Pratite nas

Kolumne

Svi smo odgovorni, na kocki su vrlo dalekosežne stvari

Objavljeno

na

Hrvatske kronike: Početkom godine 2015.

Otpočela je sretna nova godina, posebno za pučanstvo koje živi uz Jadransko more do kojega su Hrvati stigli godine 600. poslije Krista, prvo u Istru a onda se spuštali prema jugoistoku pa nekako spontano počeli loviti ribu, a ne samo Avare. Njihovi su potomci u blaženoj naivnosti bacali mreže i udice sljedećih 1400 godina da prehrane sebe i obitelj, Hrvatska je u tom silnom vremenu bila što samostalna što u raznim europskim i (djelomično) euroazijskim unijama, ali je malom obiteljskom ribarenju stala na kraj tek ovovremena Europska unija i to ne zato što je opaka nego što vrli hrvatski pregovarači nisu ispregovarali maloga ribara do pet kilograma pa je sada najveći dio njih ostao na suhom gledajući kako ribe plivaju na metar od obale i smiju se, vrlo zadovoljne.

Najavljeno je doduše da će se nekako doskočiti toj suši, pa malom ribaru dopustiti da ulovi pet riba, a ne pet kilograma, vrlo kršćanski, jer je znano iz Novoga zavjeta što se sve može uraditi sa sličnom količinom. Što savjetujem malim ribarima? Građanski neposluh! Idite i lovite kao do sada jer ovo je hrvatsko more, ovo su hrvatske ribe (premda šute, ali to je poznata hrvatska šutnja), a vi ste mali hrvatski ribari. Da nije bilo ribe – nakon svih nevolja i filoksera – ostalo bi u Dalmaciji samo nekoliko recepcionara da dočekaju prve turiste.

Predsjednički izbori 11. siječnja

Nastavljam temu o ribama. Da riba smrdi od glave poznato je i za recentnu hrvatsku situaciju vrlo neprimjenjivo ako se misli na Josipovića i Milanovića jer oni glave nemaju pa bezglavo glavinjaju bespućima protuhrvatske politike koja se u svim vremenima mogla provoditi samo terorom i zastrašivanjem, što se radi i sada ali u kvazidemokratskim okolnostima koje zahtijevaju i nešto licemjernog dovijanja čemu su uglavnom neuspješno pribjegavali. Ali i tomu dolazi kraj.

Milanovića ću ostaviti za kraj ne samo zato što je bjedniji od dva spomenuta bijedna lika, nego i zato što je pred vratima drugi krug predsjedničkih izbora. Posvetit ću se zato Ivi Josipoviću, sinu čovjeka koji je progonio Hrvate s više entuzijazma nego Dioklecijan kršćane , a usporedo izveo Ivu na pravi put. „Vidiš, sine”, rekao mu je, „ako su oni izabrali Vasiljevićeva savjetnika za hrvatska pitanja Stipu Mesića, „kako ne bi tebe koji imaš čiste ruke za prebiranje po tipkama. Nisi bio u tom građanskom ratu ni na jednoj strani, neutralac jedan. Ti samo lijepo sviraj, komponiraj i usput se bavi pravom, nitko o tebi ne zna ništa, a i na mene su zaboravili. Takvi su ti Hrvati. Budi pristojan, uljudan i nemoj davati jake izjave, to što malo fufljaš može s ispravit, to što si bezbojan može se našminkati. Budi blizu SDP-a tek toliko da se zna, ali ostani naoko nezavisnim. A kad uspijemo, odnosno kad ti uspiješ, okruži se ljudima koji mrze Hrvatsku i oni će ti dati dobre savjete ako se sam ne možeš domisliti.

Hrvatska mora nestati jer nije trebala ni postati. Ako taj plan ne provedeš u prvom mandatu, morat ćeš u drugi, ali znaj da je taj posljednji. I za tebe i za Hrvatsku.” „Dobro, tata”, rekao je Ivo.

Tako je krenulo. Meni taj Josipović nije bio poznat, nešto ga se spominjalo u svezi s izdajničkim travanjskim davanjem Haagu ovlasti nad Olujom dvije tisućite, ali su vrhnje slave pobrali Mesić i Račan, a Ivo ostao na mragini, vjerojatno zadovoljan što nije u prvom planu premda je možda bio kreativni sukreator ideje koju je Carla del Ponte poslije razvila u optužnicu za zajednički zločinački pothvat u kojemu su uz Tuđmana, Šuška, Bobetka i ostale sudjelovali faktički svi Hrvati, znani i neznani, to jest hrvatski narod u cjelini. No, velim, tu tezu – odnosno otvaranje puta da uopće bude moguća – naši površni analitičari nisu u to vrijeme dovodili ni u kakvu vezu s Josipovićem.

Štoviše, on je kao valjda pouzdan kadar i pravnik po struci, sudjelovao u pisanju hrvatske tužbe protiv Srbije za počinjeni srbijanski i srpski genocid, ali je očito dobio znak iz Beograda da takav njegov posao ne smatraju poćudnim i da u odsudnom trenutku ne će moći računati na njihovu potporu, pa je Ivo istupio iz tužbeničkoga povjerenstva obrazlažući to nejasnim rauzmimoilaženjima u koncepciji. Prije toga patriotskoga čina, za vrijeme i poslije, o detaljima hrvatskih argumenata uredno je izvještavao srbijanskoga veleposlanika u Zagrebu na intimnim ručkovima u zagrebačkim gostionicama, baš kao što je Mesić svojedobno brifirao šefa KOS-a, Vasiljevića.

Čak ni formalni predsjednik

Inauguracija Ive Josipovica 2010Takva sličnost, takav mentalni sklop i takva odanost nisu mogli ostati nezamijećeni, pa kada se Mesić iz ureda predsjednika selio u ured bivšega predsjednika sa svojim lakejem Jakićem, crvena je klatež već postigla dogovor oko novoga predsjednika, to jest Josipovića. Tadanji hadeze se ponašao kao razglavljeni stroj bez vlakovođe pa se iz njegovih redova pojavilo nekoliko kandidata za predsjednika, iskakali su – što reče Aralica – kao federi iz madraca. Andrija Hebrang nije imao dovoljnu logističku potporu, pa je objektivnom promatraču bilo razvidno da ( tada) neidentificirana skupina u vodstvu navodi vodu na Josipovićev mlin, a bilo je i naznaka vanjske intervencije iz krugova i zemalja oduvijek zbunjenih kada je riječ o hrvatskim prilikama. I tako su se reflektori usmjerili prema Josipoviću, javnosti uglavnom nepoznatom, premda se javnosti činilo da ga odnekud poznaje i imala je pravo: takvi su likovi viđani za konferencijskim stolovima sovjetskim, istočnonjemačkim i sličnim, uvijek negdje u blizini vođa, ali neprimjetljivi kao bezbojni lak na drvenoj dasci.

Josipović je bio izabran za predsjednika, ali nikada nije postao hrvatski predsjednik pa čak ni formalni predsjednih Republike Hrvatske jer nije položio zakletvu, odnosno polažući zakletvu preskočio je ili namjerno progutao ključne riječi. O tome sam pisao u realnom vremenu, i ne samo ja. Zakletva nije ponovljena, pa u svih ovih pet predsjedničkih godina Josipović nije imao legitimitet. Možda je zato, svjestan položaja, odustao od bilo kakvoga činjenja i pet godina prebirao po marginalnim tipkama bez povisilica, a sklone medije rabio za pojavljivanja u rubrikama „svakome loncu poklopac”. Izabravši znači ulogu poklopca, a ne lonca u kojemu se kuhaju dobre stvari, dobre namjere i dobre strategije, proboravio je na Pantovčaku ugodne godine u izabranom društvu raznih Lončara, Jovića, Perkovića i manje poznatih tipova (od kojih su neki iskočili u sadašnjoj kampanji) i savjetovali mu da stvarno uništenje Hrvatske prepusti Milanovićevom SDP-u i Pusićkinom HNS- u koji su u međuvremenu došli na vlast, a on sam da bude i opet neutralan i umjereno blagonaklon prema crvenoj klateži koja zdušno radi na sličnom programu razaranja hrvatskoga bića.

Nije mogao, ipak, izdržati da Hrvatima i prije pokaže tko je, pa se priključio proslavi u Srbu 2010., proslavi srpskoga masakra nad hrvatskim civilima 1941. u komunističko-četničkoj koordinaciji, podsjećajući hrvatski narod pod zemljom i na zemlji da je kapa titovka simbol mira, ljubavi i slobode. Simbol pod kojim su u zbilji počinjena zvjerstva u ratu ali najveća u poraću i dugim godinama komunističke vlasti, a poantirana devedesetih u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske – pod istom kapom. Tada se otkrio, ali su mediji preko savjetničkih i inih pritisaka ili sami od sebe (jer su isti) već bili toliko impregnirani komunističkim kadrovima (zaostalim i novim) da je ta blasfemija naišla na njihovo odobravanje.

Ohrabren svojim novinama i zauzimanjem prisavske televizijske utvrde, Josipović se od dalje prošlosti okrenuo prema bliskoj i stao urbi et orbi razlagati razloge „balkanskih ratova” devedesetih u kojima je Hrvatska imala đavolju ulogu i najviše pridonijela rasapu voljene mu Jugoslavije. Bilo je doduše i drugih elemenata (Milošević), ali je Hrvatska najtamnija mrlja jer je tzv. Domovinski rat bio (što reče Jović umjesto njega) okosnica nacionalizma i neofašizma u Hrvatskoj, pa ako se Hrvati pozivaju na Domovinski rat kao ne temelj moderne hrvatske države, onda se pozivaju na tu okosnicu što znači da su svi ustaše i zmije. S tim je zaključkom upoznao i izraelski parlament koji nije baš dobro reagirao na te Josipovićeve spoznaje, kao što u Sarajevu nisu dobro reagirali kada je rekao da je za sva zla u BiH kriva Tuđmanova politika, te se Sulejman Tihići našao u prilici braniti Hrvatsku od Josipovića – situacija neviđena u međunarodnim odnosima.

Trokratno ljubljenje sa zločincem Nikolićem

O Srbiji je je govorio samo dobro, apstrahirajući ionako mrtvog Miloševića, te od srca podržavao sve što se događalo i događa u Srbiji koja je „krenula novim putem” (to je pravi put) premda ju vode ordinarni četnici među kojima glede neumrle velikosrpske ideje nema nikakve razlike pa je u tom kolu bio i naizgled uglađeni Tadić, memorandumsko dijete. Hrvatski je publikum bio zatečen tim naizgled mazohističkim, nedostojanstvenim i nedostojnim podilaženjima Srbiji, doslovnim padanjem pred Tadićem i trokratnim ljubljenjem sa zločincem Nikolićem, a inteligentniji naši suvremenici razumjeli su da Srbijanci nečime drže Josipovića na uzdi, ako ničime. a onda točnom tvrdnjom da bez Srbije nema Jugoslavije.

I to je objašnjenje Josipovićeve istočne politike, ispod prenemaganja o pomoći regiji i sličnim floskulama. To je i objašnjenje stalnoj njegovoj ponudi da se pod nekim okolnostima povuče tužba za genocid, na kojemu mu se poslu pridružila Vesna Pusić i prije a posebno nakon što je postala ministricom vanjskih poslova i na brzinu srozala ugled Hrvatske do granica neprepoznatljive i u stvari nepostojeće vajske politike osim onoga njezinog segmenta vezanog uz „regiju”.

Uopće, vlada SDP-i HNS-a dobro je obavljala Josipovićev posao i mogao je biti zadovoljan, makar Milanovića nije podnosio i obratno. Posao skriven ispod nepostojećeg Plana 21 posve se poklapao s Josipovićevim tendencijama: razoriti hrvatsko gospodarstvo, preuzeti sve institucije pa neke uništiti, a neke prilagoditi budućim potrebama, nametnuti svjetonazor potpuno tuđ hrvatskome narodu, dokrajčiti jednom zauvijek fantazmagoričnu ideju o postojanju bilo kakvog hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, preko kulture prvenstveno omekšati granice prema Srbiji, uvesti novu jezičnu politiku (pravopis Instituta za jezikoslovlje) koja će biti branom udaljavanja hrvatskoga od srpskog jezika, uvlačenje rodne ideologije koja razara obitelj i čovjekovu prirodu samu, povećanje broja nezaposlenih ne bi li što više Hrvata otišlo iz Hrvatske, osromašenje hrvatskoga čovjeka do granice stanja na Barbadosu, namjerno neiskorištavanje europskih fondova kako bi se spriječile dobre investicije. Demografski, gospodarski, nacionalni slom. Taj je posao gotovo do kraja obavljen.

Josipović je u svemu i opet neutralan, on nije imao ovlasti, veli, a sam ih je sebi oduzeo čak i u pitanjiima koja spadaju u djelokrug predsjednika, te je mirno promatrao rasap nekada trijumfalne Hrvatske vojske, a kako i ne bi kada je ona bila okosnica one okosnice nacionalističke i fašističke, ona koja je Srbima, Srbijancima i Jugoslaviji zadala jednima težak, a voljenoj državi smrtni udarac.

U tom više nego uspješnom poslu Josipoviću su se osim nezavisnih intelektualaca kojih ima toliko da ih Cvitan može pobrati u samo jednoj raciji, najviše suprotstavljali branitelji i civilne akcije. Njima se nije znao suprotstaviti jer se branitelja panično boji, pa ga je recimo prosvjed stopostotnih vojnih invalida iz Domovinskoga rata toliko uplašio da je počeo cendrati o velikoj opasnosti, a užas je povećao transparent u Savskoj 66 koji govori o Jugoslaviji 1991. i Jugoslavenima 2014. protiv kojih su branitelji, naravno, jer oni znaju što se događa, jer su njihova ranjena tijela i njihove duše ranjene beščašćem vlasti nepogrješivo zaključili kamo stvari vode, to jest (da citiram sebe) – mi smo u otvorenom bezoružnom na sreću ratu između hrvatskoga nacionalizma koji uvijek ima pozitivan predznak i jugoslavenskoga nacionalizma još i dalje čvrsto ukorijenjenog u četvrtini hrvatskoga pučanstva komunističke provenijencije. Mi ćemo i taj rat dobiti, nema sumnje, ali je isto tako točno da se na tu anakronu fantazmagoriju troše narodne sile, energija koju je trebalo usmjeriti prema boljem životu, ugodnijem bivanju na svijetu.

Nije se Josipović uspio suprotstaviti ni civilnim akcijama poput one „U ime obitelji”, gadno se osramotio naručenom naslovnicom u režimskim novinama s tekstom „Ja ću glasati protiv, a vi?” pokušavajući na slici zauzeti napoleonsku pozu. Narod je glasovao „za”. Narod je, čini se, naučio sve lekcije novije povijesti i više se ne da vući za nos, posebno nakon milenijske prijevare s Milanovićem i Planom 21, prijevare koja se narodu obila o glavu, a koju i sada neuki ulični cirkusant cinično koristi i potvrđuje spominjući priglupi narod koji je birao njegovu protunarodnu opciju.

Potpora protuhrvatskim udrugama

No, Josipović je na vrijeme ne samo protežirao nego i teorijski oblikovao protuhrvatski civilni sektor (Documenta itd.) koji uporno radi na difamaciji hrvatskih branitelja i aboliranju srpskih zločina. Obuhvatio je, znači, devedeset posto medijskoga prostora i pedeset posto civilnoga, telefonom ili osobnim kontaktom, a u njegov rog pušu i neki nedavno nastali listovi koji se naizgled busaju hrvatstvom, a nastali su u udbaškim krugovima s kojima Josipović vrlo dobro surađuje i bio je konsterniran kada je Njemačka dobila Perkovića i Mustača jer je odmah pomislio na bliske si osobe koje bi mogle biti zahvaćene kada se klupko počne odmotavati.

Sa Srbima nije Josipović imao problema jer nisu trebali predsjedničku potporu, snašli su se sami. Nešto se obrecnuo na Pupovca u trenutku kada je ovaj neoprezno krenuo na Josipovićeve mutne poslove, do danas nerazjašnjene jer nije bilo „političke volje”. Pupovca je mogao nagaziti jer taj notorni lažljivac (potvora o prekrštavanju u jeku rata) nema širu podršku srpske manjine, a osim toga su Srbi ionako masovno u vlasti SDP-HNS-a te se može govoriti o hrvatsko-srpskoj Vladi i vlasti u cjelini. Ja sam od samoga početka tu vlast i Vladu nazivao tako jer je i bila i jest, a nedavno sam na jednom portalu našao pouzdan podatak da od 21 (plan 21 !) Milanovićevog ministra njih deset (10) posjeduje srpsku narodnost, što je valjda trebalo ostati tajnom da Hrvati ne budu srditi. No ipak, deset je deset, nije jedanaest, što znači da srpska manjina ima jedno mjesto manje u Vladi. Znači, ostala je manjinom.

A da se radi o dugoročnom i valjda izvedivom planu, dokaz je i stari hrvatski komunistički običaj da se istaknuti komunisti hrvatske narodnosti žene ženama srpske narodnosti, po uzoru na najvećega sina naših naroda, Josipa Broza, koji su slijedili i slijede drugovi za njegova života i danas.

Ima tu, moguće je, i privatnih odnosa, ima tu valjda i ljubavi na prvi ili drugi pogled, u to ne ulazim, ali da postoji tendencija i da je vidljiva, točno je. Potvrđuje to i Josipović. Na taj se način veze potvrđuju, produbljuju i nastavljaju, u jedinom cilju jugoslavenskom, znači velikosrpskom. A te se nježnosti nastavljaju i u uvijek pogodnoj sferi kulture, pa više gotovo da i nema hrvatskoga filma koji nije regionalan, znači jugoslavenski, i u kojemu se ne njeguju srdačne erotske ili platonske veze između naših naroda i narodnosti.

Zato su svi hrvatski filmovi zajedno u Hrvatskoj imali prošle godine manje od sto tisuća gledatelja koji su spoznali da je u hrvatskim filmovima zastupljen samo hrvatski novac, sve ostalo je regionalno, jugoslavensko. Ta se ebola širi i na kazališta koja sve više dovode redatelje prolupale i odbačene na zapadu ili dovedene s istoka, a svi zajedno razaraju hrvatska kazališta i promiču ideje koje hrvatska kultura odbacuje, ili iz kazališne institucije kakva je HNK (Rijeka) provode protuhrvatsku promidžbu neprijateljskoga karaktera.

A Imunološki je zavod bio prepušten propasti, što je kontradiktorno jer je proizvodio izvrstan zmijski protuotrov, pa su ga milanovići i josipovići trebali podržavati.

No, idemo dalje s Josipovićem. To jest s njim kao temom, ali bez njega nakon 11. siječnja. Prikriven posao oko hrvatske propasti, prekidan neprikrivenim incidentima od Srba do Sarajeva i Dubrovnika, Josipović je zamijenio otvorenom, drskom provokacijom s prijedlogom novoga Ustava, provokacijom koja ide u dubine hrvatske povijesti i napora Hrvata da sjedine hrvatske zemlje nakon svih nevolja u prošlosti. I s tim prijedlogom, s tom zastrašujućom idejom o federalizaciji Hrvatske, Josipović ide na ove predsjedničke izbore! Takva bolesna, takva razorna ideja postaje njegovom parolom, koju prilježnici i on sam objašnjavanju – spasom hrvatskoga gospodarstva.

Regionalizacija

Ako tko od birača 11. siječnja upadne u tu zamku, onda doista ne za razmišljati i treba ga proglasiti maloljetnim, što u političkom smislu i jest. Na Josipovićevu žalost, njega je preduhitrio srpski patrijarh Irenej koji je (za sada verbalno) raskomadao Hrvatsku na sastavne povijesne dijelove, s tim da hrvatsko ime bude određeno samo za ostatke ostataka iz 16. stoljeća. Potpuno istu zamisao ima i Josipović. Njegove regije poklapaju se s Irenejevim.

Znači: Hrvatska razbijena na regije nastavlja neko vrijeme živjeti u regiji (regionu) dok novi unutarhvatski feudi ne postanu dovoljno snažni da se sasma osile i otrgnu od središnje vlasti, čime se ulazi u drugu fazu rasapa i mogućega sjedinjenja u početku samo nekih, a poslije i svih „bivših hrvatskih regija” u neku jugoslavensku tvorevinu (znači velikosrpsku).

Tomu bi trebale pogodovati ove silnice: demografski slom, odlazak Hrvata iz Hrvatske i dovođenje novoga pučanstva s istoka, ulazak Srbije u EU na kojemu Pusićke i Josipovići usrdno rade znajući da samo tako – kada ne bude granica – istočni narodi mogu zaposjesti Hrvatsku bez ispaljenoga metka, a kako Srbija ne će nikada prezreti svoje tradicionalne i ne samo pravoslavne veze s Rusijom, eto nama civilizirane srpskoruske agresije pod egidom Europske unije i ponešto Euroazijske. Rusija se nije odrekla prodora prema Sredozemlju (Jadranu) niti je Srbija voljna biti samo tranzitna zemlja za ruske planove, pa moraju djelovati zajedno.

Beograd i novi memorandum žele Dalmaciju i Dubrovnik, a Josipovićeva „druga Hrvatska” čini im se pravim putom. Da ne velim putinovskim putom. Ima tu i drugih igrača poput mladića koji izgleda kao pitomac pravoslavnoga manastira na Krki, a uzor mu je Putin, što je zapadne krugove na trenutak zabrinulo.

Naoko točne primjedbe da Josipović ništa nije uradio, ne drže vodu. Jer, osim što je tračao i izvodio igre s poklopcem da ne nestane iz medija, cijelo je vrijeme u dosluhu s milanovićima mislio upravo na ovo što se sada događa – na izbore. Neokomunistička klatež u izvršnoj vlasti, velikim dijelom srpskoga hintergrudna, radila je i za sebe i za Josipovića na diplomskoj radnji pod naslovom: Kako onemogućiti Hrvate da glasuju. Hrvatske državljane koji žive u Hrvatskoj i tu prebivaju teško je fizički spriječiti da dođu na birališta (osim ako je veliko nevrijeme) pa se njih može obeshrabriti samo lažnim anketama koje naivcima daju do znanja da nije ni potrebno glasovati jer je već sve odlučeno, pa koga će vraga trošiti cipele i još po snijegu.

Lažne su ankete razotkrivene rezultatima u prvom krugu, ali majstori znaju da Hrvati slabo pamte pa već isti anketari i njihove firme najavljuju Josipovićevu prednost za drugi krug. No, osim rečenih nijansa psihološke naravi, birača koji živi u Hrvatskoj, velim, ne može se fizički spriječiti da dođe do kutije, ali Hrvate izvan Hrvatske može, i te kako. Na tome su uz vjerojatni Josipovićev nadzor radili crveni u Saboru i kuloarima, gmizali baukovi po hrvatskom biračkom tijelu i donosili zakone, propise, odredbe, upute, sve u istom cilju da hrvatski čovjek ne dođe do birališta, da ne može glasovati ni u pisanoj formi, poštom, ni u virtualnoj, internetom, da se mora „prethodno registrirati” (kao prije da bi se mogao crkveno vjenčati).

Svi smo odgovorni

Uspjeh pothvata bio je vidljiv i u prvom krugu predsjedničkih izbora. Prva zadaća je dobro obavljena: spriječiti Hrvate u Bosni i Hercegovini da ubace u kutiju, jer zna se čiji su birači. Tako starica koja živi u manjem mjestu, a htjela bi glasovati, mora poći na put u Sarajevo, Mostar, u Tuzlu ili ne daj Bože u Banjaluku. Starica je bolesna, ali uporna, hoće na vlak ili autobus a to košta, mora nešto i pojesti, a to košta, unuci ju odgovaraju, mole da ne ide po tom pasjem vremenu i ona napokon odustaje suznih očiju i pita zašto ne može glasovati tu gdje živi, zašto je prije mogla i gdje su nestale te stotine biračkih mjesta.

Elem, da skratim priču, procjena je da u prvom krugu predsjedničkih izbora nije glasovalo ni dvadeset tisuća birača iz BiH, Hrvata, hrvatskih državljana, a ima ih s pravom glasa četristo tisuća (400.000). Da je izašlo njih sedamdeset posto, Kolinda Grabar Kitarović bi već u prvom krugu postala hrvatskom predsjednicom, bez obzira na Dragana Čovića i njegovu nemuštu projosipovićevsku tragikomediju.
Isto tako, i više i bolje, spriječeni su Kolindini birači u europskim zemljama i širom svijeta gdje su im određena birališta u konzularnim predstavništvima koja se nalaze tisuće kilometara od njihova doma, pa tamošnja bakica Hrvatica koja se vjerojatno boij leta zrakoplovom – odmah odustaje. I njezin sin koji ima posla u poduzeću pa ne može dobiti slobodne dane, i njezin unuk koji je o Hrvatskoj stekao lošu sliku pa i ne namjerava glasovati.

Tako stoje stvari uoči drugoga kruga. Crvena klatež je pristala da prvi krug bude svršetkom prosinca, nadajući se podosta velikoj razlici u korist Josipovića bez obzira na to što su gastarbajteri za blagdane u Hrvatskoj i glasuju. Za drugi krug, računali su, ljudi na „privremenom radu” u europskim zemljama već će otputovati u te zemlje, svi se skijaši pouzdano ne će vratiti do 11. siječnja, a odziv u BiH i svijetu bit će najviše kao u prvom krugu. Znači, podosta Kolindinih birača nestaje, ostaju samo Hrvati neskijaši i njih treba nasanjkati.

Međutim, dogodile su se neke promjene: Josipović je ostvario samo neznatnu prednost i posve izgubio živce rigajući vatru posve primitivno, te izgubio imidž „pristojnog gospodina” za kojega glasuju politički neupućene pristojne gospođe. S druge strane, Kolinda je i rezultatom i sjajnim, državničkim govorom, osvojila i one koji nisu za nju glasovali u prvom krugu ili uopće nisu izašli na birališta. Žena iz naroda koja se iz siromašne kuće na Grobniku iskjučivo svojom radinošću i darom podigla do vrhova svjetske politike, Hrvatica i vjernica, nasuprot pripadniku zlatne komunističke mladeži koji je u okrilju progonitelja Hrvata sricao prva slova protuhrvatske knjige.

Kako doskočiti praznini koja nastaje opisanim odlaskom ili nedolaskom na birališta fizički spriječenih Hrvata u svijetu i onoga dijela hrvatskoga naroda koji živi u Herceg Bosni? Pa eto, svi smo mi odgovorni, svi ste vi odgovorni poštovani čitatelji, vi i vaši prijatelji i poznanici, još ima vremena da svatko od vas dovede na birališta u drugom i za budućnost Hrvatske presudom krugu još nekoliko biračica i birača kojima možete dati i ovaj moj isprintani tekst da ga prouče i da se odluče. Ako su u prvom krugu imali preča posla, rođendane, imendane, sitne kućne poslove i slično, neka barem u drugom krugu prošeću do birališta, ako treba odvezite ih automobilom. Na kocki su vrlo, vrlo dalekosežne stvari i nitko tko glasuje za Josipovića ili uopće ne glasuje ne će moći objasniti potomcima zašto je to učinio. A oni će ga pitati, da, uvijek iznova: kako si mogao, pa ti si Hrvat.

Hrvoje Hitrec/HKV

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari