Pratite nas

BiH

Svibanj – Opak mjesec loših uspomena i još gore sadašnjosti

Objavljeno

na

U pjesništvu starom i novijem svibanj je mjesec zatravljenosti prirodom, mirisima cvijeća i novim ljubavima. U Hrvatskoj svibanj ima makovski krvavu boju i izaziva čuvstva vrlo daleka od lirske poezije jer su teme na koje podsjeća epske i tragične. Pa kada se, kao ove godine, još i priroda razdivlja i poplave poprimaju baš biblijske dimenzije, svibanj se pretvori u doista opak mjesec loših uspomena i još gore sadašnjosti.

PAKLENSKI TJEDAN

Istok Slavonije stradava u ratu i u miru, u ratu žrtva nad žrtvama srpske agresije, u miru zaboravljen i ponižavan od zagrebačkih režima, u svibnju 2014. razoren bujicama u županjskom kraju. Nepucaju četnici, pucaju nasipi, ali opet se Hrvatska vojska ukazuje kao jedini spas za očajne ljude koji gube domove i s vrećicama u rukama penju se na transportere, amfibije, kamione. Dragi Lovriću svaka čast, po svemu što se vidjelo opravdao je visoku dužnost u našoj vojsci.

Slavonci vraćaju dugove jedni drugima – oni koji su u ratu izbjegli iz zaposjednutoga Podunavlja i našli utočište blizu Save, sada primaju u domove Savom napadnute ljude iz Posavlja. A bogme se, kao i u ratu, podigla na noge cijela Hrvatska – ovaj put čekajući u redovima da pošalje pomoć postradalima. Jest, samo nas velike nevolje mogu ujediniti. Čim malo grane sunce i povuku se vode, opet ćemo po starom.

JOSIPOVIĆ U WASHINGTONU

A paklenski je tjedan počeo gotovo idilično – mali crveni predsjednik otišao je u veliku šarenu Ameriku da razgleda Bijelu kuću, a  potom besciljno luta washingtonskim ulicama i dućanima.

Naime, Obama je baš bio otišao pomagati ženi u vrtu pa zaboravio na važan posjet. No nije Josipović došao u Ameriku kao Kafkin junak iz romana “Amerika” nego s jasnim ciljevima: da se u svrhu svoje predsjedničke kampanje slika s Obamom, da pokuša isfehtati ukidanje viza za hrvatske građane koji dolaze u USA, i da razgovara s potpredsjednikom Bidenom o energetici, koja mu je jača strana. Slikao se nije, za vize mu je Biden odmah rekao da ne fehta jer ih Amerika Hrvatima ne će ukinuti pa ne će, ali je bio blago zainteresiran za epohalna otkrića nafte u Jadranskom moru i to u hrvatskome dijelu, kao i za neobične pojave pravilnih krugova uz Dugi otok i drugdje.

Američki potpredsjednik je inače sklon Hrvatima i dosta zna o Hrvatskoj, pa je navodno pitao Josipovića misli li da bi Kolinda Grabar Kitarović bila Hrvatima prihvatljivija, nakon čega je Josipoviću pozlilo. Vratili su ga u hotel iz kojega je nazvao Dejana Jovića i dugo plakao. Kada se malo pribrao, pitao je kakvo je stanje u Hrvatskoj i može li bez njega, na što je Jović kao ugledni Srbin rekao da može i da on ima sve pod nadzorom, premda su ustaške zmije počele plaziti po Zagrebu i Splitu, ali i po Bleiburgu, o čemu je obavijestio centralu u Londonu koji se u Bleiburg nije htio miješati jer ima putra na glavi iz 1945.

U svemu, Josipovićev posjet Washingtonu nije bio ništa manje veličanstven od Milanovićeva nedavnog posjeta Australiji, gdje se još sjećaju Mesića i čeka, pa samo čekaju njegova nasljednika.

TUĐMANOV ROĐENDAN

Budući odsutan poradi susreta s Obamom, Josipović opravdano nije mogao doći na obilježavanje rođendana pokojnoga predsjednika Tuđmana, pa smo mi, zatucani tuđmanovci, morali bez njegapolagati cvijeće na grob i navečer se okupiti u “Histrionu” gdje je prikazan inkriminirani film o skandaloznoj proslavi Tuđmanova rođendana u HNK 1997. godine (ako se ne varam), ali i dokumentarne snimke najvažnijih trenutaka povijesti devedesetih.

Prije toga su govorili neizlječivi tuđmanovac Aralica, povjesničar Lučić koji je odigrao važnu ulogu u Herceg-Bosni tijekom rata, geozavjerama opsjednuti admiral Lošo i Miroslav Tuđman čiji je govor bio blago reći – sjajan. Zato što se nije toliko bavio historicizmom ni jadao nad detuđmanizacijom, nego sročio znanstveni i politički traktat o tzv. postnacionalnoj eri koja na umjetan, neprirodan način teži nametnuti ljudima i narodima idiotske floskule u kojima se već i sama izgubila, kao što se istopila i detuđmanizacija koja je bila samo mala slijepa ulica ćorave postnacionalne Moderne.

CARMINA BURANA

Roman sam uglavnom završio, naslov mu je “Špilberk” po tvrđavi i tamnici naroda iznad Brna, gdje je 1749. umro barun Trenk. Prva poglavlja toga epistolarnoga romana tiskana su već u “Hrvatskoj reviji” zaslugom Dubravke Oraić Tolić, koja je za taj čin nagrađena ulaskom u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

Spominjem to zato jer sam se prošloga tjedna mogao odmarati posjećujući razne evente, što bi rekli ljubitelji hrvatskoga jezika. Tako se slučilo da su me iz nepoznatih razloga pozvali i na proslavu 88. obljetnice Hrvatskoga radija i 58. Hrvatske televizije u Lisinskom.

Riječ obljetnica doduše nije se nalazila na pozivnici jer sadašnja ekipa zna samo za godišnjice, a aktualni glavnoravnajući služio se u uvodnom govoru i inače terminologijom iz sedamdesetih prošloga stoljeća. Čak mi se čini da nije točno pogodio ni godinu utemeljenja Hrvatskoga radija. No ostalo je bilo na razini, nagrađeni novinar Rončević (između ostaloga i zapaženi ratni izvjestitelj) pribran i duhovit.

Opaska o sedamdesetima potvrđena je neizvođenjem hrvatske himne, premda je i sedamdesetih izvođena u svečanim prilikama – poslije jugoslavenske. No u ovom slučaju nije izvedena ni jugoslavenska, što je neupućene goste iz inozemstva (ako ih je bilo) ostavilo u nedoumici gdje se nalaze. Dalje se sve odvijalo na doista dobar način, a kako i ne bi kada je Carmina burana Carla Orffa cijeli jedan glazbeni svemir, beskonačno raznolik i doista veličanstven, uzbudljiv kao duhovna povijest čovječanstva.

Za tu je znamenitu kantatu potreban velik broj glazbenih radnika (rečeno rječnikom aktualnoga glavnoravnajućeg HRT-a), što se i dogodilo u najvećem mogućem opsegu – Simfonijski orkestar HRT-a, Zbor HRT-a, Zvjezdice, Ivan Goran Kovačić… pozornica Lisinskog bila je dupkom puna, solisti blistavi, maestro Tonči Bilić maestralan. No, prvi srdačan pljesak doživio je pripadnik osoblja koji se pojavio u trenutku najave maestra Bilića – da pokupi mikrofon s dodjele nagrade. U svemu velika glazbena večer dok je u Zagrebu bjesnio olujni vjetar i čupao drveće iz korijena, pa i stablo pred Lisinskim.

Zgromljen Orffom koji je širokoj publici postao poznatim po filmu “Conan”, izašao sam iz dvorane u okolne prostore Lisinskog na čijim su zidovima bile poredane fotografije gardijskih brigada kao najava događaja koji će se odigrati sutradan.

GARDIJSKE BRIGADE U LISINSKOM

Zašto mene nije pozvalo u Lisinski, ne znam. Em sam branitelj, em sam branitelj branitelja, em sam stao na tribinu na Trgu bana Branitelji CibonaJelačića nakon prvostupanjske presude Gotovini i Markaču itd., ali me nije pozvalo. A baš sam završio roman i imao sam vremena.

No, tako to ide u Hrvatskoj. Zato je pozvalo Leku, ali neka, tako to ide. Inače je prva braniteljska konvencija – koju sam u insertima vidio na televiziji – odigrana više-manje dobro, a ono što je najbolje jest ostvarena zamisao da se nenarodnoj i protubraniteljskoj vlasti dade do znanja da su ne samo veterani gardijskih brigada nego i svi hrvatski branitelji odlučili reći dosta nasilju crvene garniture, da Stožer hrvatskih branitelja Vukovara nije sam i da se više ne će dopustiti zulum nad Vukovarcima u rankovićevskoj maniri. I da djeca u školama trebaju učiti istinitu istinu o srpskoj agresiji, a ne limunadu koju im sada prodaju u jovanovićevskim udžbenicima.

Posebno sam zadovoljan što je među inima pozdravljen još zatočeni Dario Kordić, novovjeki hrvatski Mandela. Nadam se da ćemo ga u lipnju zagrliti u Zagrebu. Tamnica mu je u Grazu, gdje je dugo bio zatočen i pjesnik Antun Mateša Kuhačević, nakon prve tamničke faze u Špilberku, lažno optužen da je bunio graničare u Brinju oko polovice 18. stoljeća. No da, sada tamnice nisu austrijske kao u marijaterezijansko doba, nego haaškoeuropske, ali su optužbe na kojima se temelje prvostupanjske presude Hrvatima i dalje lažne.

CIBONA

Već neko vrijeme pohađam Cibonu, to jest dvoranu “Dražen Petrović” jer su se najglasniji navijači košarkaša Cibone proglasili Smogovcima, pa imaju čak i barjak s tim imenom.

No, u subotu je u dvorani igrao HDZ, a mene je pozvalo da čujem ono što sam htio čuti od najjače oporbene stranke i na čemu jašem ima već dvije godine. Te su čarobne riječi napokon izgovorene u svoj svojoj težini, to jest prijevremeni izbori ili točnije: već dobrano zakašnjeli prijevremeni izbori jer se vladajuću klatež bez dovoljnoga pritiska predugo ostavljalo na vlasti koju je zloupotrijebila za gaženje hrvatskoga naroda.

Vidio sam ondje dosta ljudi koji su se u doba sanaderijanske pozicije dobrano odmaknuli od HDZ-a, opazio sam ljude poput Nikice Valentića i mnoge druge, opazio sam i sebe, što znači da nam je svima jasna ideja barem ove, unutarstranačke pomirbe, kako bi stranka zaslužna za stvaranje hrvatske države opet jednom postala udarnom šakom u trećem i posljednjem obračunu s anakronom jugoslavenskom družbom. O komunistima su na tom motivacijskom saboru u Ciboni govorili i visoki dužnosnici Europske pučke stranke, u stilu: maknite ih za dobro Europe a ne samo Hrvatske.

BLEIBURG

Uzurpacija Hrvatskoga sabora rezultirala je, kao što znate, odbijanjem da najviše tijelo bude pokroviteljem komemoracije na bleiburškom polju. Razlozi: da se ondje pojavljuju ustaške kape, a Ranko Ostojić nema ovlasti jer se sve događa u Austriji.

Zašto se na Bleiburgu pojavljuju tu i tamo ustaške kape, vrlo je zagonetno. Možda zato što su ondje poubijani razoružani hrvatski vojnici od kojih su neki imali i ustaške kape, ali i njihove žene i djeca bez ustaških kapa, pa domobrani i njihove žene i djeca, i civili izbjeglice bez ikakvih kapa.

RAFAEL

Splitski slučaj potvrđuje da su Hrvati ipak Hrvati i da esdepeovski Baldasar točno procjenjuje kojemu se događaju treba pridružiti, kao Hrvat, kao splitski a ne riječki esdepeovac. Rafaelska postrojba doista je nakon kraćega razdoblja postala dijelom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, i to je činjenica. Kao što je činjenica da su mnogi od tih mladića dali život za Hrvatsku. Koji je to član novoosnovane antifašističke ljige dao život za Hrvatsku, on ili njegovo dijete? Ma mnogi od njih dali bi i život samo da Hrvatska ne postoji.

KINA I HRVATSKA

Razvidno je i (u Kini) službeno priznato: jedna zemlja, dva sustava. Komunistički sustav vladanja i vrijednosti, a sve ostalo čisti kapitalizam. Isto je tako u Hrvatskoj, posljednoj komunističkoj zemlji u Europi – komunisti vladaju, a u praksi vlada najcrnja inačica divljega kapitalizma. Razlika između Kine i Hrvatske samo je u nacionalnom dohotku.

DOBRICA ĆOSIĆ

Ona narodna da se o mrtvima govori samo dobro, nije uvijek primjenjiva.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari