Pratite nas

Reagiranja

Svi naši Gibraltari

Objavljeno

na

Kako izgleda borba protiv kriminala i korupcije na domaći način, uživo smo pratili prošlog tjedna: od utorka ujutro do petka uveče trajala je akcija Gibraltar u kojoj su devet osumnjičenih prvo panično traženi, potom spektakularno uhićeni, a onda brže-bolje pušteni kućama.

prlic-hapsenje-gibraltar-preview

Neven Kulenović, vlasnik marketinške agencije S.V.-RSA i nesuđeni kum (akcije), uhićen je skupa sa suprugom Belmom i bratom Sanjinom u Sarajevu, u svojoj kući; u glavnom gradu Bosne i Hercegovine uhićeni su i Lajla Torlak, zamjenica direktora Pinka, kao i Darko Aleksić, nekadašnji direktor Mreže Plus, a u Mostaru su uhićeni direktor HT Eroneta Stipe Prlić i Zoran Bakula, član uprave iste firme. Senad Zaimović, (su)vlasnik agencije Fabrika i Radio Sarajeva, tog se 20. listopada javio iz Hrvatske, obećavši odlazak u SIPA čim se vrati kući: iz SIPA su isto popodne javnost obavijestili kako su i njega priveli, a dan kasnije u pritvoru je svoj godišnji odmor, započet na Siciliji, završio i Ejub Kučuk, vlasnik agencije MITA. Na dušu pobrojanim Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA, upisala je debeo spektar teških krivičnih djela – sklapanje štetnih ugovora, pranje novca, utaju poreza, zlouporabu ovlasti, primanje i davanje dara, organizirani kriminal. Na ročištu dugom pet i po sati, državna tužiteljica Dragica Glušac – objašnjavajući zahtjeve za jednomjesečni pritvor – ponovila je manje-više sve što se godinama sporadično pojavljivalo u javnosti.

Devet osumnjičenih – po njezinoj interpretaciji – pobrojana krivična djela počinili su od 2004. do 2011. godine; u tom periodu su hajrovali osam miliona maraka (Proračun BiH je oštećen za 800.000 KM); novac je iz zemlje, i to iz javnih preduzeća, šetao do Gibraltara, gdje je Kulenović opunomoćenik firme čiji je vlasnik meksički državljanin, a završavao u Sloveniji i Austriji, zemljama Europske unije koje su i povele istragu, odnosno u BiH i Hrvatskoj, na računima osumnjičenih. U sudnici su se, tog petka, čula imena neuhićenih, a također osumnjičenih: Jovo Stanišić, Nijaz Gracić, Suada Lagumdžija i Dževad Priganica, a ekipa je pojačana i dvojicom neimenovanih stranih državljana. No, tužiteljica Glušac, tražeći pritvor, očekivala je slijepo povjerenje Suda; u više je navrata – svjedoče novinski izvještači – čak javno zatražila da dokaze koje posjeduje ne objavljuje, a što je najvažnije – nije ih ni Sudu predočila. Tako su se pod okriljem noći osumnjičeni razišli svojim velebnim kućama, dok su fotoreporteri i kamermani ostali kratki za snimke jat-set automobila, a Tužiteljstvo BiH ubilježilo još jednu neslavnu epizodu svoga rada.

Meni, osobno, mnogo zanimljiviji od tužiteljskog nastupa bili su stavovi obrane. Uistinu impozantna ekipa branilaca, odvjetnici osvjedočeni kako u haškim sudnicama tako i na domaćem terenu, nesretnu su tužiteljicu matirali u tri poteza: Kulenović, objasnila je Edina Rešidović, dobrovoljno surađuje s organima gonjenja od 2011; Bakula nije podigao niti fening sa spornog računa, ustvrdio je Davor Martinović, dok su advokati ostalih transparentno ponudili višemilionske vrijednosti svojih klijenata, kao zaloge za njihovu slobodu (odvjetnica Senada Zaimovića sedam miliona KM). Iz čega se da zaključiti kako je čitav slučaj iznenadio jedino Tužiteljstvo BiH, koje je u oktobru 2014. – tri godine nakon što je počela Kulenovićeva suradnja s organima gonjenja?! – krenulo u akciju za koju će dokaze vještačiti i prezentirati (malo) sutra. Hoće li to sutra ikad svanuti, posebno je pitanje, tim prije što više zaista nikome nije jasan način rada ovdašnjih državnih tužitelja, koji je Fahrija Karkin – također odvjetnik odbrane u ovom slučaju – nazvao nezakonitim.

Ne znam šta kaže zakon, ali logika je neumoljiva: ako Kulenović tri godine dobrovoljno surađuje s organima gonjenja – ma kako bilo jasno da nije riječ o istražiteljima iz naše već slovenske države – s kim surađuje Tužiteljstvo kad ga uhićuje, a ne prezentira nijedan dokaz? Ako Bakula nije podigao fening sa spornog računa, je li sporan račun na njegovo ime? I otkud pare na tom računu? Ako osumnjičeni tako transparentno mašu milionski vrijednim imovinama, zar ne bi trebalo da tužiteljica makar ima cifre plaćenih poreza tokom sticanja tih imetaka – ako ih već sumnjiči za utaju poreza? I šta uopće znači tužiteljsko “mi nismo išli napamet”, ako to ničim nije potkrijepljeno?

Istoga dana, kada i gibraltarci, iz zatvora su izašli – istina nakon više od mjesec – braća Lijanović, među njima i dopremijer i ministar poljoprivrede Vlade FBiH Jerko Ivanković Lijanović, zatim ministar trgovine Milorad Bahilj i ostali osumnjičeni i uhićeni u akciji Meso. I Meso je, kao i Gibraltar, stara priča – istraga traje pet godina. No, optužnica još nije ni nastala. Zašto se onda buni Tužiteljstvo na vijest o njihovom puštanju? Ima, nažalost, i gorih primjera: prošlog tjedna, zbog proceduralne greške u toku suđenja, pala je presuda teška 45 godina i izrečena Harisu Čauševiću za teror počinjen u Bugojnu, a njegov saučesnik Naser Palislamović je oslobođen. Čaušević je svoj teror priznao, čak se javno i ponosio smrću Tarika Ljubunčića, policajca koji je stradao u eksploziji podmetnute bombe. Gdje mi to živimo, kada ni teroristi koji prizna svoj bombaški osvetnički čin nismo u stanju sudski postupak provesti bez ponavljanja? U kojem se to tjesnacu zaglavilo pravosuđe? Samo koji dan prije nego je Gibraltar postao afera svih afera, u Tuzli je ubijen izvjesni Senad Habibović: svi su centralni dnevnici vrvjeli desetominutnim prilozima o obračunu podzemlja, pa je nekako u drugi plan potisnut podatak da je ubijeni čekao red da ode u zatvor. Kakva to gužva vlada u našim zatvorima, pa jednako na red čekaju vođe kojekakvih klanova?

Pravo bi pitanje, je li, trebalo biti kako smo to, sve gradeći pravnu državu i ubijajući se u zaštiti ljudskih, psećih i ostalih prava postali raj za mafiju svih boja i dezena, zemlja u kojoj zakoni važe samo za kokuze i one koji su u nemilosti režima. No, odgovor svi znamo: u postdejtonskoj BiH jedinica mjere uspjeha nije rad, već snalaženje; politika je dodirna tačka svih velikih afera, bilo da su one organizirani kriminal gibraltarskog tipa ili je pak riječ o narko-podzemlju, a reformirano pravosuđe odveć je bremenito tužiteljima koji em se snalaze, em su u dosluhu s politikom. Tako i jeste moguće da Diana Kajmaković pred TV auditorijumom podmeće dokaze (slučaj Budimir) i ostane nekažnjena i da se protiv Olega Čavke vodi istraga duže nego protiv Nevena Kulenovića, a on i dalje ostaje državni tužitelj. Sve dok je tako, sve dakle dok Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće ne počne raditi svoj posao, sve dok Tužiteljstvo BiH svoje istrage ne počne privoditi i kraju, umjesto dosadašnjeg načina uhićenja zarad spektakla, ostat ćemo Kolumbija iz najgorih dana, a umjesto vraćanja pokradenih, opranih i para od utajenih poreza u državni proračun – iz tog istog proračuna plaćat ćemo duševnu bol osumnjičenima u raznim Gibraltarima.

Izvor: Oslobođenje, Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jure Vujić: međunarodni apel za komunistički Nürnberg.

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je zadnja rezolucija Europskog parlamenta od 19.rujna. kojom se izjednačava komunizam s nacizmom, prešućena  u službenim hrvatskim medijima, tako  je i prešućena važna inicijativa “Apel za komunistički Nürnberg “( tzv. Bukovsky-Cristin dokument),  koji je 7. studenog upućen Talijanskom Senatu u Rimu, od istaknutih znanstvenika, intelektualaca i javnih osoba : prof. Renato Cristina, prof. Roberto de Matteia, dr. Dario Fertilioa, senator Adolfo Urso, senator Lucio Malan i Vito Comencini.

Riječ je o međunarodnoj inicijativi koju je  inicirao prof. Renato Cristin (Sveučilište u Trstu, Italija), koja izražava i podržava ideju  od bivšeg disidenta Vladimira Bukovskog, kojom bi se komunizam  trebao osuditi kao ideologiju, i biti predmet  povijesne i moralne neopozive presude , onako kako je nacizam osuđen  tijekom Nirnberškog procesa. 30. obljetnica  pada Berlinskog zida je dobra prilika za davanje doprinosa ne samo povijesnom sjećanju i suočavanja sa totalitarnom prošlošću, već i konkretnom razrađivanju široke  anti-totalitarne  kulture u javnosti, koja se treba   okrenuti  budućnosti s ciljem pokretanja takvog  procesa koji bi trebao imati istu težinu i simboliku kao što je to bio slučaj sa Nirnberškim procesom nacizma.

U Apelu stoji da : „Komunizam nije pao sa Berlinskim zidom. Ta je ideologija još uvijek živa u svijetu, u državama i strankama koje su otvoreno komunističke i u političkom i kulturnom životu i koja pokušava minimizirati i izbrisati zločine komunizma, kao da je riječ o dobroj  ideji,  koja se samo poklapala sa usponom jednog brutalnog režima…“.

Poziv je dobio veliku međunarodnu podršku. Među prvih 200 potpisnika su Antonio Tajani (bivši predsjednik i trenutno član Europskog parlamenta, Italija), prof.Stephane Courtois (povjesničar, autor Crne knjige komunizma, Francuska), Robert R. Reilly (direktor Westminsterskog instituta , bivši direktor The Voice of America, bivši član Ureda ministra obrane, SAD), Mart Laar (bivši premijer i predsjednik nadzornog odbora Estonske banke), Erhard Busek (bivši vicekancelar Austrijska Republika, Austrija), Vladimir Kara-Murza (predsjedavajući, Zaklada za slobodu Borisa Nemcova, Rusija) i mnogi drugi. Platforma  europskog siječanja i savjesti (Platform of European Memory and Conscience), osnovana sa potporom Europskog parlamenta i Vijeća Europske Unije  također  podupire navedeni poziv.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari