Pratite nas

Reagiranja

Svi naši Gibraltari

Objavljeno

na

Kako izgleda borba protiv kriminala i korupcije na domaći način, uživo smo pratili prošlog tjedna: od utorka ujutro do petka uveče trajala je akcija Gibraltar u kojoj su devet osumnjičenih prvo panično traženi, potom spektakularno uhićeni, a onda brže-bolje pušteni kućama.

prlic-hapsenje-gibraltar-preview

Neven Kulenović, vlasnik marketinške agencije S.V.-RSA i nesuđeni kum (akcije), uhićen je skupa sa suprugom Belmom i bratom Sanjinom u Sarajevu, u svojoj kući; u glavnom gradu Bosne i Hercegovine uhićeni su i Lajla Torlak, zamjenica direktora Pinka, kao i Darko Aleksić, nekadašnji direktor Mreže Plus, a u Mostaru su uhićeni direktor HT Eroneta Stipe Prlić i Zoran Bakula, član uprave iste firme. Senad Zaimović, (su)vlasnik agencije Fabrika i Radio Sarajeva, tog se 20. listopada javio iz Hrvatske, obećavši odlazak u SIPA čim se vrati kući: iz SIPA su isto popodne javnost obavijestili kako su i njega priveli, a dan kasnije u pritvoru je svoj godišnji odmor, započet na Siciliji, završio i Ejub Kučuk, vlasnik agencije MITA. Na dušu pobrojanim Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA, upisala je debeo spektar teških krivičnih djela – sklapanje štetnih ugovora, pranje novca, utaju poreza, zlouporabu ovlasti, primanje i davanje dara, organizirani kriminal. Na ročištu dugom pet i po sati, državna tužiteljica Dragica Glušac – objašnjavajući zahtjeve za jednomjesečni pritvor – ponovila je manje-više sve što se godinama sporadično pojavljivalo u javnosti.

Devet osumnjičenih – po njezinoj interpretaciji – pobrojana krivična djela počinili su od 2004. do 2011. godine; u tom periodu su hajrovali osam miliona maraka (Proračun BiH je oštećen za 800.000 KM); novac je iz zemlje, i to iz javnih preduzeća, šetao do Gibraltara, gdje je Kulenović opunomoćenik firme čiji je vlasnik meksički državljanin, a završavao u Sloveniji i Austriji, zemljama Europske unije koje su i povele istragu, odnosno u BiH i Hrvatskoj, na računima osumnjičenih. U sudnici su se, tog petka, čula imena neuhićenih, a također osumnjičenih: Jovo Stanišić, Nijaz Gracić, Suada Lagumdžija i Dževad Priganica, a ekipa je pojačana i dvojicom neimenovanih stranih državljana. No, tužiteljica Glušac, tražeći pritvor, očekivala je slijepo povjerenje Suda; u više je navrata – svjedoče novinski izvještači – čak javno zatražila da dokaze koje posjeduje ne objavljuje, a što je najvažnije – nije ih ni Sudu predočila. Tako su se pod okriljem noći osumnjičeni razišli svojim velebnim kućama, dok su fotoreporteri i kamermani ostali kratki za snimke jat-set automobila, a Tužiteljstvo BiH ubilježilo još jednu neslavnu epizodu svoga rada.

Meni, osobno, mnogo zanimljiviji od tužiteljskog nastupa bili su stavovi obrane. Uistinu impozantna ekipa branilaca, odvjetnici osvjedočeni kako u haškim sudnicama tako i na domaćem terenu, nesretnu su tužiteljicu matirali u tri poteza: Kulenović, objasnila je Edina Rešidović, dobrovoljno surađuje s organima gonjenja od 2011; Bakula nije podigao niti fening sa spornog računa, ustvrdio je Davor Martinović, dok su advokati ostalih transparentno ponudili višemilionske vrijednosti svojih klijenata, kao zaloge za njihovu slobodu (odvjetnica Senada Zaimovića sedam miliona KM). Iz čega se da zaključiti kako je čitav slučaj iznenadio jedino Tužiteljstvo BiH, koje je u oktobru 2014. – tri godine nakon što je počela Kulenovićeva suradnja s organima gonjenja?! – krenulo u akciju za koju će dokaze vještačiti i prezentirati (malo) sutra. Hoće li to sutra ikad svanuti, posebno je pitanje, tim prije što više zaista nikome nije jasan način rada ovdašnjih državnih tužitelja, koji je Fahrija Karkin – također odvjetnik odbrane u ovom slučaju – nazvao nezakonitim.

Ne znam šta kaže zakon, ali logika je neumoljiva: ako Kulenović tri godine dobrovoljno surađuje s organima gonjenja – ma kako bilo jasno da nije riječ o istražiteljima iz naše već slovenske države – s kim surađuje Tužiteljstvo kad ga uhićuje, a ne prezentira nijedan dokaz? Ako Bakula nije podigao fening sa spornog računa, je li sporan račun na njegovo ime? I otkud pare na tom računu? Ako osumnjičeni tako transparentno mašu milionski vrijednim imovinama, zar ne bi trebalo da tužiteljica makar ima cifre plaćenih poreza tokom sticanja tih imetaka – ako ih već sumnjiči za utaju poreza? I šta uopće znači tužiteljsko “mi nismo išli napamet”, ako to ničim nije potkrijepljeno?

Istoga dana, kada i gibraltarci, iz zatvora su izašli – istina nakon više od mjesec – braća Lijanović, među njima i dopremijer i ministar poljoprivrede Vlade FBiH Jerko Ivanković Lijanović, zatim ministar trgovine Milorad Bahilj i ostali osumnjičeni i uhićeni u akciji Meso. I Meso je, kao i Gibraltar, stara priča – istraga traje pet godina. No, optužnica još nije ni nastala. Zašto se onda buni Tužiteljstvo na vijest o njihovom puštanju? Ima, nažalost, i gorih primjera: prošlog tjedna, zbog proceduralne greške u toku suđenja, pala je presuda teška 45 godina i izrečena Harisu Čauševiću za teror počinjen u Bugojnu, a njegov saučesnik Naser Palislamović je oslobođen. Čaušević je svoj teror priznao, čak se javno i ponosio smrću Tarika Ljubunčića, policajca koji je stradao u eksploziji podmetnute bombe. Gdje mi to živimo, kada ni teroristi koji prizna svoj bombaški osvetnički čin nismo u stanju sudski postupak provesti bez ponavljanja? U kojem se to tjesnacu zaglavilo pravosuđe? Samo koji dan prije nego je Gibraltar postao afera svih afera, u Tuzli je ubijen izvjesni Senad Habibović: svi su centralni dnevnici vrvjeli desetominutnim prilozima o obračunu podzemlja, pa je nekako u drugi plan potisnut podatak da je ubijeni čekao red da ode u zatvor. Kakva to gužva vlada u našim zatvorima, pa jednako na red čekaju vođe kojekakvih klanova?

Pravo bi pitanje, je li, trebalo biti kako smo to, sve gradeći pravnu državu i ubijajući se u zaštiti ljudskih, psećih i ostalih prava postali raj za mafiju svih boja i dezena, zemlja u kojoj zakoni važe samo za kokuze i one koji su u nemilosti režima. No, odgovor svi znamo: u postdejtonskoj BiH jedinica mjere uspjeha nije rad, već snalaženje; politika je dodirna tačka svih velikih afera, bilo da su one organizirani kriminal gibraltarskog tipa ili je pak riječ o narko-podzemlju, a reformirano pravosuđe odveć je bremenito tužiteljima koji em se snalaze, em su u dosluhu s politikom. Tako i jeste moguće da Diana Kajmaković pred TV auditorijumom podmeće dokaze (slučaj Budimir) i ostane nekažnjena i da se protiv Olega Čavke vodi istraga duže nego protiv Nevena Kulenovića, a on i dalje ostaje državni tužitelj. Sve dok je tako, sve dakle dok Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće ne počne raditi svoj posao, sve dok Tužiteljstvo BiH svoje istrage ne počne privoditi i kraju, umjesto dosadašnjeg načina uhićenja zarad spektakla, ostat ćemo Kolumbija iz najgorih dana, a umjesto vraćanja pokradenih, opranih i para od utajenih poreza u državni proračun – iz tog istog proračuna plaćat ćemo duševnu bol osumnjičenima u raznim Gibraltarima.

Izvor: Oslobođenje, Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

ZUVHGP: Neka se jednako  poštuju svi zakoni i propisi!

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva

Osvrt na primjenu odredbi Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u svezi sa zapošljavanjem pod jednakim uvjetima

Poštovani,

kad govorimo o zapošljavanju hrvatskih branitelja, odnosno o njihovoj prednosti pri zapošljavanju, treba naglasiti da branitelji nisu jedina skupina koja je tako pozitivno diskriminirana.

Uz Zakon o hrvatskim braniteljima iz DR i članovima njihovih obitelji još postoje:

  1. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (članak 22. stavak 2)
  2. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (članak 9.)
  3. Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (članak 48. f)
  4. Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike.

Svi ovi zakoni i propisi donose određene beneficije prilikom zapošljavanja, no samo Zakon o hrvatskim braniteljima iz DR i članovima njihovih obitelji naziva se apsurdom po njegovim odredbama za zapošljavanje.

Gotovo svakodnevno smo svjedoci iznošenja neistina i poluistina u svezi s primjenom tih odredbi. Zadnji primjer je slučaj branitelja Emila Božikova koji se javljao na natječaje za ravnatelja škole. Pa imamo naslove poput: “Četiri škole nemaju ravnatelja zbog jednog čovjeka: nezaposleni branitelj ruši natječaje”… Takvim naslovima aludira se da je hrvatski branitelj odgovoran što četiri škole nemaju ravnatelja. A zapravo, nezaposleni hrvatski branitelji imaju prednost pri zapošljavanju isključivo ako ispunjavaju sve uvjete u natječaju, te postignu jednako dobar rezultat na testiranjima ili intervjuima kao i kandidat s najviše bodova, odnosno pod jednakim uvjetima. No, silno se želi prikazati da branitelji imaju prednost bez obzira na sve ostale uvjete što ne odgovara istini.

U ovom konkretnom slučaju „krivac“ je nepoštivanje zakona, a ne branitelj. Naime školsko vijeće ne potvrđuje imenovanog Emila Božikova jer „nije ravnatelj kojeg žele zaposlenici“ što nije u skladu sa zakonskim odredbama i uvjetima natječaja kojeg su, najvjerojatnije, sami i kreirali.

Na žalost, ovakvih je primjera mnogo, ali ljudi ih najčešće ne prijavljuju iz straha da će još lošije proći kod sljedećeg javljanja.

Nameće se pitanje što bi se dogodilo da se npr. na natječaj javila osoba koja se pozvala na prednost po Zakonu o pravima nacionalnih manjina i ispunila sve tražene uvjete te ostvarila izvrsne rezultate, kao što je i branitelj Emil te da se dogodilo da, i nakon svega, tu osobu nije potvrdilo školsko vijeće jer žele „svog“ ravnatelja, a mediji napisali da je zakon apsurdan i da je nacionalna manjina kriva sto četiri škole nemaju ravnatelja?! U tom slučaju bili bi ksenofobno društvo, sljednica nekih prošlih država i svi bi se (s pravom) digli na noge u obranu prava i inzistirali da se poštuje zakon.

A kad se krše zakoni na štetu branitelja, tada se događa obrnuti proces i napada branitelj. Proziva ga se teretom društva, a njegova uloga u stvaranju ove države obezvrjeđuje.

Neka se jednako  poštuju svi zakoni i propisi! Neka se sve institucije jednako odnose prema provedbi svih zakona i propisa!

S poštovanjem,

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi

predsjednik

Krešimir Maretić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Ivo Goldstein je u Splitu nastupio kao odvjetnik; odvjetnik lažnog tuženja Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

‘The historian is not one who knows but one who seeks’

(Lucien Paul Victor Febvre  1878 – 1956)

Ovaj je članak u kraćoj verziji bio upućen Slobodnoj Dalmaciji, ali su se oglušili, pa ga upućujem ljubiteljima istine. Članak je reakcija samo na dio nedavnih nastupa Ive Goldsteina u tom listu.

U „Slobodnoj Dalmaciji”  13., 15. i 22. veljače 2020., objavljena je reportaža o predstavljanju knjige Ive Goldsteina ‘Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća’ Na predstavljanju je g. Goldstein je uz ostalo izjavio: „…povjesničar nije odvjetnik, pa da bira samo dokumente koji njegovu klijentu idu u prilog, već mora na stol izvaditi sve papire, odnosno napraviti razuman i nepristran izbor činjenica.To je točno, ali Goldstein nije tako postupio. Mogao je barem spomenuti i utemeljeno pobiti, tvrdnju Romana Leljaka da su, prema logorskom arhivu koji se nalazi u Beogradu, u Jasenovcu stradale ukupno 1.654 osobe. Inače, popis od 1.654 žrtve u Jasenovcu (puno prije Leljaka) koristilo je 1948. godine komunističko tužiteljstvo na procesu Ljubi Milošu, ustaškom bojniku, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, koji je osuđen na smrt. (Berislav Jandrić, Prijepori saveznika oko zahtjeva Jugoslavije za izručenjem osumnjičenih za ratne zločine iz savezničkih izbjegličkih logora u Italiji 1945.-1947., Časopis za suvremenu povijest, br. 2, 2006., fusnota 84 na str. 472).

Nadalje Goldstein izjavljuje da nam ’treba iskrena inventura prošlosti, a ne mitomanije i mitologije.’  Profesor je trebao reći tko je to ’mitomanski’  navodio broj od 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu i jesu li se u vrijeme komunizma, on ili njegov otac, pobunili protiv tog broja? Kada je već revizionizam u pitanju, pitam ga je li Titova vlada bila ‘revizionistička’ kada je zbog traženja ratne odštete prikazala najprije 1.700.000 stradalih na tlu Jugoslavije a samo za Jasenovac 700.000, a tek inzistiranjem Njemačke na poimeničnom popisu, revidirala je popis i prikazala 550.000 žrtava za cijelu Jugoslaviju a za logor Jasenovac 54.000 (taj se broj, navodi Leljak, i danas nalazi u Muzeju genocida u Beogradu).

Budući da se u istupima u SD stalno spominje revizionizam povijesti u negativnom kontekstu, pitam profesora povijesti I. Goldsteina,  je li revizionizam demantirati očigledne laži iz popisa u Jasenovcu (na pr. stradalih u Auschwitzu a vode se u Jasenovcu itd.) ili popis u Jasenovac Research Institute iz New Yorka, gdje se i danas navodi 650 tisuća stradalih u Jasenovcu? Na tom popisu Jasenovačkih žrtava je i 79 ubijenih bombardiranjem crkve od strane Saveznika u K. Sućurcu, 226 žrtava umrlih u El Shatu i zbjegovima u južnoj Italiji, 75 žrtava četničkog pokolja u Gatima (kraj Omiša), 29 partizana iz sela Žrnovnica (kod Splita) poginulih u bitkama na rijeci Neretvi i Sutjesci, 75 poginulih partizana iz sela Vinišća (kod Trogira), 63 žrtve prezimena Čikeš iz Žeževice koje su 1943. ubili Nijemci, 30 partizana iz Žrnovnice, te s brojni s popisa na brojnim partizanskim spomenicima itd. Zašto Goldstein nije intervenirao prema tom „Institutu“  kad se predstavlja kao objektivan povjesničar Jasenovca?

 Američki povjesničar James M. McPherson je ovako opisao povijesni revizionizam:  ‘Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumjevanju prošlosti.’

Mogao bi ‘nepristrani’ Goldstein objasniti i nalaz tri iskopavanja šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je na Gradini nađeno manje od 500 kostura (kosti se u zemlji ne raspadaju). Naime , godine1964. provedena su tzv. antropološka istraživanja (dr Vide Brodar, drAnton Pogačnik (Institut za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta, Ljubljana, Slovenija) i dr SrboljubŽivanović (Institut za anatomiju medicinskog fakulteta, Novi Sad, Srbija), u radnom logoru Jasenovac (na Gradini), koja su trebala dokazati masovna ubijanja. Nakon temeljitih istraživanja (na mnogo mjesta) pronađen je samo 481 kostur! Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH. Na to Goldstein odgovara na dva načina: jedan je da je Maks Luburić iz Njemačke, godine 1945. (!) donio stroj za mrvljenje kostiju (i/ili spaljivanje) i da zato nema nego malo kostura na Gradini. To je već obilato kritizirano (Geiger) i ismijano (Luburić 1945. nema drugoga posla nego ići na edukaciju u Njemačku kako spaljivati kosti), pa Goldstein taj trik ne navodi u svojoj knjizi (ali ga navodi u javnosti!).

Nadalje, morao je (ako nije odvjetnik lažnih tužbi protiv Hrvatske) Goldstein komentirati navode knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“ te niz od više od 40 članaka N. Banića i M. Koića koji konkretno, imenima i matematičkom analizom pokazuju da je popis jasenovačkih žrtava u Javnoj ustanovi Spomen park (JUSP) Jasenovac pogrješan i izmišljen toliko, da je potpuno bezvrijedan.

Mogao bi ‘znanstvenik’ komentirati izvješće CIA-e iz 1951., o poslijeratnom logoru Jasenovac ili objasniti riječi partizanskog (srpskog) generala Jefte Šašića (poslijeratni šef OZNA-e i KOS-a, koji je bio je na čelu jedne od komisija za istraživanje Jasenovca).  Šašić je Tita upozorio da ‘podaci o žrtvama Jasenovca kojima manipuliraju Srbi ne odgovaraju istini…’rekavši da su‘ u Jasenovcu stradale 262 osobe, a u Staroj Gradišci 141 osoba, ukupno 403’. To je objavio Mladen Ivezić u knjizi ‘Titov Jasenovac’, pozivajući se na izvore koji su 1986. objavljeni u beogradskim medijima. O Jasenovcu su pisali i drugi autori, drukčije od Goldsteina i JUSP Jasenovac, a ni njihove argumente ‘nepristrani’ Goldstein nije spomenuo. Po čemu bi analize povjesničara Josipa Jurčevića, Blanke Matković, Stjepana Razuma, Josipa Horvata, Stipe Pilića i drugih bile manje vrijedne od analiza Ive Goldsteina? Neka se Goldstein suoči s tim znanstvenicima i temeljem snage argumenata, a ne etiketiranja, zajedno konačno dođu do najbliže moguće istine.

Uz  preporuku za Goldsteinovu knjigu koja, kako se navodi u Slobodnoj Dalmaciji, ‘nenametljivo daje svoj historijski pravorijek’, možda bi trebalo staviti i riječi profesora Brandta, mentora Ive Goldsteina, koje je Brandt o njemu naveo u knjizi ’Život sa suvremenicima’, Zagreb, 1996., str. 190-191.: ‘Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.’

Na kraju moram reći da ima još jedna suvremena knjiga koju je napisao njegov pok. otac Slavko, a koja samim svojim naslovom ružno optužuje i strahovito vrijeđa Hrvate i Hrvatsku; ona se zove ‘1941. – godina koja se vraća’. Taj naslov kaže da je današnja Hrvatska ustaška Hrvatska. To je od Goldsteinovih poštenje, lojalnost, znanstvenost i – vrsta optužbe.

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari