Pratite nas

Kolumne

Svi oni koji su bili protiv referenduma o braku sada podržavaju ratifikaciju IK

Objavljeno

na

Svjedoci smo toga kako je nasilje nad ženama u Hrvatskoj u porastu, što su svakako zabrinjavajući podaci koji govore o tome da smo kao društvo zakazali. Paradoksalno je, međutim, da su najglasniji u povicima kako sustav ne funkcionira, oni koji su iz proračuna plaćeni za borbu protiv tog problema. Sada tvrde da će biti bolje ako se njihov nerad nagradi s više novca.

Dok se tako vodi rasprava o ratifikaciji IK, nitko ne govori o tome koliko će nas ona koštati. U javnosti se čak licitira s proračunskim iznosom od milijardu kuna. Kada bi se mjesečno isplaćivalo 5000 kn, iznos od milijardu kuna bio bi dostatan za 16.500 osoba. U tom slučaju svaka žrtva nasilja u Hrvatskoj bi dobila po 60.000 kn godišnje. Ali, ne. Na ovakvu mogućnost je Vlada najavila rezervu.

Umjesto sustava koji bi nagrađivao hrabrost i dodatno motivirao žrtve nasilja da prijavljuju nasilnike, sav taj novac ići će onima koji su zakazali. Umjesto pomoći zlostavljanima u lakšem preživanju traume, oni će novac bacati udrugama. To je, pak, članak na koji se u IK ne može staviti rezerva. Blokirati se može novac koji trebaju dobiti direktno žrtve nasilja, ali ne može onaj koji ide udrugama. To je mudrost Konvencije.

Očito je da se ovakvim načinom financiranja stvara jedno moćno parapolitičko tijelo nevladinih udruga, koje će na ovaj način dobiti dovoljno sredstava za svoje ideološke bitke. Logika takve računice je ova: što više drvlja i kamenja na vlastitu zemlju, to više novca od GREVIA. Ne treba sumnjati kako je to disciplina u kojoj su ove udruge pune iskustva.

O tome da ratifikacija sama po sebi neće voditi smanjenju nasilja u obitelji svjedoče primjeri Srbije i BiH. Dok mi srljamo kao guske u maglu, zemlje poput Irske, Švicarske i Velike Britanije su oprezne, jer smatraju kako znaju raspolagati svojim novcem i same mogu zaštititi vlastite građane od nasilja.

Ideja jednakopravnosti žena i muškaraca općeprihvaćeno je načelo u vremenu u kome živimo. Potkopava li sam naziv konvencije ovaj princip, jer ako su nasilju skloni samo muškarci, ispada kako je nasilje rodno uvjetovano. Zar žrtva nije žrtva bez obzira na spol? Što se događa ako je nasilnik žena? Radi li se prema toj logici o rodno neosviještenom muškarcu, muškarcu bez brkova? Odvajanje roda od spola navodi nas na sklizak teren. Hoće li roditelji u budućnosti kad dobiju dijete čekati dok ono ne progovori kako bi znali kojeg je roda?

To je zbrkana logika modernog feminizma, koji polazi od stava da je žena slobodna kada služi svom poslodavcu, ali je rob kada pomaže svome mužu.

Vlast tvrdi da u IK nema rodne ideologije. Zatim nam kažu kako će se izjavom ograditi od ideologije roda. Zašto se ograđivati od nečega čega nema? Ako se ipak pokaže da ju sadrži, nikakva interpretativna izjava nema pravnu težinu protiv te ideologije. Zato postavite pitanje vladajućima: Štiti li konvencija osobe muškog spola koje se osjećaju kao žene ili osobe ženskog spola koje se osjećaju kao muškarci? Odgovor na to pitanje će reći sve o ideološkoj čistoći konvencije.

Svi oni koji su bili protiv referenduma o braku sada podržavaju ratifikaciju IK. Svi oni koji inače ne mogu smisliti HDZ, sada su oduševljeni Plenkovićem. Sada postaje jasnija ona Milanovićeva izjava kako on ne zna što Plenković radi na čelu HDZ-a, jer on svjetonazorski pripada liberalnoj struji SDP-a. Isti taj Milanović koji je bio sklon vrijeđanju glasača iz suprotnog tabora, sada je nadmašen još većom razinom intelektualne oholosti, gdje se vlastite glasače proziva kako ne znaju čitati.

Dodatno ih se vrijeđa kako nisu dobri kršćani jer ne prihvaćaju njegovo apokrifno istanBULJsko evanđelje. Valjda su loši kršćani briseloslužja? Ne kaže uzalud mudri Chesterston kako “pukim statiranjem u crkvi ne postajemo kršćani, kao što ni stajanjem u garaži nećemo postati auto”.

Što se tek događa sa stajanjem na vlasti? Dok tako gledamo ideološku macanizaciju koja se provodi nad našim društvom, vođin medijski savjetnik otvoreno poziva na unutarstranački obračun riječima: “ako se Plenković ne riješi njih, riješit će se oni njega”.

Tako u politički život vraća poznatu maksimu iz Josipovićeve kampanje: “mi ili oni”. Mudro je imati savjetnika suprotnog svjetonazora, ali što o našem svjetonazoru govori kad te savjete primijenimo doslovno, nesvjesni kardinalne greške koju činimo, pa to onda peglamo tragikomičnim imendanskim čestitkama? E, to se zove biti vjere-dostojan! I dok veliki vođa čitavu državu pretvara u karnevalski show “tvoje lice zvuči poznato”, baza mu ponavlja Isusove riječi upućene Pilatu: “Ne bi ti imao nikakve vlasti nada mnom da ti nije dano odozgo”.

Borislav RIstić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari