa dobro i u afektu se često čine pogrješke koje je poslije jako teško ispraviti.

Moramo prije svega shvatiti i prihvatiti činjenicu kako pape nisu bogovi i da su skloni (u većoj ili manjoj mjeri) griješiti kao i svi drugi ljudi – mišlju, riječju, djelom i propustom. Da nije tako, ne bi morali imati svoje ispovjednike i tražiti od Boga oprost za svoje grijehe jednako kao i mi “obični” smrtnici.

Dakle, nitko nije imun na propuste, greške, zablude i grijeh, pa ni sadašnji poglavar Katoličke crkve.

Papa jeste nepogrešiv, ali samo ,”kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve.” (Prvi vatikanski koncil, Pastor aeternus, 4; preuzeto iz: http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/239-nepogreivost-pape/; stranica posjećena 10.5.2019.)

Nepogrešivost pape se, kako je vidljivo, odnosi na vjeru i moral i u istom su smislu nepogrešivi i biskupi kad iznose nauk vezano za vjeru i moral. U svim drugim slučajevima – a naročito kad je riječ o pitanjima koja zadiru u društvenu i političku sferu, papa i biskupi su jednako skloni greškama kao i drugi ljudi.

Utoliko je čudnije, zapravo neshvatljivo, da ima onih koji bi zatvorili usta svima koji se danas ne slažu s postupcima ili izjavama pape Franje – a u njima, istini za volju, ima dosta onoga što je najblaže rečeno nejasno, nerazumljivo pa čak s našega ljudskog, laičkog stanovišta i logički neprihvatljivo.

Jasno i glasno se mora reći, kako svatko od nas, bio vjernik ili ne, ima legitimno pravo izreći svoj stav o svemu, pa i ponašanju bilo kojega crkvenog poglavara, uključujući i papu. To se pravo niti može niti smije uskratiti bilo komu, ni po Božjim ni po ljudskim zakonima. Naravno, javno izražavanje mišljenja podrazumijeva razinu sukladnu civiliziranim uzusima, ali to opet ovisi od savjesti svakoga ponaosob.

Nije istina da papa Franjo “ne voli Hrvate”

Mnogi smatraju kako je današnji papa po nekim pitanjima u krivu iz neznanja i zablude. Sklon sam vjerovati u to i unaprijed isključujem svaku mogućnost zle namjere Svetoga Oca prema bilo komu, pa i nama Hrvatima, jer za nas se u Vatikanu ne od jučer zna tko smo, što smo i koliko smo kroz sva minula stoljeća bili vjerni Kristu i Materi Crkvi.

O tomu svjedoči i spomen ploča koja je 12. studenoga 2018. godine otkrivena u Bazilici sv. Petra u Vatikanu, a na kojoj stoji:

“U SPOMEN EVANGELIZACIJE HRVATA,
PRVOG OD SLAVENSKIH NARODA. –
PAPA IVAN IV. POSLAO IM JE OPATA MARTINA 641. –
PAPA IVAN VIII. BLAGOSLOVIO JE U OVOJ BAZILICI
KNEZA BRANIMIRA I NJEGOV NAROD
NA BLAGDAN GOSPODINOVA UZAŠAŠĆA G. 879. –
SV. PAPA GRGUR VII. OKRUNIO JE ZVONIMIRA ZA KRALJA PO RUKAMA OPATA GEBIZONA G. 1076. –
SV. PAPA IVAN PAVAO II. SVE OVO SPOMINJUĆI
U OVOJ JE BAZILICI SLAVIO SV. MISU
NA HRVATSKOM JEZIKU G. 1979. –
SPOMEN PLOČA POSTAVLJENA JE OVDJE 2017. G.
U VRIJEME PONTIFIKATA PAPE FRANJE”

Na sredini ploče, iznad teksta, nalazi se hrvatski povijesni grb i križ s krstionice kneza Višeslava – kao simboli državnog i vjerskog identiteta hrvatskoga naroda.

Kako se vidi, među ukupno imenom spomenutih petoricom papa, nalazi se i ono današnjeg prvaka naše Crkve, pape Franje.

Teško je zamisliti da bi papa koji nam je “nesklon” učinio takvu gestu. Zato budimo obzirni kad donosimo sudove o njemu i odnosu Svete Stolice prema Hrvatskoj i našem narodu.

 Ivan Pavao Drugi – papa i svetac koji nas je volio i štovao blaženika Stepinca

Čini mi se da smo ipak (u najvećem dijelu) mi Hrvati – katolici još uvijek pod tako jakim dojmom pontifikata Ivana Pavla Drugog, da možda čak i nesvjesno povlačimo paralele između njega i pape Franje i “uspoređujemo” ih, iako je riječ o po mnogo čemu potpuno različitim osobama i karakterima iz čega nužno proizlaze i brojne razlike u vođenju Crkve, pa i pristupu nama kao narodu i vjernicima.

Naš omiljeni papa i svetac Ivan Pavao Drugi bio je moralna vertikala XX stoljeća i osoba u svemu dostojna prvaka Crkve i nasljednika prvoga apostola. Uz to, on je poznavao povijest Europe i naroda koji žive na njezinu tlu bolje nego mnogi povjesničari. Bio je to papa-apostol, papa-putnik, papa-ekumenist, papa-filozof, papa-pjesnik, ali iznad svega Duhom Svetim nadahnuti propovjednik vjere i Evanđelja, filantrop i humanist kojemu skoro neće biti ravna. Njegova knjiga Sjećanje i identitet daje nam odgovore na brojna pitanja ne samo teološke naravi, nego i vezano za Europu, Domovinu, vjeru, naciju, narode i njihove identitete, ali i povijest ovih naših prostora i dokaz je kako se i najsloženija filozofska pitanja mogu izraziti običnim i svakomu razumljivim riječima.

I taj i takav papa, Poljak Karol Wojtyla, čovjek koji se nije mirio s nepravdom, farizejštinom i nasiljem nad ljudskom osobom, u više od 26 godina svoga pontifikata nikad nije izgovorio ni jednu jedinu riječ oko koje je bilo dilema i nedoumica, pa i onda kad je izražavao stavove o političkim i društvenim pitanjima.

Ono što je taj nesporni moralni i duhovni autoritet našeg doba poručio Hrvatskoj i svijetu u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici (3. listopada 1998. godine) na svečanoj Misi u povodu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca i danas odzvanja u srcima svih nas koji smo tako željno očekivali ovu beatifikaciju i treba nam služiti kao putokaz:

U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama.
U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor. Znakovite su u svezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada se Europa nalazila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.
‘”

(Vidi: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/rekli-su-o-stepincu/pape/sveti-ivan-pavao-ii-papa/216; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.5.2019.)

Ne možemo od svakog pape očekivati tako rezolutan stav i takvu riješenost da se uvijek i po bilo koju cijenu bude svjedokom istine. Veliki i hrabri Wojtyla govorio je i i bez ostatka zastupao tu istinu i kročio Kristovom stazom u vrijeme bezbožničkog komunizma neovisno o tomu što mu je život bio u stalnoj opasnosti. Kao tvrdi svjedok vjere, oprostio je i onomu koji ga je pokušao ubiti unajmljen od sila zla. Prvi je papa koji je ušao u sinagogu i džamiju pokazujući tako na djelu širinu kršćanske duše i poštujući dostojanstvo svih religija. Nas Hrvate je naročito volio. U najtežem razdoblju naše novije povijesti bio je uz nas, a svojim nam je postupcima davao do znanja kako imamo posebno mjesto u njegovom srcu. Malo je naroda koji su doživjeli čast da im takav moralni i duhovni autoritet zahvali na gostoprimstvu, kao nama, riječima:

Ljubljeni moj puče hrvatski…”

On je uistinu poznavao našu povijest i dušu hrvatskoga naroda i znao je s kakvim smo se zlom suočavali u prošlosti, pa i tih 90-ih godina XX stoljeća  na putu ka svojoj slobodi. Zato nam je prvi dao potporu kao poglavar Vatikana kod međunarodnog priznanja, zato nam je dolazio u pohode u tri navrata, kao ni jednoj drugoj zemlji, u manje od 9 godina (rujan 1994. – lipanj 2003.) i zato nam je upućivao poruke iskrene bratske i pastirske ljubavi i ohrabrenja, jednako kao i svojim sunarodnjacima Poljacima.

Na grobu našega blaženika i budućeg sveca Alojzija Stepinca u dva je navrata klečao, On, glas savjesti tog doba, i molio skrušeno i usrdno za njegovu dušu, hrvatski narod i našu Domovinu. Znao je Ivan Pavao Drugi jako dobro kako je u porobljenoj Europi koja je klečala pred Hitlerom nadbiskup zagrebački bio svjetlo nade, lučonoša kršćanskih vrednota i zaštitnik progonjenih i nije slučajno ukazao toliku čast i nama i njemu.

Pa zar se nakon svega toga, mi koji imamo na nebu takvoga zagovornika u svecu Ivanu Pavlu Drugom trebamo nečega bojati?

Ne bojte se!” – poruka je koju je ne bez razloga kršćanima uputio na svojoj prvoj svetoj Misi poslije izbora za papu, listopada 1978. godine. Budimo vjerni Kristu i Crkvi i hrabro svjedočimo istinu, jer na to nas obvezuje naša vjera.

Poslušajmo i danas Ivana Pavla Drugog, sveca koji nas je volio i moli za nas u Kraljevstvu Nebeskom. Ne zaboravimo njegove riječi.

Ne smijemo izgubiti dušu

Istina je na našoj strani. Istina je na strani blaženika Alojzija Stepinca. Istinu sadrže i arhivi, dokumenta sabrana u postupku kauze, proces kanonizacije je završen i sve je dalje u rukama Duha Svetoga, jer on vodi našu Crkvu i njome upravlja.

Tu istinu ne mogu zasjeniti a još manje poništiti nikakve politikantske izjave, zablude, zlonamjerne laži, krivotvorine, proizvoljne i paušalne tvrdnje bez osnova, klevete, pa ni krivotvoreni “dokazi” o suradnji Stepinca s nacistima, s koje god strane dolazili. Nju ne može zaustaviti ni promijeniti ni Jorge Mario Bergoglio (koliko god bio Rimski papa), još manje intimus ratnog zločinca Vojislava Šešelja i promicatelj ideje “Velike Srbije”, huškač i šovinist Miroslav Gavrilović (srpski patrijarh Irinej), a jednako tako niti velikosrpski fašisti i suborci Šešelja i Arkana iz 90-ih, episkopi Amfilohije Radović i Irinej Bulović koji već više od 30 godina (s većinom drugih episkopa iz redova SPC) šire otrovnu mržnju i zlu krv. Potonja dvojica su, na žalost i na sramotu Katoličke crkve i svih nas (ali prije svega Vatikana i pape Franje) bili u sastavu Mješovite komisije koja je cijelu jednu godinu raspravljala o životnom putu blaženog kardinala Stepinca i njegovom ponašanju tijekom Drugoga svjetskog rata. Pripadnicima institucije (SPC) koja počiva na karizmi fašista Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja nacizma i Adolfa Hitlera) dopuštati da uopće raspravljaju o toj temi, svojevrsna je blasfemija bez presedana.

Mi katolici u Hrvatskoj jako dobro znamo na čemu smo kad je u pitanju Srpska pravoslavna crkva. Dok njome upravljaju “nikolajevci” i “justinovci” (sljedbenici fašista i moralnog degenerika Nikolaja Velimirovića Žičkog i “svetosavskog” ideologa Justina Popovića) i dok se njezino “poslanje” i djelovanje temelji na duboko antikršćanskoj militantnoj naci-fašističkoj ideologiji (“svetosavlju”) koja je u suštini uperena i protiv Boga i protiv čovjeka, mi s te strane ne možemo očekivati ništa drugo nego uvrede, klevete i mržnju. Oni za koje je ekumenizam “svejeres” i koji stavljaju svoj egoistični nacionalni interes ispred i iznad vjere,  Vatikan nazivaju “satanskim leglom” a naše biskupe “ustašama”, ne znaju i ne mogu drugačije. Njih vodi mržnja, a ne kršćanska ljubav.

Za sve te izgubljene duše, a i za našega Jorge Maria Bergoglia (koji očito ne zna s kime ima posla), možemo samo zamoliti Gospodina:

Oče, oprosti im, ne znaju što čine“.

Neka im dragi Bog otvori oči i prosvijetli pamet.

A mi ne dopustimo da nas obuzmu malodušje i mržnja.

I ne zaboravimo riječi našega blaženika i budućeg sveca Alojzija Stepinca koji je u mraku mržnje i zla Drugoga svjetskoga rata, u porobljenoj Europi bio svjetionik Kristova Evanđelja i glas kršćanske savjesti:

Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Ne ljutimo se na našeg papu Franju. On još uvijek ne zna da je Alojzije Stepinac već za života bio svetac i da njegova svetost ne ovisi o bilo čijoj volji.

Pape i pontifikati su prolazni.

Samo je dragi Bog, gospodar svijeta i vremena, vječan. On je put, istina i život. I Njegova je zadnja.

Sjetimo se tog 3. listopada 1998. godine i proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, uzdajmo se u Boga svemogućega i molimo da nas poštedi svakog zla i mržnje. Neka bude uz nas i pomogne nam da ne izgubimo dušu.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Objavio

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari