Pratite nas

Reagiranja

Svi naši Gibraltari

Objavljeno

na

Kako izgleda borba protiv kriminala i korupcije na domaći način, uživo smo pratili prošlog tjedna: od utorka ujutro do petka uveče trajala je akcija Gibraltar u kojoj su devet osumnjičenih prvo panično traženi, potom spektakularno uhićeni, a onda brže-bolje pušteni kućama.

prlic-hapsenje-gibraltar-preview

Neven Kulenović, vlasnik marketinške agencije S.V.-RSA i nesuđeni kum (akcije), uhićen je skupa sa suprugom Belmom i bratom Sanjinom u Sarajevu, u svojoj kući; u glavnom gradu Bosne i Hercegovine uhićeni su i Lajla Torlak, zamjenica direktora Pinka, kao i Darko Aleksić, nekadašnji direktor Mreže Plus, a u Mostaru su uhićeni direktor HT Eroneta Stipe Prlić i Zoran Bakula, član uprave iste firme. Senad Zaimović, (su)vlasnik agencije Fabrika i Radio Sarajeva, tog se 20. listopada javio iz Hrvatske, obećavši odlazak u SIPA čim se vrati kući: iz SIPA su isto popodne javnost obavijestili kako su i njega priveli, a dan kasnije u pritvoru je svoj godišnji odmor, započet na Siciliji, završio i Ejub Kučuk, vlasnik agencije MITA. Na dušu pobrojanim Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA, upisala je debeo spektar teških krivičnih djela – sklapanje štetnih ugovora, pranje novca, utaju poreza, zlouporabu ovlasti, primanje i davanje dara, organizirani kriminal. Na ročištu dugom pet i po sati, državna tužiteljica Dragica Glušac – objašnjavajući zahtjeve za jednomjesečni pritvor – ponovila je manje-više sve što se godinama sporadično pojavljivalo u javnosti.

Devet osumnjičenih – po njezinoj interpretaciji – pobrojana krivična djela počinili su od 2004. do 2011. godine; u tom periodu su hajrovali osam miliona maraka (Proračun BiH je oštećen za 800.000 KM); novac je iz zemlje, i to iz javnih preduzeća, šetao do Gibraltara, gdje je Kulenović opunomoćenik firme čiji je vlasnik meksički državljanin, a završavao u Sloveniji i Austriji, zemljama Europske unije koje su i povele istragu, odnosno u BiH i Hrvatskoj, na računima osumnjičenih. U sudnici su se, tog petka, čula imena neuhićenih, a također osumnjičenih: Jovo Stanišić, Nijaz Gracić, Suada Lagumdžija i Dževad Priganica, a ekipa je pojačana i dvojicom neimenovanih stranih državljana. No, tužiteljica Glušac, tražeći pritvor, očekivala je slijepo povjerenje Suda; u više je navrata – svjedoče novinski izvještači – čak javno zatražila da dokaze koje posjeduje ne objavljuje, a što je najvažnije – nije ih ni Sudu predočila. Tako su se pod okriljem noći osumnjičeni razišli svojim velebnim kućama, dok su fotoreporteri i kamermani ostali kratki za snimke jat-set automobila, a Tužiteljstvo BiH ubilježilo još jednu neslavnu epizodu svoga rada.

Meni, osobno, mnogo zanimljiviji od tužiteljskog nastupa bili su stavovi obrane. Uistinu impozantna ekipa branilaca, odvjetnici osvjedočeni kako u haškim sudnicama tako i na domaćem terenu, nesretnu su tužiteljicu matirali u tri poteza: Kulenović, objasnila je Edina Rešidović, dobrovoljno surađuje s organima gonjenja od 2011; Bakula nije podigao niti fening sa spornog računa, ustvrdio je Davor Martinović, dok su advokati ostalih transparentno ponudili višemilionske vrijednosti svojih klijenata, kao zaloge za njihovu slobodu (odvjetnica Senada Zaimovića sedam miliona KM). Iz čega se da zaključiti kako je čitav slučaj iznenadio jedino Tužiteljstvo BiH, koje je u oktobru 2014. – tri godine nakon što je počela Kulenovićeva suradnja s organima gonjenja?! – krenulo u akciju za koju će dokaze vještačiti i prezentirati (malo) sutra. Hoće li to sutra ikad svanuti, posebno je pitanje, tim prije što više zaista nikome nije jasan način rada ovdašnjih državnih tužitelja, koji je Fahrija Karkin – također odvjetnik odbrane u ovom slučaju – nazvao nezakonitim.

Ne znam šta kaže zakon, ali logika je neumoljiva: ako Kulenović tri godine dobrovoljno surađuje s organima gonjenja – ma kako bilo jasno da nije riječ o istražiteljima iz naše već slovenske države – s kim surađuje Tužiteljstvo kad ga uhićuje, a ne prezentira nijedan dokaz? Ako Bakula nije podigao fening sa spornog računa, je li sporan račun na njegovo ime? I otkud pare na tom računu? Ako osumnjičeni tako transparentno mašu milionski vrijednim imovinama, zar ne bi trebalo da tužiteljica makar ima cifre plaćenih poreza tokom sticanja tih imetaka – ako ih već sumnjiči za utaju poreza? I šta uopće znači tužiteljsko “mi nismo išli napamet”, ako to ničim nije potkrijepljeno?

Istoga dana, kada i gibraltarci, iz zatvora su izašli – istina nakon više od mjesec – braća Lijanović, među njima i dopremijer i ministar poljoprivrede Vlade FBiH Jerko Ivanković Lijanović, zatim ministar trgovine Milorad Bahilj i ostali osumnjičeni i uhićeni u akciji Meso. I Meso je, kao i Gibraltar, stara priča – istraga traje pet godina. No, optužnica još nije ni nastala. Zašto se onda buni Tužiteljstvo na vijest o njihovom puštanju? Ima, nažalost, i gorih primjera: prošlog tjedna, zbog proceduralne greške u toku suđenja, pala je presuda teška 45 godina i izrečena Harisu Čauševiću za teror počinjen u Bugojnu, a njegov saučesnik Naser Palislamović je oslobođen. Čaušević je svoj teror priznao, čak se javno i ponosio smrću Tarika Ljubunčića, policajca koji je stradao u eksploziji podmetnute bombe. Gdje mi to živimo, kada ni teroristi koji prizna svoj bombaški osvetnički čin nismo u stanju sudski postupak provesti bez ponavljanja? U kojem se to tjesnacu zaglavilo pravosuđe? Samo koji dan prije nego je Gibraltar postao afera svih afera, u Tuzli je ubijen izvjesni Senad Habibović: svi su centralni dnevnici vrvjeli desetominutnim prilozima o obračunu podzemlja, pa je nekako u drugi plan potisnut podatak da je ubijeni čekao red da ode u zatvor. Kakva to gužva vlada u našim zatvorima, pa jednako na red čekaju vođe kojekakvih klanova?

Pravo bi pitanje, je li, trebalo biti kako smo to, sve gradeći pravnu državu i ubijajući se u zaštiti ljudskih, psećih i ostalih prava postali raj za mafiju svih boja i dezena, zemlja u kojoj zakoni važe samo za kokuze i one koji su u nemilosti režima. No, odgovor svi znamo: u postdejtonskoj BiH jedinica mjere uspjeha nije rad, već snalaženje; politika je dodirna tačka svih velikih afera, bilo da su one organizirani kriminal gibraltarskog tipa ili je pak riječ o narko-podzemlju, a reformirano pravosuđe odveć je bremenito tužiteljima koji em se snalaze, em su u dosluhu s politikom. Tako i jeste moguće da Diana Kajmaković pred TV auditorijumom podmeće dokaze (slučaj Budimir) i ostane nekažnjena i da se protiv Olega Čavke vodi istraga duže nego protiv Nevena Kulenovića, a on i dalje ostaje državni tužitelj. Sve dok je tako, sve dakle dok Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće ne počne raditi svoj posao, sve dok Tužiteljstvo BiH svoje istrage ne počne privoditi i kraju, umjesto dosadašnjeg načina uhićenja zarad spektakla, ostat ćemo Kolumbija iz najgorih dana, a umjesto vraćanja pokradenih, opranih i para od utajenih poreza u državni proračun – iz tog istog proračuna plaćat ćemo duševnu bol osumnjičenima u raznim Gibraltarima.

Izvor: Oslobođenje, Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Thompson: O eventualnoj podršci nekom od predsjedničkih kandidata ću odlučiti ja, a nikako netko drugi!

Objavljeno

na

Objavio

Dragi prijatelji,

budući da se ovih dana u javnosti pojavljuju novinarski natpisi i špekulacije oko moguće Thompsonove potpore jednome od potencijalnih kandidata za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske, želimo Vam prenijeti razgovore na tu temu sa samim Thompsonom.

Naime, sam Thompson nam je rekao kako od njega nitko nije zatražio potporu niti je s bilo kim od potencijalnih kandidata ili kandidatkinja za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske o tome razgovarao.

Naglašava kako je spominjanje njegovog imena u medijima vezano za kampanju nadolazećih predsjedničkih izbora čista laž i manipulacija.

Hoće li kandidaturu objaviti netko koga Thompson zaista želi podržati i o svom mogućem angažmanu u vidu potpore takvom kandidatu ili kandidatkinji, kako nam je sam Thompson rekao, on će o tome sam odlučivati, a ne nikako netko drugi kako već sada pokušavaju raznim pritiscima i bombastičnim naslovima preko pojedinih medija.

Naravno, napominje Thompson, ako do toga i dođe, prvi koji će za to saznati ste upravo Vi, njegovi vjerni fanovi, i to preko njegovih web stranica i društvenih mreža, uostalom kao i uvijek do sada.

Management Marko Perković Thompson

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Šerbedžiji uručili nagradu za ‘hrvatsko životno kulturno dezerterstvo’!

Objavljeno

na

U Zagrebu su (i pred tv publikom) svečano uručene najviše hrvatske nagrade za kulturu i umjetnost – Vladimir Nazor, kojeg se „nitko“ više ne sjeća da je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora (u vrijeme kad su na tisuće ljudi i uz njegov blagoslov kao Titova vjernog političara!) završavali ni krivi ni dužni na Golom Otoku ili pak u Lepoglavi, a mnogi su i ubijeni, prije svih nevini – Hrvati.

U dvorani Arhiva RH, gdje se održavala svečanost, sjedili su brojni hrvatski kulturni djelatnici. Kad je ministrica kulture RH uručila ovu nagradu jugoslavenskom filmskom djelatniku Radi Šerbedžiji, i to za  „životno djelo“ dvorana kao da je „pala u trans“. Svi su gromoglasnim pljeskom pozdravili velikog umjetnika, koji je ovo priznanje „posvetio i svim svojim suradnicima u pokrajini“! (Ni ovog puta nije mogao izgovoriti riječ – Hrvatska.)

Obzirom da je na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata otišao (dezertirao) iz Hrvatske, nitko se od tamo „hrvatskih kulturnih veličina“ nije upitao: zbog čega je zapravo dobio ovo veliko hrvatsko priznanje?

Možda za „kulturnu okupaciju“ Brijuna?

Nu, ništa manje nazočni nisu pljeskali ni dobitnicima godišnjih nagrada Vladimir Nazor, kao primjerice redatelju Krešimiru Dolenčiću (valjda zato što je navodno svojedobno „isključio“ mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu na Trgu bana Jelačića?) i redatelju dokumentarnog filma „Srbenka“ Nebojši Slijepčeviću, u kojem se autor pita: Što znači danas odrasti u Hrvatskoj, a da nisi Hrvat? Inače, ovaj jadni filmski uradak prati sudbinu obitelji Zec, čiju mučnu sudbinu je na kazališne daske  postavio, (u  stilu- „svi“ Hrvati su zločinci!),  a tko drugi nego bivši dečko Danijele Trbović- Oliver Frljić.

Naravno da svi osuđujemo bilo kakav zločin, osobito nad djecom, ali ni taj redatelj ni taj Frljić nikada se nisu upitali- što je s preko 400 hrvatskih dječaka i djevojčica ubijenih od srpskih i inih agresora u Domovinskome ratu?

I ovom prilikom čula se kritika zašto do danas HRT nije prikazao „Srbenku“, ali ne i smrt nevine hrvatske djece.

Da je netko napravio dokumentarni film ili kazališnu predstavu o zločinima nad hrvatskom djecom u vrijeme rata, taj vjerojatno ne bi mogao ni u dvoranu, a kamoli dobiti neko veliko kulturno priznanje.

Jednom riječju, sramotno je što je najveća nagrada za kulturu i umjetnost ove godine (i to za životno djelo!) pripala Šerbedžiji, a još je sramotnije što su hrvatski kulturni djelatnici to priznanje umjesto kritikama popratili velikim pljeskom!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari