Pratite nas

Reagiranja

Svi naši Gibraltari

Objavljeno

na

Kako izgleda borba protiv kriminala i korupcije na domaći način, uživo smo pratili prošlog tjedna: od utorka ujutro do petka uveče trajala je akcija Gibraltar u kojoj su devet osumnjičenih prvo panično traženi, potom spektakularno uhićeni, a onda brže-bolje pušteni kućama.

prlic-hapsenje-gibraltar-preview

Neven Kulenović, vlasnik marketinške agencije S.V.-RSA i nesuđeni kum (akcije), uhićen je skupa sa suprugom Belmom i bratom Sanjinom u Sarajevu, u svojoj kući; u glavnom gradu Bosne i Hercegovine uhićeni su i Lajla Torlak, zamjenica direktora Pinka, kao i Darko Aleksić, nekadašnji direktor Mreže Plus, a u Mostaru su uhićeni direktor HT Eroneta Stipe Prlić i Zoran Bakula, član uprave iste firme. Senad Zaimović, (su)vlasnik agencije Fabrika i Radio Sarajeva, tog se 20. listopada javio iz Hrvatske, obećavši odlazak u SIPA čim se vrati kući: iz SIPA su isto popodne javnost obavijestili kako su i njega priveli, a dan kasnije u pritvoru je svoj godišnji odmor, započet na Siciliji, završio i Ejub Kučuk, vlasnik agencije MITA. Na dušu pobrojanim Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA, upisala je debeo spektar teških krivičnih djela – sklapanje štetnih ugovora, pranje novca, utaju poreza, zlouporabu ovlasti, primanje i davanje dara, organizirani kriminal. Na ročištu dugom pet i po sati, državna tužiteljica Dragica Glušac – objašnjavajući zahtjeve za jednomjesečni pritvor – ponovila je manje-više sve što se godinama sporadično pojavljivalo u javnosti.

Devet osumnjičenih – po njezinoj interpretaciji – pobrojana krivična djela počinili su od 2004. do 2011. godine; u tom periodu su hajrovali osam miliona maraka (Proračun BiH je oštećen za 800.000 KM); novac je iz zemlje, i to iz javnih preduzeća, šetao do Gibraltara, gdje je Kulenović opunomoćenik firme čiji je vlasnik meksički državljanin, a završavao u Sloveniji i Austriji, zemljama Europske unije koje su i povele istragu, odnosno u BiH i Hrvatskoj, na računima osumnjičenih. U sudnici su se, tog petka, čula imena neuhićenih, a također osumnjičenih: Jovo Stanišić, Nijaz Gracić, Suada Lagumdžija i Dževad Priganica, a ekipa je pojačana i dvojicom neimenovanih stranih državljana. No, tužiteljica Glušac, tražeći pritvor, očekivala je slijepo povjerenje Suda; u više je navrata – svjedoče novinski izvještači – čak javno zatražila da dokaze koje posjeduje ne objavljuje, a što je najvažnije – nije ih ni Sudu predočila. Tako su se pod okriljem noći osumnjičeni razišli svojim velebnim kućama, dok su fotoreporteri i kamermani ostali kratki za snimke jat-set automobila, a Tužiteljstvo BiH ubilježilo još jednu neslavnu epizodu svoga rada.

Meni, osobno, mnogo zanimljiviji od tužiteljskog nastupa bili su stavovi obrane. Uistinu impozantna ekipa branilaca, odvjetnici osvjedočeni kako u haškim sudnicama tako i na domaćem terenu, nesretnu su tužiteljicu matirali u tri poteza: Kulenović, objasnila je Edina Rešidović, dobrovoljno surađuje s organima gonjenja od 2011; Bakula nije podigao niti fening sa spornog računa, ustvrdio je Davor Martinović, dok su advokati ostalih transparentno ponudili višemilionske vrijednosti svojih klijenata, kao zaloge za njihovu slobodu (odvjetnica Senada Zaimovića sedam miliona KM). Iz čega se da zaključiti kako je čitav slučaj iznenadio jedino Tužiteljstvo BiH, koje je u oktobru 2014. – tri godine nakon što je počela Kulenovićeva suradnja s organima gonjenja?! – krenulo u akciju za koju će dokaze vještačiti i prezentirati (malo) sutra. Hoće li to sutra ikad svanuti, posebno je pitanje, tim prije što više zaista nikome nije jasan način rada ovdašnjih državnih tužitelja, koji je Fahrija Karkin – također odvjetnik odbrane u ovom slučaju – nazvao nezakonitim.

Ne znam šta kaže zakon, ali logika je neumoljiva: ako Kulenović tri godine dobrovoljno surađuje s organima gonjenja – ma kako bilo jasno da nije riječ o istražiteljima iz naše već slovenske države – s kim surađuje Tužiteljstvo kad ga uhićuje, a ne prezentira nijedan dokaz? Ako Bakula nije podigao fening sa spornog računa, je li sporan račun na njegovo ime? I otkud pare na tom računu? Ako osumnjičeni tako transparentno mašu milionski vrijednim imovinama, zar ne bi trebalo da tužiteljica makar ima cifre plaćenih poreza tokom sticanja tih imetaka – ako ih već sumnjiči za utaju poreza? I šta uopće znači tužiteljsko “mi nismo išli napamet”, ako to ničim nije potkrijepljeno?

Istoga dana, kada i gibraltarci, iz zatvora su izašli – istina nakon više od mjesec – braća Lijanović, među njima i dopremijer i ministar poljoprivrede Vlade FBiH Jerko Ivanković Lijanović, zatim ministar trgovine Milorad Bahilj i ostali osumnjičeni i uhićeni u akciji Meso. I Meso je, kao i Gibraltar, stara priča – istraga traje pet godina. No, optužnica još nije ni nastala. Zašto se onda buni Tužiteljstvo na vijest o njihovom puštanju? Ima, nažalost, i gorih primjera: prošlog tjedna, zbog proceduralne greške u toku suđenja, pala je presuda teška 45 godina i izrečena Harisu Čauševiću za teror počinjen u Bugojnu, a njegov saučesnik Naser Palislamović je oslobođen. Čaušević je svoj teror priznao, čak se javno i ponosio smrću Tarika Ljubunčića, policajca koji je stradao u eksploziji podmetnute bombe. Gdje mi to živimo, kada ni teroristi koji prizna svoj bombaški osvetnički čin nismo u stanju sudski postupak provesti bez ponavljanja? U kojem se to tjesnacu zaglavilo pravosuđe? Samo koji dan prije nego je Gibraltar postao afera svih afera, u Tuzli je ubijen izvjesni Senad Habibović: svi su centralni dnevnici vrvjeli desetominutnim prilozima o obračunu podzemlja, pa je nekako u drugi plan potisnut podatak da je ubijeni čekao red da ode u zatvor. Kakva to gužva vlada u našim zatvorima, pa jednako na red čekaju vođe kojekakvih klanova?

Pravo bi pitanje, je li, trebalo biti kako smo to, sve gradeći pravnu državu i ubijajući se u zaštiti ljudskih, psećih i ostalih prava postali raj za mafiju svih boja i dezena, zemlja u kojoj zakoni važe samo za kokuze i one koji su u nemilosti režima. No, odgovor svi znamo: u postdejtonskoj BiH jedinica mjere uspjeha nije rad, već snalaženje; politika je dodirna tačka svih velikih afera, bilo da su one organizirani kriminal gibraltarskog tipa ili je pak riječ o narko-podzemlju, a reformirano pravosuđe odveć je bremenito tužiteljima koji em se snalaze, em su u dosluhu s politikom. Tako i jeste moguće da Diana Kajmaković pred TV auditorijumom podmeće dokaze (slučaj Budimir) i ostane nekažnjena i da se protiv Olega Čavke vodi istraga duže nego protiv Nevena Kulenovića, a on i dalje ostaje državni tužitelj. Sve dok je tako, sve dakle dok Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće ne počne raditi svoj posao, sve dok Tužiteljstvo BiH svoje istrage ne počne privoditi i kraju, umjesto dosadašnjeg načina uhićenja zarad spektakla, ostat ćemo Kolumbija iz najgorih dana, a umjesto vraćanja pokradenih, opranih i para od utajenih poreza u državni proračun – iz tog istog proračuna plaćat ćemo duševnu bol osumnjičenima u raznim Gibraltarima.

Izvor: Oslobođenje, Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otvoreno pismo hrvatskoj Vladi i Nacionalnom kriznom stožeru

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani svi.

Ovo milosno vrijeme u kojem trenutno živimo je idealno, a možda je i krajnje vrijeme, da napokon nadvladamo ideološke i sve druge podjele, kao i nedaće koje su zadesile hrvatski narod i hrvatsku zemlju, te da napokon pobijedimo svo zlo koje nam se nametnulo zadnjih trideset godina.

Uz nacionalni krizni Stožer koji brine prvenstveno o primarnoj sigurnosti hrvatskih građana, koji, među ostalim, donosi i određuje mjere u svrhu prevencije i ublažavanja/ kontrole širenja pandemije Koronavirusa, potreban nam je u najmanju ruku još jedan nacionalni Stožer za zaštitu hrvatskog gospodarstva, prvenstveno poljoprivrede (u javnosti je već spomenuto formiranje sličnog tijela).

Pritom mislim na nacionalni Stožer u kojem će po prvi puta uz ministre hrvatske vlade sjediti i ljudi iz realnog sektora, a ne kao uvijek do sada teoretičari. Bit će to ljudi koji su se dokazali svojim iznimnim idejama,vizijama, i djelima i koji će promptno donositi i određivati mjere u svrhu zaštite, operativnosti i organizirane provedbe na terenu poljoprivrednog i gospodarskog lanca, brzi protok domaćeg proizvoda od polja do kućanstava diljem Hrvatske.

Pokazalo se ne jednom nego više puta kako su teret nepogoda, neprilika i nesreća, kada bi sustav zakazao, svaki put iznijeli mali ljudi, velikog srca i neznani junaci, ne mareći ni za svoje zdravlje ni za svoje živote.

PRIJEDLOZI HITNIH MJERA ZA HRVATSKU VLADU

I NACIONALNI KRIZNI STOŽER:

1. Uputiti javni poziv i molbu svim pravnim subjektima obrtima, tvrtkama i OPG-ovima vezanim uz poljoprivredu i stočarstvo te provjeriti njihove dosadašnje kapacitete kako bi donijeli odluku kako i na koji način povisiti iste. Pretpostavka je da će bit problem s radnom snagom pa predlažem sljedeće: pozvati sve hrvatske državljane koji su nezaposleni a htjeli bi raditi >dragovoljci< te donijeti odluku o njihovoj minimalnoj plaći, smještaju, hrani Itd… ukoliko broj prijavljenih >dragovoljaca< ne bi bio dovoljan, uzeti u obzir i sve dužnike državnog proračuna >mobilizirani< kojima radi istih prijete zatvorske kazne a koje mogu biti preinačene u dobrovoljni rad. Dakle, mobiliziranima ponuditi priliku da napokon otplate svoje dugove prema državi točnije državnom proračunu!

2. Zaorati svu neobrađenu zemlju, urediti pašnjake te posijati i posaditi sve one ratarske kulture koje su nam na godišnjoj razini potrebne za normalan život dostojna svakog čovjeka te izgraditi otkupne stanice, skladišta i hladnjače u vlasništvu otvorenih proizvođačkih zadruga, za iste kada kulture prispiju. Za pretpostaviti je da će hrana iduće zime biti izuzetan problem pošto ni susjedne zemlje iz kojih uvozimo većinu hrane također trenutno ne obrađuju svoju zemlju u dovoljnim količinama. To nam je ujedno prilika da odredimo kvotu uvoza hrane trgovačkim lancima kako bi napokon zaštitili naše domaće proizvođače hrane!

3. Svim nevladinim udrugama i inicijativama (izuzev udruga koje se bave zdravstvenim dobrotvornim radom i sportskim aktivnostima) ODMAH ukinuti prihode iz državnog proračuna do daljnjeg te iste preusmjeriti u gospodarski i poljoprivredni oporavak, a za vrijeme ove trenutne izvanredne situacije otpisati nastale porezne dugove (socijalno, mirovinsko, zdravstveno osiguranje Itd…) najamnine, kredite i sve obveze koje su nastale za vrijeme nerada!

4. Razraditi plan i strategiju za pokretanjem novih OPG-a na način da hrvatska Vlada svojim poticajima zainteresira mlade ljude na povratak u sela i pokretanje istih na način da mladim obiteljima osigura financijska sredstva za otkup kuća u opustošenoj Slavoniji, Baranji, Podravini ,Lici i Dalmaciji osigura zakup državne zemlje po minimalnim cijenama, osigura financijska sredstva za kupnju strojeva potrebnih za rad te naravno dvogodišnji poček za otplatu kredita.

5. Obiteljima koje bi pokrenule OPG-ove uz pomoć državnih kredita nakon trećeg rođenog djeteta u potpunosti otpisati dugove kredita!

6. Vlada RH mora odmah osigurati postizanje punog pogona Imunološkog zavoda. Tako bi osigurali javnozdravstveni suverenitet, pouzdanu opskrbu sigurnih imunoloških lijekova a također i nacionalnu sigurnost jer su posrijedi osjetljivi proizvodi u kategoriji biološkog oružja. Gospodarska korist istoga je neupitna poznavajući povijest kvalitetnih pripravaka Zavoda. („To je zavod koji je držao 13% svjetske proizvodnje virusnih cjepiva.“ Ivana Petrović – Pregled tjedna – Novatv – 22. ožujka 2020.)

Poštovani, u ovoj neprilici ukazuje se izuzetna prilika da oporavimo hrvatsko gospodarstvo, obnovimo demografsku sliku, naselimo opustošena područja točnije vratimo naše državljane posebno mlade koji su iselili ili privremeno otišli na rad u inozemstvo. Budimo prvi koji ćemo to napraviti, nemojmo biti tvrde šije i srca kamena, budimo uzor drugima, zakopajmo svoj ego i ponos, odbacimo mržnju, netrpeljivost i razjedinjenost te iziđimo kao pobjednici nad zlom!

Neka nam dragi Bog bude pri pomoći a ako zbilja želite dobra ovom narodu i ovoj zemlji te odlučite prihvatit ove moje prijedloge ili su vam pak potrebna dodatna objašnjenja stavljam vam se dragovoljno na raspolaganje…

S poštovanjem,
Josip Deur

Supotpisani:
1. Pukovnik Ivan Anđelić Doktor
2. Pukovnik Ivica Arbanas
Prvi zapovjednik obrane Grada Vukovara, Predsjednik HVIDRA-e Zadar
3. Kristijan Fereža
Urednik Portala dnevnih novosti
4. Eva Kirchmayer Bilić
Pijanistica i profesorica na muzičkoj akademiji u Zagrebu
5. Željko Maršić
Građanska inicijativa Ivo Pilar
6. Zoran Merkaš
Dopredsjednik Sindikata sudionika u prometu Hrvatske
7. Mladen Milošević
Glavni urednik Braniteljskog portala
8. Predrag Peđa Mišić
Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora
9. Mate Turić “Mata CROata”
Magistar kiparstva i profesor likovne kulture
10. Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jesmo li se dovoljno odužili hrvatskim junacima?

Objavljeno

na

Ovih dana obilježavamo obljetnicu mučki ubijenog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, koji je nastradao u Plitvicama (31.3.1991.). Ubili su ga srpski četnici. Bio je prva žrtva hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Od tog događaja prošlo je dosta godina. Međutim, opet se vraćamo na početak i pitamo: Zbog čega u Hrvatskoj i službeno nema Junaka Domovinskog rata? Partizani, komunisti i Josip Broz Tito nakon II. svjetskog rata oko 1350 boraca proglasili su herojima. To su činili čak sve do 1973. A biti heroj u vrijeme Jugoslavije to je bilo „zanimanje“. Ti su heroji imali velike povlastice, od stanova, zaposlenja svoje uže i šire obitelji, pa do nezamislivih financijskih i drugih naknada. (Sve to sada uživaju njihova djeca i drugi.) Mnogi od njih imali su četiri razreda osnovne škole, (većina ni to),ali im je omogućeno da u godinu-dvije završe i fakultete, ili da kao „osmoškolci“ rade i u pravosuđu, kao suci. O njima su se snimali filmovi, pisale knjige. Oni su uz one koji su dobili (s dva svjedoka!) Spomenice 1941. bili „zakon“ u bivšoj državi.

Nema rata, a da nema junaka, dezertera i profitera.

Nu, jedan ipak postoji u kojem  nešto takvog „nije“ bilo – hrvatski Domovinski rat. U njemu „nije“ bilo takvih ljudi, odnosno za njih se službeno ne zna.

Sramotno, ali je tako.

Još je veća sramota što se pojedinim hrvatskim braniteljima, istinskim Junacima i pobjednicima Domovinskog rata, sudilo i sudi, što ih se progonilo, optuživalo i zatvaralo, čak i po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Sramota je također što Srbi proglašavaju narodne heroje četnike koji su ubijali, klali, protjerivali tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Dižu im čak i spomenike i po njima od Beograda do Ništa nazivaju ulice i trgove. O tome hrvatska politika (lijeva i desna) šuti, kao „ne bi se željeli miješati“.

Evo, ovih dana pušten je na slobodu srpski četnik, ratni zločinac Dragan Vasiljković. Hrvatski sud ga je prvo osudio na 15 godina zatvora, a poslije mu umanjio kaznu na 13,5. Od toga je gotovo 9 godina proveo u australskom ekstradicijskom zatvoru. Ako je taj dobio tako blagu kaznu, po kojem zakonu je hrvatski branitelj, dragovoljac Veljko Marić u Beogradu osuđen na 12 godina? Ili, za koga u Hrvatskoj postoje kazne od 40 godina, ako ne za takve?

Vasiljković je u Beogradu dočekan kao „narodni heroj“.

A kako se mi odnosimo prema onima koji su stvarali hrvatsku državu, a završili su u zatvoru? Najbolji primjer je Tomislav Merćep. A i Đuro Brodarac, Vladimir Milanković, Glavaš, a i niz drugih.

Dakle, zašto nemamo Junaka Domovinskoga rata?

Možda i zato što oni koji o tome odlučuju (svaka čast izuzecima) nisu sudjelovali u ratu, pa  ne znaju ni imena tih ljudi, odnosno borbe i razaranja od Vukovara do Škabrnje gledali su manje-više na televiziji.

Jedan od ratnih, legendarnih zapovjednika Vukovara Blago Zadro dobio je čin generala i sve počasti tek nakon smrti! A njegov zamjenik Marko Babić čak ni tada.

Eto, tako se mi odnosimo prema onima koji su najviše dali za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

S druge pak strane, imamo junake, odnosno junakinje (Veljače, Pusiće, „babe“ i sl. ) koji se bore za „ljudska prava“. (Jesu li  oni ikada čuli za Katu Šoljić?) Osim što za svoje „civilne“ udruge primaju znatna financijska i druga sredstva, njih primaju i najviši državnici, koji nikad nisu primili ni jednog hrvatskog branitelja i stradalnika, a poglavito ne one koji su se borili za spas hrvatskih generala u Haagu.

Danas imamo nove junake – predstavnike Stožera Civilne zaštite, a još više zdravstvene djelatnike. Već su i djeca u njima prepoznala  nacionalne heroje. A ti ljudi, baš kao i hrvatski branitelji, bili su prisiljeni organizirati i velike proteste, ne bi li skrenuli pažnju na sebe i svoj slabo plaćeni rad, odnosno zasluge, ali i na „bagru“ u vrijeme Domovinskog rata.

Kod nas, nažalost, junaci se prepoznaju tek kad su mrtvi (a neki ni tada).

Nu, da se malo našalimo, hoće li biti „junaci“ i oni zbog kojih je Hrvatska u jeku najžešće epidemije koronavirusa  ostala bez najobičnijih zaštitnih maski za lice?

Ne bi nas iznenadilo da i njih danas-sutra proglase “junacima“, kad nam nabave maske i dezinfekcijska sredstva  po enormnoj cijeni!

Dakle, sve u svemu, gdje su hrvatski junaci?

Ili: je li dovoljno da im se s balkona samo plješće i pjeva?

Mladen Pavković

U Aržanu obilježena 29. obljetnica pogibije Josipa Jovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari