Pratite nas

Kolumne

Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove

Objavljeno

na

Svijet je poludio za Hrvatskom. Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove. Svi su oduševljeni prizorom maloga Davida koji na koljena baca golemoga Golijata; svi se poistovjećuju s primjerom pobjedničkoga duha koji ni u porazu ne pada na koljena – već se podiže i slavi duh pobjede.

Imati “kockastu” majicu ili amblem postalo je stvar pripadnosti, oznakom pobjednika, onoga koji se ne predaje ni pred najvećim teškoćama. “Kockice” su danas najbolji simbol hrvatske prepoznatljivosti.

Cijeli je svijet zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti. Ističe se primjer reprezentacije koja je kroz eliminacijsku fazu natjecanja stigla do finala nevjerojatnom požrtvovnošću cijeloga tima, pobjeđujući u utakmicama u kojima je nadoknađivala rezultatski zaostatak.

Vatreni su svojom igrom pobudili toliki zanos i vjeru kod svoje publike da, čak i kad je u finalu sve krenulo naopako, nitko nije gubio nadu u mogući preokret. Vjerovalo se do samoga kraja, jer se znalo da će se ova momčad boriti do zadnje sekunde. Statistike luduju.

Kažu da je u samo zadnjih par tjedana preko 60 milijardi puta otvoren neki tekst u kojem se spominje Hrvatska. Ako znamo da pristup internetu ima oko 3 milijarde ljudi, to znači da je u prosjeku svaki korisnik interneta dvadesetak puta pročitao nešto o Hrvatskoj. A to je samo internet. Gdje su još televizija i tradicionalni mediji? Netko je izračunao da bi nam za takvu reklamu trebalo uložiti protuvrijednost dva Pelješka mosta.

Prizor dječaka s hrvatskom zastavicom kojemu ljudi spontano plješću na trgu u Bruxellesu govori sve o tome koliko je Hrvatska ušla u srca ljudi i napunila ih pozitivnim emocijama.

Isto nam govori i kada ekipa s iranske televizije u hrvatskim dresovima pjeva “Srce vatreno” ili kada klapa sa Samoe u znak podrške hrvatskoj reprezentaciji pred finale otpjeva “Nije u šoldima sve”. Takve se stvari doista ne mogu kupiti novcem.

Kako se, pak, u ovoj situaciji sveopćeg oduševljenja svijeta hrvatskim nacionalnim duhom, trebaju postaviti naši vječiti “kritičari svega hrvatskoga”, kojima je sve nacionalno samo odraz provincijalizma, a svijet jedini kriterij ispravnosti? Njima je bilo najteže, jer su svoje misli morali sačuvati za kraj.

Pa tako imamo dopisnike, koji su se jedva spasili hrvatske zaostalosti, i koji se sada u formi javne isprike hvale kako su i oni popustili i navukli hrvatski dres. Zavoljeli su i oni Hrvatsku, jer to i svijet radi, a oni su, da prostite, građani svijeta.

Neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koji je pokazala hrvatska reprezentacija promatra samo u uskim nacionalnim okvirima.

Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a “vatrene” je izgleda do pobjeda vodio internacionalizam. Valjda su oni za vrijeme intoniranja “Lijepe naše” u sebi pjevušili “Internacionalu”?

I dok je javnost očekivala vrhunac tog internacionalizma, kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”, izbornik kojega su opisivali hrabrom osobom koja u ključnim trenucima donosi prave odluke, ovoga se puta odlučio za “Lijepa li si”.

Međutim, njegov glazbeni ukus je bio nepremostiva prepreka. Dotad hvaljeni Dalić od svjetlonoše poniznosti i nade postaje nepismeni provokator koji s potkapacitiranim igračima kvari proslavu, pa je naša javnost na površinu vulkana ispucala sve ono vatreno suzdržavanje koje je tjednima skupljala. Nekada se znalo što smiju pjevati drugari.

Zar da na svojoj proslavi sami biraju glazbu? Samo je prisebnost organizatora spasila igrače od propuha koji je nastao kad su se navijači počeli razilaziti zbog uvrede koju su od nogometaša pretrpjeli. Zato im se sutra nitko nije pojavio na dočecima. No, jasno je da nije bila riječ samo o čudnom glazbenom ukusu.

Radilo se o zastrašivanju koje je za cilj imalo državni udar. Zbog čega bi, inače, bili podignuti oni migovi koji su u niskom letu nadlijetali prijestolnicu?

Sve je bilo lijepo dok su nas naši nogometaši vozili nebom uspjeha, ali onda se pojavila politika da bi nas podsjetila kako hodamo blatnjavom zemljom. Jer kakav uspjeh, ako politika u toj staklenci nema umočene ruke barem do laktova?

Oni koji nas vode iz poraza u poraz govore nam kako trebaju izgledati proslave naših pobjeda. Pored pobjednika je još očitije o kakvim se gubitnicima tu radi.

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

Pljesak i ovacije hrvatskom dječaku u Bruxellesu (VIDEO)

 

 

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari